prve ljubavi
Da, prve su ljubavi uvijek tužne. Valjda ih sudbina učinim takvima. I da mogu mijenjala ne bih ništa. Možda samo ovaj sad osjećaj. Onaj stid kad te vidim. Stid zbog toga šta sam ti uradila. Za svaku tvoju suzu, za onaj naš nedosanjani san, za dušu koja je gorjela a nije izgorjela, za srce koje se slomilo.. Znam ja sam kriva. Ne trebaš mi to govoriti svojim pogledom. Ne trebaju mi tvoje zelene oči da mi to kažu. Nemoj me kriviti. Nemoj me kleti. To je ipak bila prva ljubav. Rekla sam da one moraju biti tužne.
Nekad sam mislila da će nas nešto opet spojiti. Možda sudbina. Ah da, ja u nju ne vjerujem!
Ali iskreno ja te više ne trebam. U mom životu nema mjesta za tebe. Previše sam drugačija, nisam više ona koja je s tobom bila. Možda sam kučka ali ja sam krenula dalje i ne želim više da me proganjaju tvoje zelene oči. Ne želim tvoje prebacivanje.
Uradila sam to, otišla, ostavila te, izradila, napustila, zovi to kako hoćeš.. jesam. Sve sam to uradila. I jesam, zavoljela sam nekog drugog, mrzi me zbog toga ako želiš. Lakše ću se boriti sa tvojom mržnom nego s pogledom zelenih očiju. Pitaš se zašto kraj tebe prolazim spuštene glave?
Za kraj ..zaboravi i oprosti..
divljakuša
Sjedila sam na starim stepenicama bakine kuće. Odmah pored čatrnje. Sjećam se da sam se strašno bojala penjati tim stepenicama kad sam bila mala jer su mi izgledale ogromne. Ma šta ogromne, izgledale su jezivo. Danas u tako malene. Kao i većina toga.
Samo sam sjedila i uživala u zraku, u biti uživala ni u čemu. Lagani vjetrić je pronašao komadić moje kože i postajalo mi je pomalo hladno, ali i u tome sam uživala.
Gledala sam oko sebe, tipično seoska kućica, sa vanjskim stepenicama koje su vodile u malenu sobicu u kojoj je moja mama vjerojatno provela većinu svoga djetinjstva.
Ne znam nakon koliko vremena sam zapazila macu koja je ležala uz sami rub čatrnje. Tetka, koja još živi na selu, rekla mi je da ju zovu divljakuša.
"Divljakuša" promrmljala sam i nastavila ju promatrati.
Nije mi tako izgledala. Čak mi je izgledala prilično prestrašeno svih tih ljudi koji su se danas skupili. Kao da je samo čekala da dođe neko da ju uzme sebi i dugo, dugo mazi. Sve dok ju jedan od dječaka koji se tuda vrtio nije pokušao pomaziti. U istom trenu se nakostriješila i skočila u napadački stav. Dječak je zakoračio korak natrag i skoro pao na dupe. Nije to očekivao. Maca ga je i dalje gledala sva nakostriješena. U jednom mi se trenutku učinilo da je počela i režati. Nisam mogla vjerovati. Dječak je otišao. Vratio se za par minuta s komadićem neke hrane u ruci. Maca je i dalje bivala nakostriješena. A on je pokušavao i pokušavao. Samo ju je htio pomaziti i možda se malo poigrati s njom. Divlja mačka mu to nije dopuštala. Ne zbog toga što je stvarno divljakuša, ona ga se samo bojala. To se vidjelo. Bar sam ja to mogla vidjeti. Ali dječak to nije znao, nije shvaćao. Koliko god izgledala divlje ona je samo jedna mala maca koja bi hitjela da ju neko uzme sebi i dugo, dugo mazi..
Simbolično?..
Ne znam koliko je dugo trajalo to njihovo nadmudrivanje, ni da li je više uopće trajalo, jer ja sam morala ići dalje. Znate kako je to na današnji dan.
