10

petak

travanj

2015

*** OBAVIJEST: blog preselio ***

Nastavak bloga možeš pratiti na:

http://indigo-svijet.hr/clanci/dnevnik-indigo-djeteta/

20

utorak

siječanj

2015

IVANA I NADA – BOG PRIČA ALI MI NE SLUŠAMO

Danas me je dragi prijatelj Stipe izvijestio kao je čitao moj članak o Klečkim vješticama. Ozbiljnog lica pitao me da li mi se to sve zaista dogodilo. A Kristina, stara duša, taj je isti članak komentirala na facebooku gdje kaže kako obožava čitati moje pisanije. Koja luda riječ- pisanije.
Naravno, sve o čemu pišem je istina, iako bih za neke stvari radije da se nisu ni dogodile. Ali, to ne ide tako u životu. Stoga ponekad volim napraviti osvrt na minule događaje, ne da bih ih hranio energijom i živio u prošlosti, već da izvučem neku pouku, za sebe i za druge.
Pišem zahvaljujući vama, vi ste moje gorivo. Vaš interes, vaše prepoznavanje u mojim tragikomičnim putešestvijama. Moj cilj je da se smijete i raznježite, ako je ikako moguće. Pišući, samog sebe iznova podsjećam na to koliko smo povezani.
Ponekad me doduše muči da li da neke intimnije uspomene uopće objavim. Pitam se koga bi to uopće zanimalo, no sjetim se tada svih prijašnjih komentara koji me ohrabre. Jedna od takvih priča, koja gotovo da nije ugledala svjetlost dana, je upravo ova.


. . . . . . . . . .


U "fazi" sam Lazareva. Ja ga nazivam ludi Rus. Damir i ja redom čitamo njegove knjige iz serijala "Dijagnostika karme" i po cijele dane raspravljamo o sadržaju. Lazarev mi otvara oči u vezi nekih pitanja. Njegova teza, ako sam dobro razumio, je sljedeća - postoji samo jedna vezanost koja nije opasna, a to je ljubav prema Bogu, vezanost za Boga. Svaku drugu vezanost mogli bismo nazvati ljudskom vezanošću i one nužno vode u korekciju diktiranu nekim višim, univerzalnim zakonom. Npr. ako jako ovisimo o idealu poštenja i to nam je na prvom mjestu u životu, čak i prije Boga, nužno ćemo nailaziti na gubitke i biti žrtve izdaje tog načela poštenja. Netko će nas prije ili kasnije prevariti. Na prvu, čini se kao da ne možemo imati ono što najviše želimo te da su ideali i želje loše i štetne. Na svu sreću tome nije tako. Ako promijenimo svoje prioritete, tako da na prvo mjesto postavimo ljubav prema Bogu, sve ostale ljudske vrijednosti (želje) možemo dobiti i u njima uživati. No ako naš prioritet predstavlja bilo koja druga vrijednost, premda to bila i sama duhovnost, patit ćemo tj. naša će se duša čistiti kroz destabilizaciju na raznim područjima.
Nadalje, Lazarev jasno odvaja duhovnost od Boga, što je bila prva tvrdnja te vrste na koju sam do tada naišao. On opisuje slučajeve pojedinaca koji su bili jako vezani za duhovne ideale, zbog čega su, kako tvrdi, njihova djeca srljala u propast odajući se alkoholu i porocima. Po Lazarevu, ovo se događalo s ciljem da se duše njihovih roditelja čiste od vezanosti. Teško za probaviti, zar ne?
Moral i etika za Lazareva predstavljaju vrijednosti koje ne smiju biti na prvom mjestu. Oprost i ljubav, prema njemu, jedine imaju pravo prioriteta. Ono što me u njegovim knjigama posebno dojmilo bilo je pitanje partnerske ljubavi. Kroz njegove knjige spoznajem da mi je ljubav prema partnerici i općenito pojam "srodnih" duša na prvom mjestu te da sam kroz mnoge živote izrazito vezan za te ideale. Njegova teza daje mi mogući odgovor za česte gubitke koje sam u ovom životu doživljavao na tom planu.
Kroz samoanalizu sam se uvjerio da mi ljubav prema ženi predstavlja najviši životni cilj i smisao. Sama predaja Bogu mi je bila na nižoj poziciji. Prije Boga sam čak postavio i zajedništvo i odanost u prijateljskim odnosima. Ne čude me stoga i moja česta razočarenja u prijateljstvo.

Znao sam sanjati Sai Babu koji mi je, uvijek u šaljivom tonu, ukazivao na krivo postavljene prioritete, no ja sam bio zagriženi fanatik partnerske ljubavi i nisam se na to previše osvrtao.
No, ovaj put, očigledno je poruka Svjetlosti došla do mene. Svoj zanos nakon čitanja Damir i ja podijelili smo s prijateljima i poznanicima. Jedna od tih poznanika bila je i Nada, prijateljica Damirove djevojke Kristine. Zgodna, samouvjerena crnka srednjih godina. Nakon prekida duge veze vratila se iz Njemačke i prvo što na njoj primjećujem je to da je nepopustljiva u zacrtanoj slici o tome kako bi život trebao izgledati. Uvijek dotjerana, bitno joj je kako je ljudi doživljavaju i primarno se bavi vanjskom, materijalnom razinom postojanja. Poštena i čestita u odnosima, ali kruta za bilo kakva duhovna pitanja.
Povreda od bivšeg momka svako malo joj izbija u prvi plan i tu situaciju još nije proradila i oprostila mu. U njenim očima i ozračju uočavam neko crnilo koje je obavija. Čitajući Lazareva Damir i ja prepoznajemo kod Nade jedan obrazac koji ukazuje na jaku blokadu i pošto nam je draga osoba, uzeli smo si u zadatak to joj nenametljivo objasniti.
Pribojavali smo se da Nada ozbiljno narušava mogućnost da pronađe novu ljubav kojoj toliko teži, pa smo joj oprezno počeli prepričavati Lazareva. Tim putem ja sam ujedno liječio samog sebe. Kako bi cijela priča dobila na vjerodostojnosti, iznosio sam Nadi svoja iskustava s teškom bolešću i duhovni poziv koji sam zbog toga osjetio. Pokušali smo joj objasniti važnost duhovnog razvoja.

No Nada nas odbija. Osjećam njen nedostatak poštovanja, kako prema meni, tako i prema duhovnim pitanjima općenito. Njena energija primarno je usmjerena na dobivanje potomstva i udaju, a muškarac prema njenoj viziji obavezno mora biti financijski potkovan. Kristina, koja nam se u međuvremenu pridružila u ovoj misiji, Damir i ja odlučili smo se povući, svjesni da svatko bira svoj put i brzinu kretanja.
Nismo ni slutili da će se nekih godinu dana kasnije situacija s Nadom dramatično razvijati. U međuvremenu, ja sam bio taj koji je dobio još jednu priliku za rast i rješavanje svojih vlastitih vezanosti.

. . . . . . . . . .


Već prvi susret s Ivanom u meni je pobudio veliko zanimanje i privlačnost. Bio je to onaj osjećaj kao kada nešto silno želiš imati, ali misliš kako je to van tvojeg domašaja pa ti je samim time interesantnije. Na tečaju Sudarshan kriye, koji smo zajedno pohađali, bili smo podijeljeni u parove i radili vježbu gledanja u oči. Koncept je bio takav da su se sve osobe u prostoriji međusobno izmjenjivale s ciljem doživljavanja jedinstva s osobom koja je sjedila nasuprot. I doista, iz većine ljudi je pritom zračila ljubav. Na red je došla Ivana, u čijim sam očima vidio hladnoću. Prošli su me trnci, jer to je bio osjećaj kao da gledaš u dušu osobe koja je odvojena od vlastitog srca i koja za tebe, a možda i druge, puno ne mari. Unatoč tome, snažno me i neobjašnjivo privlačila.
Primijetio sam da voditeljica tečaja, inače moja dobra prijateljica, izbjegava Ivanu. Priznala mi je kasnije da je procijenila kako se ne radi o toploj osobi i da joj se jednostavno ne sviđa. Borio sam se osjećajem podvojenosti. Znao sam duboko u sebi da se i ja trebam držati po strani, ali i dalje me nešto vuklo k njoj. Prijateljica me otvoreno upozorila kako svojim odabirima, po pitanju žena, ne smijem u potpunosti vjerovati i da je za mene možda mudrije da žena meni priđe prva.
Prilikom jedne grupne meditacije u prostorijama udruge Umijeće života misli su mi pobjegle na temu partnerstva. Molio sam se za vodstvo. Nije prošlo ni nekoliko minuta kako sam osjetio jak poriv da odmah pogledam kroz prozor. Ustao sam bez razmišljanja i znatiželjno provirio. Dolje na ulici dvije su osobe upravo ulazile u parkirani automobil. Bili su to neki muškarac i prekrasna svjetlokosa žena koja se smijala i odavala dojam opuštenosti, mekoće, vedrine i topline. Unutarnji glas mi je rekao- "Ovakva djevojka tebi treba."

Uzbuđeno sam se vratio na svoje mjesto i nastavio meditaciju. Iako sam u srcu znao da je to istina i da se zapravo trebam čuvati Ivane, nisam slušao i razvoj događaja me odveo u drugom smjeru.
Po završenom tečaju moj kontakt s Ivanom nije prestao. Skrivao sam svoju naklonost prema njoj, a iz razloga jer općenito ne volim izigravati alfa mužjaka na, inače pronicljivu Ivanu, ostavio sam više dojam djeteta nego muškarca. Drugim riječima, nisam joj bio "napet".
Ivana je u međuvremenu prohodala s jednim zajedničkim prijateljem i bio sam iskreno sretan zbog toga. Time je bilo potvrđeno moje uvjerenje da kod nje ionako nisam ni imao šanse, a i to me nekako držalo na sigurnoj udaljenosti.
Činjenicu da je taj prijatelj, znajući za moj afinitet prema Ivani, njoj udvarao meni iza leđa sam potisnuo. To sam opravdavao time da nam ionako nije ni bilo suđeno, a u stvarnosti ja se nisam ni pokušao boriti za Ivaninu naklonost niti joj otvoreno pokazao svoje osjećaje, strahujući od odbijanja, ali istovremeno i od mogućeg uspjeha.
Na nesreću, nakon nekoliko mjeseci se ispostavilo da je taj prijatelj samo iskorištavao Ivanu kako bi kod bivše djevojke izazvao reakciju ljubomore, što je vjerojatno i upalilo jer je Ivana vrlo inteligentna, zgodna i situirana djevojka.
Ovo me povrijedilo i dugo sam se nalazio u nedoumici što napraviti u vezi tog prijatelja. Ako je ovakvo ponašanje njegov modus operandi, što onda i ja mogu očekivati u odnosu s njim? Početna dobra vibra prijateljstva malo je splasnula jer nisam više u njega imao povjerenja. Ipak, odlučio sam da je to prijateljstvo i dalje vrijedno razvijanja jer nitko nije savršen. Kad bi čovjek strogo sudio drugima ostao bi sam na svijetu. Kako su moji osjećaji za Ivanu bili stvarni, pitao sam se kako je ona ovo podnijela i da li bih joj trebao ponuditi podršku?
Mjeseci su prolazili a da nisam dobio ni jednu informaciju o Ivani. No jednog dana osjetio sam jak poriv javiti joj se. Njena je reakcija bila iskreno topla. Moj poziv joj je mnogo značio i tako smo dogovorili susret.
Ivanu sam ubrzo odveo i k Erici, gdje smo radili energetske seanse, a jednom prilikom smo nas dvoje to napravili i sami. Upravo ta energetska seansa je bila prekretnica u našem odnosu.
Naime, u toj seansi otvorili su se naši mnogobrojni zajednički prošli životi. Slike i emocije nadirale su nevjerojatnom snagom. Oboje smo vidjeli iste slike, poput scene gdje bježim preko ograde vojnog kampa samo kako bih mogao biti s Ivanom, pa života u kojem smo bili muž i žena ili pak dok smo bili mladi bračni par s djetetom i jakom međusobnom povezanošću. U tom je životu izbio je rat i sjećam se detalja kada je Ivana na bunaru vadila vodu, a ja sam se došao oprostiti znajući da se vjerojatno neću vratiti živ. Emocija ljubavi i boli koju smo tada osjećali je neopisiva. Ja sam u tom životu doista i poginuo, a Ivana je zadobila duboku emocionalnu traumu. U zadnjem zajedničkom životu, ako reinkarnaciju promatramo linearno, također smo bili u braku. Sve u svemu bilo je jasno zašto me Ivana toliko privlačila.
Intenzitet ovih ponovno proživljenih emocija i obostranog prepoznavanja prošlih života je spontano urodio time da smo i u ovom životu postali ljubavni par. Mislio sam da je to ono što sam čekao cijeli život jer u praktičnom smislu Ivana i ja smo jako dobro komunicirali, potpuno svjesni međusobnih želja i potreba. Znale su nam se događati i neke čudne stvari, poput toga da bi se vrijeme "savijalo" i produljivalo dok smo bili zajedno.
Imao sam osjećaj da me poznaje u dušu pa nije ni čudno da smo odmah počeli pričali o zajedničkom životu. No pojavili su se i neki problemi.

U narednim energetskim seansama i otvaranjima prošlih života vidio sam nekoliko jako mučnih i mračnih Ivaninih inkarnacija, gdje je čak bila serijski ubojica, krvnik i despot. U jednoj atlantiđanskoj inkarnaciji je bila crni mag, udana za našeg zajedničkog poznanika iz ovog života, a ja sam bio njihov pomoćnik. Ivana je bila užasnuta ovim spoznajama, no svjetlo Krista i Majke Marije spontano bi se pojavljivalo u seansama i vršilo potrebna iscjeljenja. Na Ivanu su bile navezane mnoge duše njenih prošloživotnih žrtvi. U jednoj seansi su se, hvala budi Bogu, posredstvom viših sila koje sam spontano kanalizirao, te zarobljene duše napokon oslobodile nižeg astralnog plana. Duhovno vodstvo me na toj seansi upozorilo da će Ivana i dalje pribjegavati mentalno/energetskoj manipulaciji u svojim kontaktima. Ovu sam informaciju zadržao za sebe i molio se za to da se Ivana u potpunosti otvori za dimenziju srca, jer tome je zapravo i težila.
Osjećao sam da sam, u usporedbi s njom, imao malu prednost jer mi je duša sklona pokajanju. Bolest koja me zadesila u ranoj mladosti također je djelomično bila kreirana zbog otplate karmičkog duga. No kod Ivane je ta negativna energija još bila vrlo jaka. Jednom prilikom mi je rekla kako dobro poznaje tamnu stranu i kako je na jednom nivou još uvijek svjesno vezana na nju. Shvaćao sam na što misli i u sebi molio da u njoj prevagne njena predivna strana koju nosi iz svih onih života u kojima je služila isključivo svjetlu. Danas, kada o tome razmišljam, rekao bih da se u Ivani odigrava pravi rat između sila svjetla i tame. Po meni, njena bi se duša trebala nepokolebljivo odlučiti za ljubav i prekinuti svako koketiranje s mentalnom nadmoći koju posjeduje u odnosu na druge ljude, a koja izvana nije na prvu vidljiva.
Bilo mi je jasno koliko Ivana želi iskustvo Boga, ali istovremeno svjesno ili nesvjesno zadržava odmak.

Posljedično, osjećao sam da Ivana nije otvorena i predana našem odnosu što sam joj i počeo zamjerati. Također je taj odnos jako zrcalio neke naše nesređene aspekte – jedno drugom smo pritiskali "gumbiće". Jednom sam joj prilikom nepravedno pripisao jedan svoj strah, na što je ona vrlo loše reagirala. Time kao da je dobila potvrdu da gubi vrijeme sa mnom i počeli su verbalni okršaji. Jednostavno nije bilo prostora za intimu i strpljiv zajednički rast.

