Petak 13.

17 prosinac 2013

Prošlo je tri,vrijeme kad i u malom gradu nastane gužva i prometni zastoj.Nisam bila raspoložena za vožnju no morala sam otići pod svaku cijenu na to druženje.

Sjela sam za volan sa nekim grčem u želucu,upalila auto i krenula preko dva kružna toka.Na drugom sam osjetila da mi se nešto neobično počelo događati.Puls mi se ubrzao,lijeva noga na kuplungu lagano mi je počela podrhtavati.Kad sam skrenula u Dugu ulicu koja vodi prema Florijanskom trgu i Gundulićevoj zapela sam u dugačkoj koloni.Automobili su nailazili sa svih strana,a kolona u kojoj sam se nalazila pomicala se za jedan centimetar.Nakon što mi se dva puta ugasio auto uhvatila me panika.

Agonija je trajala dugih deset minuta.Otvorila sam prozor i pokušala se skoncentrirati.Spontano sam otvorila reiki i zamolila anđele da upravljaju autom umjesto mene jer sam shvatila da nisam u stanju upravljati vozilom. Nakon što sam se jedva iskobeljala iz gužve primijetila sam da uopće ne kužim u kojoj sam brzini pa sam neobjašnjivo prebacivala iz prve u treću ,iz treće u prvu ,jel moguće prebaciti iz prve u treću?Jedina stvarnost koja se bila svjesna da nisam mogla pronaći ni prvu, ni drugu,ni treću.

Dok sam mahnito paničarila auto je kašljucao,stenjao i posustajao. Iza mene su trubili nervozni vozači ne shvaćajući u kakvoj se drami nalazim.Imala sam samo jednu molbu od cijelog svemira ,da živa dođem do Dragice.

Kad sam stigla pokušala sam prikriti očigledni stres koji me je orobio cijelo tijelo.Drhtala sam.Kasnila sam dobrih dvadeset minuta i osim isprike gotovo ništa nisam izustila narednih dva sata.Strahovala sam i od same pomisli da se moram odvesti doma.Oba mobitela ostavila sam kod kuće i nisam nikoga mogla nazvati da se pojadam ili izmuzem neko ohrabrenje.Put nazad nije bio ništa jednostavniji osim što na sreću nije bilo gužve. Sparkirala sam se na prvo slobodno mjesto i otrčala u stan s jednom jedinom mišlju:brlja!!!

Nisam mogla doći k sebi.Dok sam pijuckala drugu dozu lijeka pokušavala sam shvatiti što mi se dogodilo s obzirom da sam se dan prije navažala uzduž i poprijeko po cijelom gradu.Tada sam skužila poruku na mobitelu kojeg više ne koristim.Bila je od njega.

Moli za mojeg sina jer mu je danas dijagnosticiran tumor na mozgu i ide hitno na operaciju.

Svijet mi se suzio na trenutak.Poruka je poslana u vrijeme kad sam prolazila svoju agoniju na cesti nastojeći stići na druženje od kojeg upadam u stresna stanja na dan za koji kažu da je nesretan.

Upitnici prijete fatalizmom.Ova priča nema nikakvog zaključka.

Ljuta brlja poje molitve svoje.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se