Odbrojavanje...

31 prosinac 2012

Želim svima najbolju moguću verziju Nove ,uđite u novi krug sa punim srcem i bez osvrtanja ...grlim,ljubim....sretnoooo!!!!



Mali izazovi,velike promjene

Spletom neobičnih okolnosti dočekala sam subotu u kojoj sam nakon dugih dvanaest godina sakupila dovoljno hrabrosti da navečer izađem sama van.On je već nekoliko dana prije imao dogovoreno partijanje s dečkima, negdje izvan grada ,a baš istu večer trebao se održati zanimljiv koncert zapravo predstavljanje novog albuma naših lokalnih pop,rock,etno zvijezda koji su kao šlag večeri ugostili simpatičnog i karizmatičnog svestranog glazbenika, Johna Krutha. Uopće nisam dvojila oko odluke da postanem dio tog događaja.

Zamolila sam ga da svakako za subotu rezervira baku servis jer nisam bila sigurna da ću nakon takve svirke poželjeti odmah krenuti doma.Budući da sam ta koja uvijek čeka kod kuće i čuva djecu njemu je moja želja da i sama imam slobodnu subotu za sebe bila pravo iznenađenje koje ga je ispunjavalo nemirom.On zna da izlazim jedino sa njim ili uopće ne izlazim.Otišao je dva sata prije mene.Uzbuđeno sam birala odjeću i veselo pjevušila razmišljajući kako neće biti problem ufurati se u punu dvoranu ljudi i guštati u koncertu već da pravi izazov dolazi nakon svirke kada sam sama sebi obećala da ću popiti cugu u obližnjem Pubu prije nego što krenem doma.

Oko pola osam taman što sam planirala krenuti zazvoni mi mob.

-Šta se radi?
-Evo spremam se,uskoro ću krenuti na svirku!Vi ste već stigli ?
- Da ,evo baš smo se iskrcali.Piješ vino?
-Ne.Zašto pitaš ?
-Želio sam ti reći kako mi je bilo super jučer ,stalno mi se to vrti po glavi.
-Drago mi je,uživaj sada,moram krenuti!


Dvorana se fino popunila.Prije nego što su se ugasila svjetla vidjela sam nekoliko poznatih lica i jako puno sljubljenih parova.Nekada bih dala sve da me netko drži za ruku u ovakvim trenucima kad uživam u dobroj glazbi no ovaj put osjećala sam neko neopisivo zadovoljstvo u samodostatnosti koja me ispunjavala.

Nakon dvosatne uživancije u blues notama koje su bile poput meditacije u kojoj su nestale sve misli zadovoljno sam izašla na zrak sa velikom željom da zapalim cigaretu.Vadeći platnenu torbicu s duhanom shvatila sam da nisam ponijela rizle. Koji peh.Tada sam se osvrnula na gužvu koja je nastala na ulazu i u masi primjetila gospođu G. koja je taman otpuhnula prvi dim.

Približila sam joj se s osmijehom i uz objašnjenje zamolila da mi udjeli jednu cigaretu.Gospođu G.poznajem sa nekih alternativnih radionica na kojima smo zajedno sudjelovale,družile smo se i na tečaju trbušnog plesa ,a nedavno smo zajedno cupkale na oldies-goldies hitove na onom nekoliko postova prije spomenutom božićnom domjenku koji je organizirala udruga koju obje simpatiziramo.

Gospođa G. je dvadest godina starija od mene no od prvog dana kad sam je upoznala njen mladenački duh me potpuno očarao.Do kraja cigarete shvatile smo da obadvije soliramo,s tim da mi je otkrila kako ona solira već cijelo desetljeće dok sam ja sramežljivo priznala kako se nalazim na nekom svom početku.Složile smo se da bi nam dobro leglo piće prije spavanja.

Smjestile smo se na visokim stolicama u Pubu u kojem se nastavila rock-blues atmosfera u izvedbi meni nekog nepoznatog benda.Solidno su skidali Doorse,Hendriksa,DM i Turnericu tako da smo nakon prve cuge već bile sasvim opuštene i poprilično razvezanih jezika.

Naše ljubavne priče bile su gotovo pa identične i sjećam se kako mi je zastao dah kada mi je otkrila kako je dugih deset godina sa svojim bivšim suprugom bila samo cimerica. Živjeli su razvedeni pod istim krovom živeći svaki svoj život. Otišla je tek kad si je on pronašao drugu gospođu s kojom se nije imala volje susretati u nekad zajednički sagrađenom domu.Nije mi dijelila savjete jer smatra da je svaki čovjek svemir za sebe i da je na meni kako ću prihvatiti događaje koji oblikuju moj život.Razmijenile smo naslove knjiga ,filmove i otkrile da imamo puno toga zajedničkog tako da sam na trenutke osjećala kao da sjedim s nekim koga poznajem godinama.

Iz blage opijenosti isprepletene osjećajima ugode prenuo me zvuk mobitela.
Osvrnula sam se da pogledom potražim zidni sat koji je pokazivao jedan iza ponoći.Obično kad izađe van nikad me ne zove i stvarno sam se iznenadila kad sam na zaslonu vidjela njegovo ime.

-Halooo!!!Reciiii!
-Pa šta se radi ?-zvučao je zbunjeno.
-Evo u Pubu sam .....možeš li govoriti glasnije jer te slabo čujem!

Veza se prekinula ,a nakon toga začuo se dolazak poruke.

Javi se kad završi fešta.

Pogledala sam gospođu G.,a ona mi se samo nasmiješila. Naručile smo si još jedno piće ,odslušale zadnju stvar na repertoaru nepoznatih glazbenika i odlučile krenuti na spavanje. Zanimljivo otkriće našeg zajedničkog druženja bila je spoznaja da živimo u istom kvartu i da će naša večer završiti jednom ugodnom prijateljskom šetnjom po mrazom okovanim ulicama.

Ušla sam u stan,pomazila mačka koji me pozdravio mijaukanjem,skinula odjeću i upalila pećnicu da si ugrijem ukusne penne carbonara koje su ostale od ručka.Osjećala sam glad.Tada sam mu porukom javila da sam doma i da me može nazvati.

Razgovor koji je uslijedio trajao je više od pola sata.Zapravo je to više bila neka vrsta njegovog monologa u kojem sam pomalo uživala jer mi je bio seksi njegov duboki glas koji je zvučao omamljujuće preko telefona. Guštala sam penne i pokušavla shvatiti što mi zapravo želi reći.Skužila sam da želi doma ali da nema kako jer su svi previše pijani da bi vozili i kako mu je moja prisutnost jedino što mu ovog trenutka neophodno treba.Ostala sam na trenutak zatečena svim tim riječima koje su izlazile iz njega i nisam znala što bih mu odgovorila.

-Ljubavi,lijepo se provedi-zašuškala sam na slušalicu dajući mu do znanja da želim ići spavati.

-Kako si se ti provela vani ?
-Pa mogu ti iskreno reći da si propustio stvarno dobar koncert.

-Mogu li te probuditi kad stignem ?
-Nemoj,samo me omotaj svojim tijelom,to će biti dovoljno.Laku noć...

-Noć...




Poruka za SSS

30 prosinac 2012

Sinoć sam dobila vrlo ružan komentar ispod svog posta,u smislu da je vrijeme da mi netko kaže da bih trebala prestati čitati tuđe blogove i kopirati postove.Razmišljala sam dosta o tom komentaru i budući da je komentator bio anoniman odlučila sam isključiti opciju da si bilo tko daje za pravo da sere bez pokrića ne dajući autoru mogućnost da upozna komentatora i pusti vodu na mjestu gdje govna trebaju da odu.Tako da od sada zadovoljstvo pražnjenja ispod mojih tekstualnih tvorevina imaju jedino registrirani korisnici bloga.hr kojima je dopušteno da bez susprezanja iskažu svoje spontano divljenje ,zgražanje ili nešto treće poput klikanja iksića u gornjem desnom kutu monitora čime završava svaka daljnja korespodencija i pametovanje. Toliko o tome.

