Lako nadražljiva amigdala

28 lipanj 2013

Iz nekog sam čudnog razloga zavoljela anatomiju.Kad promatram ljude njihove pokrete,oblik i građu tijela, njihovu ljusku,ne mogu odoljeti da im ne zavirim ispod kože.Ponekad mi se posreći pa im mogu staviti svoje prste između rebara,kliziti gastrocnemiusom na potkoljenici ili tipkati po vratnim kralješcima,osjetiti vrelinu jetre,ledom okovane bubrege ili uživati u gotovo neprimjetnom pomicanju prsnog koša.

Danas mi je pažnju privukla amigdala,moja lako nadražljiva amigdala koja se već od jutra ponaša kao da nije dio mene.Meni je jasno čemu služi,kako funkcionira i vjerujem da ako dovoljno pozornosti obratim na nju da će se umiriti i vratiti svojoj primarnoj funkciji koja se neće kositi sa zdravim razumom no nisam sigurna da to uistinu želim.Razmišljam koliko sam puta plakala od sreće i kad dobro promislim mislim da je to bilo svega dva puta u cijelom mom životu i to su ujedno bile suze olakšanja.Danas se osjećam tako ranjivo, bespomoćno i ogoljelo da ću se zasigurno do kraja dana pretvoriti u kišu koja će isprati sve moje tragove koje ostavljam na cestama koje koristim za bijeg iako znam da ne vode nikuda.

Image and video hosting by TinyPic

Za dobivanje kompletne slike vrijedi pogledati,a zatim poslušati :


Sva sam touchy od ovog...



No ovo možda puno bolje dočarava moj osobni krešendo:



4948 riječi

27 lipanj 2013

Dok se zabavljam pisanjem novog posta u mislima kristalno jasno vidim trenutak kada sam kreirala ovaj blog pretresajući sve osjećaje koji su me u tom trenutku naveli na pisanje.Malo je reći da sam se osjećala jadno i polomljeno .Negdje sam morala profiltrirati sav taj emotivni otpad koji je ugušio moje cijelo biće tražeći bilo kakvu vrstu otpuštanja koja bi donijela trenutno olakšanje, a ujedno samim tim i zadovoljstvo.I tako je nastala Žena .Samo to. Proučavajući bložnu statistiku spoznala sam da sam došla do točke loma u kojoj bi rado izbrisala blog i kreirala novi.Sklona sam tome afektivnom uništavanju i nepovratnom brisanju prošlosti kako bih se otvorila novom početku.

Vaš blog

Postovi

Datum i vrijeme prvog posta: 01.11.2012. (10:37)
Zadnji post napisan:prekjučer
Ukupno postova:107
Broj postova u zadnjih 30 dana:9
Broj postova u tekućem mjesecu:6
Prosjek postova po tjednu:3.2
Prosjek postova po mjesecu:15.3
Mjesec s najviše objavljenih postova:prosinac, 2012. (26 postova)
Mjesec s najmanje objavljenih postova:veljača, 2013. (4 postova)
Najveći broj neaktivnih dana između postova:17
Broj dana bez postova:147
U koje doba dana najčešće pišete postove:tijekom jutra (7 - 11 sati)
Ukupno riječi u svim postovima:4948
Prosjek riječi po postu:47
U prosjeku pišete kratke postove (manje od 250 riječi po postu).
Broj postova sa slikom:0 (0%)
Broj postova bez slike:107 (100%)

Komentari
Ukupno komentara ostavljenih na vašem blogu:461
Prosjek komentara po postu:4.3
Najviše komentara po postu:16
Broj postova bez komentara:32

Ostalo
Datum i vrijeme kreiranja bloga:30.10.2012. (11:58)
Datum i vrijeme zadnje prijave u blogeditor:23.06.2013. (11:24)
Broj prijava u blogeditor:1097
Vaša IP adresa s koje ste se prijavili u blogeditor:78.0.254.161
U ovom trenutku 0 korisnik(a) uređuje svoj blog.
Vaš blog postoji 7 mjesec(i) i 24 dan(a).
Vaš blog se nalazi na 'Fresh' listi. <


U sedam mjeseci pohranila sam u arhivu 4948 riječi kroz 107 postova od kojih trideset nikada nisam objavila.O čemu sam pisala?Arhiva otkriva sadržaj uznemirenog uma.Mnogo toga je stavljeno na razmatranje,nekim temama je oduzeta težina,neki ljudi su zauvijek otišli,a neke duboke još uvijek bolne rane vremenom će sigurno zacijeliti.Prerasla sam neke situacije, ljude i događaje.Danas cijelu tu priču promatram iz nekog sasvim drugog aspekta.Čitajući, još jednom prizovem u misli sve te događaje shvaćajući da se nešto unutar mene nepovratno promijenilo i da ta osoba koje je sve to napisala zapravo više kao takva ne postoji.Nakon 4948 riječi, unaprijeđena emocionalno i spoznajno spremna sam na novi level.

