prašina starog rječnika
Još napola zatvoreni očiju ušla sam u svoju sobu sa kavom u ruci i zavalila se na krevet da iskapim tu obožavanu tekućinu. Osvrnula sam se oko sebe i sama sebi rekla da je krajnje vrijeme da se ovaj nered u sobi počisti. Nisam ni slutila da će se to pretvoriti u spremanje onog mog životnog nereda, onog ormara kojeg sam natrpala uspomenama, i gurajući sve unutra zatvorila vrata, nadajući se da se da će ta malena vrata izdržati i da se nikad neće otvoriti.
Pustila sam Balaša i otpočela sa slaganjem starih knjiga, cd-ov i brisanjem prašine. I dok sam brisala prašinu sa nekog starog rječnika talijanskog jezika jednostavno mi je iskliznuo iz ruke a iz njega je na pod ispala slika. Sagela sam se da vidim ko je na slici jer nisam se mogla sjetiti da sam ikad prije taj rječnik imala u ruci. I u tom trenu, samo dok sam uzela sliku sve se poklopilo. Balaš je zapjevao tužno najtužnije;
Nema me više
U tvojim molitvama
više me putem ne prate
a noć mi preti
ponoć i pusta tama
kad me se samo dohvate..
a meni su se sa slike smiješila dva zaljubljena lik. Stala sam i nijemo gledala. Cijeli film, sve se vratilo. Svi osjećaji koje sam trpala u svoj životni ormar probili su mala vratašca i zavladali mnome. Vidila sam nas sa onim dječjim crvenim kišobranom s kojim smo cijeli grad prošli zagrljeni, zaljubljeni i mokri do kosti. I osjetila sam tvoju ruku kako mi sklanja mokru kosu sa lica. Vidila sam nas na moru, kraj onog štanda starog dalmatinca koji je prodavao stare bestsellere. I čula sam tvoj smijeh kad sam ti objašnjavala da ne znam roniti. Sve sam vidila, cijeli film, nakon toliko vremena. Film se vrtio u glavi a Balaš je pjevao nekako tužnije nego inače;
..ne slušam više
šta šapućeš dok snivaš
plaši me koga pominješ
i sve si dalje
a sve mi bliža bivaš
kao da opet počinje..
Nisam ni primijetila kad se suza izdajnica skotrljala niz obraz. Osjetila sam ju tek kad je došla do ruba usana. I prenula sam se. Kao iz nekog sna. Pogledala sam oko sebe, Balaš je završavao svoju tužnu baladu, onu s kojom se sve i započelo. Obrisala sam suze s lice, uzdahnula i drhtavom rukom vratila sliku u stari rječnik. Stisla zube da zaustavim novi nalet suza i stavila rječnik u kutiju sa stvarima koje nosim u podrum….
što je danas lijep i sunčan dan...
Što je potrebno za sreću?
Više dana kao ovaj… mislim da je sunce krivo za sve! Čak mi nije smetalo ni što sam na faksu bila cijeli Božji dan (doslovno), ni što me treha PMS, ni što mi se alergija pojavila.
Cijeli dan hodam gradom s velikim osmjehom na licu; presretna. Sretna zbog proljeća, zbog toga što sam mamu jutros izljubila, što me profa nije skužio da sam prvi sat kunjala iako sam sjedila u prvoj klupi (tako ti je kad zadnji upadneš na predavanja), što sam franju pobijedila u skakutanju u mjestu, što su filete kod gage bile fenomenalne, što sam uspjela popiti kavu u cijeloj današnjoj zbrci i čak nisam dugo tražila mjesto na prepunom starom, što nisam bila do 18 neg' «samo» do 17 sati na faksu, što ću večeras vani sa «svojom najdražom pivom»… Stvarno život je lijep!!!
mičite se s puta...
Da sam znala šta će biti od ovog dana vjerojatno bi ga prespavala bez imalo grižnje savjesti.
Umjesto da se budim u 8 i trčim na faks ostala bi u krevetu. Il' bar ako je sve što se desilo zapisano negdje u zvijezdama pa se moralo desiti, bar bi se onda naspavala. I suočila se sa svim ovim bez podočnjaka. Možda u tom slučaju stvari i ne bi izgledale tako crne.
Zanimam me samo koje granice ljudska zloba ima? Ustvari možda je bolje da pitam postoje li uopće te granice? Koji je gušt ljudima izmišljati stvari, događaje, pa to još sve skupa povezivati. I onda, što je je još najcrnje od svega ti isti ljudi me grle, ljube, obožavaju me.
I kako da se ne živciram. Ne, ne boli me to više. Prerasla sam one «dječje boli» kad te neko tako moćno izradi. Ne dira me to više na taj način. Al me i dalje živcira.. Pokušam shvatiti taj mentalni sklop, ali ne polazi mi za rukom.