Image and video hosting by TinyPic



Bijeli jelen

27 prosinac 2012

Stanuje u mom srcu još od ljeta,potajno.Nikada se nismo vidjeli.Postojao je jedan značaj trenutak u kojem je želio da se naši pogledi susretnu i dobiju neko sasvim novo značenje no nisam bila spremna za takvo zbližavanje.Pobjegla sam poput plahe srne iza svog kineskog zida opletenog bodljikavom žicom.On se vratio u svoju šumu uživajući u svojoj slobodi. Ipak nekako osjećam da su se u tom virtualnom ludilu koji smo pretvorili u bajku na neki neizreciv način spojile naše duše.

Zamišljam da mi ponekad šalje vibracije koje miluju moja nadanja. Možda to i radi ponekad,ne znam ,rijetko se javi prvi.No kad se javi uvijek mi postavi isto pitanje:

-Kad se vidimo ?

Nikad mu ne odgovorim no ipak ga često  susrećem u snovima  u kojima uvijek bježim ispričavajući se da nije pravi trenutak dok se on  samo smijulji i misli svoje.Čini mi se da je obazriv prema mojem životnom košmaru kojeg on uopće ne može shvatiti.On drugačije rezonira ,meni najvažniju stvar na svijetu,ljubav.

Postoji nekoliko značajnih stvari koje mi je rekao u kasno noćnim virtualnim šetnjama kada je osjećao da se lomim:

-Osjeti tijelo,samo osjeti tijelo...

Kad bi pak namirisao moju opsesiju bez oklijevanja bi me nježno riječima odgurnuo, a ja sam u sebi dugo nosila njegovo šaputanje :

-Mala ,nema kačenja!

Osim što nas kroz život vode slične filozofije i interesi ima još nešto zbog čega svaki put zadrhtim kad ponekad začujem njegov glas .On mi je sinonim za slobodu koju nikad nisam osjetila, a toliko puta sam maštala upravo o njoj. Budući da sam priljepak,Pepeljuga u potrazi za svojim očaravajućim princem teško da bih mogla postati njegova nikad pronađena Zlatokosa.I meni je teško zamisliti kako obuzdavam njegovu slobodu svojom potrebom da postojim u dvoje.On je nadrastao taj poriv jer dobro zna da vezanost stvara patnju.On se uvijek na vrijeme uzmakne i vrati u sigurnost divljine koja mu tako dobro stoji.

Pitam se je li on samo virtualna tješilica u danima kad me izjeda usamljenost ili možda učitelj koji će me dovesti pred vrata koja vode u slobodu u neke nove, meni još nedokučive svjetove?

...neuhvatljivom boemu,šarmeru i skitnici,Bijelom jelenu ...with love ... Namaste! kiss


Brzi za Zagreb

26 prosinac 2012

Nedjelja ujutro,vrlo rano.Uobičajen ritual lijenog ispijanja kave ometen odabirom prikladne odjeće ,make-upa i stava.Vlak kreće za 35 minuta ;požuruje pripreme gurajući u torbu duhan,maramice,labello,malu termosicu s kavom i dvije plastične šalice.Uz kap parfema , s osmijehom na licu uz zveckanje ključeva napušta stan i kreće prema stanici.Iako se prepušta potpuno nepoznatom istraživačkom pohodu ne osjeća strah ni tremu već dopušta da je potpuno obuzme bezbrižnost i vedrina zbog jednog neobičnog susreta.

Susretali su se već neko vrijeme ,možda i oko pola godine no nikada nisu razmijenili ni jednu riječ.S vremenom su počeli razmjenjivati poglede koji su bili sve duži i značajniji,a nekoliko puta sasvim se jasno mogla osjetiti neka vrsta energije koja je blago strujala među njima iako su se uvijek nalazili na pristojnoj udaljenosti,barem dva stola udaljeni jedno od drugog u kvartovskom bircu u kojeg su oboje zalazili i guštali dugačke poslijepodnevne kave.

Nekoliko puta ga je sanjala. U jednom snu jasno ga je pitala kako se zove ,u drugom je pozdravio njenog bivšeg ,a u trećem je bila neka gužva.Pitala se da li je i on nju sanjao.

Kako je bilo nemoguće sakriti oduševljenje na svakom slijedećem susretu polako se obostrano tražila mogućnost uspostavljanja nekog prisnijeg kontakta,razmjene koje rečenice.Bilo je to krajnje nezgodno izvesti u bircu u kojem se sve zna i u kojem bi takav kontakt napravio pravi požar.Ona nije bila spremna za takav korak.On je bio obazriv, nenametljiv i pomalo sramežljiv.

Jedno jutro susreli su se na šetalištu,ona je hrabro i glasno progovorila sa jednim kratkim bok ,a on se hrabro zaustavio i pozvao je na kavu.Kako se nisu mogli dogovoriti gdje je najbolje popiti intimnu kavu sigurnu od znatiželjnih pogleda zajednički su se složili da će je popiti na brzom vlaku za Zagreb,u nedjelju ujutro.

Na stanici nije bila pretjerana gužva,tek nekoliko putnika.Osjetila je malu tremu kad ga je ugledala kako nervozno ispuhuje dim i češka kosu ogledavajući se oko sebe.Ubrzala je korak mašući mu kako bi je primjetio.Uz tiho dobro jutro izmjenili su nasmiješeni pogled i potražili prazan kupe u vlaku.

Sjeli su kraj prozora jedno nasuprot drugome ,koljena su im se nehajno dodirnula zbog čega je ona lagano pocrvenila,a on se nakašljao.Vlak je krenuo kad su napokon izmijenili imena i godine.

Kad se vlak počeo drmusati izvadila je iz torbe malu termosicu i čaše što je kod njega izazvalo iskreno oduševljenje.Dok mu je pružala šalicu i točila mu vrući napitak objašnjavala mu je svoju ljubav prema ispijanju kave.Jedno vrijeme guštali su u tišini dogovorenu kavu i uživali u monotonom klopotanju vlaka.Pružila je svoju ruku tražeći ga da mu pogleda dlan.Nagnuli su se jedno prema drugom dok je ona nježno uhvatila njegovu ruku prelazeći mu prstima po dlanu.Miris njene kose i parfema ubrzao mu je puls. Podignula je pogled sa željom da izgura nekoliko riječi a on ju je bez odlaganja poljubio.Zatvorila je oči i uzvratila poljubac milujući ga po licu.Uživala je u dodiru i poljupcima,uživali su oboje...

Kašljucanje konduktera na vratima kupea trgne ih iz nježnosti.Oboje zajapureni sa smješkom na licu pokažu vozne karte, a kondukter im poželi ugodan dan...




Bljak,bljak,bljak...

Napokon slobodna

25 prosinac 2012

Image and video hosting by TinyPic

Dok palim svijeću na keramičkom tanjuriću brojim četvrtu godinu kako je otišla,u svom stilu, iznenada i bez pozdrava.Nikada nisam sakupila dovoljno hrabrosti da se suočim sa svim onim duboko zakopanim osjećajima koje nikada nikom nisam rekla jer mi ih je bilo previše bolno pretočiti u riječi.Od kada sam počela pisati ovaj virtualni dnevnik primjetila sam da sve ono što me progoni, nakon što dobije nekakav oblik i smisao kroz slova i misli,prestane postojati kao bolan dio mene dajući mi slobodu da se izvučem iz okova prošlosti.

Bila sam jako mala djevojčica kad je njeno mjesto zauzela prilično mlađahna žena,ljubavnica mog oca.Nakon što je moja majka u procesu razvoda doživjela napad shizofrenije,sud je odlučio da ću pripasti svom ocu.Sjećam se onog jednog poslijepodneva kada me je došla posjetiti,a moje malo srce bjesomučno je udaralo od sreće i veselja koje nisam mogla sakriti.

Ona je sjedila nasuprot mene ,njene oči molile su me da joj oprostim što odlazi u neku sasvim drugačiju životnu priču.Nisam je mogla razumjeti,nisam mogla shvatiti zašto me ostavlja no osjećala sam to cijelim svojim malim bićem.Neutješno sam plakala osjećajući gubitak koji nisam mogla objasniti riječima.Bila je to ljubav koja je neopisivo pogodila moju pomajku.Od toga dana sve se promijenilo. Tada sam naučila skrivati sve one osjećaje koji mi vežu uz nju pokušavajući zavoljeti svoju zamjensku majku.

