odmori dušu na pašnjacima Gospodinovim

fuckin' iglofobija

Jeste li vadili krv dok ste bili mali? Ja se nekako ne sjecam, eventualno samo par puta iz prsta. Što i nije gadno.

Onda su došli studentski dani. Mama nije više kuhala svaki dan, pilo se previše iz zajedničkih boca, jelo i spavalo premalo, uvijek bilo u nekoj gomili, uglavnom, počeo sam poboljevat. Malo-malo pa vađenje krvi. Krv se tamo '93 vadila na način da se igla zabije u venu i onda se s druge strane podmetne epruveta. I to mi je bilo ok.

Onda su smislili vakuum šprice, gdje se igla zabije u venu i onda se na nju nabijaju epruvete. A osoblje laboratorija nije znalo kako se to koristi. Pa su mi već kod prvog vađenja probili venu na obje strane. I od onda imam problem sa vađenjem krvi. Iako se osoblje u međuvremenu izvještilo, ja jednostavno ne mogu podnijeti to vađenje. Userem se i prije nego što uđem u lab. Nek samo osjetim da mi igla struže po žili, odmah mi se vrti u glavi. Treba mi po 15 minuta da poslije dođem sebi. Nevjerojatno. Fobija. Nisam znao šta znači fobija dok me nije pogodila.

Bio sam neki dan na vađenju krvi, imamo sam trodnevne pripreme dok se nisam odlučio. Srećom teta je bila vrlo nježna.

Šta poduzeti da se riješim te fobije? Psihoterapija? Tablete? Da si sam bodem žile, za vježbu? Jel ima neko da se izliječio od nečeg sličnog?