Na obroncima plavog Mjeseca

Dugo me nije bilo u blogerskim vodama. Toliko dugo da više ne znam kako ući na stari blog.
Ali nije ni važno. To je ionako prošlost koju sam davno ostavila iza sebe. Prošlost koja je imala lijepih dana ali i onih manje lijepih. Ali ne žalim za ničime. Sjeta i tuga davno su napustili moje srce a ono se sada raduje svakom novom danu.
Sada grabim dalje i borim se za svoju budućnost!

No svejedno u ovoj noći punog mjeseca moje srce plače.

Moja budućnost nije samo moja, ona je povezana sa drugim dušama i srcima. Njihovim problemima, strahovima, konfuzijama, bitkama....
Sve to postaju i moje bitke i prepreke koje moram preskočiti ili po mogućnosti srušiti golim rukama.
Srce je tužno ali nadu ne gubim. Ovo je samo jedna od onih noći i dana kad pokleknemo, kad nam se sav jad sruši na pleća i kad nismo dovoljno snažni da ostanemo stajati već nas koljena izdaju pa pokleknemo. Kad sav jad moramo izbaciti iz sebe kako bi ostavili mjesta nadi i borbi.


Zbilja odabrah noć za povratak!


...evo jedna koja odgovara mojem raspoloženju...