Živjeli smo u malom mjestu.Ljudi su voljeli ružno pričati od drugim ljudima.Kako se njena bolest progresivno pogoršavala imali su nepresušni izvor tema kojima su šećerili jutarnju kavu.Slušajući sve te priče osjećala sam kako se sramim pogotovo kad bi me prisjetili da sam njezina krv.Počela sam je mrziti,izbjegavati i sve češće odgađati naše rijetke susrete.Moj otac me prepustio na brigu mojoj pomajci koja je podržavala moje odluke nikada se ne pitajući kako se zapravo osjećam.Smatrala je da me tako štiti od nje ,od svakog zla koje bi mi mogla nanijeti takva jedna luda žena.Pubertet u toj selendri u kojoj sam odrastala mi je bio najgore razdoblje mog života.Bilo je to stvarno prilično zatucano vrijeme jer takva bolest značila je iznimnu sramotu. Mojem djevojaštvu u kojem sam pupala,istraživala i zaljubljivala se odmah su prepisivali njenu promiskuitetnost i često sam puta čula ono "Ne pada jabuka daleko od stabla" što me pretvaralo u totalnog buntovnika.S vremenom sam sve više nalikovala na nekog muškog harambašu maštajući u sebi kako bi oslobađajuće bilo da je mrtva i da ne moram više slušati o toj sramoti.Nanosila sam sama sebi najviše boli na uistinu neprihvatljive načine.

Bile su to teške godine u kojima je ljubav bila okovana predrasudama,stidom i strahom od ljudi i njihove zloće.Bila sam potpuno izgubljena u svojim osjećajima prema svemu tome što mi se događalo i nisam znala kako da si pomognem.Sa petnaest godina izvadili su mi dio štitne žlijezde.Taj agresivni čin u nadolazećim godinama promijenio je moj život na neobičan način.Počela sam se zanimati za psihologiju,bolesti i mentalne obrasce koji ih uzrokuju,tražila sam način kako da si pomognem.Shvatila sam da nikada neću moći u potpunosti prihvatiti i zavoljeti sebe ukoliko je ne upoznam.Bila sam u ranim dvadesetima kad sam napokon doslovno pobjegla iz rodnog kraja i svoje "zaštitničke "obitelji koja mi to nikad nije oprostila.

Informirala sam se o shizofreniji koja je u njenom slučaju prešla u paranoidnu i naoružana hrabrošću odlučila ući u njen svijet u kojem me je dočekala s radošću.Slijedećih deset godina u kojima je postala dio mog života za mene su bile renesansa.Iako sam u tom periodu hodnik hitne,odjel psihijatrije i liječnike upoznala kao svoj džep bila sam sretna jer je u toj sveopćoj ludnici bilo mjesta za našu ljubav na način koji smo samo mi mogle razumjeti. Saznala sam mnoge neugodne obiteljske tajne koje su dugi niz godina skrivali od mene. Bila sam sretna i spokojna.U mojem srcu više nije bilo one užasavajuće praznine koja ispunjava strahom i nemirom.Više nisam obarala pogled kada bi me ljudi namjerno prisjećali tko sam i od kuda dolazim.

Onda je u njen život ušao taj jedan muškarac kojeg je upoznala za vrijeme jednog dužeg boravka u bolnici.Postali su nerazdvojni a njihova ljubav bila je razorna za njih oboje.Njeno stanje se sve više pogoršavalo i osjećala sam kako se nepovratno ponovno udaljuje od mene. Skvrčenog srca prepunog bola promatrala sam kako bolest sve više guta njenu osobnost i kako je ponovno gubim.U želji da joj pomognem postajala sam njen najljući neprijatelj i u trenutku kad se okomila na moju djecu shvatila sam da je naše zajedničko putovanje privedeno kraju.

Naredne dvije godine bile su ispunjene bolnim sjećanjima na naše zajedničke trenutke.Često sam žudila da čujem njen glas ,da nestanem u njenom zagrljaju ,da osjetim dodir njenih ruku no nisam se usuđivala napraviti prvi korak.Nije ni ona.Živjele smo na nekoliko kilometara udaljenosti,svaka umotana u svoj strah i nismo se nikada više vidjele.

Kada su mi na božićno jutro javili da je zauvijek otišla s ovog svijeta,nisam zaplakala.Rekli su mi da se ubila iako su na papirima kratko naveli da joj je zatajilo srce.Vozila sam se u svoj rodni kraj kako bih je dostojno sahranila.Prolom suza kraj njenog kovčega rastjerao je sve nazočne na svježi zrak.Dodirivala sam njene ruke tražeći u njima toplinu i utjehu.Bila je hladna i daleka.Kraj uzglavlja sam joj položila šest bijelih ruža koje su bile posljednji pozdrav moje polusestre koja nije imala snage za rastanak.Stajala sam skršena kraj njenog odra, promatrajući njeno lice dok mi se miris voska uvlačio u nosnice.

Nakon počasnog pucnja ,predali su mi barjak pod kojim je časno otišla sa ovog svijeta.Osjetila sam neku tihu radost zbog nje jer sam osjećala da je napokon slobodna.

Nakon nekoliko dana usnula sam je kako mi donosi ogroman buket crvenih ruža i najavljuje da odlazi.Kažu da sanjati ruže znači da smo iskreno voljeni.Prigrlila sam to kao neku utjehu mireći se sa činjenicom da nije moglo biti drugačije.

Svaki put kad joj zapalim svijeću nadam se da je zaslužila krila jer se iza te rastrgane osobnosti skrivala topla i nježna duša koju sam dodirnula i grlila u jednom čarobnom trenutku bliskosti koji ću nositi u svom srcu zauvijek.


Poklon

23 prosinac 2012

Dragi moj A. ,

Već danima razmišljam što bih ti mogla pokloniti za Božić.Posljednji mjeseci bili su nam izuzetno napeti što mi dodatno otežava odabir prikladnog dara.Shvatila sam da te nakon svih ovih godina uopće ne poznajem onako dobro kako sam isprva mislila.Ne bih voljela da se neugodno iznenadiš odmatajući neku glupavu stvarčicu glumeći oduševljenje dok mislima šuškaš po nekim darovima koji ne pristaju pod ovu našu božićnu jelku pod kojom ćemo se okupiti kao prava sretna obitelj .

Jutros mi se,u zadnji čaš ,smilovala Sveta inspiracija i sad dok ispisujem ove redove zadovoljno se smiješim jer u rukama držim tvoj dar.

Razmišljala sam koji dio svog tijela najviše volim i zaključila sam da su to moje ruke.Nalaze se najbliže srcu i nekako su uvijek mekane,vlažne i čarobne.Ponekad znaju stvoriti neobične male stvari,ublažiti bol,probuditi osjećaje.Razigrane su,brižne,nježne i znatiželjne. Nekako mislim da su moje ruke najveseliji dio mene jer u njima nikad ne stanuje tuga.

Od kad sam završila masažu činjenica je da nisi puno puta imao prilike guštati vještinu kojom sam ovladala.Znaš da nikad nisam mogla izmasirati svakog tko bi mi se našao na masažnom stolu. Preosjetljiva sam na vibracije koje ljudi nose u sebi i to u tolikoj mjeri da jednostavno nisam uspjela iz svoje novootkrivene ljubavi napraviti unosan posao.Znaš,moram priznati da si i ti često puta upao u tu kategoriju .

Kad masiram činim to isključivo iz ljubavi prema ljudskom biću prepuna strahopoštovanja prema dodiru koji iscjeljuje tijelo i dušu.Odlučila sam ti darovati taj dio sebe u kojem još stanuje toplina i ljubav.Sjećam se da si ponekad znao spavati kao beba dok sam prstima tražila ono mjesto na tijelu u kojem se sakrila bol.Cjelivala bih ga dodirom slušajući tvoje tihe uzdahe.Osjećam da bi ti godila jedna masaža i da se nećeš previše opirati.

