više ne znam kako
Odlutas ponekad i sanjam sam
Priznajem ne ide ali pokusavam
I uvek dodje d-mol
Spusti se ko lopov po zicama
Ruke mi napuni tvojim sitnicama
I tesko prodje sve to
ne mogu... stvarno više ne znam kako. Trudila sam se ali ne uspjeva mi. Ne mogu doprijeti do tebe. Osjećam da ne dopirem...
Daješ mi mrvice. Ovaj ih put ne želim...
Poraženo! Tako se nekako osjećam. Nisam uspijela.. Ko zna oću li ikada uspjeti..
a sad ja vas pitam
Pisala sam vam prošli put o zlatnoj ribici, maloj ribici koja ispunja jednu jedinu želju. I rekla sam vam šta želim od nje..
I šta sad da je stvarno nađete? Šta bi ste to vi zaželjeli?
Upamtite samo jedna želja i samo jedna ribica!
:)
zlatna ribica
Ne znam kako da počnem. Sve pišem pa brišem. Ništa mi nije dovoljno dobro. A već sam i prije rekla da ne znam pisati kad sam sretna. Ne znam sreću prenijeti na papir. To jednostavno osjećam i sebično čuvam za sebe. S tugom se razbacujem. O njoj tako lijepo znam pričati. Naučila sam s vremenom. I zato nikako da počnem pisati ovaj post. A tako bi vam voljela prenijeti sve ono što sad osjećam. Znam da će to biti nekako traljavo. Poput prvačića kad piše prvi opis jeseni. Zato neću ni pokušavati.
Kad bi imala zlatnu ribicu i kad bi mogla zaželjeti samo jednu želju (neka škrta ribica) večeras znam šta bi zaželjela. Zaželjela bi svaki dan jednu malu sitnicu, jedan mali znak pažnje. Trenutak, sekundu da znam da neko misli na mene, da me neko.. ma ne znam ni kako bi to opisala. Zaželjela bi da svaki dan uradi neku glupost radi mene. Samo da znam da misli, da se motam po njegovoj glavi. One male gluposti što ti izbrišu sve tužne bore s lica i izvuku jedan veliki osmjeh. Onaj s kojim izgledaš poput Jockera u Betmenu. Ili je bio Superman? Pojam nemam! Nije ni bitno.. Eto to bi tražila od zlatne ribice. I ne, večeras neću razmišljati o tome da zlatne ribice ne postoje. Tko zna možda postoji negdje neka škrta što ostvaruje samo jednu želju. Neka koja će me svaki dan ovako usrećiti, svaki dan izvući osmijeh na lice. Čak i kad sve izgleda tako tmurno.
I da otkrit ću vam jednu tajnu. Mislim da sam.. vidila mica macu.. ma neeee! Mislim da sam pronašla svoju zlatnu ribicu.
samo za mene, samo kraj mene
Nisam nikad previše razmišljala zašto je tu. Nisam čak nikad ni imala dvojbi da li je stvarno tu ili je to samo neki trik da se zavara masa. Jednostavno sam znala da jeste. Tu je radi mene.
Kad se izgubim, kad se spusti magla i ne vidim smjer svoje putanje, pojavi se. Kao svjetionik brodu, kao pojas utopljeniku. Javi se ponekad u obliku pjesme, ponekad kao dodir, šaptaj, nekad u obliku riječi ili možda one prijatne prijateljske tišine... i pokaže kuda da krenem.
Kad i vi zalutate stanite i osluškujte, slušajte, tiho, još tiše.. pokazat će vam put..
tužno je biti kamen
Niko nije ništa reko. Al baš to je i problem! Pokušavam se sabrati. Previše sam zbunjena. Prvo sam bila i povrijeđena i ljuta, pa bijesna, pa ravnodušna i sam sam samo tužna. Pokušavam ne plakati. Ne ide mi baš. Gutam nekako suze. Ne želim da bilo ko bilo išta primjeti. Ah, ništa novo. Uvijek sam gutala suze. Ni kao klinka nisam voljela plakati. Možda bi bolje bilo da jesam. Možda bi sad znala kako izbaciti iz sebe ovaj kamen koji osjećam kako me steže u grlu. Ne nije knedla. Da bogdo jeste. Ovo je jedan ogromni kamen. Ne znam kako više. U biti izluđuje me to što nemam ni ja šta reći. Ne, lažem! Imam, al nemam muda da to ispljenem. Ne želim biti ona ženskica koju sve ispizdi tako lako. I nisam takva. Zato se čak i ljutim na sebe što mi sve to toliko smeta. Borim se s ravnodušnošću. Strah me da ću opet, kao i svaki put do sada uraditi istu stvar, strah me da ću se opet dignuti zid. Ma šta zid, pravu malu tvrđavu. Ne želim to, želim voljeti! Bez kompromisa voljeti. Kao što sam nekad znala. Jel moguće da se takve stvari vremenom zaborave? Zar sam zaboravila voljeti? Previše se rastužim kad o tome razmišljam, a još više me rastužuje kad sve to sakrijem osmjehom. Opet se borim sa suzama. Ma i ne trebam se boriti. Znam, progutat ću ih kao i svaki put. Ta ja nisam naučila plakati. Više ni kad sam sama. Nekad sam bar to znala. Nekad sam znala i voljeti. U šta se to ja pretvaram?
Razmišljam, možda nije do mene. Možda je do svih njih koji me okružuju. Možda sam morala ovakva postati. Možda nije bilo drugog načina. Ne znam! Svi ti ljudi oko mene..možda je stvarno do njih. Jer kažu-ljudi su zli. I stvarno jesu. Još kažu da je malo prvih prijatelja, a ja se pitam postoje li uopće. I da još kažu da ljubav boli. Hoće li biti prevelik klišej ako se upitam postoji li ta ljubav uopće?!
A možda je i do mene. Možda sam opet obična kukavica. A možda je ovo samo faza, možda me prođe do ujutru.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Nevidljivi bedemi sazidani od rana.
Uspavankom
odolijevam najezdama.
Preobražen u oklopu sna.
Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene
brodice od trske i tamarisa.
Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse strelice,
uljem mažu bedra i mišiće i propinju se na zlim konjima
od kositra i vatre.
Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica
brani prilaze.
A u svitanje nestaju mjesec i javlja se nepomućeno sunce.
Ja sam tvrđava koja se ne predaje.
Ne predaju se mrtvi u brzom letu.
Ne predaju se živi s draguljima očiju.
Utvrde se predaju, ali ne ove od sna.
Same se daju i same otimaju.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Jure Kaštelan