Prije brisanja odlučim ipak sačuvati neke uratke no shvaćam da u printeru nema boje.Do plaće je dobrih dva tjedna,ne mogu čekati toliko.Dvojim da ipak jednom za promjenu odolim porivu samouništenja. Utipkavam blogu novo ime, mijenjam vizualni identitet,(logotip mi se ne želi promijeniti kao ni avatar),nema veze .Sada mi je lakše.Vizualno si mogu dočarati novi početak pročišćenog uma i srca koje žudi za novim životnim pustolovinama.Ne brisanje bloga također smatram velikim osobnim pomakom.To neće biti zabilježeno u statistici.

Statistika bilježi tek djelomičnu promjenu stanja u kojem se nalazim.Statistika je skup nepotpunih podataka.Broje se samo riječi,ne i njihova težina. Zanemaren je proces u kojem se osoba nalazi.Zanemarena je konstantna ,sve prisutna varijabilnost koja nije označena brojevima.Zanemarena je promjena koja se dogodila unutar mene.Meni je ta promjena važna i želim je simbolički naglasiti,mirisom ozona.Samo to.

Hvala svim blogoprijateljima na razumijevanju !


Lanac kojeg ljubim

25 lipanj 2013

Ovisna sam o načinu na koji me voliš,
mogu se nositi sa tim i pri tom ostati prisutna
i uzemljena iako je nestabilnost dio mog šarma
i ne bih se trebala brinuti zbog toga već naprotiv
biti ustrajna i nastojati ostati budna
u svom leptirastom stanju.
(koliko je moguće)

Jesi li primjetio kako je
između nas je uvijek bilo vruće ali nikada toplo
čak i sada kada se pokušavamo susresti
i pomilovati suosjećajnošću u našim ozljedama
koje bi ogrnuli toplim ogrtačem ljubavi,
zapravo neuspješno izmičemo uzavreloj magmi
koja klizi ispod kože i prijeti erupcijom
koja će spaliti sve pred sobom uključujući i nas .

Ponovno ćemo izbjegnuti toplinu onako nonšalantno
i odmah prijeći na stvar.Takvog te volim,neobuzdanog.
Spoznato mojeg.

Ali ipak slutim da smo došli do trenutka kad bi se mogli potpuno,
onako toplo otvoriti jedno drugom u ovim trenucima iskrenosti
u kojoj se iz dana u dan sve više udaljujemo
i postajemo bliže samima sebi ,a time i jedno drugom.

Razumiješ li o čemu pričam ?

Uz tebe moja tamna strana poput uznemirene sinkope
otvara put svjetlu i mojoj slobodi.
Trebalo mi je vremena da shvatim da si ti moj dar
na putu mog oslobođenja,moja uslišana želja, lanac kojeg ljubim.




Volim te .

Recidiv

21 lipanj 2013

Jednom blogoprijatelju i solsticiju...


I tak.Malo sam se pozabavila pitanjem ovisnosti zadnjih dana stavljajući samu sebe samoj sebi na promatranje i dijagnosticirala si kroničnu ovisnost o emocijama,jeftinoj romantici,životnim šlagerima i dramama popraćenim afektivnim ispadima na granici ludila kojeg doživljavam kao ljubav.

Registrirala sam to kao bolesno stanje i odlučila se izliječiti.Dobra dva tjedna sam masakrirala onu duboko u mene urezanu Mešinu misao Mogu osvojiti svijet jednom rukom ako me ti držiš za drugu sve dok se jednog jutra nisam probudila potpuno emotivno otriježnjena i nimalo slaba, kao što se inače budim,prekasno, da sudjelujem u kreiranju novog dana.Bilo je to potpuno drugačije jutro,jasno sam osjetila razliku i uživala u osjećaju slobode reanimiranog razuma koji je kontrolirao srce.Nazvala bih to buđenjem u nekoj ravnoteži ako se izuzme da sam imala neodoljivu potrebu razgovarati sa biljkama.Mislim da to ne bi trebalo pripisivati nekakvoj uobičajenoj nestabilnosti.To je moja potreba da budem u doticaju sa prirodom na svoj način koji razumijem i volim.Tako da sam u tom procesu otišla u vrt časteći se darovima prirode.

Ne želim biti degutantna ali zar ovaj falusni oblik ljeta ne otvara apetit uspavanim strastima ?