Voljela bih kad bi ovo pisamce prihvatio kao jedan poklon bon za antistresni tretman u sigurnom i toplom wellnessu moje duše.Izabrala sam za tebe idealnu kombinaciju mirisnih ulja koja će te natjerati da odložiš svoje brige i zaboraviš sve ružne stvari.Zaboravit ćeš i sve ono što se dogodilo između nas i prepustiti ćeš se da te rukama u kojima stanuje čarolija prenesem na mjesto gdje spavaju Bogovi.

Znam da ćeš se naduriti kad ispod bora među šarenim papirima shvatiš da ti djed Mraz nije ništa ostavio ovog Božića no tada ćeš začuti dolazak maila na svom mobitelu i dok ćeš čitati ove redove ,došuljat ću se iza tvojih leđa ,pred tebe ću staviti svoje ruke zajedno s onom marcipan čokoladicom sa okusom ruma i grožđicama i toplim poljupcem u obraz poželjeti ti Sretan Božić...

Neka mi te anđeli čuvaju dovijeka i svjetiljka tvoja neka ti pokaže put po kojem sreća ostavlja tragove ....


s ljubavlju
D.

Smak jednog svijeta

22 prosinac 2012

Dočekala sam taj dan.
Pripremala sam se za njega,nečujno,godinama.
Skupljala sam hrabrost da živa gledam kako umire jedan dio mene.
Prihvatila sam ga kao svečanost u kojem nazdravljam svojoj iskrenosti
koja me vodi prema oslobođenju.
Odjenula sam najljepšu haljinu,
ogrnula se velom mirisne kose,u oči nastanila dvije zvijezde padalice.
Tijelo me na trenutak izdalo svojim drhtanjem,
potiho sam priznala sebi da osjećam strah.
Grčevito sam zarila prste u svemir.
Kada sam osjetila da gubim tlo pod nogama nestao je svaki otpor.
Potres je bio jak ,nemilosrdno je parao zadnje niti našeg zajedničkog tkanja.
Padala sam u užarenu utrobu zemlje iz koje je sukljao gusti dim koji je gušio nadu.
Zapekla me svaka stanica u koju je utisnuto tvoje ime.
Erupcija boli prolila je užarenu lavu, pržeći moje smrvljene kosti.
Posrtala sam,propadala,nestajala do dubine iz koje se uzdizao jedan predivni val.
Maštala sam kako jašem na tom valu,kako izranjam iz pjene poput boginje,
krijući kosom svoju nagost.
Promatrala sam ga smireno kako mi se poput utvare približava
i guta naviku koja samo postali.
Nisam se opirala.
Moje žedno tijelo vapilo je za vodom koja donosi smiraj.
Plutala sam u naručju tišine pogledom tražeći svjetlost
onih rajskih vrata koja vode u vječnost.
Izbačena na površinu koja nalikuje čistilištu, ugledala sam zvijezde na nebu.
Poželjela sam biti svemirski putnik
i na trenutak napustiti ovu opustošenu zemlju koja se mrvlia s mene.
Mislima sam dotaknula obalu Armagedona.
Poput beskućnika,moja duša,umotana u krhotine postojanja
promatrala je kako se rađa novo Sunce.
Preživjela sam.


21.12.2012.

21 prosinac 2012

21. prosinca 2012, u 11:11 sati prijepodne Univerzalnog vremena (koje ljudi referenciraju kao Točku nultog vremena), naše Sunce i naš Planet će biti u savršenom poravnanju s Galaktičkim centrom. Interesantno je što bi na isti dan, kada će ekliptika našeg Sunčevog sustava presjeći Galaktičku ravninu, Sunce trebalo biti u svom solarnom maksimumu!


Dok čekam veliko finale,u glavi spajam nespojivo:

1.Vic

Jedan od najpismenijih iz plemena Maja kleše u kamenu ploču proročanstvo koje je vrač ranije izgovorio. Odjednom nestane materijala za klesanje, te on ode kod vrača da ga pita šta sad da radi.
"Nestalo kamenih ploča, ne mogu da nastavim, šta ću sad?"
"A dokle si stigao?"
"Do 2012-te"
"Auuu, al' će da se istripujuuuuu.... "


2.Pjesmu: Revolution-Evolution



3.Pletenu crnu haljinu,zveckave narukvice,kosu koja miriše na argan i ruže.

Image and video hosting by TinyPic

Lalalalalalalala............Za život mi treba Sunceee.....pjeva


Idem se zrihtati ,a vama koji čitate,ugodno buđenje!wink


Zelena ljubavnica

20 prosinac 2012

-Kako si ti naporna žena -procijedio je kroz zube dok je brisao poveću lokvu vode sa parketa koja je nastala kada je ugazio u lavor u kojem je namakla krpicu za obloge.

Nikada im nije išla komunikacija.Ono što je za nju bio razgovor za njega je bio artiljerijski napad,a on bi se uvijek branio šutnjom.Bilo je tu više monologa nego iskrenih dijaloga u kojima bi se riješio problem.S godinama je shvatila da govori za dvoje i preuzima njegov dio odgovornosti za vezu u kojoj su zapeli.

Neprimjetno je postajala sve tiša ostavljajući mu dovoljno praznog prostora da oblikuje jednu prosto proširenu rečenicu.Njemu je ta praznina bila nepodnošljiva i nije se u njoj dobro snalazio. Svaki pokušaj komunikacije sve češće je započinjao niskim udarcima .Odavno je prestala reagirati na uvredljive poruke koje bi joj dobacivao kad bi ga piknula u bolnu točku.Ni ona više nije bila pažljiva kao nekada kada bi uz galon suza objasnila gdje vidi problem i strpljivo čekala njegovu reakciju koje uglavnom nije bilo.

Malena je zaspala,temperatura joj je još bila prilično visoka što joj je dalo naslutiti da je očekuje neprospavana noć.

Slušajući ga kako još uvijek gunđa po kupaonici otišla je u kuhinju da popije šalicu čaja.Ubrzo se pojavio za njom čekajući da krena paljba pa da odu u miru spavati.

Gledala ga je odsutno svojim velikim ,bademastim očima,ne osjećajući ništa.Ni na kraj pameti joj nije bilo razgovarati s njim o bilo čemu ,a kamoli o temi koja se izlizala tokom godina.

Od prvog dana nekako je duboko u sebi slutila da će uvijek biti druga.Prešutno je pristala na pravila njegove igre kako bi mu bila bliže.Često je pristajala na opuštenije vikende u troje samo da ga osjeti,da upozna njegov svijet tražeći bliskost.Ponekad je i sama uživala istražujući neke drugačije svjetove.Pokušala ih je prihvatiti kao par i nekako ugurati sebe između njih dvoje.No ona nije mogla dugo gurati isti film i s vremenom se mijenjala.Pobunila bi se ponekad,a svaka pobuna bila je unaprijed osuđena na propast jer tada bi ostajala sama sa sobom u razorenom stanu grijući drhtavo tijelo vrućim suzama.Znale su tako proteći noći,mjeseci i godine.

Njen liberalizam dopuštao mu je da prijeđe svaku granicu.Kad su im krimovci preokrenuli stan naglavačke ,a sudac donosio presudu stajala je iza njega kao anđeo čuvar moleći za njegov život.Mislila je na djecu koja ne poznaju pravo lice svog oca.Kad je agonija dobila ne zasluženi happy end on se ponovno vratio njoj svojoj ljubavnici i bio je sretan. Njegova neutaživa glad za njom bila je neopisiva .Kada je No.2 otišla, napokon se mogao opustiti i uživati u svom ljubovanju bez svakodnevnih kvocanja o pravoj mjeri i odgovornostima.

