Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Prvo smo otišli u Gringotts, njihovu banku i Harry je predao ključ mog sefa. Broj 114. Rekli su da je to jedan od najstarijih sefova. Nije mi bilo jasno kako ali nisam postavljala pitanja. To nismo smjeli u sirotištu pa sam se tog pravila držala i ovdje. Kad smo tamo stigli unutra smo pronašli zlata na bacanje. Nisam vjerovala da je to sve moje. Jednostavno nisam. Kako sam mogla biti tako jadna u sirotištu a ovdje je ležalo moje blago. Moje i ničije. Nakon što sam se uštipnula i uvjerila da nije san počela sam trpati zlato u torbicu koju mi je poklonila Ginny.
Zatim sam kupila pelerine kod gospođe Malkin. Gospođa Malkin bješe ljubazna, nasmiješena i niska vještica u pelerini boje mora. Komplet knjiga za prvu godinu sam kupila u toj ulici kao i ostale potrebne stvari ali i ono najvažnije čarobni štapić. Kada smo ušli u dućan nekog Ollivandera prvo me začuđeno pogledao, a zatim rekao:
-Gospođice Potter, očekivao sam vas. Ispružite ruku kojom najčešće vladate.-
-Vladam?- upitala sam
-Mislim, jeste li dešnjak ili ljevak?- pitao me.
-Dešnjak.- rekla sam i ispružila desnu ruku.
Tada mi je on počeo mjeriti dužinu šake, razmak prstiju, dužinu nosnice, dužinu od ramena do nokta, od ramena do poda pa i od zgloba do lakta.
-O da. Imam savršen štapić za vas- rekao je pojavivši se ni od kuda a ja sam shvatila da me metar sam mjeri.
-U redu je.- rekao je i metar se sam složio na stolu
Ok. Magija definitivno postoji.
-Dakle. Brezovina. 31 cm dug. Jedno feniksovo pero, jedno pero jednoroga i jedno zmajevo srčano vlakno. Primite ga i zamahnite.- rekao je a kad sam učinila rečeno osjetila sam toplinu.
-Da. To je taj. – rekao je gledajući me sa zanimanjem
Ovo je bilo brzo. - pomislih
Platila sam ga te izašla odande. Kupila sam si i sovu svijetlo smeđe boje, s bijelim trbuhom.
Bila sam oduševljena i jedva sam čekala da krenem u tu školu. Nazvala sam je Luc. Po svojoj najboljoj prijateljici.
Tokom boravka pričali su mi o domovima. Ginny i Harry su bili u Gryffindorima, a istom se nadaju svi osim Albusa. On misli da će upast u Slytherine. Ne znam zašto.
Prema onome što sam čula, navijala sam za Slytherine i Ravenclawe
***
Večer uoči polaska nisam mogla zaspat. Budna sam dočekala jutro, nimalo izmorena.
Na kolodvor smo krenuli s Harryevim autom.
Ostala sam zapanjena kad sam vidjela kako James i Albus prolaze kroz pregradu. Učinila sam isto što i oni i dospjela na peron 9 ľ. Na velikom vlaku je zlatnim slovima pisalo Hogwarts Express a iznad na natpisu je pisalo: Hogwarts Express, polazak u 11 sati.
Ušla sam odnijeti kovčege u odjeljak. Prolazila sam uz gomilu te napokon našla prazan odjeljak na kraju vlaka. Smjestila sam tu kovčege te izašla van. Došla sam do Harrya i Ginny koji su stajali u društvu crvenokose obitelji. Jedino je žena imala bujnu, kuštravu smeđu kosu, te kćer.
-Minn. Ovo su Hermiona i Ron. Njihova kćer Rose isto kreće u Hogwarts ove godine. I ono je njihov sin Hugo.- rekla mi je Ginny
-Ron je moj brat.- rekla je
Klimnula sam i pozdravila ih.
Pogledom sam letjela po kolodvoru. Razmišljala sam o Luc. Ne bi vjerovala da joj ispričam što se dogodilo. Poslala sam joj pismo još prije godinu dana ali nije bilo odgovora.
