Kad sam bila mala djevojčica sanjala sam o tome da postanem balerina.Sjećam se kako sam u radnoj bilježnici iz prirode na temu što ću biti kad odrastem,nacrtala predivnu balerinu s romantičnom frizurom u obliku punđe s nekoliko nestašnih pramenova koji padaju na obraze i vrat ,u lila haljinici i baletnim špicama sa dugačkim satenskim vrpcama koje su sezale do koljena.Od malena sam uvijek iskoristila svaku priliku da zaplešem. S godinama sam naučila neke plesne korake koji su već u sebi imali ugrađen ritam kretanja i uz dobrog partnera mogla sam osjetiti oslobođenje koje mi je davao ples. S vremenom su me počele umarati zadane forme ,a i moj ukus za glazbu se drastično mijenjao.Kako se mijenjala glazba ,mijenjale su se i koreografije no čini mi se da je to uvijek bilo zadovoljavanje neke vanjske forme u kojoj želiš ostaviti nekakav dojam na ljude oko sebe.Cijelo vrijeme sam plesala onako iz glave razmišljajući kuda postavim koji dio tijela,uskladim ga s ritmom i izvedem najbolju moguću predstavu.Dugo mi je trebalo da shvatim da ples nije u nogama i glavi.
Prije nekoliko godinama u život su mi ušli ljudi koji su plesali drugačije.Kad sam ih promatrala isprva sam bila uplašena jer ono što je izlazilo iz njih bilo je toliko snažno da sam povremeno morala skrenuti pogled u stranu jer mi je trebalo vremena da profiltriram to što vidim. Skupila sam svu svoju hrabrost kako bih zaplesala sa njima jer sam slutila da bi se neke stvari mogle promijeniti zauvijek.Bio je to dramatičan ples u kojem sam dotaknula svoju duboko zakopanu tugu.Danima se nakon tog plesa unutar mene sve lomilo ,a suze su tekle same od sebe.Od tada sam pažljivije osluškivala što mi šapuće moja duša i počela sam plesati iznutra,plesala sam samu sebe. Ljetos se tako na jednom plesu našla jedna starija gospođa koja me promatrala tokom cijele radionice.Nisam znala da je cijelo vrijeme obraćala pozornost na mene ali mi je na kraju radionice prišla i vidno šokirana ,podrugljivo mi je prišapnula na uho-Gospodična,obrisali ste cijeli parket sa tom svojom bijelom suknjom!Pogledala sam je onako plesno razvaljena s osjećajem ushićenja koje me obuzimalo kad mi se u glavi pojavila slika u kojoj sam doslovno na trenutak lebdjela u plesnoj ekstazi.Rukama sam prošla po volanima suknje i začula sam samu sebe kako joj bezbrižno odgovaram-To vam je plesna haljina žutog maslačka - i otišla sam plutajući zrakom kao paučinasti padobran.
Jutros sam ostala zatečena bjelinom koja je ulazila kroz prozor.Pahuljice su razigrano letjele na sve strane.Nisam zimoljubac ali me uvijek pogodi ta neka sterilnost i čistoća snježnog pokrivača.U meni već danima luduje neki nemir koji otežava bivanje.Tijelom mi prostruji potreba da zaplešem. Više ne plešem zbog dojma,plešem jer moram. Na raspolaganju mi je kuhinja od deset kvadrata ispunjena namještajem.Dovoljno prostora i izazova da kroz ples neke ideje i osjećaje stavim na kušnju , a nekim razmišljanjima oduzmem težinu.
Bez težine
09 prosinac 2012komentiraj (9) * ispiši * #