Ponovni zajednički život bio je njena najveća zabluda da će se bilo što promijeniti no ona se kao i uvijek nadala.Nije se ljutila na vikend avanture no svakodnevno orgijanje kod nje bi izazivalo zabrinutost. Ispreplelo bi se tu mnogo laži kako bi se održao balans nekakvog prividnog obiteljskog života.Sve je manje nalazila mjesta za kompromis ,shvaćajući kako kompromitita sebe i svoj život.Gledajući njegovo zadovoljstvo i sjaj u očima kada bi se prepustio u njene magličaste ,zanosne zagrljaje bilo je daleko od onog što mu ona može pružiti.Svaka pobuna je bila uzaludna jer bi on odlazio sve dalje od nje i njenih moljakanja ne shvaćajući u čemu je problem jer je odavno postavio prioritete u svom životu i bio im dosljedan.Uvijek je ostao vjeran svojoj prvoj ljubavi,zbog nje je lagao,zbog nje je gubio glavu,zbog nje je ostavljao obitelj,zbog nje je bio poseban i drugačiji.Ona mu je bila bijeg,radost,ispunjenje.Ona je bila njegovo nadahnuće, sloboda i revolucija.Ona je bila njegov broj jedan.

Čaj se pušio iz šalice dok je tišina rasporila prostor između njih dvoje.Njegova ruka posegnula je za njenom kosom.Poželjela se pretvoriti u gomilu kiše ali umjesto toga postala je santa leda.

-Nemoj- prošaptala je spuštajući pogled prema rukama koje su gužvale rubove ljubičaste pidžame.-Idem pogledati kako su djeca,laku noć!-rekla je umornim glasom.

Prije nego što je zatvorila vrata začula je kako s rolice trga papirić.Dok njegova zelena ljubavnica započinje igru zavođenja u kojoj će on uskoro izgubiti tlo pod nogama nošen zadovoljstvom i ugodom ,ona, koja je uvijek bila druga, utonut će u svoj nemiran san u kojem se miješaju boje jednog rastrganog sutra...


with love, No.2


Belgijske praline

19 prosinac 2012

Ako je u nečemu istinski uživala onda je to promatranje izraza lica voljenog bića kada otvara poklone. Nikada nije birala praktične stvari čarape, krpe, tave, lonce i ostale dobrodošlice koje je smatrala krajnje odbojnim i neukusnim izborom za darivanje jer joj je to uvijek ostavljalo loš dojam korisno potrošenog novca već nešto što bi pomaknulo granice i gurnulo to dvoje ljudi dublje u intimnost i povezanost. Kad bi bilo više novaca na raspolaganju, darovi bi bili raskošniji, manje novaca prisiljavalo bi na skromnost, ali energija odabranog poklona slala bi uvijek istu poruku: znam što voliš jer te volim,a posebno volim tvoje sretno kreveljnje koje se spontano pojavi prilikom otvaranja poklona.

Tog Božića osim što nije bilo novaca za raskošno darivanje, odnos između njih dvoje rušio se kao kula od karata. U novčaniku se gužvalo zadnjih sto kuna zajedno sa velikom željom da se pobjedi kriza i probudi uspavana ljubav. Znala je koliko on voli čokoladu no kupovanje neke tristo gramske Milke bilo je nedovoljno da se izrazi ljubav koju je još uvijek osjećala prema njemu. On je već dugo bio potpuno nezainteresiran i odsutan, a ona tako usamljena i željna nježnosti. Lutajući gradom u potrazi za prikladnim darom našla se u maloj ulici za koju se uopće nije sjećala da je njome ikada prolazila i ugledala čarobna vrata, portal za ulazak u drugi svijet, u čaroliju, mjesto na kojem se nalazio dar za njenog dragog.

Velika staklena vitrina okružena buteljama vina, čajevima i duhanom skrivala je u sebi dugo traženo blago: prave, skupe belgijske praline raznih okusa, oblika i boja. Uz praline stajalo je brdo raznobojnih kutijica različitih veličina i ljubazna punašna prodavačica koja ju je uputila da odabirom pralina može dizajnirati svoju bombonjeru.
Stotka u novčaniku dozvoljavala je nekih osam pralina i malu papirnatu kutijcu zlatne boje s crvenom mašnicom. Miris čokolade ispunjavao joj je nosnice, a ugoda joj se proširila cijelim tijelom. To je bio pravi dar.

Navečer dok je on u drugoj sobi gledao utakmicu iskoristila je vrijeme da se dotjera. Iz ormara je izvukla negliže sa odgovarajućim svilenkastim ogrtačem čokoladne boje koji se odlično uklapao u temu večeri, upalila mirisne svijeće, odabrala nježnu glazbu, a krevet ukrasila malim jastucima. Uronjena u mekane jastuke sa kutijicom pralina čekala je da se pojavi i da ga oblijepi poljupcima dok se on rastapa od užitka uživajući u čokoladnim delicijma i u njoj. Prošlo je dosta vremena, svijeće su dogorijele, a soba je postala hladnjikava. Njega još uvijek nije bilo pa je razočarano bijesno ustala i otišla vidjeti što se događa. Bio je u istoj pozi pred telkom, poluuspavan i nezainteresiran.

Uvrijeđeno se izvikala na njega glasno zalupivši vratima. Ubrzo je došao vidjeti što se događa. Bio je iznenađen kao što je i očekivala. Omamljenog nepca odradio je romantiku za tu večer dok je ona skrivala suze između uzdaha. Bilo je sve skupa tako nategnutno, bez čarolije. Bio je to trenutak kad se predala. Kraj je bio blizu.

Nakon nekoliko godina prije nego što je iselila iz zajedničkog stana poklonio joj je šalicu za Božić. Ona njemu nakon desetljeća zajedničkog putovanja po prvi puta nije poklonila ništa.

Unatoč svemu ostali su dobri prijatelji pa su često zajedno pili kavu u njenoj maloj rustikalnoj kuhinji.Kao i svaki puta razgovarali su o svemu i svačemu pa i o čokoladi koja mu je bila neophodna istog trenutka. Naravno da nije bilo ni čokolade ni novaca da se skokne po nju. Smijali su se njegovom iskrivljenom licu koje je žudilo za kockicom mirisnog, ljepljivog užitka.

Odjednom je ustala i iz hodnika donijela malu crvenu torbicu s kojom je tog dana išla u jednu kućnu posjetu. Tamo je na stolu bila ponuđena kristalna zdjelica sa Merci čokoladicama. Prije nego je krenula dohvatila je jednu Noissette Merci čokokadicu i strpala u torbicu da joj se nađe. Putem do kuće pojela je jedan komadić dok se drugi omotan zlatnim papirićem zametnuo u torbi.

Sadržaj torbice našao se na stolu.Među notesima, šminkom, novčanikom i sitnicama bio je komadić spasa i radosti. Pružila mu je čokoladicu, a on se sretno iskreveljio kao malo dijete. Dugo je rastapao taj komadić čokolade u ustima. Uživala ga je promatrati kako se topi od sreće i užitka.

Kad se kockica sreće stopila s nepcem čvrsto ju je zagrlio i obasuo nježnim mirisnim,čokloladnim poljupcima .Njegove slatke, mirišljave usne budile su ljubav, zahvalnost i uspomene. Između uzdaha nije bilo suza, samo okus Merci čokolade,on i ona.



Umorna

18 prosinac 2012



Kakav košmar!

Lavovi
srušena stabla
žeravice ko lubenice
ruže ubrane i mirisne
čokoladni bomboni
kosilica koja reže mekanu zelenu travu
i jedan automobil predviđen za bijeg.

Budim se pogužvana. On je još uvijek doma,u kuhinji pije kavu.Zvone mu dva mobitela istovremeno.Meni bubnja u glavi.Gasi cigaretu i najavljuje da mora krenuti.Ispratim ga do vrata i poželim ugodan dan.Okrećem ključ u bravi pokušavajući se sjetiti jesmo li se poljubili.
Ne sjećam se.Nisam tu...



Sinoć mi Blogdogg ukazao koliko sam odsutna.Zabrinjavajuće...







Strah

16 prosinac 2012

Priča je da je Bog šest dana stvarao svijet pa se sedmi odmarao dopustivši i nama običnim smrtnicima da imamo jedan neradni dan.Nikada se nisam uklapala u tu shemu. Dok uz jutarnju kavu brojim šnicle po kojima susjeda nemilosrdno udara pripremajući nedjeljni ručak razmišljam hoću li prvo upaliti usisavač ili se primiti ribanja kupaonice.

