odmori dušu na pašnjacima Gospodinovim

suicidal tendencies

Imao sam neki dan zanimljivu diskusiju o samoubojstvu.
Naime, pitalo me da li ponekad razmišljam o tome. I zapravo sam sam sebe iznenadio, jer ne razmišljam. Život mi je uistinu ponekad u kurcu, stresan, milion nekih problema, ali zapravo uopće se ne zamaram mislima da bih se ubio. Želim živjeti !

Omiljeni način samoubojstva? Dobio sam još davno ideju u crnoj kronici: zaletit se autom u kakav zid/stijenu. Malo je messy, ali nekak mi se čini najprikladnije za mene. Brzo i bezbolno. Nekakvi pištolji, bombe, tablete, rezanje žila to me uopće ne privlači.

Često se uhvatim da razmišljam kako je život baš lijep. Volim sunce, volim kišu, volim snijeg, volim smjene godišnjih doba, ma svašta nešto volim. Kad vidim u proljeće kako drveće cvate i miriše, osjećam se tako dobro. Volim imati hobi, volim se odmarat. Gledam svijet i uživam u njemu, stvarno je lijep.
Jedino što mi u životu ponekad stvara probleme su drugi ljudi. Ponekad su dosadni, ponekad zavisni, trebaju nešto od mene što ja nemam, to me nervira. Jesam li ja mizantrop? Volim bit sa ljudima, ali volim imat i svoj mir, vrijeme samo za sebe, kad radim što hoću i kako hoću, bez da nekog pitam. Eh, da je toga malo više, ma bilo bi genijalno.

Gledam svoju baku koja ima 83, uskoro će i 84. Jadna, dosta je bolesna, kičma, parkinson, tlak, ali trudi se. Može i hoće sve sama. Ponekad se žali da joj je teško, ali vidim da joj je puno teže to što zna da je kraj blizu, nego što joj je teško zbog bolesti. Tako je tužna kad govori o tome da je već stara i da neće više dugo. Da ju "zemlja vuče", kako to ona kaže. Nadam se da će ipak ostati još neko vrijeme sa nama, da neće otići.

"Life is rich, but way too short ..."
Ovaj stih mi je tako često u glavi. I uistinu, teško mi je kad pomislim da jednog dana ni mene neće biti i da će svijet produžiti dalje bez mene. A toliko toga lijepog ima oko mene. To me baš nekako rastužuje. Nepravedno je. A život je tako lijep i bogat. Uistinu bogat.

Sve vas volim