Jasno mi je dala do znanja da točno osjeća i zna što meni treba i kakav naš odnos može biti (jer takav smo odnos često i imali u prošlim životima, čega smo se oboje svjesno sjećali), no u ovom je životu ona odlučila da među nama ipak neće biti ništa u smislu ljubavnog odnosa. Meni je ovo bilo suludo i ravno mučenju.
Bio sam iskreno shrvan, jer pred sobom sam, možda prvi put u životu, imao realnu priliku za odnos višeg ranga. Preda mnom se napokon nalazila osoba koja je zaista vidjela i razumjela neke stvari.
Zbog očekivanja ovakve prilike sam u prošlosti žrtvovao dosta mogućih odnosa i mnoge godine života radije proveo sam.
Ivana mi je objasnila da joj treba muškarac koji će se brinuti o njoj. U odnosu treba imati dijete (zanimljiva izjava, kao da postoji priručnik za život), a pošto ga ona sama nije sposobna odgajati, treba joj muškarac koji će preuzeti tu odgovornost. Po njoj smo ona i ja preslični, zato i ja isto tako nisam sposoban za "realan život". Rekla je da meni nedostaje još godina-dvije da postignem cjelovitost. Ovo što je bilo izrečeno je bilo toliko ljekovito za mene. Znao sam da je nanjušila neke moje slabosti, ali pomislio sam - ti možda i nisi sposobna živjeti "realno" no ja itekako jesam. Ljubav može sve, pa kako se ja onda ne bih mogao brinuti za vlastito dijete?
Ivanu je iritirala moja ovisnost o njoj, a mene je iritiralo njeno odgurivanje i nedostatak privrženosti. Realno gledajući, oboje smo zapravo tražili gotovo rješenje izvan nas samih i nekoga tko će nam popuniti emotivne rupe. Zadnje što takvima treba jest dijete i pokušaj igranja normalnog života.

Ljubavni odnos je napokon bio prekinut no i dalje smo redovno komunicirali. Zbog jakih prošloživotnih sjećanja nije mi bilo lako, pa sam nastavio gajiti neka nadanja i pitao se što bih kod sebe trebao i mogao popraviti. Lazarev mi je bio velika pomoć jer htio sam stati na kraj toj ovisnosti o ideji partnerstva. Bilo je vrijeme da Bog zauzme prvu poziciju u mom životu i bio sam, vjerojatno s pravom, uvjeren kako sretan odnos s drugom osobom neću doživjeti sve dok to kod sebe zaista ne sprovedem u djelo.


. . . . . . . . . .


Paralelno s mojim raskidom s Ivanom, Kristina me u jednom razgovoru obavijestila da su Nadi pronašli tumor na maternici. Kratko smo prokomentirali, a učenje Lazareva dalo je jasniju sliku. Nadino zamjeranje bivšem momku i njena vezanost za odnose i produljenje vrste, manifestiralo se gubitkom tog istog. Izgubila je ono što joj je najvažnije- sposobnost rađanja. Čini se da smo Nada i ja dijelili sličnu "bolest" – pretjeranu vezanost za partnerstvo. Korekcija je, očigledno, kod oboje počela raditi svoje.
Od našeg pokušaja da Nadu usmjerimo u duhovni život prošlo je gotovo godinu dana. Da je već tada pročitala knjige i otvorila se za to što smo pričali, bolest bi možda bila blaža ili do nje uopće ne bi ni došlo. U jednoj meditaciji sam spoznao da je Božji put takav da nas On na vrijeme pokušava pravilno i nježno usmjeriti, a na nama je hoćemo li to prepoznati ili ne.
Silom prilika, jer je u međuvremenu završila u bolnici, Nada je ovaj put počela slušati što pričamo. Međutim, poklonjene knjige Lazareva još uvijek nije ni otvorila, a kamoli da je počela išta prakticirati. Time se ponovno oglušila na Božji poziv, a knjige su nepomično stajale na bolničkom noćnom ormariću. Kristina je u međuvremenu saznala da se u Zagrebu nalazi filipinski iscjelitelj Cezar.
Nada je napokon odlučila nešto poduzeti jer stanje joj se pogoršavalo iz dana u dan. Unatoč žestokom protivljenju bolničkog osoblja i svojih roditelja, odlučila se za Cezarove tretmane. Bili su to potezi očajne žene. Ipak, radovali smo se jer se činilo da je Bog napokon pronašao način da uđe u njen život i vjerovali smo u pozitivan ishod. Naposljetku, ja sam živi primjer da se karcinom može preboljeti.
Zbog toga što više nije mogla samostalno hodati, Nadu smo doslovno odnijeli do Cezara. Narednih dana uslijedilo je nekoliko tretmana, a Cezar nam je prišapnuo da Nada ima metastaze po cijelom tijelu i da je najvjerojatnije prekasno. Cezarove riječi tek kasnije su potvrdili medicinski pregledi. Svojim je vidovitim očima razvoj bolesti vidio prije medicinskih aparata.
Jedina preostala šansa po njemu je bila da se Nadu fizički odvede na Filipine, kako bi na njoj istovremeno radila veća grupa iscjelitelja.
(Mene je pak Cezar upitao što se to sa mnom događa, pokazujući rukom na moje srce i pluća. Očigledno je ciljao na tugu uzrokovanu zbog raskida s Ivanom i svu onu bol iz prijašnjih veza, pa sam mu sve ispričao na što je on šaljivo odmaknuo rukom, nasmijao se i rekao "Ma, ima žena koliko hoćeš". Nije mu bilo jasno stanje u koje sam se doveo i napomenuo je da ću, ako to ne saniram, uskoro dobiti kožnu bolest. Kako smo Cezar i ja kliknuli na prvu, morao sam mu obećati da ću sam sebe izliječiti. Njegove su se riječi potvrdile jer sam mjesec ili dva nakon tog razgovora zaista počeo dobivati mrlje po tijelu, čega sam se riješio tek kad sam počistio tugu vezanu za odnose i čvrsto stao na svoje noge. U biti sam se zarekao da nikada više neću trčati za ženama, baš kako je Cezar i sugerirao! )

A taj zadnji put kako smo svi zajedno bili kod Cezara Nada mi je, vidno usporena i ošamućena od lijekova protiv bolova, rekla da budem ponosan na svoje ožiljke. U svijest joj je izronila moja priča o bolesti koju sam proživio.
Od osobe koju nisu puno zanimale tuđe duhovne priče u kratkom se vremenu otvorila za bitnost života.


. . . . . . . . . .


Iako Erika i Ivana nisu poznavale Nadu, pristale su na moju molbu da nas troje napravimo iscjeliteljski ritual koji bi Nadi mogao biti od pomoći. Ivana i ja smo sjeli u njen auto i dobre volje krenuli u Karlovac. Bili smo vedri, pa sam se ponadao kako bi i naš odnos mogao ponovno zaživjeti.
Po dolasku u Karlovac sjeli smo u sobicu u kojoj je Erika kao ukras držala veliku staklenu zdjelu napunjenu vodom u kojoj je plutao cvijet ruže, netom ubran u vrtu.
Krenula je seansa. Sve troje smo propuštali energiju visoke frekvencije i u zraku se doslovno osjetio lagani vrtlog zraka i božja prisutnost. Ova seansa je bila znatno drugačija od svih prethodnih. Bilo je u njoj nešto toliko ozbiljno i puno strahopoštovanja, za razliku od svih dosadašnjih gdje bi se najčešće zezali kao mala djeca. Na unutarnjem planu sam primio dvije informacije. Prvo, da Nada neće preživjeti i drugo, da je mojem odnosu s Ivanom definitivno došao kraj. Kunem se da sam čuo božji glas kako mi naređuje kako to moram izdržati tako da tom raskidu ne pridajem veliku važnost. Bila je to stroga Božja direktiva!
Sva tuga svijeta ušla je u mene, a Ivana se odjednom stisnula i briznula u plač. Bit će da je i ona na unutarnjem planu postala svjesna budućih događaja.
Atmosfera je bila ozbiljna, a ruža se pred našim očima potpuno raspala. Znao sam da je to simbol raspada Nadinog fizičkog tijela i moje ljubavne veze s Ivanom.

Tiho smo se uputili za Zagreb. Iako smo išli autoputom, vozili smo vrlo sporo i pritom se držali za ruke. Bio sam u potpunosti pod kontrolom vlastitih emocija. Unatoč Božjem glasu kojem sam svjedočio i dalje sam silno htio Ivanu zadržati u svom životu. Nisam si mogao pomoći. No uslijedio je hladan tuš. Odmah po dolasku u Zagreb, Ivana me naglo odbija od sebe. Kao da je cijelim putem mozgala što učiniti i na kraju je donijela odluku o trajnom raskidu. Ušao sam u kuću dok mi se srce slamalo. Primijetio sam kroz prozor da njen auto još uvijek stoji na sred ceste. Pomislio sam da se možda predomišlja, pa sam izašao iz kuće i krenuo prema njoj.
Ona je, nesvjesna da je promatram, pisala SMS poruku. Ispostavilo se da piše nekom muškarcu, nakon čega je odjurila u gluhu noć.


. . . . . . . . . .


Zvoni telefon, a Kristina mi javlja - "Stari, Nada je preminula."
Nakon seanse kod Erike, bili smo pripremljeni za ovo. Sutradan je već bila sahrana. Zanimljivo, u krematoriju nas dočekuje pravoslavni obred. Nitko od nas nije znao da je Nada pravoslavne vjere, skrivala je to iz nekog razloga. Bila je to lijepa ceremonija, ako se tako nešto uopće može reći za pogreb. Duhovna vibracija obavila je sve prisutne, a pojanje svećenika ubacilo me u neko više stanje svijesti. Znao sam da Nada i dalje postoji, da ovo nije kraj. Upravo suprotno, ovo je bio početak njene nove avanture. No tuga se svejednako prikrala u naša srca.

Nakon obreda, uputili smo se k Damiru i Kristini. Kristina je otišla u kupaonicu, Damir je prao suđe, a ja sam sjedio u boravku.
Na stolu u kuhinji gorila je velika smeđa svijeća. Postoji priča vezana za tu svijeću, jer to je svojedobno bio Nadin poklon Kristini. Kristini se ta svijeća nikada nije iskreno sviđala i čak je prije nekoliko mjeseci prokomentirala da joj izgleda nekako mrtvački. Svijeća je dugo čekala neku priliku gdje bi mogla biti upotrijebljena. Tu večer nakon sahrane shvatili smo da je ta svijeća namijenjena Nadi i upalili smo je. Pomalo bizarno, prokomentirali smo kako je moguće da ju je Nada nesvjesno kupila samoj sebi.

Dok sam nezainteresirano gledao u TV ekran, odjednom sam osjećao potištenost. Raskid s Ivanom i Nadina smrt u meni su pokrenuli proces. Poželio sam taj tren da ni mene nema među živima jer bi mi možda bilo lakše na duši.
I taj tren, u prostoru sam jasno osjetio Nadinu prisutnost. Rekla mi je – "Nikada više nemoj poželjeti da si mrtav! Čeka te puno lijepih stvari u životu! Živi!".
Skočio sam na noge i krenuo prema kuhinji da Damiru prepričam ovaj događaj. U kuhinji me zateklo Damirovo blijedo lice. Taman mi je htio reći da je i on imao kontakt s Nadom. Dobio je njenu poruku u vidu konkretnog savjeta u vezi odnosa s užim članovima obitelji, a koji nisu bili skladni.
Nada, koju smo za života pokušali duhovno osvijestiti, samo dan nakon fizičke smrti odužila nam se pruživši nam važne osobne poruke.
Duboko pod dojmom nismo ni shvatili da se stol u međuvremenu zapalio. Smeđa svijeća se toliko razbuktala da je plamen zahvatio stvari koje su se nalazile na stolu.

Damir i ja smo ovo shvatili kao potvrdu našeg iskustva i Nadine prisutnosti. Kristina je ušla u kuhinju ne vjerujući što se događa. U prvi tren pomislili smo da je i ona primila Nadinu poruku, ali tome ipak nije bio slučaj.
To i nije bilo važno jer Kristina je bila prava Nadina obitelj u njenim zadnjim danima. Borila se za Nadinu želju da ode na Filipine i trpjela jake napade Nadine obitelji, koji su se tome silno protivili i čak joj branili kontakt s Nadom. Bilo bi nepravedno i glupo reći da je Nadu ubila njena vlastita obitelj. No jednako tako je nevjerojatna tvrdoća koju mnogi ljudi gaje spram duhovnosti i svega onoga što nije vidljivo, mjerljivo i opipljivo. Da li bi Nada preživjela da je otišla na Filipine, samo Bog zna.


. . . . . . . . . .


Netko tko ti je u jednom životu bio najbolji prijatelj, u ovom može postati tvoj najveći neprijatelj.
Nekoć velika ljubav može se pretvoriti u neprepoznavanje i hladnoću. A neka osoba s kojom nisi imao puno doticaja, u ovom životu postaje tvoj iskreni i vjerni životni suputnik. O, kako su čudesna ta putovanja naših duša! I kada boli, u pozadini se skriva ljubav. Bože, samo ti znaš sve poveznice i razloge.

Ivana me u konačnici ostavila pod izlikom da još nije raščistila jedan odnos iz prošlosti (što je objašnjavalo tajne razgovore i slanje SMS poruka). Moja je žalost bila tim veća jer se radilo o muškarcu kojeg tada još nije ni fizički upoznala. Bila je to neka vrsta virtualne veze i nisam takvo nešto očekivao od osobe u kasnim tridesetima. No jednom je prilikom Ivana dobro primijetila- "Ne znam što će biti s nama, ali sam sigurna da ćemo iscijeliti jedno drugo".

Vjerujem da se duše, barem ponekad, kroz vodstvo gospodara karme ili nekih drugih bića Svjetla, prije same inkarnacije međusobno dogovaraju oko budućih susreta i lekcija koje će jedne drugima davati. Zapravo, mi jedni druge samo podsjećamo na nešto u vezi nas samih. Ivana je u ovom našem slučaju dobila priliku spoznati što zaista želi od sebe i života, a ja sam dobio priliku osnažiti se unutar sebe samog, riješiti se vezanosti i ideje da ću sreću doživjeti isključivo u odnosu s drugom osobom.
Treba iskreno priznati i da je ovo moja verzija priče. Ivana i dragi Bog znaju bolje od mene koje sam grijehe i pogreške u tom periodu počinio. Iz mog života ubrzo su iščezli i mnogi drugi s kojima sam u to vrijeme prijateljevao. Svjestan sam da svaka od tih osoba ima svoju verziju o tome što se dogodilo i zašto smo prekinuli kontakt, ali činjenica je da smo svi trebali ići dalje, po božjoj volji ili pak po vlastitim zaslugama. No to je već tema za neku drugu priču....

13

subota

prosinac

2014

KLEČKE VJEŠTICE (SU STVARNE)

Ivan i ja idemo na Klek, a planiramo i spavati u šatoru. Negdje pri vrhu ipak je proradio moj strah od visine, ali ni blizu tome kako je nekoć znalo biti.

Ivan se svom dužinom ispružio po uskoj stazi uvjeravajući me kako je potpuno sigurno. Super - sad me osim straha za sebe (samostrah) strah i da on ne zvekne dole (zadrugstrah). No kad vidiš luđaka na djelu i u tebi se probudi neki pomaknuti aspekt. Čak štoviše, jedva čeka da ga pustiš na površinu.