Biram kupaonicu.Standardno je da prvo uključim perilicu.Njen zvukovi oslobađaju moje misli i prije nego što sam dohvatila Ajax špricu i roza krpicu imala sam temu za poliranje.Među pjenastim mjehurićima koji se cijede po ogledalu krpicom oslobodim prostor u kojem se mogu susresti sa svojim pogledom.Stružem krpicom po staklu i negdje iza zjenice dodirnem taj dobro sakriveni strah koji je na mnoge načine oblikovao moj život.-Bojim se ljudi jebemu,strašno ih se bojim-progovorim u sebi dok šekret oblijevam solnom kiselinom.Vučem to još od djetinjstva,to nepovjerenje i s godinama postaje sve gore. Zid je sve viši ,a na njemu još pet slojeva bodljikave žice,za svaki slučaj ako bi netko postao ustrajan u namjeri da uđe u moj svijet.

Imam nekoliko pravih,iskrenih prijatelja koji žive u nekim drugim gradovima.Oni znaju moju priču no ne susrećemo se često.Dugo godina njegovi prijatelji bili su i moji sve do dana kad nam je policija prevrnula stan i strpala mog dragog u kavez radi promatranja.Nitko od njih nije nazvao da me pita kako sam osim jednog koji je nakon dva dana skupio hrabrosti pitati me trebam li nešto.Sve drugo su tek površna poslovna poznanstva ili dodiri u nekim interesnim područjima.Možda mogu izdvojiti tu jednu ženu koju me naučila kako se ljudi grle i da je iskren zagrljaj nešto najdivnije što ti druga osoba može pokloniti kao dio sebe.Ona pripada nekom sasvim drugom svijetu i otkad ne radimo zajedno susrećemo se samo na dječjim rođendanima.

Razmišljam kako u ovih 13 godina koliko živim u ovom gradu nisam dopustila sebi neko dublje prijateljstvo. Podnevne kave u gradu ispijam sama promatrajući druge ljude kako satima veselo razgovaraju.
Ponekad se samosažaljivo osvrnem na usamljenost koja me nagriza objašnjavajući sebi da bi obaveza neke konstante u odnosu remetila moj ustaljeni tok.Pokušala sam se prisiliti na prijateljstvo s tom mlađahnom,dragom susjedom koja voli mlatit po rakiji i brbljat satima.Znale smo se dobro zabaviti i nakon dvije ,tri čašice zapjevat Sao rome ,onako iz srca.No mene sve drži tako kratko i izgubile smo nit poveznicu i smisao da nastavimo s druženjem.

Iznenadila sam samu sebe kada sam jučer prihvatila poziv na večeru jedne ekipe koja djeluje kroz udrugu koju simpatiziram. Zapravo sam dio te udruge jer plaćam članarinu. Zvali su me puno puta no jučer sam prvi puta prihvatila.Večera u restoranu uz živu muziku nije nešto što bih izabrala u normalnim okolnostima kao najbolji oblik zabave za sebe.No željela sam subotu provesti vani,među ljudima.

Nervozu koju sam osjećala prikrila sam odjećom u kojoj sam bila sigurna.Nisam namazala usne ,željela sam izgledati opušteno i prirodno.Večera je bila ukusna ,a crni Tomislav ulijevao mi je hrabrost da se uključim u razgovore koji su se vodili za stolom.Već sam u toku večere počela razmišljati kako ću nakon deserta pobjeći doma.No tada je počela svirka , a ja sam se nespremna našla na podiju kako cupkam uz oldies-goldies hitove.Onda je stigao taj poziv za ples u dvoje.Nakon što sam mu dobro izgazila prste pokušavajući preuzeti vodstvo složili smo se da je ples u dvoje je neka vrsta iskazivanja povjerenja prema partneru.

-Oprosti ,nisam ovo dugo radila,mislim,plesala u dvoje-sramežljivo sam priznala dopuštajući si da budem prirodna i iskrena.Mislim da sam izbrbljala još tonu gluposti prije nego sam si dopustila da me povede sa sobom u plesnu čaroliju kojoj sam se napokon prepustila.Plesali smo svi sa svima,a moje srce je veselo poskakivalo od nekog osjećaja slobode i rasterećenja.Bilo je oko dva ujutro kad sam krenula kući.Jedini razlog mog odlaska bio je umor ,slatki umor prepun radosti i želja da se dobro naspavam.

Zastanem ponovno pred ogledalom udišući miris svježe opranog rublja.Osjećam se moćno.U očima svjetlucka neka sjajna, tajanstvena iskra ,na megdanu krvari jedan polomljeni strah.


Navala

14 prosinac 2012



Upišem"pokorna" u Wikipediju.
Pola sata poslije, malo mi je mučno i potresena sam do srži.Želim li zaista te stvari u svojoj glavi?Isuse, je li to ono što se radi u Crvenoj sobi?Sjedim zagledana u ekran,a dio mene vrlo vlažan,sastavni dio mene s kojim sam se tek nedavno upoznala,ozbiljno je napaljen.O, Bože neke od tih stvari silno su erotične.No je li to za mene?Treba mi prostora.Moram razmisliti.

El James "Pedeset nijansi sive"


Stavila sam se prije mjesec dana na listu čekanja.Navala je velika ,a mene uvijek interesira što ljudi gutaju pa i sama navaljujem.Imam najboljeg knjižničara,znam da me ubacio preko reda pa me razveselio njegov poziv da si dođem po knjigu.

Odnos sa knjižničarem isti je kao i odnos sa liječnikom,u potpunosti je upoznat sa tvojom intimom.Sjećam se kako sam se ponekad znala crvenjeti kad sam čekala da mi zaduži knjigu.Više nema tog srama.Sada se već dobro poznajemo.Vidio je da "Djevojku O " još nisam vratila pa mi je i nju produžio.Upitala sam ga još za Kvesićev "Stjecaj okolnosti" kojeg nije mogao pronaći u arhivi no dosjetio se naslova koji će rezervirati samo za mene.Uvijek sam se pitala koji je njegov izbor literature pa kad mi je preporučio,s obzirom na teme koje slijedim ,"Pravo na žudnju" sramežljivo sam se nasmijala.Izgledao je zadovoljan što sam se odmaknula od self -help police i vratila romanima.Pružio mi je knjigu i poželio dobru zabavu.

Pitko,plitko i napaljivo štivo rastegnuto na petsto strana slistila sam za jednu noć.To mi se već dugo nije dogodilo i beskrajno me zabavljalo.Jedini problem s knjigom je što ispada da je njena jedina svrha da te svojim eksplcitnim opisima napali ko životnju. Budući da sam objavila štrajk nejebicom do daljnjeg dokle god se ne uspostave diplomatski odnosi i ne riješim svoje opsesije partnerstvom zaključujem da moram pažljivije birati literaturu za laku noć.

Čujem ga kako polagano diše dok napaljeno tumaram po polumračnom stanu.Mogla bih ga iznenaditi jednom rano jutarnjom ševom no to bi mi opet sjebalo koncepciju pregovora. Zapravo to i ne izaziva neko preveliko umovanje u meni jer pri samoj pomisli da me uzme nakon sveg ovog krša u protekla dva mjeseca podsjeti me na čisti sadomazohizam od čega osjetim nelagodu.Stresem se.Želim više i ne odustajem od toga.Zavlačim se pod pokrivač i obrađujem još nekoliko poglavlja knjige osjećajući kako me polako omamljuje tišina svitanja.

Zaspala sam s upaljenim svjetlom i rukom u gaćicama.Jebi ga,to je za moje dobro.

“Kad bi laganje bila umjetnost, svijet bi bio pun umjetnika.”

11 prosinac 2012

INTRO

- Halo maleni ,što radiš ?
- Evo došao sam doma bio sam vani s dečkima na grudanju!
- Zar si sam ,gdje je tata?
- Ne znam !
- Okej budi dobar,ljubi te majka,sutra se vidimo !