Image and video hosting by TinyPic

I tako je moje liječenje krenulo nizbrdo. Stavljena na kušnju ,kušala sam, priznajem,tamo gdje mi je najslađe,u strast i putenom nepažnjom izgubila tek stečenu ravanotežu. Zatim je došao jedan praktični test nakon kojeg sam se zajapurena sladila okusom pobjedničkog poraza.Od ovisnosti jedino može biti gora sloboda jer kad je osvojiš prestaje biti važna kao takva jer živiš zapravo zbog ideje koja te pokreće,koja te drži na životu(doslovno).Treba biti blag prema sebi kad usvajaš nove životne lekcije i zato sam odlučila da na putu prema slobodi naučim ljubiti svoje lance i ne zamjerati si previše zbog toga.Baš sam se sjetila da je danas prvi dan ljeta,a to je godišnje doba u kojem sve ubrzano raste i doslovno buja ukoliko samo sebe ne spali žestinom podivljale vatre koja guta sve pred sobom.Mene vesele boje i oblici ljeta.Stiglo je jutros.Osjećam se kao Feniks. Podižem bijelu zastavu.Vežite se. Polijećemo.

Image and video hosting by TinyPic




Klokot

14 lipanj 2013

Činiš se malo hladan
kao da ne cirkuliraš
i to nije nikakva figurativna
pjesnička slika
govorim ti istinski i stvarno.

Dragi moja čaša je prazna
i duša slomljena
ne mogu napisati pjesmu
ako nisam omamljena.

Klokoću vinogradi istočeni
prepune čaše naših su riječi
slušam te kako mi bajke pričaš
o vječnoj ljubavi i obostranoj sreći
samo ako skinem tu čipkastu haljinu
i tijelom ti objasnim
sve što sam ti željela reći.

Nemoj se toliko lecati na klokotanje
nakon prigušene konstatacije
slažem se,to je vrlo bučna onomatopeja
no mislim da si već i sam shvatio
da sam potok,klokotanje je moje prirodno stanje.

Klokot,klokot,klokoće potok
zatim se čuje zvuk pucanja po šavovima
oslika se pjesma rastrgana čipkom
jedna dama za šankom sjedi sama
potpuno poetična i razdragana
mislim da previše pijem
zadnjih dana...

A jel me voliš?- interesiram se mazno.

Da ljubavi moja,naravno da te volim
tko bi te trpio inače, da te ne volim
tako ovisno,bolesno,snažno,jako...


Ovo je bilo romantično.

Apsolutno romantično.

Do jaja ljubavi moja,do jaja...



Post scriptum

Vidiš kakve mi se sve rime jave
i bučne pjesničke slike
zbog jedne obične ispijene spike...

Zašto sam pristala na poeziju

09 lipanj 2013

Nikada nisam voljela poeziju.Zapravo bi točnije bilo reći da je nikada nisam cijenila ni razumjela.Sjećam se kako smo u gimnaziji pod rukama nosili neke duboko poetične knjige iz ovog i onog razdoblja kako bi sami sebi izgledali pametniji,a zapravo smo bili deep,dark and drunk pomodari koji su u torbi skrivali Treći Reich i plakali na Lovca u žitu.

Imala sam tada tog svog prvog ozbiljnog dečka,umjetnika,slikara i sjećam se kad mi je onaj dan kad me ostavio rekao one šekspirijanske misli Ne miriše sve što se zove imenom ruže smatrajući da sam previše sklona anrhizmu,uništenju i da se ne ponašam kao dama. Jebi ga on je ipak čitao poeziju i kad gledam iz ove perspektive možda je bio i u pravu,tada.

No život te natjera na poeziju i samo je pitanje vremena kad ćeš propjevati i iz kojeg razloga.Mislim da mi se to dogodilo kad sam se prije dvije godine tri puta selila u periodu od osam mjeseci.U jednoj od tih seoba nastanila sam se u jednoj velikoj trošnoj kući na katu do kojeg su vodile strme,spiralne stepenice.Ta je kuća pripadala jednoj nobel obitelji koja je imala svoju tragičnu priču; djeca posvađana,roditelji preminuli i o njima se još uvijek ne govori sve najbolje kako obično bude slučaj sa mrtvima,a nasljednike za kuću uopće nije bilo briga jer su mrzili i nju i sve uspomene utkane u njene zidove.Takva je energija bila u toj kući.

Prve večeri taman kad sam pokušala zaspati začula sam škripu stepenica i tupi udrarac po vratima.Ispunjena jezom jedva sam zaspala.Svaka naredna večer bila je ista.Nisam se osjećala nimalo ugodno u toj kući.Treće jutro pozvonio mi je poštar na vratima i gurajući mi u ruke poštu koja nje bila za mene ispričao kako je prije godinu dana pronašao dedu mrtvog na stepenicama.Osjetila sam kako mi se nelagoda širi cijelim tijelom no tjerana nekom znatiželjom popela sam se na tavan u nadi da ću pronaći sliku svog stanodavca.