Pod moju kožu to ne ide. Ne znam se licemjerno smješkati. E da sam bila pametna pa bar to naučila od ovih silnih licemjera kojima sam svaki dan okružena.
Ma znate šta; otpepajte svi!
pozz ekipa
evo vidim dark child se pita gdje sam! ma tu sam, sve je ok, samo malo štrebačim. a šta ću u ponedeljak imam ispit pa se mora. a i sem toga (to sam već govorila alessandri) ne znam pisati kad nisam tužna. na papir znam prenjeti samo mračni dio sebe. to je moj ispušni ventil. i onda mi stvarno bude puno bolje. kao da tako uspijem sve negativno otkoniti iz svog bića. dok sretne trenutke čuvam za sebe. sebično al šta se može. :) zato alessandra no sikiriki ako je moj blog tužan nisam ja tužna osoba. pa znaš me.
eto pozz svima, ja se vraćam svom "dragom" managementu i obećam da ću pokušati pisati i o sretnim stvarima koje mi se dešavaju. a dešavju se! :D
fali mi
Večeras mi nedostaje ono malo ljudske topline. Fali mi rame za spustit glavu na njega, suosjećajno lice, prijateljski osmjeh..Fali mi da mi neko kaže da će sve biti u redu. Večeras se osjećam tako samo, napušteno od svih. Bespomoćno kao malo dijete koje je ostavljeno samo od svih. Tako nesigurna, nezaštićena, sama. Večeras bi da neko u svoje dlanove primi moje lice i samo klimne glavom i opet kaže «Alo, mala bit će sve u redu. Vjeruj mi. Znam» I da me pusti neko da u naručju njegovom sakrije svoju nesigurnost, kako bi sutra opet mogla sretna kročiti hladnim ulicama ovom tužnog grada. Samo bi večeras nekoga tko me poznaje, tko zna da i ja krijem tugu u svom pogledu, da je nosim sa sobom. Nekog tko me zna. Tko zna koliko se ponekad osjećam izgubljeno u ludnici ovog svijeta. Večeras bi kraj sebe nekog svoga, da nestane ove gorčine. Ja bi da znam da je taj neko tu za mene.
Ja sam noćas kraljica samoće. Gospodarica tuge.
problem jes problem no
Samo se nadam da će večeras biti jednako kao i sinoć.... ;)
morala sam ubaciti ovu pjesmu, najluđa je na svijetu :D :D :D
Zaklonišče Prepeva - Hasan iz Azila
Odavno je prošlo vreme nesvrstanog sveta,
od prijatelja starih danas svaka dlaka smeta.
Nekada su Kinezi, Arapi i Afrikanci
dragi gosti bili, a danas su stranci.
Naši hrabri policajci hapse ih na grani,
"Sad ste u Evropi", kažu, "zato druže stani!"
Iza grma čuči Hasan: "Ne pucajte, ja sam iz Irana.
Samo sam u prolazu, destinacija mi je Copacabana."
Refren
Problem jes, problem no, (Problem yes, problem no,)
sori mister, aj mas go. (sorry mister, I must go.)
Aj em going tu Brazil, (I'm going to Brasil,)
its gud kantri for azil. (it's good country for asil.)
Našeg Hasu bacili su među azilante,
kliconoše, švercere i obične prevarante.
Njegova se odiseja, lutavši po "Deželi Janeza",
tragično završila sa druge strane "šengenskog kaveza."
voljela bi da te ne volim..
Stojim sama na raskršću života… Sama, potpuno sama. Ne znam kojim putem krenuti, koju stazu izabrati. Da l' da nastavim hodati sama ovom utabanom, dobro znanom stazom il da ipak krenem prema tebi? Al bojim se, tako se bojim. Ne mogu si priuštiti više niti jedan ubod u ovo maleno, ranjeno srce, ne mogu si dozvoliti više niti jednu suzu. Bojim se onoga što ćeš mi ti donijeti.
…voljela bi da te ne volim
ako odeš da te prebolim
voljela bi da te ne volim
da ti crne oči više ne pamtim…
Voljela bi da te nikad nisam ni srela. Sad bi bila sretna na svoj utabanoj stazi samoće i ne znajući da sam sama i ne znajući da sam nesretna. Ne bi imala nikakvi dvojbi, ne bi imala izbora. I što je najvažnije ne bi imala razloga da se bilo čega bojim. Jer ne bi znala da mogu ponovo osjećati, da mogu opet voljeti.
Ne znam, i dalje ne znam kojim putem krenuti. Al bojim se, mali moj, da ću ovaj put biti jedna obična kukavica. Bojim se da ću nastaviti hodati svojom utabanom stazom… žao mi je… žao mi je što nemam hrabrosti.