Okrenula sam se. Šokirala sam se.
Ona ima takvu smeđu kosu koja na poseban način vuče na crnu.
Ima takvu nerazmještenu put.
Ima takav hod.
Ima takvo smijanje.
Sretno smijanje.
Ona je tu.
Nemoguće.
Okrenula se.
Moguće je.
To je ona.
Vrisnula je.
Čula sam iako mi je stajala metrima daleko.
Krenula je trčati u mojem smjeru.
Krenula sam i ja.
Došle smo svaka do pola puta.
Stale smo.
Gledale smo se.
Osjećala sam poglede moje ''obitelji'' na leđima.
Oči su joj suzile dok smo se tako gledale. Baš kao i meni.
Zagrlila sam je.
Zagrlila sam je za one odvojene dvije godine!
Grlila sam je dok mi se rijeka slijevala niz obraze.
-Samaire Janic?- pitala je, klimnula sam
-Lucy Janic?- pitala sam, klimnula je
Još jače sam je zagrlila.
-Ideš u Hogwarts?- pitala sam
-Da!! Ti?-
-Da.-
-Nevjerojatno. Nama je suđeno da budemo zajedno.- rekla je gotovo vrisnuvši
-Drago mi je.- rekla sam
-I meni.-
-E, vlak kreće za 4 minute. Idem se pozdravit pa se nađemo unutra. Ja sam u zadnjem odjeljku.- rekla sam
-Deal.- rekla je.
-Poznaš tu curu?- pitala me Ginny
-Da. Iz sirotišta.- rekla sam
-Dobro onda. Hajde požuri se. Al, Jamie i Rose su unutra. Budi dobra. U koji god dom upadneš bit će dobro. Pazi na sebe i čuvaj se.- rekla je Ginny sa smiješkom, te sa sjenom zanimanja koje se očitavalo na njenom licu
-Piši nam ako želiš.- rekao je Harry
-Hvala vam.- rekla sam mahnula im i otišla u vlak.
Mahala sam im još neko vrijeme dok je vlak uzmicao te sam otišla sjest u svoj odjeljak.
/…to be continued…/
evo ga. xD toe taj. ne primam više likove. sryte :**
No odjednom je auto počeo usporavati. Približavali smo se bijeloj kući s velikom terasom. Bila je stvarno lijepa. Imala je dva kata i velike lijepe staromodne prozore. Kao neka kuća iz 16. ili 17. stoljeća.
Harry, muškarac, je s autom ušao u dvorište. Van je istrčalo dvoje djece.
Curica i dečko.
Curica je imala jarku crvenu kosu, kao i Ginny, te bijelu lepršavu haljinicu. Bila je bosa i u ruci je nosila medvjedića.
Dečko je imao naočale, krasile su ga velike zelene oči i bio je obučen u kratke hlače i bijelu majicu. I on je bio bos.
-Mama! Tata!- vikala je djevojčica
-To je ona?- pitao je dječak?- Ginny je potvrdno klimnula
To je ona.. Znali su za mene, to je sigurno.
-Bok, ja sam Albus. Tvoj budući brat- rekao je
Ja nemam brata, niti ću ga imati. – pomislila sam
-Ovaj.. Ja sam Samaire- svejedno sam rekla
Ginny i Harry su se pogledali. Zanemarili su moje korištenje starim imenom
-A ja sam Lily- prišla mi je djevojčica i zagrlila me.
-Drago mi je- rekla sam
-Gdje je Jamie?- pitao je Harry Albusa
-Gore, igra se.- rekao je
-Aha. Ovaj. Mi.. Minnie, pođi sa mnom da ti pokažem novu sobu- rekao je i poveo me u kuću
Pogledala sam ga praznim pogledom. I on je imao zelene oči. Baš kao i onaj dječak.
Ušli smo u predvorje. Točno ispred mene su se nalazile bijele stepenice koje su vodile na drugi kat.