- Halo dragi šta se radi?
- Spavam ,baš si me probudila!
- Aha ,a gdje je sinac ?
- Kod bake !
- Znaš baš pričala sa njim!!!
- Gdje je ?
- Kod kuće !


.......Tutu tutu tutu ..............


U zadnjih petnaest godina koliko smo zajedno otvarali smo tu temu puno puta.Svaka analiza u kojoj sam tražila logiku i objašnjenje završavala bi ne izgovorenom nadom da o tome razgovaramo posljednji puta.Godine su proletjele i ništa se nije promijenilo.Redovito se spotaknem na pokoju nespretno izrečenu laž i pokušavam shvatiti zbog čega se nastanila između nas dvoje.Bilo je tu raznih opravdanja od toga da me se želi zaštiti,ne opterećivati,da nije bilo namjerno ili jednostavno nije bilo objašnjenja.
Nisam imala snage za još jednu rudnu propitkivanja.No nisam imala snage ni za bliskost koju je nastojao kreirati nespretno se ispričavajući minijaturnom bočicom parfema.Onako po ko zna koji puta izbačena iz orbite poželjela sam napisati dizertaciju o laganju kroz koju bih dodirnula sve one psihološke elemente laganja.

Željela sam pisati o tom osjećaju izdaje ,nepovjerenja i vječitih sumnji,o tim malim slatko-gorkim, kreativnim,prozirnim,opravdanim,otkrivenim,izrečenim ,tajnovitim ,privlačnim i bolesnim lažima.Shvatila sam da ne mogu ništa napisati što bi imalo nekog smisla ili pružilo neku utjehu i objašnjenje. Odustala sam od pisanja kao što sam odustala i od osuđivanja jer patološka ponašanja traže razumijevanje.

Čekajući da proključa voda u čajniku osjetim potrebu da i sama slažem.Prekidajući svako mudrovanje tiho ali odlučno uputih otrovnu strelicu na njegovu adresu:

-Ne ponižavaj se više, bespotrebno je,ima već dugo kako te ne volim.

Bez težine

09 prosinac 2012

Kad sam bila mala djevojčica sanjala sam o tome da postanem balerina.Sjećam se kako sam u radnoj bilježnici iz prirode na temu što ću biti kad odrastem,nacrtala predivnu balerinu s romantičnom frizurom u obliku punđe s nekoliko nestašnih pramenova koji padaju na obraze i vrat ,u lila haljinici i baletnim špicama sa dugačkim satenskim vrpcama koje su sezale do koljena.Od malena sam uvijek iskoristila svaku priliku da zaplešem. S godinama sam naučila neke plesne korake koji su već u sebi imali ugrađen ritam kretanja i uz dobrog partnera mogla sam osjetiti oslobođenje koje mi je davao ples. S vremenom su me počele umarati zadane forme ,a i moj ukus za glazbu se drastično mijenjao.Kako se mijenjala glazba ,mijenjale su se i koreografije no čini mi se da je to uvijek bilo zadovoljavanje neke vanjske forme u kojoj želiš ostaviti nekakav dojam na ljude oko sebe.Cijelo vrijeme sam plesala onako iz glave razmišljajući kuda postavim koji dio tijela,uskladim ga s ritmom i izvedem najbolju moguću predstavu.Dugo mi je trebalo da shvatim da ples nije u nogama i glavi.

Image and video hosting by TinyPic

Prije nekoliko godinama u život su mi ušli ljudi koji su plesali drugačije.Kad sam ih promatrala isprva sam bila uplašena jer ono što je izlazilo iz njih bilo je toliko snažno da sam povremeno morala skrenuti pogled u stranu jer mi je trebalo vremena da profiltriram to što vidim. Skupila sam svu svoju hrabrost kako bih zaplesala sa njima jer sam slutila da bi se neke stvari mogle promijeniti zauvijek.Bio je to dramatičan ples u kojem sam dotaknula svoju duboko zakopanu tugu.Danima se nakon tog plesa unutar mene sve lomilo ,a suze su tekle same od sebe.Od tada sam pažljivije osluškivala što mi šapuće moja duša i počela sam plesati iznutra,plesala sam samu sebe. Ljetos se tako na jednom plesu našla jedna starija gospođa koja me promatrala tokom cijele radionice.Nisam znala da je cijelo vrijeme obraćala pozornost na mene ali mi je na kraju radionice prišla i vidno šokirana ,podrugljivo mi je prišapnula na uho-Gospodična,obrisali ste cijeli parket sa tom svojom bijelom suknjom!Pogledala sam je onako plesno razvaljena s osjećajem ushićenja koje me obuzimalo kad mi se u glavi pojavila slika u kojoj sam doslovno na trenutak lebdjela u plesnoj ekstazi.Rukama sam prošla po volanima suknje i začula sam samu sebe kako joj bezbrižno odgovaram-To vam je plesna haljina žutog maslačka - i otišla sam plutajući zrakom kao paučinasti padobran.

Jutros sam ostala zatečena bjelinom koja je ulazila kroz prozor.Pahuljice su razigrano letjele na sve strane.Nisam zimoljubac ali me uvijek pogodi ta neka sterilnost i čistoća snježnog pokrivača.U meni već danima luduje neki nemir koji otežava bivanje.Tijelom mi prostruji potreba da zaplešem. Više ne plešem zbog dojma,plešem jer moram. Na raspolaganju mi je kuhinja od deset kvadrata ispunjena namještajem.Dovoljno prostora i izazova da kroz ples neke ideje i osjećaje stavim na kušnju , a nekim razmišljanjima oduzmem težinu.

Obojani Hendikep

06 prosinac 2012

Intro
-Strašno me umara taj šoping,a tebe ?-upitao me nakon dvosatne jurnjave po trgovačkom centru s dvoje razmažene djece koja se uhvate za sve što prelazi cijenu od sto kuna.

-Odradim to kao i sve ostalo-odgovorila sam bez previše emocija gledajući ga ravno u oči ne očekujući nikakvu reakciju.

No reagirao je nelagodnim meškoljenjem koje je postepeno prešlo i na mene.



Zamislila sam se malo.Činjenica je da ovaj svijet nikada nisam doživljavala kao neko zabavno,pitomo i lijepo mjesto.Takav utisak stekla sam u dobi od tri godine i od tada je moja idealistička,nježna duša oduvijek jednim svojim dijelom živjela u nekoj dizajniranoj utopiji koja je povremeno i prema potrebi davala utisak sigurnog utočišta.Sjećam se kako sam prije 15 godina imala fazu guštanja tripova zajedno sa Huxleyevom literaturom u kojoj je bilježio svoja iskustva i dojmove.Za mene su to bili eksperimenti u kojima sam propitkivala granice vlastite stvarnosti u kojoj sam pokušavala postojati.Moram priznati da su to bila čudesna i nezaboravna iskustva nakon kojih sam dobila trajni hendikep koji me je godinama izvlačio iz besmisla koji me okruživao.

Objavila sam rat akromatskom svijetu,a moje jedino oružje bile su boje koje sam dodavala svemu.Uljepšavala sam stvari,ljude i događaje.Iz godine u godinu uljepšavala sam i sebe,uvijek novom bojom.Moj novi svijet ,iz dana u dan , izgledao je poput duge i trajao je jednako kratko no nisam posustajala. U svakom jutru bilo je novih izazova i meni je uvijek bilo zabavno mislima oslikavati sve što me okružuje i pri tom često spajati nespojivo.

Gledam jutros ovu maglu kroz prozor i osjećam se nekako staro .Kao da više nemam snage za još jedan vatromet koji će obojiti cijeli svijet.Promatrajući se, vidim da sam ove godine zapela na ljubičastoj. Guglam o bojama i nalazim da " Ljubičasta može djelovati kao simbol kreativnosti, no to je polarizirajuća boja - ljudi je ili vole ili mrze - te je zbog toga opasna na globalnom nivou."
Okine me na smijeh.Pomislim kako je došao trenutak da prihvatim istinu i zavolim ovaj sivo,crno-bijeli sjebani svijet bez imalo smisla i sebe istu takvu u njemu.