A ima i jedan mali trik ako pored tebe nije krejzi frend (a ovo niste čuli od mene) - kresneš si gutljaj jegera, orahovca ili nečeg sličnog i to će ti tijelu dati upravo onu dozu opuštenosti koju trebaš kako bi savladao visine. Bolje nego da trtariš i drugima kvariš užitak. A možeš i težim putem - svjesnim ulaskom u strah i blokadu. Promatranje i povezano disanje. Sadašnji trenutak. Pa da te vidim, sine.

Prvi smo dio uspješno odradili, vrh je osvojen, a zatim smo se spustili u podnožje i odabrali lijepu zaravan za noćenje gdje smo razvukli šator. Kako je noć počela padati napravili smo ognjište i sve osigurali kako ne bi došlo do neželjenog širenja vatre. Reklo bi se – sve po peesu.
I tada je krenula priča van očekivanih gabarita. Sa sumrakom su nas posjetile krijesnice. Bilo ih je more. Nevjerojatan doživljaj ispunjen prekrasnom vilinskom energijom.Naše oduševljenje nije dugo trajalo jer u tili čas krijesnice su se razbježale. Primijetili smo golim očima nešto poput crnog prstena koji ih je otjerao, a zatim se okomio i na nas. Vibriralo je ružnom, agresivnom, usudio bih se reći demonskom energijom.

"Prsten" je počeo opako pritiskati, a vatra se počela gasiti, što je bilo jako čudno jer je bila sredina ljeta, suha zemlja i suho granje.
Jebem ti, pa mi smo pod napadom! Uzvratili smo na način da smo skoro svu zalihu granja bacili na vatru, misleći da će se razbuktati i otjerati negativce.
No ovdje u divljini vladaju druga pravila. Nije ti to kuća gdje s malom svjećicom dušicom možeš s lakoćom otjerati "noćne posjetitelje". Vatra je bila na izdisaju. I tu nas je uhvatila panika.

Negdje tamo u potpunom mraku bio je naš auto. Da li trčati do njega pa pravac na noćenje u grad, a po stvari ćemo se vratiti sutra? No na putu do auta ovi nas, što god ili koji god to bili, mogu zaskočiti. Nemamo ni bateriju, kako ćemo uopće naći auto? Što ako nas obuzme ta energija, što ako nas ukoka, što ako, koji je to k uopće ....

Sjeli smo na pod, a Ivan je iz svog supersaka izvukao pivce za živce. I tada nam je sinulo. Ovo nešto nema fizičko tijelo. Naša senzibilnost omogućuje nam da to vidimo energetski. Znači, opasnost nije realna, tj. teško da nas može fizički ozlijediti.
Brine nas jedino što to nešto ipak ima sposobnost utjecanja na vatru (svjetlost), a koja je i fizička i nefizička i u svakom slučaju nam služi kao dobar alat za obranu. Što ćemo kad se vatra ugasi?

Odlučili smo ne čekati taj trenutak, pustili smo pokoji krik da se ohrabrimo i svjesno iskoračili u tu negativnu frekvenciju.

(Pauza za TV reklamu. Uvijek u krivo vrijeme kad je najnapetije. Dakle, lik u reklami piše članak o klečkim vješticama, vibra je na vrhuncu, a mačka mu se prikrade s leđa i zamjauče. Ovaj skače od straha, pa je mačka skočila od straha jer je ovaj skočio od straha i ne znaš tko je zapravo više skočio od straha. Onda je lik sretan što je to samo mačka, a ne, recimo, klečka vještica, pa ju je nagradio mačjom poslasticom u obliku štapića. Mačka se zadovoljno baci na štapić koji se dezintegrira u sekundi i zatim mačka zbriše van, a lik ostane u promišljanju od čega se zapravo rade ti mačji štapići jer je već i prije uočio ovisničku tendenciju koju, te ljudima omiljene životinje, gaje prema ovoj vrsti poslastice. Ovdje se reklama prekida ne otkrivajući sastojke, a pisac pomalo zbunjen nastavlja pisanje članka.)

I kako smo napravili taj čuveni i odvažni korak, tama se odmah počela povlačiti. Pritisak je popustio, a sva sila granja koju smo natrpali odjednom se razbuktala. Ispala je to lijepa lomača koju smo zatim sretno preskakivali.
Noć ipak nije prošla glatko, osjetilo se da nešto vreba oko nas. Ivan je na trenutke buncao u snu, a ja sam se pošteno izmučio zbog nespavanja.

Završna riječ, savjet, poanta članka?

UĐI BEZ STRAHA U SVOJ STRAH.

I da, Maja mi kaže da ima područja/elementala u prirodi koja ne žele ljudsko društvo. I agree.
I da, klečke vještice su stvarne. You agree?

Oznake: klečke vještice

14

utorak

listopad

2014

BITI OVDJE I SADA – RASTVARANJE BOLI PROŠLOSTI

Alkohol, droge, seks, TV i "uživanje u klopi" samo su neki od načina guranja stvari pod tepih. Ljudi bježe putem ugode. Njam njam čokoladica, njam njam pivica, njam njam. A ono što zapravo ne mogu probaviti su strah, tuga i bol. Okus čokse prikriva gorak okus prošlosti.
Nema mi goreg od tuluma kad se ljudi moraju naroljati do daske kako bi se "zabavili". A ja si ne mogu pomoći- unutarnjim okom snimam i tražim uzroke tog glupog ponašanja, pa se ni ja na kraju ne zabavim. Sjećanje na prošloživotno bratstvo drži me ponekad prikovanog u tim lošim energijama. Ovaj mi je bio brat, njega se sjećam s Atlantide, s ovim sam ginuo u srednjem vijeku, s njom sam se klanjao živom Kristu. Dajte probudite se, sjetite se! Zašto spavate? Kako se ne sjećate? Ah dovraga....
I umjesto istinskog prepoznavanja gledaš u nečije oči koje samo nesvjesno naslućuju tu našu negdašnju povezanost. I umjesto bratske konverzacije začuješ priglupu "Daj, buš si nekaj spil"...
Zašto te ekipa nuka s alkoholom? Jer im je neugodno, ne mogu se prirodno opustiti, a kako ti inzistiraš na trezvenosti još im je gore. Uspavanost želi biti uspavana. Buđenje je opasno, zato ne talasaj! Daj Dudek, buš si rajše jenu spil. To je zapravo nesvjestan bijeg od nagomilanih trauma.

No duhovna praksa, koja u osnovi zahtijeva introspekciju, također može biti samoobmana. Ja se prav za prav bojim duhovnjaka, jeza me prolazi kakvih sam sve osoba sreo. Crnjaci raznih vrsta, oblika i modela prodaju se kao iscjelitelji i duhovnjaci najvišeg ranga. Da ti pamet stane. Znam i ljude koji desetljećima rade na sebi no, iako u osnovi dobrodušni, nisu se gotovo pomaknuli s mrtve točke. Kak pravi Dudeki.
Zašto je tome tako? Dalo bi se naširoko razglabati i odgovor je višeslojan, no prvo što mi pada na pamet su površan pristup, mlitavost i nedostatak rada na razini unutarnjeg djeteta tj. emocionalnog tijela. Možeš moliti do iznemoglosti, vrtiti mantru, raditi ovu ili onu tehniku, ali ako nisi iznutra nepokolebljivo odlučio napredovati, džaba ti sve. Moraš zagristi jako, a ne samo tražiti ugodu, jogicu, masažicu i pokoje astralno putovanjce. Krist je živ, a takva treba biti i vjera! DRUGIM RIJEČIMA, TREBAŠ TEŽITI DA TI SE SRCE ISPUNI GORUĆOM LJUBAVI PREMA BOŽANSKOM. Bog ti mora biti sušta potreba, tvoja prava hrana. A ne ćevapi s lukom.

U duhovne sfere često ulaze slomljeni ili bolesni ljudi i to je pozivnica koja se ne smije propustiti. Karmički, emocionalni ili neki drugi teret te toliko pritisne da nema vremena za nježniji ulazak u duhovnost. Takva je bila i moja priča. Pozivnica sa zlatnim slovima, da ne bi bilo zabune. Pisalo je "Patnjom do buđenja i poboženja". Ah!

Većina ljudi, uključujući i mene, ne voli patnju. Na kraju krajeva, zašto bih je i volio? Maharishi Mahesh Yogi je to prekrasno sažeo u izjavi: „prirodna tendencija duha je da se kreće prema polju veće sreće“. Tako i ja, stremim širokim i svijetlim poljanama blaženstva. Baš poetski.
No ono u što sam siguran je slijedeće- bol nećemo razriješiti tako da bježimo od nje ili strahujemo nad njenim pojavljivanjem ili ponavljanjem. TEK SPREMNOŠĆU DA JE VOLJNO ISKUSIMO, MI JE ISTINSKI NADILAZIMO. Ne kažem da sam doktorirao ovo što pričam, ali kužim princip.

Biti ovdje i sada znači hrabro se suočiti sa svojim najvećim strahom- STRAHOM OD POVREDE. Svi smo kao djeca proživljavali neugodne trenutke, manje ili veće traume i većina toga je spremljena u naša emocionalna tijela (unutarnje dijete). Prirodno je što ne želimo više ikada iskusiti te loše trenutke.
No što učiniti s već pohranjenim neugodnim nabojem koji vapi za oslobađanjem? Sukus svega jest stati u OVDJE I SADA i preraditi unutarnju nelagodu. No problem leži u tome jer oslobađanje podrazumijeva ponovno i voljno prolaženje kroz tu staru vibraciju.
A ti stari zapisi su poput fantoma, ako se njima svjesno ne pozabavimo okrenut će se protiv nas u vidu loših snova, bolesti, nesreća, neuspjeha i negativnih okolnosti. Unutarnje dijete zahtijeva našu pozornost.

Često sam sanjao jedan te isti san. Crna spodoba bi me proganjala po čitavu noć. Skrivao bih se, mučio i stenjao. Trajalo je to periodično tijekom nekoliko godina, sve dok u jednom "snu" nisam zadržao potrebnu razinu lucidnosti da razmislim o tome što se događa. Rekao sam sebi da ne mogu i ne želim više bježati. Moram otkriti tko je taj lik i što hoće od mene. Bio sam toliko umoran od straha i bježanja. Okrenuo sam se i dočekao lika koji je trčao prema meni. Kad se približio shvatio sam da je to jedan aspekt mene samog, neki odmetnuti dio, sjenka koja me muči i proganja. Dakle, nije se radilo o astralnom biću niti ičemu izvan mene samog. To me ohrabrilo, pa sam uhvatio tog lika, stisnuo ga da se ne može mrdati i naredio da se ta odmetnuta energija, a koja njega tvori, vrati u moje pravo biće. Čuo se zvuk šištanja, kao kad se ispuhava balon ili luft madrac. Upijao sam nazad svoju energiju i postao cjelovitiji za taj odmetnuti dio mene samog. Lik se više nikad nije pojavio, barem ne u tom obliku.

Potisnute nelagode, tuga i žaljenje, traume svih vrsta kreiraju ovakve fantome. Prema grozničavim licima koje viđam na ulici, rekao bih da ih svi imaju. I svi pokušavaju pobjeći od tih svojim "unutarnjih stanara" na bezbroj mogućih načina. To je ono kad Tolle otvoreno kaže kako su ljudi ludi. Nasmijalo me iskreno. Makar nije smiješno, kad bolje razmisliš.

No sve je to kratkotrajni bijeg, a od svoje sjene ne možeš pobjeći. Alkohol ispari, klopica se brzo preradi u želučeku i ti trebaš novu dozu. Jebate, počeo si se buditi, a to ne želiš! Tvoja ti supruga više nije dovoljna za seks, pa umišljaš kako si Brad Pitt i da sve žene svijeta samo na tebe čekaju. Malo bi si omastio brk, ha? Znam te ptico. I ne krivim te. Jer ti samo želiš mir, bio toga svjestan ili ne.
Sveukupno ludilo raste jer ljudi ne prerađuju svoja sranja, da se tako direktno izrazim. Muka mi nekad dođe od spavača iskolačenih očiju. Odem u dućan i strah me da me ti zombiji ne napadnu. Time želim reći da me grize njihova niska frekvencija, poput kiseline. Kao da je na mene netko istovario kantu za smeće.

Sva sreća da je nekaj uvijek na akciji pa im barem donekle zaokuplja pažnju, taman da uspijem zbrisati van i u većoj mjeri sačuvati svoju vibru. I pitam se onda koji k ovdje radim. Vrijeme je da počnem uzgajat svoj vrt. Nije baš da mi se kopa po zemlji, ali je manja šansa da me se zombiji dočepaju. I čemu svi ti silni šoping centri? Nitko kao nema love, a centri niču ko gljive nakon kiše. Šiznem kad se ekipa vikendom sprešetava po tim smrdljivim centrima, a Sljeme je maltene prazno. Klincima tutnu mobitel u ruke, piju kavu i snimaju dal netko njih snima. Pa se slikaju za fejsić, gle kaj sam jeo, gle kaj sam pio. Koga zabole ona stvar što jedeš i piješ? Ili to ljude fakat zanima? Sudeći po broju TV emisija, u ovoj se zemlji sve vrti oko hrane. A šta da ti kažem onda, slikaj se i ti ako si debil. Ja ću se radije pitat kamo sve ovo vodi i gdje ću završiti kad napustim ovo tijelo. Gdje god završio, nadam se da neće biti fejsa.

Elite su osmislile konzumerizam ne samo kako bi zaradile što više love već da te drže u hipnozi i nesvjestici. Njihovi potrčci dobijaju pare, a oni, prave gazde, briju na moć. Kome nije jasno kako ovaj svijet funkcionira neka obavezno pogleda film "They live" od Carpentera. I ne želim čuti da je to teorija zavjera. Odavno je to činjenica, a ne samo teorija nekih tamo gikova koji nemaju komade ni stalan posao pa se bave pizdarijama i poluistinama.

Ma... dosta je bilo sranja, slažeš li se!? Idemo se više trgnuti i probuditi. Idemo se centrirati.

Patnja (prošlost) može se, dakle, rastvoriti jedino bivanjem u sadašnjosti, jer punim prisustvom u sadašnjem trenutku dopuštamo prošlosti da se iskupi i pročisti. Životna energija u nama i oko nas jest ta koja nas čisti, a mi moramo stati i dopustiti joj slobodan protok.
Biti ovdje i sada znači ne negirati prošlost. Ukoliko postoji neka vrsta duga (nerazriješene energije, uvrijeđenosti, ljutnje, emotivne povrede…) sada je prilika da se toga oslobodimo. Tek tada možemo istinski dalje. Prihvaćamo sve što nam se dogodilo kao dio našeg puta - ne krivimo sebe, situaciju ni druge ljude. Ne bježimo od ničega jer ni nemamo kamo pobjeći. Stoga postojimo ovdje, suočavamo se sa svime i postajemo slobodni. Sloboda znači rastvaranje patnje, odsustvo straha da će se bolne situacije zauvijek ponavljati.
PROŠLOST IMA SVOJ ROK TRAJANJA DO ONOG TRENUTKA DOK JE U POTPUNOSTI NE PRIHVATIMO I ISPUNIMO LJUBAVLJU.

No mi ne pokušavamo prisilno zavoljeti sve neugodne situacije i ljude, već osvijestiti važnost tih događaja za našu sadašnju svijest. Normalno da se nećeš siliti da zavoliš nekoga tko te duboko povrijedio, ali mržnja i ne pružanje oprosta isto tako nisu rješenje. S ljudima koji nas vrijeđaju ne moramo biti prijatelji niti s njima komunicirati, ali moramo pronaći način da otpustimo negativnu energiju koja je u nama zapela uslijed njihovog ponašanja i postupaka, ili bolje rečeno naše reakcije na njihove postupke koja je i izazvala zastoj energije. Životna energija mora se kretati. Ako se ne kreće, živiš li uistinu?