Pogledala sam desno. Tu se nalazio dnevni boravak. Velika krem sofa i veliki TV ispred nje, začudila sam se jer s obzirom kakva je kuća izvana mislila sam da će biti nešto slično i unutra, zatim mala kolijevka. Jako, jako stara. Bar je tako izgledala, a mene oči ne varaju. Tu je bio i kamin od crnih cigala. Sve zajedno je izgledalo poprilično ljupko ali previše moderno za moj ukus. Nakon razgledavanja dnevne sobe ušla sam u sobu preko puta nje. U njoj je bio smješten veliki crni klavir, pitala sam se tko se bavi glazbom u ovoj obitelji, te veliki bijeli stol. Iz te prostorije se vodilo u još jednu pa sam pretpostavljala da se radilo o kuhinji, jer mi je ova druga soba izgledala kao neka blagovaonica.
-Tvoja je soba gore. Baš kao i naša, te Albusova, Lilyna i Jamesova.- rekao je i zaputio se gore po stepenicama.
-Lijepo je ovdje- rekla sam reda radi
-Hvala ti. Ovo je naša soba..- rekao je pokazavši na prva vrata u hodniku. Nisam ulazila unutra nego sam se zaputila ravno razgledavajući slike koje su visjele na zidu između vratiju…- zatim je ovo Lilyna soba, a ovdje su James i Albus. I na kraju. Evo tvoje- rekao je pokazujući na zadnja vrata s desne strane. Jamesova i Albusova je bila do moje.
Ušli smo u moju sobu.
Bila je velika. Prevladavale su crvene boje. Na sredini je bio veliki krevet za dvije osobe s narančastim baldahinima. Ispred prozora je bio smješten radni stol. Bile su tu poluprazne police za knjige koje su bile izrađene od nekakvog crvenkastog drveta. Veliki ormar izrađen od crvenkastog drva. Na krevetu je bila narančasta posteljina.
Tako je narančasto. – mislila sam si
U razgledavanju me prekinuo Al. Odnosno buka koju je proizveo. Naime donio je moj kovčeg koji mu je pao.
-Al, nisi trebao- rekao je Harry
-Da ovaj.. Nisi. Stvarno.- rekla sam osjetivši potrebu da mu ja to kažem.
-Ma nema veze. Bio je lagan.- rekao je teško dišući
-Hvala.- rekla sam i odnijela kovčeg do kreveta i stavila ga na nj.
-Pa ovaj. Pustit ćemo te da se smjestiš pa kasnije siđi na večeru.- rekla je Ginny.
-Oke.- rekla sam.
Stavila sam kovčeg na krevet i iz njega izvadila ono malo stvari što sam posjedovala. Medu sam stavila na krevet. Majice, hlače i haljinicu sam stavila u jednu ladicu od ormara a odijelo sam stavila na posebno mjesto, koje nikad neću dirati već da bude tu kao uspomena na prošli život.
Sjela sam na krevet i razmišljala. Što je sve ovo.. Stvarno nisam razumjela.
U sobu je ušla djevojčica.
-Bok! Mama te zove na večeru.- rekla mi je LiLy.
-Koliko godina imaš?- pitala sam je.
-Sedam.- rekla je.
Nasmijala sam se.
-Evo idem.-
Njena haljinica je lepršala dok je trčala hodnikom. Čudilo me što je tako toplo za 8. mjesec.
-Evo me.- rekla sam došavši, očito do blagovaonice, kad me tu dovela Lily.
-Evo, sjedni gdje hoćeš.- rekla mi je Ginny
-U redu.- rekla sam i zauzela mjesto najdalje na stolu.
-Mama! Što ima za jest?- pitao je dječak kojeg još nisam vidjela. Imao je smeđu kosu
-Tjestenina u umaku od gljiva. I za desert sladoled.- rekla je
-Super.- rekao je i došao do mene
-Ti si Minnie?- pitao me
Pogledala sam ga zbunjeno.
-Da, Minnie. Ti si James.- rekla sam kao tvrdnju
-Da ovaj.- rekao je i počeo grabiti tjesteninu.
Neugodno mu je- pomislih
Kad smo se svi najeli Harry je rekao da prođemo u dnevni boravak.
-Albus, James, Lily, idite malo van.- rekla im je Ginny te su oni poslušno napustili dnevni boravak.