Moj ljubljeni Huxley bi rekao "Upoznat ćete istinu i istina će vas izluditi."


Prihvat ću rizik.Dokle god mogu ostavljati "opasne" ljubičaste tragove za sobom postoji nada da neću izludjeti do kraja.



Pješak,dama,kralj-mat!

02 prosinac 2012

Držala sam da je šah najdosadnija igra na svijetu stvorena za uštogljene i introvertirane jedinke.Sjećam se kad sam bila mala da su na nekom tv programu imali emisiju o šahu i dok bih pratila glas naratora kako objašnjava poteze i gura figure po zidnoj ploči kod mene bi se javio refleks zijevanja i pospanosti odnosno krajnje dosade.Trebalo mi je dobrih trideset godina da promijenim mišljenje o šahu.

"Uvijek sam pomalo sažaljevao čovjeka koji ne zna da igra šah,
kao što bih sažaljevao čovjeka kome je ljubav ostala nepoznata.
Šah, kao ljubav, kao muzika, ima moć da ljude čini sretnima."
(Siegbert Tarrasch)


Naslov posta posudila sam iz knjige "Šahovski tečaj za početnike" kroz koju upijam znanje o mojoj novootkrivenoj ljubavi,šahu.Obično kažu da kad je učenik spreman pojavi se učitelj ,a moj učitelj pojavio se u liku mog desetogodišnji sina koji šah shvaća vrlo ozbiljno.Sve je počelo kad me ljetos izazvao na partiju šaha.Pristala sam iz čiste želje da provedem vrijeme sa svojom malom ljubavi na način koji se njemu sviđa,a osim toga iako mi je šah bio nešto poput pilule za spavanje ipak su me kao beznadnog romantika obarale šahovske ploče.Kad smo bili podstanari ,na tavanu kuće u kojoj smo živjeli pronašli smo prekrasan veliki,drveni šah i dobili dopuštenje da postanemo njegovi vlasnici.Imali smo sve što je bilo potrebno da se dobro zabavljamo zajedno.Sjećam se da me nakon prve partije preplavilo ushićenje jer sam znala gotovo sva kretanja šahovskih figura.Uzbuđeno sam trčarala po stanu i vikala da znam igrati šah .Uskoro sam ploču počela čitati poput napetog krimića. Odigrali smo mnoge partije od tada i dobila sam dojam da cijeli život da oslikati u par dobrih partija šaha.

"Šahovska ploča je svijet, figure su pojave u Univerzumu, pravila igre su ono što zovemo Zakoni Prirode, a igrač sa druge strane ploče je skriven od nas." Thomas Huxley


Kako sam počela proučavati knjigu posebno su me zainteresirala šahovska otvaranja i nisam se previše iznenadila da sam nesvjesno najviše koristila škotsko otvaranje koje preporučuju temperamentnim igračima jer se nakon toga odmah prelazi na stvar i ide u akciju.Nasmijalo me to šahovsko razotkrivanje moje osobnosti i temperamenta te načina kako funkcioniram u životu.

Image and video hosting by TinyPic

Problem s tim otvaranjem je što se u središnjici pogubim i dobijem mat.Previše strasti,kako u šahu tako i u životu, možeš platiti glavom.Osim toga forsiranje istog dovest će te u začarani krug.To je ono kad ponavljaš istu stvar i očekuješ druge rezultate.

"Kada igrač odluči da promjeni otvaranje, to je znak da napreduje!"
(Viktor Korchnoj)


Razvoj igre i borba koja se odvija na sredini šahovske ploče identična je životnom preživljavanju i traženju najboljih rješenja u kriznim situacijama.Svaka figura ima različite sposobnosti i snagu, a ako surađuju pobjeda je osigurana no nije jednostavna.

"Biti uporan i izdržati kad partija dosegne krizu jedno je od najvećih šahovskih umijeća."Ludek Pachman


Rješenja da razmrsimo svoje živote nam obično dolaze na neočekivane načine u obliku odgovora koje nismo u stanju razumijeti jer izgledaju paradoksalno ali funkcioniraju.

"Šahovski problemi su puni paradoksa i originalnih ideja".Kasparov


Pješaci u šahu su najmanje figure i za razliku od ostalih kreću se samo prema naprijed.Za njih ne postoji osvrtanje i uzmicanje.Iznimno su hrabri, a ako stignu do kraja ploče mogu postati veliki.Mali koraci mogu donijeti veliki uspjeh.

U životu je kao u šahu: običan pješak može postati kraljica.


Često u životu donesemo krive odluke zbog kojih si zakompliciramo život.Skloni smo negirati sve ono što je destruktivno za nas i zbog toga se ne usuđujemo pogledati istini u oči.No kako problemi neće nestati prije ili kasnije suočit ćemo se sa posljedicama svojih odabira.

"Poslije lošeg otvaranja, nada je u središnjici.
Poslije loše središnjice, još postoji nada u konačnici.
Ali jednom kad ste u konačnici, došao je trenutak istine".(Edmar Mednis)


Nakon trenutka istine ili šah-mata važno se sjetiti da se iz poraza najviše nauči i bilo bi dobro započeti novu partiju jer

"Kakav bi izgledao šah bez glupih grešaka?" Kurt Richterm


Image and video hosting by TinyPic

"Šah je tako inspirativan da ne mogu da vjerujem, da je bilo koji igrač u stanju da ima zle misli tokom igre"Wilhelm Steinitz.


Let's Play!

Izgubljeni

01 prosinac 2012

Nabavili smo karte tri tjedna prije predstave koja se trebala održati 29.studenog.Unatoč svim razmiricama veselili smo se zajedničkom izlasku i mogućnosti da se malo opustimo uz Gavranovu komediju "Pacijent doktora Freuda".

Petkom poslijepodne obično volontiram u jednoj obitelji tako da sam se već ranije dotjerala planirajući da kad stignem kući samo zamijenim hlače s haljinom,nabacim kap parfema i to je to.On je u međuvremenu odveo djecu na čuvanje.

Krenuli smo prije sedam sati kako bi u knjižari preko puta Domoljuba u kojem se održava predstava kupili klincu bilježnicu iz geometrije.U knjižari smo sreli jednu poznanicu i objasnili joj da idemo na predstavu.Kako je i sama ljubiteljica kazališta interesirala se o čemu se radi.Nakon objašnjenja širom je otvorila oči i zbunjeno se osmjehnula.

Hodajući prema Domoljubu iznenadio nas je broj parkiranih automobila pa je zabrinuto izvukao karte da provjeri vrijeme početka predstave.

-Pola osam,imamo još pola sata-smireno je odgovorio spremajući karte u stražnji đžep hlača.

Na ulazu mi je gentlemanski otvorio vrata i propustio me da uđem u dvoranu u kojoj me je dočekao zvuk tamburica i ljudi odjeveni u narodne nošnje.Zbunjeno smo se pogledali i slegnuli ramenima tražeći odgovor na zbrku u kojoj smo se zatekli.

-Možeš li molim te provjeriti datum na ulaznici?
-29.11 u 19,30 sati !
- Koji je danas datum ?Trideseti ????!!!!

Zabezeknuto smo se pogledali i izašli na svježi zrak.
-Jesi li uplašen?-upitala sam kroz smijeh.
-Ne,samo malo zabrinut rekao je otpuhujući dim tek zapaljene cigarete.
-Gdje nam je nestao jedan cijeli dan ?I što bi sada ovo trebalo značiti?-nastavljala sam s neurotičnim pitanjima ubrzavajući korake.

-Možda da popijemo pivo i sredimo dojmove ?
Pristala sam bez oklijevanja. Nakon drugog točenog postalo je neupitno da smo stasali za pacijente i da su pojmovi "sada i ovdje"za nas daleke metafizičke nepoznanice.

Jutros sam si na hladnjaku,još uvijek pod dojmom sinoćnje zbrke, istaknula kalendar i odlučila držati vrijeme na oku tako da se svakodnevno sjetim koji je dan i gdje se nalazim.Možda malo prekasno ali ipak...


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se