Bivanjem u ovdje i sada sjećanja i ljudi od kojih smo svjesno ili nesvjesno bježali napokon dobivaju priliku ući u naš život.
Ovo pričam iz svog vlastitog iskustva. S nekim se ljudima nisam razišao u lijepim energijama. I to nešto je ostalo visiti u zraku, kao neka praznina koja je tražila točku na i. Nisam se time svjesno bavio već me je život doveo u situacije gdje su sve te stvari došle na naplatu, kao prilika za izglađivanje energije kako bih mogao dalje, na neki novi nivo. Nisam ni bio potpuno svjestan da nosim tu neku vrstu tereta.
Zadnjih godina sudjelovao sam na mnogim sajmovima, a poznati ljudi iz bliže i dalje prošlosti su jednostavno nadirali. Ne možeš pobjeći, s druge si strane štanda i to je tvoje radno mjesto. A prilaze ti ljudi koje nisi vidio godinama i ... događale su se lijepe stvari. Ljudi bi mi prišli, zagrlili me, osjećalo se da teret koji je i bio među nama jednostavno otpada. Mi smo se izgleda morali fizički sresti, kako bi se proces dovršio do kraja. To je bilo vođeno s viših razina. I tada sam se svjesno otvorio za taj proces iscjeljenja. Naravno, prilazili su mi i poznanici s kojima nikad nije bilo trzavica, ali nas je život jednostavno odveo drugim putevima. I kod tih se susreta nešto zavrtilo u energiji, krajcali smo se na tren i zatim opet svatko svojim putem, do slijedeće prilike.
Ta konačna spremnost za suočavanjem s prošlošću pomiče nas u jedno novo stanje svijesti gdje se neke situacije sada mogu činiti znatno drugačije. OVAJ PUT MI, UMJESTO DA BJEŽIMO, SVJESNO PROMATRAMO.
Naša reakcija više nije automatska već vođena višom mudrošću. Osvještavanje otpora i prestanak bijega daje nam osjećaj sigurnosti iz nas samih, a ne iz vanjskih izvora. U tom stanju kažemo- neka kroz mene prođe sve što mora proći. Na ovaj način zaista možemo dubinski promijeniti svoj život, a u nekim situacijama po prvi put u životu reagirat ćemo iz ljubavi, za razliku od dotadašnjih reakcija baziranih na strahu i/ili obrani. I tada, prihvaćajući prošlost, mi dopuštamo budućnosti da bude stvarna, da uđe u stvarnost sadašnjosti. Naše panično trčanje prema budućnosti napokon prestaje i mi joj dopuštamo da se jednostavno obznani, materijalizira, na potpuno spontan i nenaporan način.

BITI OVDJE I SADA ZNAČI POTPUNO PRIHVAĆANJE ONOG ŠTO JEST, ŠTO NAM SE TRENUTNO DOGAĐA. No, ako u sadašnjosti trpimo veliku bol ili neugodu imamo puno pravo promijeniti tu situaciju. Samo treba paziti da se ne radi o još jednom bijegu od odgovornosti ili nespremnosti da se pređe granica komforne zone čime zapravo blokiramo svoj rast.

Bivanje u sadašnjosti omogućava snažno pročišćenje karmičko/emocionalnog tereta. Ovo je caka koju majstori bivanja u sadašnjosti (npr. Tolle, Kinslow) rijetko ili čak uopće ne spominju. To je razumljivo, jer njihov modus operandi počiva na višoj razini i ne zamaraju se s pojmom "čišćenja". Zapravo, oni su svoje odgulili putem katarze, brzog čišćenja lišenog dugotrajnog procesiranja, nešto poput kvantnog skoka u svijesti.

No, za većinu nas, čini mi se kako su ta čišćenja gotovo neminovna. Hrpa toga što si potiskivao ili prikrivao napokon izlazi na svjetlost svijesti koju sada odlikuje tvoja nepodijeljena pažnja. I ti si trebaš dati volje i vremena kako bi sve preradio.
Ukoliko nemamo odmak, ovo pročišćenje može se činiti kao da se bolna prošlost ponavlja bez ikakve mogućnosti izlaza, uvijek iznova, poput pokvarene gramofonske ploče. Ovo u nama može izazvati jaku tjeskobu, osjećaj kao da želimo iskočiti iz vlastite kože.
I što tada činiti?
Ne samo puko prihvaćati sadašnjost i sve ono što nam dolazi, već pokušati PRIGRLITI sadašnjost (ljude, uvjete, okolnosti...). Razumijete li razliku?
Prihvaćanje može biti duhovno nametnuta teza, nešto što je potrebno odraditi, a zapravo ti je muka od same pomisli.
No kada nešto prigrliš, u tebi je živo prisutna energija poštovanja prema tome što se ispred tebe nalazi. Ti uviđaš svetost toga što jest. Ti si zahvalan za to što jest. Uviđaš nužnost toga što jest. Tek tada pričamo o pravom prihvaćanju.
Kako naučiti prigrliti? Nisam siguran kako, prije bih rekao da je ovo sposobnost koja se spontano javlja nakon dugog rada na sebi, možda kao neki majstorski "potez" za kojeg nema prave škole. Ili si jednostavno duboko umoran od svega i ne vidiš drugog izlaza.
Bilo kako bilo, pokušaj to jednostavno voljno učiniti ili iskušaj ovu metodu koju baziram na "Procesu prisutnosti" autora M. Browna.
Rad na ovoj razini pomiče brda i planine, da se tako izrazim. Pet puta sam radio "Proces prisutnosti" i trebala bi mi zasebna knjiga da opišem te doživljaje. Stvar funkcionira, narode!

1) Kroz stanje potpune prisutnosti prepoznati neki neugodni obrazac koji se ponavlja.
Npr. spoznaja da svaki put kada radimo za nekoga budemo financijski zakinuti.

2) Otkriti uzrok ponavljanja (događaj) i osvijestiti pozadinsku nelagodnu energiju (pripadajuću emociju) koja izranja iz dubine našeg bića.
Npr. sjetimo se da nam je u nekoj situaciji dok smo bili dijete bila obećana nagrada ako nešto napravimo, ali tu nagradu nikad nismo primili i stoga smo se osjećali iskorišteni i izigrani.

3) Svjesnim promatranjem dozvoliti postojanje te negativne vibracije i promatrati kako se ona spontano mijenja i raspršuje.
Npr. svjesno promatramo energiju ljutnje i osjećaja povrijeđenosti i iskorištenosti. Nema potiskivanja, već namjerno doživljavamo i prolazimo kroz te neugodne osjećaje uz važnu napomenu da većim dijelom našeg bića sve ovo promatramo sa strane. Znači, postoji jedan dio nas koji to proživljava i istovremeno jedan dio nas koji je svjestan da to proživljava. Ne smije biti potpunog izjednačavanja s tim stanjem jer ono nužno vodi u automatsku i nesvjesnu priču uma koja se svodi na samosažaljenje i razne druge varijacije samozaborava. U tome nam može pomoći svjesno disanje. Ovo je problematičan dio jer osjećajno ponovno prolaziš kroz nelagodu. No budi svjestan da ta nelagoda nije stvarna, ona je samo bila spremljena u jedan dio tvog bića (poput sjene) i tu ju izvlačiš na svjetlost dana kako bi ju mogao otpustiti/rastvoriti.

4) Kroz promjenu percepcije i drugačije reagiranje (tj. nereagiranje u prvom redu, a kasnije i promjenu misli i emocija koji tvore naše obrasce ponašanja) prekinuti lanac uvjetovanosti čime se stvara temelj nove stvarnosti.

Npr. kažemo sebi kako sada svjesno biramo pozitivne misli i kako naše djetinjstvo više neće imati negativan učinak na naš sadašnji život. Zamišljamo i osjećamo se uspješnim, zadovoljnim i sretnim.

Oznake: ovdje i sada, unutarnje dijete, proces prisutnosti

23

utorak

rujan

2014

OSVAJANJE KLEKA – OSLOBAĐANJE OD PROŠLOŽIVOTNE TRAUME

 
Svojevoljno izlaganje pozitivnom stresu može imati izuzetan učinak na naš razvoj. Te otežane situacije nas izbacuju iz komforne zone, izazivaju jačanje naše unutarnje snage i omogućuju pomak u razvoju svjesnosti.
 
Osim svojevoljnog (npr. indijanska sauna)  postoji i prisilno, nenadano izlaganje teškoćama. U njima se zbog svoje neočekivanosti krije još veća mogućnost razvoja.  Jedna takva prilika za pomicanjem komforne zone zatekla me na planini Klek. 
 
Cijeli život bojim se visine. Uzrok tog straha sasvim neočekivano sam pronašao prilikom jedne regresije u svoje prošle živote. Naime, u jednom od prošlih života bio sam proganjan od neke skupine muškaraca koja me, iz meni nepoznatog razloga, htjela ubiti. Nekom sam se nekaj pošteno zameril – rekli bi moji Zagorci. Njih pet-šest na jenega Dudeka ni baš neka fora. A Regice ni od korova.
Paničan bijeg me stoga odveo do neke rijeke u koju sam, ne imajući druge opcije, bez puno razmišljanja skočio, no jaka struja me odvela do velikog slapa. Uslijedio je pad koji sam preživio no odmah zatim me povukao snažan vir. Glavom sam udario u kameno dno i od snage udarca na mjestu poginuo. Dudek je vzišel na nebe, bi se reklo.
 
U regresiji sam spoznao da moj strah nije toliko strah od visine koliko onaj od pada u dubinu. Sinulo mi je zašto sam oduvijek izbjegavao liftove i avione (mogućnost pada) i spiralna stepeništa bez jake ograde (podsvjesno sjećanje na vir). Lijepa Dudekova ostavština, kaj buš.
 
No za vrijeme te regresije nisam razriješio strah pa me sudbina odvela na planinarenje sa skupinom prijatelja. 
 
Savršeno vrijeme, svjež zrak i dobra ekipa. Uspon na Klek teče glatko do jedne točke gdje se pod mojim nogama otvara ponor. Panično se hvatam za prvo drvo i od straha ne mogu ni naprijed ni nazad.
 
Nenad, vođa puta, mi pomaže. Pošto ima iskustava u energetskom radu s ljudima, uzima me za ruku i pun strpljenja provodi me kroz ovu prvu prepreku. Govorim Nenadu kako imam sjećanje na prošli život gdje sam radi tuđih postupaka i potjere poginuo i da se zato bojim visine.
 
Na sigurnijem dijelu staze sjedamo u meditaciju. Slijedim Nenadove upute, zatvaram oči i duboko dišem. Nenadu i meni otvara se dublji uvid i spoznaja da zbog straha od moguće povrede tj. smrti uvijek brzam i trčim prema nekom imaginarnom cilju. Taj obrazac je Nenad primijetio već prema tome što sam se prvi popeo do planinarskog doma i to užurbanim korakom, iako je ovo trebalo biti svjesno planinarenje gdje treba pratiti svaki korak koji radiš i istinski primjećivati što se događa oko tebe, dajući si vremena za detalje na putu.   
No ja sam ovaj zadatak odradio brzinski, nesvjestan razloga te ubrzanosti. Pokazalo se da, zbog prošloživotne traume, "ovdje i sada" nije sigurno za mene, zato sam stalno u pokretu i žurbi. "Tamo negdje" je sigurnije.
 
Nenad me uvjerava kako sam sada na sigurnom i da nema nikoga tko me želi ubiti, već se samo radi o traumatičnom zapisu iz prošlosti koji je sada uslijed datih okolnosti izronio na površinu moje svijesti. Strah od pada zapravo sadrži strah od ljudi i program kako su ljudi potencijalno opasni i zato ih treba držati na odstojanju.

No pošto je strah samo energija, čovjek ju može svjesno osloboditi. Upravo to sam i napravio kroz osvještavanje sadašnjeg trenutka i duboko disanje. Ispunio me duboki mir.
 
"Ništa vani nije drugačije u odnosu na ono što si upravo osjetio u sebi. Ništa nije protiv tebe. Nikada nisi bio sam. Uvijek ima netko tko te voli", čujem Nenada kako mi govori.
 
Od količine otpuštenog stresa, suze su mi navrle na oči. Vrijeme je za nastavak uspona.
Ostatak ekipe već je poodmakao, Nenad i ja ih polako slijedimo.
 
"Ne postoji mjesto gdje trebaš doći. Ti već jesi tamo. Sve što imaš je slijedeći korak. Koncentriraj se samo na njega. Neke stvari odrađuješ brzo i to je u redu, no za neke trebaš usporiti kako bi ih dobio."
 
Nakon nekog vremena, uz Nenadovu potpunu i nesebičnu podršku na opasnijim dijelovima staze, vrh je uspješno osvojen. Ekipa, koja je u međuvremenu shvatila da sam prolazio kroz pravu agoniju, mi je zdušno zapljeskala. Spoznao sam da je strah od smrti ujedno i strah od života, tj. nemogućnost življenja punim plućima.
 
Po povratku za Zagreb, stali smo se osvježiti na benzinskoj crpki. Dok smo sjedili u kafiću osjetio sam spontani nalet ljubavi u svom srcu. Prijatelji za stolom, čistačica, mladi par s dvoje male djece i roditelji s kćerkom u pubertetu su mi se činili kao najljepša bića na svijetu. Svi su bili nasmijani i zračili su radošću. Postao sam svjestan njihove božanske prirode!
 
Primijetio sam kako to mora imati veze sa mnom jer mi se uslijed intenzivnog prolaska kroz blokadu otvorila srčana čakra, pa sam i bio sposoban percipirati svijet s te razine univerzalne ljubavi. Okolina je oslikavala moje unutarnje stanje. Ostatak dana proveo sam u toj prekrasnoj energiji.
 
Prijateljica Sanja tu je večer kratko prokomentirala moju priču – "Danči, pa tebi se otvorilo srce!".
 
Na Klek sam se, ovaj put bez ičije pomoći, penjao još nekoliko puta. Vožnja liftom ili sedežnicom na skijalištu više nije noćna mora. No strah od pada i visine je u pojedinim situacijama još uvijek prisutan, kao pokazatelj da još uvijek imam "posla na sebi".

28

četvrtak

kolovoz

2014

SWEAT LODGE (INDIJANSKA SAUNA)


Prijatelji s raznih strana dobrih godinu dana pričali su mi o toj sauni. Kako su bili u njoj, kako je super, kako je moćna itd.
Onda sam na nju nabasao i u knjizi "Nema vremena za karmu", čiji sam izdavač za Hrvatsku. Dakle, bilo je krajnje vrijeme da osobno vidim o čemu se tu radi. Prilika se brzo ukazala. Goran me prilikom jedne rođendanske proslave pozvao da mu se pridružim. Jedna manja grupa ide sutra rano ujutro, a u autu se otvorilo mjesto baš za mene. Ajoj, noćas ćemo kasno u krpe radi proslave. Tko će se uspjeti probuditi? A ništa, nije ni prvi ni zadnji put. Ujutro krećemo!
"Ponesi ručnik i opremu u slučaju da padne kiša" - slijede Goranove upute.

Eh, ta putovanja. Mrska su mi jer mi se poremeti energija i probavni trakt. I tih mizernih nekoliko sati što sam mogao odspavati, ja naravno od uzbuđenja nisam iskoristio. Cijelu noć gotovo nisam oka sklopio. Plus što je počela padati kiša. Divotica!
Najradije bi nazvao Gorana i sve otkazao, no Goran me, kao da osjeća moja kolebanja, preduhitrio. "Čuj, imali smo mali problem. Čovjek koji nas je trebao voziti je odustao u zadnji čas. Neće ići s nama, no uspio sam nažicati starog da nam da auto. Stižem po tebe za 10 minuta". Nema druge, ipak se ide.