Rekli su mi da su mi morali promijeniti ime i prezime i da ću pravi razlog saznati za dvije godine. Nije mi bilo jasno kako su znali kada ću saznati. Nisam baš burno reagirala ali gore u sobi sam dopustila suzama da poteku. Zanimalo me što se događa sa Luc. Zaspala sam brzo.
Nakon dvije godine sve je sjelo na svoje mjesto.
2. godine kasnije.
-Hej M. Treba te mama.- rekao mi je James dok sam sjedila vani na klupici. Na početku 11. mjeseca sam napunila 11. godina.
Dočekali su me Ginny i Harry u dnevnom boravku.
-Izvoli Samaire. Ovo je za tebe. Rekao je i predao mi malu žućkastu kovertu, čija su slova bila ispisana smaragdnom tintom.
Na poleđini je pisalo:
Zadnja soba, desno.
Drugi kat
Godricov dol
-Pismo za mene? Ne razumijem tko bi meni pisao. To ima veze s imenom.- rekla sam
-To je drugi dio priče. Pročitaj pismo.-
Ravnatelj Elphias Macmillian
(član međunarodne udruge čarobnjaka, nositelj velereda časnog Merlina, prvog razreda s klasom)
Štovana gospođice Potter,
Drago nam je što Vas možemo izvijestiti da ste primljeni u Školu vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu. U prilogu ćete naći popis svih potrebnih knjiga i opreme.
Školska godina počinje prvog rujna. Očekujemo vašu sovu najkasnije do 31. srpnja.
Srdačno Vas pozdravlja
Minerva McGonagall
(zamjenica ravnatelja)
Nisam mogla vjerovati. Ovo nije moguće. Mislim znala sam ja da se događaju gluposti kad sam sretna, ali ovo? Nemoguće, pomislila sam.
-Ovaj.. Jesi dobro?- pitala me Ginny
-Što je ovo?- pitala sam.
-Dakle, ti si vještica. Rođena si sa tim darom ali si poslana u bezjačko sirotište. Bezjaci su ljudi koji nemaju dar magije.- rekao je Hary kad je vidio da ga zbunjeno gledam
-A ja ga imam?-
-Da. Ti ga imaš. I zato smo ti morali promijeniti ime. Zato si sada Minnie Samaire Kristana Janic Potter. Radi sigurnosti.- rekao je
-Kako to mislite?-
-Pa stvar je u tome da je prije mnogo godina na snazi bio Lord Voldemort koji je bio najjači crni mag. Ubijao je bezjake i one našeg soja. Bila su to mračna vremena za ans. On je htio ubiti i moju obitelj i mene zbog jednog proročanstva. Nije me uspio ubiti jer me zaštitila majka. On je bio stvarno strašan i još ga pamte ali sam ga ja prije 19- 20 godina porazio i ubio.- rekao je.
-Kakve to ima veze sa mnom?- pitala sam
-Pa, navodno se njegove pristaše okupljaju pa sklanjamo i udomljujemo sve više čarobnjaka. Mi smo uzeli tebe.- rekao je.
-Aha. Ne vjerujem.- rekla sam.
-Pa, to su inače reakcije bezjaka. Ali vidjet ćeš da je sve istina. Naime, ti nisi prisiljena ići u tu školu, ali to je najbolja škola za naše. Vidjet ćeš ako odeš.- rekao je Harry.
-James isto ide u tu školu, jel da?- pitala sam.
-Da. Nismo ti prije mogli otkriti o čemu je riječ i zašto ga nema doma. Morali smo to učiniti kako smo mislili da je najbolje.- rekla je Ginny.
-Aha. Ok. Idem ja gore u sobu.- rekla sam grčevito držeći pismo
Došla sam do sobe, sjela i stala razmišljati. Ja vještica? Nemoguće. Pa to ne postoji? Ili postoji? Ne znam, rekla sam u sebi, prilegnuvši te tako napokon utonula u miran san u tišini. Bez ječanja i cviljenja. Jako dobar osjećaj.
/…to be continued…/
((: uskoro ću vas ubacit.