odmori dušu na pašnjacima Gospodinovim

jeblo mo

komentiranje da me jeblo. Opet sam išo komentirat ono što ne želim i ne smijem.
Prije izvjesnog vremena odlučio sam malo da vidim kakva zabava su forumi, ovi virtualni, gdje svako može kolko-tolko anonimno trkeljat a bez neke obaveze, dok god ne spominje spolovila ili psuje precjednika. I povukle me neke kontroverzne teme, poput jehovinih svjedoka i transfuzije, izgubih par dana na to i puno živaca i nikakvih rezultata. I shvatim tad da je taj forum totalno sranje gdje svako može reć kaj oće i svi smo ravnopravni i muški i ženski i glupi i pametni i stari i mladi i kaj već ne. Ko da s djecom iz ulice idem komentirat neke stvari, a oni mi još namjerno kontriraju da vide kak se pjenim
... I zareknem se da neću ni u ludilu više ić na mjesta gdje to tako ide i pogotovo davat negativne komentare koji uvijek izazovu bezveznu lavinu trkeljanja i nadmudrivanja ni oko čega.
No, i kaj se dogodi večeras: naletim na blog neke glupače čija mi nemoralnost i stavovi fakat idu na živce i umjesto da lijepo zatvorim prozor i zaboravim to za sva vremena ja idem komentirat. A u mp3. Izgubim valjda sat vremena dok razmislim, sročim, odaberem riječi da objasnim, nađem argumenta, a ne zapitam se u međuvremenu: čemu to? Zar ću ja nekog podučavat i preodgajat? Čak da to i mogu, zar to želim? Majku mu staru ljubim, kad sam to shvatio odmah mi je bilo dosta svega i............(ovdje ide smješko koji vrišti i čupa kosu ćelavu)
Al da nije trud uzalud, reko idem napisat post dok je još friško. Onako, s nogu, direkt iz zgloba, da ga se sjetim i podsjetim kad me ponovo uhvati potreba da nekog "prosvjetljujem". da me jeblo prosvjetljenje.

Hajde, virtualni moj dnevniče, pohrani ovu nemilu epizodu da je se sjetim kad mi ponovo želja dođe. Još da imaš kakvu toljagu da me tad malo zdrmaš i resetiraš, pa to bi bilo per-su.