Nakon susreta s ostatkom ekipe i upoznavanja i nekih meni novih lica, dva auta krenula su put Gorskog kotara. Svi smo bili malo uzbuđeni jer nam je ovo svima, osim Goranu, bio prvi put da idemo u ovakvu vrstu saune. Voditelj saune, nazovimo ga šaman, dočekao nas je u svojoj drvenoj kući i odmah na prvu počastio dobrodošlicom u obliku "A... vi ste reikisti. Sve je to za kurac."
Nijemo smo se pogledali i gotovo pali u trans od smijanja. Bilo je to prvi od nekoliko desetaka puta spominjanja dotičnog muškog organa kojim će nas naš šaman bespoštedno častiti u svakoj zgodnoj i manje zgodnoj prilici.
Nitko od nas već godinama nije aktivno radio reiki, ali njegov je komentar očigledno pucao na našu mlitavu i nemuževnu energiju. Sve nas je to vraški zabavilo jer se naša ekipa voljela zezati na vlastiti račun i duhovnost kao takvu i bilo je jasno na prvi pogled da će ova dva dana, koliko ovdje planiramo boraviti, biti urnebesna.

Slijede kratke upute od našeg šamana te se upućujemo u obližnju šumu. Na maloj zaravni je sagrađen drveni koral sa stupom u sredini, a koji služi za održavanje indijanskih plesova. Nedaleko korala nalazi se lodge, niska kružna nastamba presvučena šatorskim krilima i dekama sa zemljanim podom prekrivenim slamom. Dok redom zavirujemo u unutrašnjost ove improvizirane nastambe, počeli su padati komentari.

"Ovo izgleda ko štala. Užas."
"Kaj je ovo? Ne bum ja na toj zemlji sjedil. Smrznuli bumo se."
"Ma kaj bi se smrznuli. Nutra ide vruće kamenje. Malo je prljavo, al preživjet ćemo."
"Dokažite da ste alfa mužjaci. He he."

Našu nevjericu razbija šamanov poziv. Vrijeme je da se pripreme drva za vatru. Svatko od nas također mora odabrati dva oveća kamena. Slijedimo upute i svaki od kamena podižemo visoko u zrak i nudimo ga prostoru Sjevera. Zatim kamen polažemo na srčanu čakru i sa zahvalnošću u njega utiskujemo svoju želju.
Kamenje smo uredno složili na pomno pripremljeno ložište i zatim počinje paljenje vatre. Dok visoki plamen obavija kamenje počinjemo s bubnjanjem i plesom. Ritmično bubnjanje nas postupno prebacuje u prošireno stanje svijesti. Početna nesigurnost i sram brzo se razbija i mala skupina pleše kao sumanuta. Nikoga više nije briga promatra li ga itko, mi postajemo oslobođeni pokret i svatko slijedi svoj unutarnji ritam.
Sat vremena plesa učinio je svoje, osjećam kako mi je krunska čakra otvorena. Voditelj nas poziva da uđemo u saunu. U obližnjoj kolibici se skidamo do gaća i zatim po zimskoj hladnoći brzo pretrčavamo u saunu.

Šamanovi pomoćnici, smiješno zbunjeni lokalni dečki iz sela, potom ubacuju desetak vrućih kamena u rupu u središtu saune. Vješto pokrivaju ulaz i mi ostajemo u mrklom mraku u kojem se vidi jedino isijavanje užarenog kamenja. Prizor jako ugodan oku. Šaman, kao da je željan da nas čim prije izvede na pravi put, odmah kreće s iniciranjem prostora putem svetih zaziva i na kamenje baca kadulju čiji nas dim u potpunosti obavija. Od intenzivnog mirisa preokreće mi se želudac i imam osjećaj da ću se ugušiti. Sori, nisam ovo nikad prije doživio. Nastalo je vrpoljenje. Netko pušta zvukove nalik povraćanju, ali ništa se ne vidi u mraku pa ne znam od koga potiču. Daljnje posipanje kamenja vodom diže golemi oblak pare. Zapuhuje me udar vrelog zraka. Ja ovo neću izdržati, mislim si. Rijeka znoja slijeva mi se niz tijelo. Prpošna i nestašna grupa daje si oduška i pomalo pretjeruje. Svako malo začuje se neki vrisak, mumljanje, roktanje, smijurenje, ali i poneki ozbiljni uzdah.

Voditelj saune otvara energetska vrata Sjevera i daje nam instrukcije. Svatko od nas naglas mora zaželjeti želju. Ekipa je jedva dočekala. Navalili smo na ljubavne i poslovne želje. Tu i tamo pala je i koja nadobudna u stilu "molim te, dragi Bože, za prosvjetljenje", ali bilo je jasno radi čega smo ovdje.

"Sada ćemo duboko disati", slijedi uputa. Lakše je reći nego učiniti jer je zrak toliko vreo da se zapravo cijelo vrijeme suzdržavam od disanja. Nije mi jasna ova logika, ali jebaj ga, tu sam gost, došao sam svojevoljno pa odlučujem slušati domaćina. Krenulo je duboko disanje sa zadržavanjem daha, energija mi ubrzo probija kralježnicu, na trenutak zapinje u solarnom pleksusu, da bi zatim nastavila put i smjestila se u srčanoj čakri. Suze mi se, uslijed razbijanja emotivnih blokada, slijevaju niz lice. Iako je mrak i nitko me ne vidi, pomalo se suzdržavam.

Tibor, najmlađi od nas, glasno zapomaže. Čuvši malog kako halapljivo guta vodu koju je maznuo iz šamanovog vjedra za zalijevanje kamenja, tresnuo sam ga po rebrima kako bi mi proslijedio gutljaj. Mali je genijalac, pomislih. Ali nenadano osvježenje je kratkotrajno. Vrućina je odavno prešla granicu izdržljivosti, ima oko 100 stupnjeva, po šamanovim riječima ima i više (je l' to uopće moguće?), a tek smo na drugim vratima, prostoru Juga. Isuse mili, pomozi mi. Za ovo nisam bio spreman, a šaman kao da hvata moju misao i, zakleo bih se u to, još namjerno pojačava vrućinu. Vidim da mu je spika malo pomaknuta, kužim da moraš ostaviti autoritativni dojam, ali pitao sam se koliko je ovo nabrijavanje vrućine razborito.

Otvaranje prostora Zapada dočekao sam ležeći na podu. Glava mi je među nogama i borim se za zrak. Na trenutke gubim svijest i svjetleće siluete prolaze saunom. Nemam snage pozabaviti se ovim vizijama jer mi uistinu nije dobro. Moje fizičko tijelo posustaje i uvjeren sam kako sam na rubu smrti. Neki prkos u meni me fila zadnjim atomima snage...
 
Lodge inače simbolizira maternicu u čijem okrilju moramo provesti devet mjeseci (ne želite čuti rječnik kojim nam je šaman ovo opisao). No Tibor i ja ipak posustajemo. Na svu sreću, Tiborovo ozbiljno zapomaganje je uspjelo. Pomoćnici otvaraju saunu kako bi Tibor mogao izaći. Iskorištavam priliku i pitam šamana mogu li i ja mogu zbrisati van, na što ovaj kratko i bahato odgovara - "Idi, dok se ne rodiš".
Ostatak ekipe ostao je unutra svega desetak minuta duže, no za mene i Tibora je sauna, na svu sreću, bila gotova. Dva "prerano rođena" djeteta zadovoljno su disala punim plućima.

Dok mi se vrućina isparava iz tijela, sjedim na drvenoj klupi i razmišljam o svojem "prijevremenom rađanju". Što se zapravo dogodilo u sauni? Iako teško podnošljiva, nevjerojatno je kako se uslijed vrućine učinkovito postiže energetsko otvaranje i pristup višim dimenzijama. Ovakva sam iskustva do tada obično imao za vrijeme prakticiranja kundalini joge.

(Tek koju godinu kasnije ova priča u vezi s vrućinom u potpunosti mi se razbistrila tijekom prakticiranja čuvenog "procesa prisutnosti" autora Michaela Browna, gdje on detaljno objašnjava učinak vrućine na emocionalno/energetsko ustrojstvo čovjeka.)

Dok ostatak ekipe izlazi iz saune, primjećujemo kako iznad nas leti orao. Napravio je nekoliko širokih krugova. Šaman nam pojašnjava da je orao središnji indijanski totem i da je ovo dobar znak. Izgleda da smo saunu pošteno odradili.
 
Na povratku doma pred nas su, bez imalo straha, izlazile srne. Osjećali smo se stopljeni s prirodom i priroda nam je uzvratila. Razmišljao sam o drevnom znanju Indijanaca i bio sam zahvalan što smo imali priliku osjetiti tu iskonsku snagu.
 
Obećajem si da ću sljedeći put saunu izdržati do kraja. Ovo iskustvo jednostavno moram ponoviti, a i ego mora dobiti svoju zadovoljštinu. Vrijeme je da se istinski rodim.
- - -
Što me ne ubije, to me jača. Drugi posjet sauni izdržao sam do kraja, dobrim dijelom zahvaljujući tome što smo prošvercali vodu i skužili kako običan ručnik stavljen preko glave postaje pravi melem za preživljavanje na vrućinama od 100 stupnjeva.
No ono što je uslijedilo nakon te druge saune mogao bih nazvati potpunim raspadom u mom životu. Sauna je očigledno bila pokretač i katalizator tih nužnih promjena, vatra i vrućina su beskompromisno učinile svoje. Hoće to tako ponekad.
Iako sam u lodgu molio za sretan odnos, ono što sam ubrzo dobio je košarica (sjetite se priče s Ivom). Neki poslovni potezi također nisu urodili plodom. Naizgled se činilo kao da sam dobio upravo suprotno od onog što sam tražio. No unutarnji osjećaj ipak mi je govorio drugačije.

Proboj energije u sauni uzrokovao je naglo čišćenje čakri i karmičkih naslaga, što je rezultiralo time da su mi se u svakodnevnici neke stvari, za koje ja osobno nisam imao snage, odigrale same od sebe. Naravno, to je bilo traumatično, stresno i bolno. Shvatio sam da otežani uvjeti saune razbijaju naše mentalne matrice i otvaraju prostor za širenje. Stara struktura se srušila i dobio sam priliku za razvoj i novi početak.

Nakon početnog loma i bivanja u zrakopraznom prostoru, gdje ne postoji ni jedna točka oslonca osim osjećaja da je Bog stvaran i da će mi pomoći, ubrzo je uslijedio osjećaj dubljeg unutarnjeg ispunjenja, jačanje fizičkog tijela i snage volje. Osjećao sam se stvarniji i bliži samome sebi. Iako sam na vanjskoj razini izgubio dosta toga, ulazio bih povremeno u stanje blaženstva koje nije ovisilo ni o čemu izvana. Mentalna buka se smanjila i uhvatio bih sebe kako dugo sjedim na podu svoje sobe u potpunoj tišini, blažen i ispunjen dubokim mirom.
Ti trenuci tišine, bez unutarnje i vanjske buke, bili su za mene veliko otkriće jer obično se, čak i noću, nisam odvajao od pozadinske glazbe koja mi je bila potrebna kako bi se lakše opustio.

Oznake: SWEAT LODGE, INDIJANSKA SAUNA

30

srijeda

srpanj

2014

RASTANAK – LEKCIJA CJELOVITOSTI

Po stoti put u mislima prolazim seansu kod Erike. Da li su crna djevojka s Andromede i plava ljepotica iz srednjovjekovnog dvorca uopće ista osoba? S Ivom sam kroz nekoliko energetskih seansi bio otvorio nekoliko naših prošlih života, ali život u srednjem vijeku se nikad nije pokazao.
Osim Egipta, vidio sam jedan život na hladnom sjeveru u kojem smo živjeli u šatoru i u kojem je Iva bila teško bolesna, a ja sam joj uspio spasiti život. U tom smo životu imali muško dijete.
Bio je tu i život u kojem sam bio ratnik, Ivu sam povremeno sretao uz strasne trenutke bez čvrstog vezivanja. A koja sam samo nestašna pojava bio u tom životu! Jahao konja stojeći, baratao tehnikom borbe s dva kratka zaobljena mača, a moja ljubav nije bila upućena samo jednoj ženi, već svim ženama svijeta, ako me razumijete na što ciljam.

"Neproživljena ljubav koja će se u ovom životu realizirati".

Odnos s Ivom definitivno se ne može nazvati realiziranom ljubavlju. Realizirana ljubav za mene (u ovom životu) znači obostrana, uzvraćena ljubav, zajednički život, dom, slična duhovna i životna putanja, slični ciljevi, djeca.
Da li to znači da još uvijek postoji nada da ću sresti onu pravu?

Težak i neugodan rad na sebi počeo je polako rađati plodovima. Osim jakog čišćenja emocionalnog tijela pristizale su mentalne poruke mojih vodiča i zanimljivi snovi koji su mi pokazivali "prirodu stvari" po pitanju ljubavnih odnosa.
Odigrala se i zajednička meditacija sa starom prijateljicom u kojoj smo, potpuno nenadano, energetski otvorili jedan zajednički prošli život u kojem smo bili ljubavni par i gdje je naš intenzivan odnos bio upravo odnos srodnih duša. Ovo je bio veliki preokret za mene, jer sam napokon dobio direktnu potvrdu da postoji više nego jedna srodna duša.

Odmah se potegnulo nekoliko unutarnjih pitanja- kako to da toga nisam bio svjestan u tih desetak godina prijateljstva i zašto u ovom životu više ne gajim tako duboke osjećaje prema njoj?
Odgovor se nalazi u našem ovoživotnom karakteru, fizičkom izgledu i svim onim sitnicama i segmentima koji nas čine ljudima (ego osobnost). Jer to je nešto što se kroz živote mijenja. Da bi dvoje ljudi "kliknulo" mnogo toga treba biti usklađeno ili se privlačiti po nekoj osnovi.

Iskreno, nekoliko sam dana bio duboko potišten. Bez obzira na uvide u te naše prošloživotne emocije jednostavno nisam mogao nanovo isforsirati tu vrstu ljubavne naklonosti. Ta strast ovdje i sada na žalost više nije postojala, ali činilo se kao da taj naš zajednički život još uvijek egzistira u nekoj paralelnoj dimenziji. Kao da je i prijateljici i meni bilo žao što se svjesno i trajno ne možemo prebaciti u tu dimenziju i rekreirati to što smo nekoć davno imali.

Bilo mi je mučno od svega no nije bilo druge nego nastaviti svoj život ohrabren spoznajom "kako to može i treba izgledati".
A i sama poruka odnosa s Ivom postala mi je daleko jasnija. Cjelovitost se ne smije tražiti van sebe. Pravu i trajnu puninu ne može nam dati druga osoba već samo spoznaja onog vječnog u nama samima.

To ne znači da nestaje želja ili potreba za odnosom ALI NESTAJE VEZANOST KOJA TE ČINI BOLESNIM.
Rupa u tebi zacjeljuje, smanjuje se taj trajni nemir koji traži ispunjenje u drugoj osobi. Ti se približavaš samorealizaciji, stanju u kojem postaješ svjestan da si sam svoj svjetionik u ovome životu.

Ovo može, ali i ne mora, biti trenutna spoznaja. Najčešće se stvari odigravaju postepeno, kroz više pokušaja polako se izgrađuješ i dižeš ljestvicu uspjeha.

Nesretni odnosi su zapravo nužno cjepivo spoznaje da se ostvarenje (ispunjenje, mir, spokoj, radost) prvenstveno nalazi unutar nas samih. Očekivati da me nešto ili netko izvana usreći i ispuni nužno vodi u slijepu ulicu. Jer sve što želim već postoji unutar mene. Ja već jesam to. A ono što još želim jest s nekime podijeliti taj osjećaj. Letjeti k Bogu možeš i sam, no udvoje je to daleko zabavnije, a perspektiva je znatno drugačija!

