zbunjeni smajlić!!!
Noćas sam sanjala da me je zvao. I nisam se javila. Samo sam gledala u mobitel dok je njegovo ime blicalo na displayu. Sjećam se da mi je kroz glavu pošlo milion pitanja. Zašto sad zove? Zašto ovako kasno? Šta hoće? Al nisam dobila odgovor. Jer nisam se htijela javiti. Zaključila sam u snu da je bolje tako. Jer ja sada imam neki svoj novi put.
I jutros dok sam onako žurno ubacivala mobitel u torbu, vidila sam, pisalo je..
1 propušten poziv
ljuti smajlić!!!
Kako mrzim to kod sebe. Čim mi pođe nešto za rukom, čim krene i budem par dana sva u oblacima odmah u rekordnom roku nađem nešto s čim ću si glavu razbijat. Sama izmislim razlog. Što bi moja frendica rekla «Kad ti je sve u redu stavi kamen u cipelu da te nešto žulja..» i stvarno to radim. Svaki put. Ne znam radi čega, možda iz nekog straha da se previše ne zaletim, da se ne zanesem, da ne poletim previsoko, pa sama sebe vraćam na zemlju. Hmm.. to se zove prisilno slijetanje.
Al sve su to najčešće gluposti, čisto ono da imam oko čega glavu razbijat. Stvarno ovih dana sve se poklopilo. Sve fino ide. Sa svojom ekipom sam se vidjela, ispričali se, ismijali. Faks isto tako; prošo se ispit, sve ok. Pa i ta famozna ljubav počela se kotrljati u pozitivnom smjeru.. ma sve. I onda se danas počnem pitati «Šta ako kad je Siki ono rekla, šta ako je to bilo dvosmisleno pa je mislila na ono tamo nešto.» Pa sljedeća misao «A joj rokovi tako blizu, ništa neću stići. Nema šansi da se da uvijet..» Pa onda opet «A šta ako on..» Ma u p.m.!!!
Al' bit će da je do vremena..
vremenom, čovjek nauči i bez srca živjeti
Pokušavali su i pokušavali. Uvjeravali me, ubjeđivali! Kleli se! Lomili me! I uspješe na kraju. Nakon tolikih brodoloma, poplava i potresa, nakon srušenih mostova, suza, pregaženog ponosa ubjediše me. Povjerovah im da čovjek može i bez srca živjeti. I ne znam kako, mislim da mi čak i nije trebalo puno vremena, naučih živjeti bez srca. Postala sam jedna od onih što se uvijek smiju, ne obaziru se na komentare, uvijek zadovoljne i nikad ama baš nikad tužne. Jer nemam srca da me zaboli. Jedna od onih što voli samo do pola, što ne ljubi iskreno, što ništa ne rizikuje. I tako neprimjetno postade drvo. Veliko drvo, bez ijednog lista, veliko drvo bez života. Bez srca da tuguje, bez srca da voli. I trajao je moj zimski san dugo, možda i predugo. Moje uvjeravanje da je tako bolje, da tako manje patim. Moj strah od suza..
Ne znam šta se desilo, ne znam zbog čega sam se trznula, zbog čega sam se konačno probudila. Možda zbog malenog leptira koji je dodirnuo moje krošnje, ili onog jednog lista koje se uporno trudilo održati na životu. Danas želim svoje srce nazad!
Vratite mi ga vi okrutni ljudi, lažovi bez premca. I nemojte me ubjeđivati da sam bez srca sretnija. Više nisam dijete, više ne gutam vaše bajke.
Punim plućima..konačno… dišem!
Po pučini čamac klizi,
U njem voze srce neko;
Sustalo je pa je stalo
Lutajući predaleko.
Ljubilo je, vidjelo je,
Gdje se grle raj i pako;
Umrlo je prije smrti,
I sada ga voze tako.
Ispod lipe kopat će ga,
Gdje se hitre ptice ljube;
Onamo će mrtvo slušat
Golubice i golube.
Onamo će mrtvo gledat
U zvijezde i nebesa
I u pelud lipe rodne,
Što ga vjetrić na njeg stresa.
Onamo će ležat mrtvo
Vječne noći, vječne dane;
Nad glavom mu križ od trnja
Od ružice raščupane.
I kad jednom nad njim jekne
Strašna truba zadnjeg dana,
Iz tog groba zaplakat će:
Pustite me zakopana!
Silvije Strahimir Kranjčević
koja zbrka
Pokušavala sam i pokušavala nešto napisati, al nikao. Večeras mi jednostavno ne polazi za rukom. Nije da nemam inspiracije, ta o tebi mogu romane pisati. Ali jednostavno ne znam odakle krenuti. Kao započeti prvu rečenicu. Jer ti.. ti..ti si stvarno čuda biljka. Totalno drugačija. Ponekad si toliko suzdržan, da me to tako izluđuje. I onda kad dignem ruke, kad te otpišem, uradiš neku sitnicu, nešto i ja se opet vratim tebi. I opet mi ništa nije jasno. Ne, ovdje nije riječ o običnoj igri «miša i mačke». Toliko sam ih odigrala da pravila te igre znam. Ovo je nešto drugačije. Ništa a sve. Nikad ovako nisam bila zbunjena. Da li to ja idem u novi brodolom? Da izgleda da idem!
09.05.2005. u 00:45 | 11 Komentara | Print | # | ^