Na tavanu me dočekalo puno različitih starih stvari koje su pripadale toj obitelji.Moju pažnju zaokupirao je jedan srebrni svijećnjak,šahovska ploča sa svim figurama,mali retro radio na baterije i njegova slika,markantan gospodin u godinama,sanjarski pogled i lice izbrazdano alkoholom.Ispod slike nalazila su se tri prašnjava rokovnika na kojima je pisalo Sveske .Potrpala sam stvari u košaru i spustila se sa tavana.Upalila sam svijeću ,načela butelju i otvorila prvu prašnjavu svesku.Narednih deset noći nisam mogla sklopiti oči od starčevog tumaranja po kući.U svakom udarcu i zveketu mogla sam osjetiti kako mu je kucalo srce,kako je pijan teturao po kutevima spotičući se u namještaj,kako je plakao od nemoći i tuge ,kako ga je grizla samoća ,kako je umro poput psa i kako još uvijek nije našao svoj mir.

Čitajući te sveske moja potreba za alkoholom se povećala i šećući tako njegovim životom ,hipersenziblna ,dirnuta i omamljena nisam shvaćala kako postajem sve više opsjednuta.Pamtim večeri u kojima sam željela umrijeti jer mi je bol bila nepodnošljiva.I plakala sam ,puno sam plakala,gušila sam se u suzama i znam da sam tada po prvi puta napisla nešto dovoljno duboko i poetično, a opjevalo je sav moj očaj u kojem sam se nalazila.I kad više nisam mogla razaznati što je za mene sreća,što je tuga,gdje sam,gdje pripadam,do kojih granica mogu ići i koji je smisao cijele ove farse, sjetila sam se jednog jutra, dok mi se kava hladila na stolu ,a moj pogled lutao po susjedovom dvorištu,kako sam prije dvije godine sanjala da stojim uz isti takav rustikalni prozor kraj kojeg sam stajala i tada i gledala identični prizor : stablo jabuke,starinska sorta,ogoljelo i na njemu tri crvena ploda.S druge strane tog prozora ,u sobi je stajao čovjek ,slika i prilika oronulog Ivice Kičmanovića,prislonio mi je ruku na solarni pleksus i naredio mi da mu dam svoj dah dok me zauzvrat protresao nekakvom snažnom energijom.Prije nego mi se san srušio zadnje što sam vidjela bilo je to stablo i jabuke na njemu.

Zureći u te jabuke , ispunjena nekim jezovitim osjećajem ,naglo sam se okrenula,udarila u stol ,prosula kavu po njemu i izbezumljeno otrčala po torbe i kutije u koje sam mahnito počela trpati stvari.Pokupila sam šah,svijećnjak,radio i sveske koje sam pronašla na tavanu i doslovno pobjegla iz te kuće.U toj sam jurnjavi i spoticanju prihvatila poeziju kao nešto meni svojstveno.

Pristala sam na poeziju samo iz jednog razloga, da ne poludim.



Moje pjesme,moji snovi

02 lipanj 2013

Zašto je moja lirika gruba i surova,nemilostiva i zašto riječima otkidam ljepotu duši i likujem nakazno da ublažim svoje njegovane boli. Smaknut ću riječima izdajicu,bacit ću i sebe nemoćno na koljena ,krvarit će rana bičem urezana ,uživat ću u boli. Stakatom mi svaka pjesma raskomadana i zato moja lirika nije nježna,mekana i tečna kao paperjasti oblak koji se raspršuje pogledom nabujalog potoka. Zašto moje pjesme nemaju krila pa da ponesem dušu koja čita u tople krajeve dalekog juga da se čitalac rastopi od miline i slatkoće upletene u izdahnute riječi.Možda moje pjesme nisu mekane jer otvrdne mi srce ponekad zbog svega onog što namjerno prešutim i okrenem glavu na drugu stranu,a obećala sam sebi da neću dopustiti da od života postanem tvrda i kruta pa surovošću iznova se smirim i smiješkom na licu svijetu se odbojnom divim. Možda zato moja lirika pati od nedostatka razigranih pjesničkih slika pa umjesto miline čuje se samo udarac pijuka i led kako puca no dok se probija voda između pukotina osjećam u tom divljanju riječima kako mi srce još uvijek kuca.

-Mama,mama,vidi pada zvjezdalicu ,tako moja djevojčica zove meteore,ispuni si želju raspjevano će ona pa joj uhvatim male ruke i skrijem je cijelu u naručju,malu sirenu,poljubim njenu svilenu kosu koja miriše po razigranom sunčanom danu ,sneno zatvorim oči i poželim posjetiti potopljene gradove,dvore i perivoje,na obalama njihovim ostaviti tragove svojih stopala i gledati kako me ljubavlju ziba more.U kolijevci života, smrt najmanje boli, nema slatkoće u pjesmi ako joj ne dodaš barem jedno zrno soli.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se