Kad se dvije samorealizirane srodne duše namijenjene jedna drugoj susretnu, kakav bi drugačiji odnos i mogao biti osim savršen?
Duhovni vodiči su mi jednom prilikom prišapnuli da je takav odnos najdublji odnos kojeg su dva ljudska bića uopće sposobna ostvariti. Iznad toga postoji samo naš odnos s Bogom. Eto, tolika je vrijednost susreta dviju pravih srodnih duša!

Nisam ni slutio da ću ubrzo sresti još jednu srodnu dušu i time dobiti priliku za polaganje novih ispita na temu neovisnosti i osobne snage.

10

četvrtak

srpanj

2014

SUDBONOSNI SUSRET


Serija znakova nastavila se po povratku iz Trogira. Jednog dana na internet forumu osvanula je nova članica čiji je profil sadržavao malu sliku ying-yanga. Podsjetilo me to na znakove koje stalno viđam i tako je krenula naša komunikacija. Ubrzo je uslijedio i naš fizički susret. Dok sam pokušavao sakriti nervozu, ljudi na Jelačićevom trgu odjednom su nestali. Taj tren vidio sam samo jednu osobu. Mlada djevojka Kleopatrine ljepote koračala je prema meni. To je bila crna ljepotica s Andromede. Umjesto pozdrava začuo sam samog sebe kako izgovaram- "nisam ni sumnjao". Odmah sam je prepoznao.

Iva se zbunila jer nije mogla shvatiti na što mislim. Na njen prijedlog otišli smo u kafić čiji su zidovi, gotovo nevjerojatno, vrvjeli mojim misterioznim otvorenim ying-yang znakovima. Ispričao sam joj sve o tim znakovima, kako me slijede već mjesecima. Ostalo se razvijalo samo po sebi.

Naš ljubavni odnos imao je nekoliko interesantnih situacija. Isprobavali bismo našu telepatsku povezanost na način da bi svatko bio u svojoj kući. Iva bi nešto zamišljala, a ja sam trebao dešifrirati o čemu se radi. Primjerice,  na mentalnom planu bih jasno vidio kako šeće ispred mene i sjeda mi u krilo. Njena energija je za mene bila doslovce opipljiva. Poslao bih joj zatim sms s opisom doživljaja i Iva bi potvrdila da je zamišljala kako hoda ispred mene i zatim mi sjeda u krilo.

No ne treba ti vidovitost ili nadnaravne sposobnosti da skužiš da te netko zavlači ili ne govori istinu. Imao sam jak osjećaj da s nama nešto ne štima. Ja sam bio u nezavidnijoj poziciji jer, uz činjenicu da sam znatno stariji, jasnije sam vidio naše prošle živote i shodno tome su i moje emocije, a i moja očekivanja, bile veće. Meni je ovo bio logički nastavak nečeg davno započetog.
Može biti da sam ove predosjećaje skrivao sam od sebe, jer nisam si mogao dozvoliti da ova veza ne upali, pa me serija snova počela upozoravati da nešto definitivno nije u redu.

Kad mi se jake poruke u vezi partnerice utiskuju putem snova, uvijek obratim pažnju. To sam već i prije proživljavao u prethodnim vezama i vodstvo se pokazalo ispravnim. Ukratko, u tim trenucima sanjam "pravi karakter" osobe. Ovdje znaju biti uključeni i neki simboli, poput odjeće koju ta osoba inače ne nosi u stvarnosti, ali koji mi kasnijom analizom nešto otkriju o njoj samoj.
Ovdje postoji mali problem, jer nije lako razaznati što je prava poruka, a što samo podsvjesni strahovi ili "smeće". No vrijeme ionako sve pokaže.

Naši neredoviti susreti, popraćeni Ivinim bezbrojnim izgovorima, počeli su potvrđivati taj osjećaj. Doslovno sam se skrivao od njenih roditelja, kao da sam srednjoškolac, i u nekoliko navrata sam to pokušao s njom raspraviti.
Našao sam se u stupici. Sretneš nekoga koga tako dugo čekaš, javi ti se nevjerojatno prepoznavanje iz prošlih života, a čemu sve to?

Što mi znače svi ti silni prošli životi i uvidi u njih, ako sada stvari ne funkcioniraju? Nešto što bi, zbog tog duhovnog prepoznavanja, trebalo biti sveto u biti je ispalo poput najobičnije dječje igre.
U svakom razgovoru na ovu temu Iva me uporno razuvjeravala i tvrdila da ona vidi kako ja mislim da nije dovoljno zrela, ali da to nije istina i da samo kod kuće ima nekih problema i da mora tajiti naš odnos. Uvjeravala me u našu svijetlu budućnost.

Htio sam vjerovati u ovu priču i tako sam odlučio "pogurati" stvari. Otišao sam u labirint na zagrebačkom Jarunu. Kao što i sami već znate, labirinti su moćni višedimenzionalni alati koji višestruko povećavaju našu osobnu energiju i moć vizualizacije. Meditirao sam u centru labirinta i vizualizirao kako upoznajem Ivine roditelje i kako kroz nekoliko godina živimo zajedno. Uz pomoć energetske spirale poslao sam tu misaonu energiju u svemir s ciljem materijalizacije željenih događaja.

I tada se dogodilo nešto neočekivano. Poslana energija mi se trenutno vratila u solarni pleksus i naglo mi je pozlilo. Žut u licu, prostenjao sam u smjeru prijateljice Sanje koja mi je radila društvo - "Iva me laže!".
Jasno sam unutarnjim okom vidio što Iva zapravo misli, osjeća i kamo sve ovo vodi. Vidio sam da Svemir ne podržava moju vizualizaciju, jer nema realnog temelja, a to je u ovom slučaju trebala biti Ivina iskrena želja za odnosom.

Iako sam bio bolno svjestan razvoja budućih događaja, htio sam to odraditi "školski". Inzistirao sam da iskreno popričamo i ispričao joj za moje snove i događaj u labirintu. Napokon mi je priznala da su se njeni osjećaji promijenili. Zapravo, nije ni sama sigurna što je od početka i osjećala.

Bem ti život! Nakon filmske uvertire i najave samih nebesa, konačnog susreta i obostrane objave ljubavi, ona se što... predomislila? Srce me stezalo, a nad moj život nadvio se tamni oblak beskrajne patnje. Moja ljepotica s Andromede nije se zapravo puno promijenila. I tada davno nije me duboko voljela i taj se odnos doslovno preslikao i u ovom životu. Karma jednog odnosa preživjela je nekoliko desetaka tisuća godina, kako bi se u ovom životu napokon razriješila. No čemu svi ti silni znakovi, to vođenje? Ili je sve bila naštimaljka Više svijesti? Koja je onda poruka, što se to dovraga događa?

Interesantno je da sam Ivin dolazak u svoj život prvi put predosjetio desetak godina prije stvarnog susreta. U vrijeme dok je ona bila tek djevojčica napisao sam nekoliko pjesama za koje sam tek za vrijeme našeg odnosa shvatio da su posvećene upravo njoj. U potpunosti su prikazivale neke naše buduće razgovore i njene emocije i misli o životu. Nekoliko dana prije samog susreta, sanjali smo jedno drugo. No sada sve to više ionako nije bilo važno. Morao sam sebi objasniti neke stvari i vidjeti što i kako dalje.

Onaj moj prvotni osjećaj kod Erike ipak je bio ispravan. A sjetio sam se još jedne moje davno napisane pjesme. Opisivala je upravo ovu situaciju.

Kopao sam histerično po toj mojoj neobjavljenoj zbirci pjesama/tekstova jer sam shvatio da se u njoj nalaze i neke proročke stvari.

Ima li u njoj nešto što ukazuje na moju buduću sreću, neko znanje ili utjeha? Ako je srodna duša samo jedna, i to ne upali, što biva zatim?

07

ponedjeljak

srpanj

2014

ANDROMEDA–ZEMLJA ILI ŠTO SE TU VEČER DESILO KOD ERIKE?

Erika i ja sjedimo u sobici. Okružuju nas svete slike i ostali predmeti. Atmosfera odiše Bogom. Da, kod Erike Bog je odista živ i stvaran, gotovo opipljiv. Ovaj put našu seansu upotpunjuje Kristova kruna koju je Erika nedavno dobila na poklon. Ručne je izrade, napravljena od pruća. Nisam se ni snašao, a Erika je već uzima u ruke i pretvara u spiritualnu alatku. S prvim zamahom njome čini krug po zraku uslijed čega me energija u potpunosti obavija i otvara energetski prolaz. Po tko zna koji puta, Erika i ja putujemo u prošle živote.

I ovog puta ja sam aktivni sudionik seanse pa dopuštam da mi se ruke kreću same od sebe. Jedan izdvojeni dio mene promatra kako su mi šake stisnute kao da u svakoj ruci držim upravljačku palicu. Nekoliko slika brzo se izmjenjuje na mom unutarnjem planu. Jasno vidim sebe kako upravljam svemirskom sondom/brodom. Spuštam se na planetu Zemlju rutinski upravljajući tim malim vozilom. Ulazak u atmosferu doveo sam do savršenstva. Primjećujem da mi je u tom životu lakše bilo upravljati letjelicom negoli u ovom parkirati običan auto. Na tlu me već čeka skupina istraživača, mojih odanih prijatelja. Naša skupina broji stotinjak članova. Vrijeme je da postavimo istraživački centar. Eh skupino moja... Koja radost mi se javlja zbog vašeg postojanja, jer toliko ste mi slični. Mi nemamo stalni dom. U vječnom smo kretanju. Kretanje je naš cilj, naša misija, naša zadaća. Kretanjem služimo Gospodina i idemo gdje god je to potrebno. A ovaj put naše odredište je bila planeta koju danas zovemo Zemlja.

Energija se naglo mijenja i moja svijest putuje van sunčevog sustava, u vrijeme prije mog prvog spuštanja na planetu Zemlju. Uz malu logorsku vatru sjedi ona. Moje srce počinje brže kucati. To je uistinu ona. Prekrasna je. Ogrnuta je plavim plaštem. Osjećam da je ova večer posebna. Mi znamo da ćemo se uskoro rastati jer ja uskoro putujem prema jednoj dalekoj planeti. Povratka nema, jer tamo ću se nanovo rađati, sve dok misija naše grupe ne bude postignuta. No ona će mi se pridružiti u nekom od narednih života. Ponovni sastanak će biti uređen. Međutim, nešto nije u redu. Obuzima me osjećaj da me ona ne voli. Barem ne onako duboko i istinski kao ja nju. Imam osjećaj kao da se poigrava s mojim emocijama, no ona mi prilazi, polaže svoje ruke na moja prsa i neugodna slutnja u trenu se raspršuje.

Kao uvijek do sada, sasvim nenadano i bez naše svjesne kontrole, zavrtio se novi energetski krug. Sliku logorske vatre zamjenjuje srednjovjekovni dvorac. Kao iz filmova, ja sam mladi vitez, a preda mnom se nalazi prekrasna plavokosa dama čije se privatne odaje nalaze na vrhu dvorca. Vidim scenu u kojoj šećemo oko dvorca. To su bili posebni trenuci puni poštovanja, naša ljubav i naklonost su obostrani. Međutim, iz nejasnog razloga, mi nismo zajedno. Svoju ljubav ne iskazujemo na glas, ne priznajemo je otvoreno jedno drugome i ne živimo je fizički. No taj tren dobijam snažnu mentalnu poruku- "To je neproživljena ljubav koja će se fizički realizirati u ovom životu".

Nakon toga uslijedila je još jedna scena iz tog istog života. Moji prijatelji suborci i ja upali smo u stupicu. Dok neprijatelj navaljuje shvaćamo da nas je netko iz naše skupine izdao i odao našu rutu kretanja. Od te mučne spoznaje nemam snage niti izvući mač iz korica. Ogromno razočaranje veće je od straha za vlastiti život. Stoga ne pružam otpor. Izdaja i nelojalnost mi je zadala jaču bol nego neprijateljska oštrica. Scena borbe se zamagljuje i više ništa ne vidim. Erika mi govori kako sam tog dana bio mučen i na kraju ubijen.

U tom životu više nisam vidio svoju ljubav. Također, ostaje mi nejasno da li su ove slike iz današnje seanse povezane? Da li se radi o istoj ženi u njene dvije inkarnacije ili o dvije potpuno različite žene? Naprezanjem nisam ništa uspio dokučiti. Kad se kanal po božjoj volji zatvori ne može se više puno toga učiniti. Također ne možeš ni naslutiti gdje će te energija slijedeći put odvesti.

Nekoliko trenutaka Erika i ja provodimo u potpunoj tišini. "Ona je stvarna"- napokon progovaram. Erika klima glavom, svjesna mojeg unutarnjeg stanja. Cijeli ovaj život pitao sam da li je sve to samo bila moja uobrazilja. Duša mi je neizmjerno patila, jer nisam mogao objasniti niti ispuniti tu prazninu u sebi za koju se činilo kao postoji oduvijek. Uporno sam tražio tu jednu posebnu osobu.

- Jel' ona... također rođena? Da li se nalazi u Hrvatskoj?
- Da. Tu je. I osjeća se jednako kao i ti. Pati kao i ti. Uskoro će vam biti dano da se sretnete - slijedi Erikin odgovor.

Moja se izmučena duša počela oslobađati kroz jecaje.

15

četvrtak

svibanj

2014

ERIKA 

 
Dok čekamo da se skuha kava, prvo što primjećujem na Eriki je da, unatoč njenih šezdesetak godina, nema ni jedne bore na licu. Ruke su joj vrlo profinjene, aristokratske. To je ostavština njenih austro-ugarskih predaka. Njene nevine dječje oči na trenutak postaju ozbiljne i kao da na nama prate nešto nevidljivo. Uz kavu nam u kratkim crtama otkriva svoju životnu priču i razloge svog bavljenja duhovnošću. Kako sam imao nejasan osjećaj s čime se konkretno bavi, odgovara mi da se bavi bioenergijom.

Pošto dosta dobro poznajem učinke takvih terapija iznenadili su me događaji koji će uslijediti, a koji su definitivno izašli iz standardnih okvira koje ovakva vrsta terapije inače pruža. Erika nas sve skupa poziva u svoju sobicu, kako je od milja zove. Malena je to prostorija, krcata duhovnim slikama, kristalima i kamenjem s područja cijele planete, kipića anđela, knjigama i raznim sitnicama. Energija prostora je izuzetna, gusta i toliko mirna da odaje dojam kako vrijeme u njoj ne postoji. Jedino što se čuje je tiho kucanje zidnog sata i pucketanje iz kamina.

U sobi se nalazi jedna stolica i Erika određuje da sjednem na nju pošto će mene prvog tretirati. Kako sam očekivao klasični bioenergetski tretman gdje se direktno polažu ruke iznenadio sam se jer se Erika udobno smjestila u svoju fotelju koja se nalazila nekih dva metra od mene i započela tretman na daljinu. Jedna joj je ruka ispružena prema meni dok u drugoj vrti visak. Vrlo brzo počele su senzacije. Moje duhovno oko registrira energetsku promjenu u prostoru. Erikino lice počelo se mijenjati, lagano se pretapajući u lik Majke Božje. Marijine/Erikine oči prodiru duboko u mene. Lice joj je pomalo strogo i ona progovara- "Ti to možeš!". Taj tren nije mi jasno što ja to mogu, no znam da se radi o nečemu važnom.

