vežite se poljećemo...
odom ja u dojčland, čitamo se za dva tjedna
Hard work
Baš se pitam šta se događa. Svi su u nekakvoj strci, zbrci, nemaju vremena ni za što. Što je još gore fali im vremena. Nisam ni ja ništa bolja. Zamislite dragi moji pokušavam do 21og napisati diplomski i položiti najteži ispit na godini. Ne, ne mislim da sam genije, nego sam jednostavno blesava. I tako uvijek. Postavim si nemoguće zahtijeve, užasno kratke rokove, i natrpam se obvezama. Što je najtragičnije gotovo uvijek ostvarim to što sam si zacrtala, ali onda pet dana vegetiram. Jer nisam se u stanju pomaknuti. Šta pomaknuti, nisam u stanju sklopiti jednu jedinu normalnu rečenicu. Al sve to na stranu, sav taj umor i sve to odricanje. Najviše me ljuti što sam navikla ljude na to. Ovakva kakva sam blesava navikla sam ljude da mogu preuzeti sve i uraditi. Pa makar da ću na glavi dubiti. Ne mislim sad na ovaj ispit i pisanje diplomskog. Tu ću jedino ja biti razočarana ako ne uspijem. Mislim da masu nekih drugih stvari koje uzmem i uradim.
Tako sam oduvijek radila. I stizala uvijek i na vrijeme sve završiti. Sve do ove godine. Sve češće produžujem rokove, prebacujem za neke druge. Pa se onda ti prebačeni sastanu sa nekim koji sam planirala za kasnije. I onda nastane opići krkljanac. Nerviram se, sekiram, roncam sama na sebe (da počela sam pričati sama sa sobom).. Nije mi bilo jasno šta mi je. Kontam stari se. A opet jebga gdje ću sa 23 početi gubiti snage. Čuj stari se. Nije to nikakvo pravdanje. Pa onda razmišljam možda sam se precjenila. Zadala si više nego što mogu. A opet i prije sam to radila pa sam uz nekakva čuda (da, ja vjerujem u njih sve više) uspijevala završiti sve na vrijeme. I onda shvatim. Zaljubila sam se. Pa da! Sve je puno logičnije. Zato ništa ne stižem. A kako bi kad si zacrtam da ću biti samo sat vremena s njim na kavi. Džaba ne mogu se odvojit od njega. I ta kava se pretvori u izlazak, a izlazak u lumpanje po gradu do sitnih sati. Ili zacrtam si da imam vremena da ga vidim svaki drugi dan. Uspijem preskočiti samo jedan dan u tjednu. A i tu večer ostanem za kompjuterom dopisujući se njim do kasno u noć.
Zato tražim, na osnovu predočenih argumenata, da se zaljubljeni ljudi proglase blago neuračuljivim kako bi imali što manje posla, kako bi im se na ispitima progledalo kroz prste i kako bi imali više vremena od drugih.
jedinom starijem bratu..
Sjećam se devedesetih po tome jer sam te godine krenula u školu, po preseljenju u novi stan i po potpisima za mir. Skupljali smo ih u bilježnice. Ja sam imala veliku zelenu. Što si imao više potpisa to si bio popularniji u društvu. Znali smo po cijele dane kucati od vrata do vrata i tražiti da nam potpišu za mir. Al' opet svi smo imali više manje isti broj, jer smo živjeli u istom naselju. Van naselja sami nismo smijeli radi cigana. Nas su tada s tim plašili.
Mladen je bio moj veliki brat. Nije ga rodila moja mama, nit mu je moj tata bio tata, al sam ga tako zvala. I sestra i ja. I mi smo za njega bile male seke. Živio je kat iznad nas u starom naselju i bio stariji jedanaeset godina. Kako je on tada sa nekih 17 godina bio velik i važan u mom životu. Mislila sam kad budem kao Mlađo sve ću moći. On je mogao sam šetati po gradu. Gdje je god htio. Ajme šta bih potpisa skupila kad bih i ja mogla.
To popodne smo bile u kafiću (ej kafiću!) s njim. Pričali smo mu o novom naselju, s kim se družimo. Ja sam mu pričala o svojoj zelenoj bilježnici. Nasmijao se i pitao hoću li da mi on pomogne da skupim još potpisa. Čuj hoću li?! Pa ima li išta važnije od toga?! Otišli smo do Hita i stali pred ulazom. Ako igdje ima ljudi tu ih ima. Stajali smo i zaustavljali sve prolazniike. Šta sam potpisa to popodne skupila. Jedva sam čekala da se vratim kući i pokažem svima u naselju. Imala sam više od svih. Čak i od onih velikih cura koje su mogle ići u drugo naselje po potpise.
Al čemu sve to. Da smo skupili potise cijelog svijeta ništa ne bi spriječilo ono što se dogodilo. Godinu dvije kasnije započeo je rat. Svi su imali šarene uniforme i velike puške. I Mladen isto. Kad se pokušavam sjetiti rata sjećam se samo jednog dana. Jedne zore. Negdje oko 4 ujutru zvono na vratima značilo je lošu vijest. Uvijek, a osobito tada. Na vratima je stajao Mario. Mladenov stariji brat.
"Mlađo je poginuo. U Šantićevoj. Nema ga više."
Sjećam se da je mama vrištala od plača i da sam tada tatu prvi put vidjela da plače. Sestra i ja stajale smo sa strane potpuno nijeme. Ne sjećam se koliko je vremena prošlo, ni tko je zatvorio vrata, možda čak i netko od susjeda. Jer u ratu su susjedi uvijek tu da pomognu. Sjećam se da sam u sljedećem trenutku sjedila kraj mame na dvosjedu i plakala. Plakala. I plakala.. Al' im nisam vjerovala. Stvarno nisam. Plakala sam jer oni plaču, jer je tata tužan, mama, Mario.. Ja im nisam vjerovala još danima kasnije.
Danas stojim i gledam hladni mramor. Njegov lik, ime, prezime.. Ne znam ni jesam li i danas svijesna koliko sam izgubila. Velikog brata. Onog koji je napunio moju teku potpisima za mir. Koji me naučio mješati karte po mafijaški, kako smo mi to zvali. Onog koji, kad bi htio šmugnut vani bez nas, posjeo bi svoju mamu da joj čupamo bjele dlake s glave. Onog koji je '92. od svoje prve vojničke plaće kupio meni i sestri dvije velike čokolade. A šta su čokolade u toj neimaštini značile to se ne može opisati riječima.
Koliko god bio hladan, hladni mramor ne može sakriti tvoj osmijeh, tvoje veliko srce i sve ono što mi nosimo u srcima.
Volim te
in memoar
M.P. 1972-1993