Nastupio je trenutak svete tišine. Da li je sve ovo proizvod halucinacije? Erika me pita- "Tko sam ti sada?". "Vidim te kao Majku Božju. Jel' ja to stvarno vidim?". Erika potvrdno klimne glavom. Nisam se ni snašao, a lice joj se ponovno promijenilo. 
Izmjenjuju se razne rase i oblici. Čas je bijelkinja, čas crnac, zatim indijanac itd. U svim tim licima otkrivam nešto meni vrlo poznato. Lica se mijenjaju, ali oči ostaju iste. U njima otkrivam bliskost i ljubav. Te bih oči uvijek mogao prepoznati. Erika me obavještava da upravo gledam u njene prošle živote. Ona istovremeno vidi promjene na mom licu.

Uspoređujemo informacije i naše se priče savršeno nadopunjuju. Iz mene izranjaju direktna sjećanja. Erika i ja poznajemo se od početka vremena. Na ovoj planeti gotovo da ne postoji mjesto gdje se nismo inkarnirali- Lemurija, Atlantida, Amerika i Tibet samo su neke od lokacija. Erika me obavještava kako sa svakim životom koji sada vidim ujedno aktiviram i duhovni potencijal i znanje koje sam tada posjedovao. Znanje u meni se ponovno budi. Tada sam iza sebe osjetio nečiju prisutnost. Netko ili nešto uhvatilo me za ruke i lagano ih počelo savijati unazad. Moje tijelo hvataju grčevi. Poskakujem na stolici. Dijana i Dražen promatraju u čudu. Pošto sam nedavno u Sloveniji prisustvovao onom neobičnom iscjeliteljskom događaju, spoznajem da je to bila samo svojevrsna inicijacija u ove puno veće i jače doživljaje. Nisam osjećao strah i u potpunosti sam se prepustio vodstvu energije. Kako su mi se ruke savijale, tako se i tijelo propinjalo od bolova i grčeva.

Primjećujem da je Dijana zaplakala od straha. Kako bih je umirio, pokušao sam se nasmiješiti (koliko mi je grč na licu dopuštao). Taj tren u sebi sam osjetio paralelnu prisutnost jedne svoje prošloživotne osobnosti. Postojao sam kao Shong Li, majstor Qi Gonga. Većinu svog vremena u tom sam životu provodio u položaju lotosa u šumarku, negdje na području Kine i zdušno vježbao. Taj dio moje osobnosti snažno je izronio iz moje podsvijesti i na trenutak nisam bio siguran tko sam u ovome trenutku. Daniel ili Shong Li? Nisam bio ni siguran gdje se točno nalazim. U Erikinoj sobici ili u šumarku? Shvatio sam da se svi naši životi odvijaju istodobno i da se uslijed aktiviranja visoke spiritualne energije može kreirati tunel ili most koji povezuje takva dva paralelna života.

Onaj ja iz "prošlog života" gleda i komunicira sa svojom "budućom" inkarnacijom, a ovaj ja komunicira sa svojom inkarnacijom "iz prošlosti". Svijest mi je napokon prevagnula u osobnost Daniela i svjedočio sam pokretima svojih ruku koje je vodila sila unutar mene. Tako sam spontano prstima stiskao razne točke na svom tijelu, radio mudre i razne, meni svjesno nepoznate pokrete. 

(Naknadno sam ovo iskustvo podijelio sa voditeljima jednog shiatsu centra. Na karti sam im pokazao točke koje sam, tada nesvjesno, stiskao i također ponovio neke pokrete na sebi, na što su mi oni potvrdili da se tako otvara žučni kanal i radi masaža jetre).
 
Sve u svemu, ovaj neobični tretman trajao je punih dva i pol sata. Nakon toga su na red došli Dijana i Dražen. Dijana je također vidjela izmjene energija i zajedničke živote s Erikom, no na svu sreću njen tretman nije bio bolan poput mojeg. Druženja naše male skupine nastavila su se intenzivno svaki vikend narednih dvije godine. Kroz Erikin lik utjelovljavali su se razni učitelji, poput Sai Babe. Najsnažnijii utjecaj na mene ipak je ostavila majka Božja.

Njene riječi "Ti to možeš" dan danas odjekuju u meni. Sjetim ih se u trenucima izazova i emotivnih kriza. Jer ono što ja mogu je ono što ja zapravo želim. A želio sam oduvijek biti istinski sretan i tu sreću podijeliti s jednom posebnom dušom koju sam iščekivao toliko dugo vremena.

23

nedjelja

ožujak

2014

DUHOVI PROŠLOSTI

"Čuj, idemo s Draženom do jedne žene kaj skida uroke i radi s viskom. Draženova frendica ju zna, a i Ivančica mi ju je spominjala. " - govorim sestri uz jutarnju kavu.
Dijana, spremna na moje sulude ideje, spremno odgovara - "OK. Kad idemo?"
 
I tako smo nas troje za nekoliko dana krenuli put Jastrebarskog. Dogovor je bio da prije toga odemo na Plješivicu, do Draženove vikendice. Vozeći se pored šumskog potoka odjednom mi izranjaju neugodna sjećanja. Prepoznajem put, jer istom ovom stazom vozio sam se prije nekoliko godina, a uz taj smo potok slavili rođendan jednog prijatelja čiji otac  također ovdje ima vikendicu.
 
Tada, nekoliko godina prije, prilikom povratka sa slavlja stali smo kod obližnje crkvice. Padao je mrak, a malo društvo okružilo je crkvu. Zavirivali smo kroz prozore. Mogu se zakleti da sam u crkvi na trenutak vidio duha. Naježio sam se od straha. Atmosfera se promijenila i svi smo dobili potrebu otići što prije. Svi osim slavljenika. A on je naprosto počeo uživati u našem strahu i dodatno ga pojačavao zastrašujućim pričama o lokalnim stanovnicima.
 
I baš u taj tren začuo se krik s brda nakon čega je uslijedio parajući zvuk prenapregnutog automobilskog motora. Prema nama je s brda u punoj brzini jurio fićo s nestručno otpiljenim krovom. Čovjek u njemu se cerio i bilo je jasno da nije baš svoj. Autom je kružio oko nas i bogme smo se u trenu potrpali u svoje aute i pravac Zagreb. No negdje na pola puta slavljenik, u čijem smo se autu moja djevojka i ja vozili,  se sjetio da vjerojatno nije zatvorio plin. I što ćemo sada? Radi one scene sa fićom nikome se nije vraćalo. No slavljenik je inzistirao. Digla mu se neka tema u vezi vlastitog oca, da što će njemu otac reći ako je plin ostao upaljen i počeo je bespotrebno dramiti oko toga. U jednom trenu sve naizgled normalno, u drugom kao da pred sobom imaš dijete od pet godina.
Svi zajedno odlučujemo da moja djevojka i ja pričekamo u prvom kafiću, a neka on i njegova djevojka odu zatvoriti plin. U povratku će nas pokupiti i nastavljamo za Zagreb. 
Kompromisno rješenje.
 
No ovdje kreće prava drama. Stali smo kod  prvog kafića. Taj tren dobijam jasni signal da ne smijemo ulaziti u kafić. Nastala je pomutnja. Slavljenik me napada zašto ja sad odjednom ne želim ući u kafić? I taj tren iz kafića izlazi mala grupica ljudi. Unutra se također slavi rođendan i pijana skupina uporno inzistira da uđemo. U malim mjestima tako često biva. Ako ne piješ s njima, onda si izgleda protiv njih. Nije mi se svidjela ideja da vlastitu djevojku ugrožavam radi tih budala i nastalo je fizičko natezanje jer nam nisu dali da se vratimo u auto. 
No zajedno smo jači.  Oduprijeli smo se živahnoj skupini pod gasom, a B opcija, u kojoj bi moja djevojka i ja pričekali autobus, je otpala jer nismo htjeli riskirati ponovni susret s pijanom skupinom. Nema druge, odlučujemo da ćemo se svi zajedno vratiti ugasiti plin.
 
Prilikom polukružnog okretanja na glavnoj cesti skoro nas je pokupio nadolazeći teretnjak. Našem se slavljeniku to učinilo zabavno, pa je stao vrištati i voziti punim gasom. Tu mi puca film i u autu je nastala svađa koja je graničila s fizičkim obračunom, jer ovaj uporno nije htio usporiti i zaustaviti vozilo. Djevojka me stala smirivati. Slavljenik je pobjedonosno nastavio voziti punim gasom, sve do vikendice, dok sam ja stiskao šake i suzdržavao se od agresivnog ispada.
 
Dok je slavljenik išao provjeriti plin, u autu je bila napeta atmosfera.  Slavljenikovoj djevojci nije bilo jasno zašto se on tako ponaša, no molila me da se smirim. I tada se priča naglo mijenja. U sebi sam se pomolio Sai Babi. Ništa drugo, osim započeti tučnjavu, nije mi palo na pamet. Zamolio sam Babu da nas sve skupa sretno dovede doma. Tada sam u sebi začuo dobro poznati glas. Baba mi se obratio. "U trenucima straha i bezizlaznosti, koga pozivaš? Boga! Ja te štitim i ja te vodim. Uvijek to imaj na umu. Današnji događaj ja sam kreirao kako bi ti imao priliku naučiti da sam ja, Bog, uvijek uz tebe i da mi se možeš u potpunosti predati".
 
U potpunosti sam se smirio. Šutke i polako vozili smo se do Zagreba. Tenzija se smanjila. Naravno, jedno prijateljstvo, koje očigledno nikad nije ni bilo pravo prijateljstvo, se prekinulo. Isprike s njegove strane nije bilo. Nije da sam je ja trebao, ali bila bi znak dobre volje. I znak meni da ipak pređem preko svega.

Što se tom čovjeku taj dan događalo u glavi? Po mojem osjećaju u igri je vjerojatno bila njegova ljubomora na moj život.
Dugo sam razmišljao zašto bi itko bio ljubomoran na mene. Istina, živio sam sâm, na način kakav sam više-manje i htio, za razliku od većine tadašnje ekipe koja je studirala na faksu tek toliko da studira, nisu imali partnera ili im pak veza nije štimala. Neki su bili i u konstantnoj svađi s roditeljima, a ja sam eto, na mamino negodovanje, od kuće zbrisao sa svojih šestnaest.
S druge strane, nisam imao prebite kinte i imao česte noćne more koje su mi ocrtavale egzistencijalne strahove. Uz stalnu mogućnost da mi se teška bolest vrati, nije mi bilo jasno zašto bi itko želio moj život?
Hoćeš-nećeš čovjek često drugima zrcali neke stvari koje inače skrivaju od sebe. Tvoja im pojava i energija po principu rezonancije pokreće procese, prljavština izlazi na vidjelo.

Ljubomora je najobičnije sranje. Ne znam kako bih se drugačije izrazio i koju bih dosadnu, prosvjetljujuću new age poštapalicu trebao upotrijebiti. Ugrubo, ljubomora se bazira na jednostavnom principu- ti imaš (jesi) nešto što je super, a što bih i ja htio imati (biti), a nemam. Ne samo da nemam, nego ne vjerujem ni da bih to mogao imati. Zbog toga sam ljut na tebe jer smatram da ni ti to ne zaslužuješ. Bilo bi mi lakše da si jadan poput mene.

Nevjerojatno je koliko daleko nečija ljubomora može ići te koliko faceta ima. Kasnije, a i dan danas, sam dosta puta meta tuđe ljubomore. I svaki put uvijek iznova se pitam zašto se ti ljudi ne bave svojim životima? Zašto se ne oslone na sebe same i izgrade vlastitu unutarnju snagu, a tu neugodnu pojavu zavisti preobrate u energiju kreativnosti i nadahnutog stremljenja.

Nego, daj da dovršimo priču. Sâm slavljenik je, kako sam kasnije čuo, imao i problema s alkoholom, a prije te faze je s nekolicinom zajedničkih prijatelja čak završio u jednoj sekti. Slučaj se povlačio i po televiziji i novinama. Sektaštvo je jasan znak emocionalne nesređenosti i svoj uzrok često ima upravo u narušenim odnosima s roditeljima. Roditelji od tebe očekuju i zahtijevaju određen način ponašanja. Umjesto da s  tobom pričaju kao sa stvarnom osobom, oni na tebe samo projiciraju svoje neispunjene želje i ideje. Tako da nas ne treba čuditi kada mladi ljudi u svojoj obijesti završe u kakvoj sekti ili pod nogama nekog samoprozvanog gurua, učitelja ili iscjelitelja. Siguran sam da to jednim dijelom rade namjerno, samo kako bi napakostili roditeljima. Jer to je, iako kriv, ipak njihov odabir, odraz njihove vlastite želje koja im se često guši i ne priznaje.

I sada, nekoliko godina kasnije opet se vozim tom istom cestom. S lijeve strane prepoznajem crkvicu. Više mi ne djeluje tako zastrašujuće. Jasno mi je da sam ovdje doveden s razlogom. Cijela ta situacija koje sam se prisjetio sada mi se čini kao san. I slavljenik i moja tadašnja djevojka više nisu dio mog života. Mnogo toga se promijenilo. Baba je u jednom svom tekstu rekao- "Mamit ću te i vabiti sa prošlošću, sve dok ne spoznaš njenu krajnju iluzornost." Nasmiješio sam se. Opet sam osjećao Babinu prisutnost.
 
Ljudi dolaze i odlaze. Ljubavni partneri dolaze i odlaze. Prijatelji dolaze i odlaze. Ali Bog je uvijek uz tebe. I ne nalazi za tebe zamjenu, kao što je nađe tvoj partner. I ne nalazi si drugog prijatelja, kao što to često čine ljudi. I ne izdaje te radi mizernih emocija, pakosti i ljubomore. Velik je bog! A velik je i svatko tko se hrabro drži u ovom svijetu.

Iznutra sam se smiješio i pitao se što će se dalje dogoditi.
 

Oznake: Sai Baba, ljubomora

20

četvrtak

veljača

2014

SUSRET S MAJKOM IZ JEDNOG OD PROŠLIH ŽIVOTA

Goran i ja se spremamo na izlet u Ptuj. Plan je da prvo pogledamo Jožinu seansu iscjeljivanja, a nakon toga slijedi razgledavanje grada i pizza. Andrea i Zdenko su nas dočekali na dogovorenom mjestu i upoznali nas s Jožom. Seansa započinje. Prostorija ptujskih toplica ukusno je uređena. Jože je rasporedio prisutne. Ima nas dvadesetak. Uz glazbu Jože započe mahati rukama. Bioterapija je krenula. Mahanje ruku popraćeno je njegovim mumljanjem. Oči su mu razrogačene poput luđaka, tako da smo se na tren pošteno prepali. Sva sreća da neće i nas tretirati, mislim si sa stolice u zadnjem redu. Mi smo ovdje samo informativno, tješim se. Pažnju mi privlači djevojka s moje lijeve strane. Nešto na njoj toliko mi je poznato. Shvaćam da dijelimo fizičku sličnost. Kosa, crte lica, kao da sebe gledam u ogledalu. Moju iznenađenost Jože prekida pozivom.

"Ajmo dečki, tko je prvi?".

Tko, mi? Oklijevamo na trenutak. Pa, ajde ako se baš mora. Stojim dok me Jožina energija ljulja lijevo desno. Napokon se opuštam. Nakon desetak minuta vraćam se na svoje mjesto. Joža je sve glasniji i dinamičniji. Od pojedinačnih tretmana krenuo je na grupne. Istovremeno tretira po 3-4 osobe. Glazba mi para uši, a kristali u sobi postaju živi. Zamantalo mi se od energije i jedva čekam pobjeći van. No to je tek početak.

Odjednom, događa se nešto čudno. Bez i jedne riječi i bez Jožine direktive, desetak ljudi istovremeno ustaje i naglo napušta prostoriju. Opla, što se to događa? Kao da je netko stisnuo gumb, samo što u Jožinim rukama ne vidim nikakav daljinski. U prostoriji nas ostaje tek nekolicina. Dok se zbunjeno ogledavamo i napokon počinjemo kopčati da se ovdje odigrava volja neke više sile, Jože nas poziva bliže. Stolice smo složili u polukrug, svatko od nas u dlan stavlja po jedan veliki kristal i seansa se nastavlja. Jože nastavlja tretman direktnim polaganjem ruku. Slovenka koja je privukla moju pažnju sjedi odmah pored mene. U trenu kad je Jože na nju spustio ruke događa se nešto neobično. Počela je plakati i vikati na sav glas, a mene je pošteno stegnulo u srcu. Osjećam razarajuću bol i borim se da ne pustim suze. Jože primjećuje moje reakcije te me pita- "Prepoznaješ ju?". "Da, to je moja majka iz jednog od prošlih života u Italiji." - odgovaram.

Slovenka je počela vikati- "To je moje dijete! Moje dojenče!" Odjednom pada na koljena ispred mene obuhvativši moje noge. Suze su joj se stale slijevati po meni.
Naime, radilo se o tome da me ona u jednom od prethodnih života, odmah po rođenju, ostavila pred vratima samostana. Opati su me prihvatili, odgojili i školovali. Dogurao sam daleko u hijerarhiji, no nedostatak majčine ljubavi od mene je stvorio hladnog i distanciranog čovjeka. Od mještana sam uživao strahopoštovanje.

Od siline emocija tijelo mi se počelo toliko tresti da me Jože rukama držao za ramena kako ne bih pao sa stolca. Suze su krenule i iz mene, kao da im nema kraja. "Opraštaš li joj?" - čujem Jožino pitanje. "Naravno."- odgovaram. Slovenka i ja se naposljetku grlimo. Bio je to lijep osjećaj pripadanja i prihvaćanja.

Kao posljedicu mog napuštanja, Slovenka je u tom prijašnjem životu jako patila od grižnje savjesti i boli koju je sposobna proživjeti jedino majka koja se rastala od svog djeteta. Ta joj se patnja na podsvjesnoj razini prenijela i na ovaj život, izazivajući neispunjenost i razne životne probleme, dok sam ja sa svoje strane u ovom životu često imao osjećaj nevoljenosti i odbačenosti. Taj osjećaj, kao svojevrsni program, materijalizirao mi se u svakom ljubavnom odnosu radi čega sam beskrajno patio. I evo, ovaj tren, dvije duše pod vodstvom Svjetlosti dobile su svoju šansu da krenu dalje i nastave ispunjenijim životima. Taj dio prošlosti je rastvoren, a uzrok boli je napokon otkriven.

Uslijedio je kratak razgovor s Jožetom. "Jesi vidio što je sve izašlo? Jesi vidio koliko toga ima u tebi?"
"Da, vidio sam. Još je dosta toga ostalo, no moja je duša sada puno lakša. Osjećam se izvrsno."

Nikada se više nisam čuo sa Slovenkom, mojom ispaćenom majkom iz jednog od prošlih života.

Oznake: bioterapija, prošli životi

04

utorak

veljača

2014

17.10. GODINE NEKE

Vrijeme se definitivno ubrzalo, a u skladu s time kod mene je krenula serija pročišćavanja na svim nivoima. Moji strahovi izranjanju na površinu. Čini se kao da ne mogu kontrolirati svoj život. Samo sam svjedok događanja, a gotovo svaki dan događa se nešto duboko i snažno. Jedna tema prebrzo zamjenjuje drugu, što zna biti vrlo bolno.

17.10. bio je dan kada je val novih vibracija prošao kroz našu planetu. E-mail poruke koje su kružile povodom ovog događaja sadržavale su upute o tome kako moramo paziti na svoje misli, pošto se one na taj dan mnogostruko pojačavaju izazivajući ubrzane materijalizacije. Period je to kada možemo mnogo napraviti za mir naše planete kao i za ostvarenje individualnih ciljeva.

Kao i mnogi drugi, jedva sam dočekao taj dan. Prekrasno sunčano vrijeme pozivalo je na probu mog novog skutera. Ispunjen pozitivnim mislima uživao sam u vožnji i sve je bilo super do trena kada sam na jednom semaforu osjetio jak udarac odostraga. Skuter je kao posljedicu udarca odletio u vozilo ispred i sve u svemu zadobio lijepo oštećenje. Skuter je kršten, a ja zahvaljujem Bogu što sam ostao živ i neozlijeđen. S vozačem koji je skrivio ovu nesreću nešto se čudno događa. Prilazim mu, kucam na prozor auta, ali on ne reagira. Izgleda da sam nevidljiv u ovoj fizičkoj dimenziji. Vjerojatno su taj dan svi na cesti zbunjeno promatrali skuter koji vozi bez vozača i čudili se kamo je otišla ta nova tehnologija. No u mojem se polju javlja onaj ljudski osjećaj ljutnje što mi u trenu vraća vidljivost. Vozač me napokon primjećuje, izlazi van i kreće serija njegovih isprika o tome kako on nije kriv. Da, svakako. Što smo mi ispred njega trebali? Proći kroz puno crveno? Da skratim priču, čovjek i ja smo se odvezli u obližnju prodavaonicu gdje sam samo dan ranije kupio skuter i sve se lijepo dogovorili oko rezervnih dijelova. Bilo mi ga je čak i žao, jer je djelovao izgubljeno i umorno. No prilikom povratka na istom onom križanju gdje se desila prometna nezgoda pao sam s motora. Taj pad se može zapisati u anale najsmješnijih padova u povijesti motocikala. Noga mi se zaplela u uzicu koja je visila sa ključeva skutera, uslijedilo je lagano koprcanje i zatim sam se strovalio na pod. Skuter na lijevo, a ja na desno. Bio je to zanimljiv prizor za putnike autobusa koji je vozio iza mene i koji umalo da nije pregazio i mene i mog dvokotačnog mezimca. No ja se ne predajem. Brzo ustajem, nabacujem osmjeh koji bi postidio sve hollywoodske glumce i odlučujem da ništa ne može pokvariti ovaj prekrasan dan. Moje su misli pozitivne i točka. Činjenica da je prilikom pada pukao ključ u bravi, a motor ostao raditi također ne može pokvariti moje raspoloženje. Ništa, ali ništa me neće navesti na bed! Odlazim u obližnji servis gdje me vlasnica dočekuje s osmjehom. Očigledno, nisam jedini kojem se desila ovakva bizarna nesreća.

Slijedećih nekoliko dana istraživao sam poruku tog događaja. O.K. nesreće se događaju, ali dva puta u istom danu, na istom mjestu? Nesreća u kojoj sam se prisilno našao ukliješten u „sendviču“ možda je poručivala - NE ŽURI, NE POŽURUJ, BUDI OVDJE I SADA! OVDJE I SADA!
A to je baš ono s čime imam toliko problema. Ovdje i sada, lako je za reći. Ništa, idem vidjeti o čemu se tu zapravo radi. Nije da baš želim završiti u bolnici, samo kako bi napokon naučio ovu lekciju.

Oznake: ovdje i sada, sadašnji trenutak, motor

24

petak

siječanj

2014

ZNAKOVI

Putujem za Trogir. Nova autocesta Zagreb – Split i prastari autobus. Naravno, nema klime, a vani je strašna vrućina. No okus pobjede zbog nedavnog polaganja vozačkog ispita još je u mojim ustima i koga briga za vrućinu? Slušam muziku i razmišljam o znakovima. Ima nešto više od mjesec dana kako su se počeli pojavljivati. Počelo je u jednoj večernjoj meditaciji, nekoliko dana nakon spiritualne seanse kod Erike i zatim se nastavilo u svakodnevnim prilikama. Simbol koji vidim je "otvoreni" ying-yang. Središnja zaobljena linija i dvije karakteristične točke, bez vanjskog kruga. Neprestano nailazim na njega na logotipima, reklamama, čak i pukotinama zidova.

Osjećam da će se dogoditi nešto veliko, nešto što sam čekao dugo vremena. Naslućujem da je vezano za moju srodnu dušu. Yin-yang je simbol cjelovitosti, znači ja ću napokon sresti onu pravu i doživjeti mir? No tračak sumnje pojavljuje se u mojim mislima. No što ako je sve to samo moja uobrazilja? Postoje li uistinu srodne duše?

Taj tren na nebu primjećujem nešto nevjerojatno. Oblaci tvore jasan lik Sai Babinog lica. Baba je opet uz mene. Baba zna, nešto mi sprema. Prije skoro dvije godine sanjao sam ga i rekao je da će se ispuniti moja želja. Ne baš onako direktno, ali dalo se naslutiti. Ne, još uvijek ne vjerujem. Možda se Baba prikazuje iz nekog drugog razloga? Ne smijem stvari tumačiti onako kako mi odgovara. Previše sam vezan za tu želju, duša mi izgara, a nestrpljenje mi unosi nemir. Ne znam što da radim. Pokušat ću se smiriti, prepustiti se Njegovoj volji. Put se nastavlja. Do Trogira imam još skoro 4 sata vožnje.

Josipa, ekipa i ja sutradan sjedimo u restoranu, tik uz more. Misli mi uporno bježe na zagonetnu pojavu znakova. Svako malo ih primjećujem. U ovih 24 sata vidio sam ih jedno desetak - na reklamnim tablama, na cesti.... A ono najčudnije dogodilo se upravo ovo popodne. Kod poznanice u kući, gdje smo odsjeli, nalazi se karta Egipta. Iznenadio sam se kada sam primijetio kako rijeka Nil u biti ima izgled mojeg simbola. Zakrivljena linija obrnutog "S" formata. Ta spoznaja je na mene djelovala kao okidač. Pada mi na pamet da bi tu dušu koju očekujem mogao poznavati iz prethodnih egipatskih života, jer sjećam se površno da sam tamo bio nekoliko puta inkarniran. Moje misli prekida jato galebova koje se do prije svega nekoliko trenutaka ljuljkalo na mirnom moru. Što je ovo? Jato se polagano kreće i tvori savršenu formaciju mog simbola! Taj tren skoro prijateljima pokazujem rukom. Ali nije vrijeme, ne smijem za sada nikome pričati o tome kako se ne bi raspršila energija. Međutim, moje su sumnje definitivno razbijene. Nešto se sprema. Svjedoci mi ni nisu potrebni.

07

subota

prosinac

2013

DUHOVNA OBITELJ

U početku bijaše nemanifestirani Bog. Nazovimo to prvim krugom ili razinom postojanja. Zatim je Božja želja bila da ekspandira i formiran je drugi krug, suptilnija energetska razina. Zatim je nastao treći krug, grubo energetska ili fizička razina.

Treći krug je najudaljeniji od Izvora i stoga sklon zaboravu, tako da postoje planete i cijeli sustavi gdje se bića nalaze u duhovnoj amneziji, u jakom uvjerenju odvojenosti od Boga i Svega Što Jest. Kako bi Bog doskočio ovom problemu formirane su posebne postrojbe duša koje slušaju direktnu Božju zapovijed.
Te grupe broje po 144 duša i ja ih od milja zovem "specijalci". To su vječne lutalice koje interveniraju na planetama najveće gustoće, poput Zemlje, u trenucima krize i velikih teškoća.

Grupa od 144 duša dijeli se u 12x12 obitelji. Obitelj od 12 članova dijeli se na 6x2 para.
Svaki od parova čine muški i ženski pripadnik i to je ono što nazivamo twin flame.
Ova podjela na neki način ide čak i dalje, na način da se unutar svakog pojedinca nalazi muški i ženski aspekt.

Postojanje muškog i ženskog aspekta služi na jednoj razini kao osigurač prisjećanja pripadnosti Velikoj obitelji. Dvojnost u meni, koja je jedno, mora imati svoj materijalni odraz. To znači da na fizičkoj razini postoji netko moj s kojim sam jedno. A nas dvoje pak pripadamo skupini pojedinaca s kojom smo jedno.

Srodnih duša možete imati više i sve one na neki način ocrtavaju twin flame. Twin flame (svoj parnjak) ćete za života sretati u snovima i astralnoj razini, a vrlo rijetko u fizičkom tijelu.

Odnos sa srodnom dušom pruža priliku za "fino poštelavanje" jer neke stvari sam sa sobom ne možeš naučiti ni spoznati već ti treba adekvatno zrcalo. To znači da će ti partner jasno oslikavati one tvoje dijelove kojih nisi svjestan. Možeš biti nesvjestan svojim karakternih mana, ali isto tako možeš biti nesvjestan svoje unutarnje ljepote i vrijednosti. Partneri se ovdje potpomažu kako bi zabljesnuli u svom punom svjetlu i svjesno odradili misiju zbog koje su i inkarnirani.

Ono što svi mi nesvjesno radimo i u čemu se potpomažemo, čak i u trenucima svađa, borbi, prevara i sukoba je PRISJEĆANJE VELIKE SLIKE, a to je prisjećanje o sebi samome.

Neda i ja se sjećamo jednog prošlog života gdje smo kao bračni par bili dio financijske elite u Engleskoj. Ja sam bio bankar, jedan od deset najbogatijih ljudi svijeta. Da skratim priču, "kolege" bankari su mi predstavili tajni plan kojim žele započeti prvi svjetski rat, s ciljem još veće zarade i kontrole. To je bio detaljno razrađen plan, kao kad igrate Monopoly. Mene je to slomilo, jer nisam znao kako pomoći svijetu. Ono gdje sam pogriješio je u slijedećem- ja se u tom životu nisam naučio deidentificirati. Nisam bio svjestan velike slike, predloška u kojem je čak i taj nametnuti tiranski plan protiv čovječanstva predodređen. Prosječnoj je osobi teško shvatiti da iza nepravde, rata i patnje može postojati viši plan.

U tom životu ja sam cijelu svoju moć dao svojim emocijama i nepoštenim bankarima. Išao sam protiv njih i fizički se me eliminirali. Sada, kada bih mogao birati, pokušao bih zadržati mir, prihvatio neizbježnost rata i iskoristio svoj položaj i novac da potajno olakšam tamo gdje mogu. Ja sam u neznanju pokušao odsjeći glavu zvijeri, no ta glava me ščepala. Teorije zavjera nisu teorije, ali pojedinac će se opeći ako toj temi pristupa pun gnjeva. Bit će na direktnom udaru tamnih sila, a to je u svojoj najblažoj varijanti jako zamorno.

Isti princip je vrijedio na Atlantidi. Prosvijetljeni su znali da će Atlantida propasti, no nitko to nije spriječio. Pitate se zašto je tome tako? Očigledno je da su imali dublji uvid u prirodu stvari i poznavali su astrološka doba i buduće prostorno-vremenske matrice.
Atlantiđani su poštovali slobodnu ljudsku volju, isto kao što je poštuju i Avatari.

Netko te povrijedi i razočara, a u pozadini toga vjerojatno leži davni dogovor da će ti upravo ta osoba pomoći da se npr. osloniš na vlastite snage. U tom smislu ne postoje krivi odnosi ni krivi događaji, no moguće je da postoji bespotrebno trošenje energije i vremena ukoliko se neka lekcija sporo usvaja.

Partnerski odnos, bio to "običan" ili onaj srodnih duša, te uvijek iznova podsjeća da nisi sam i usmjerava tvoju pažnju na "višlju istancu" od tebe samog, tj. odvraća te od poistovjećivanja s vlastitim egom.

U trenutku krize u vezi, a i općenito, oba partnera su svjesna još višlje istance, tj. Boga.

Na taj način par ima čvrsto uporište u nečemu što je veće od njih samih i ne izdire sebe iznutra. Ovo nazivam svetim odnosom.

Vratimo se našim specijalcima. Ovisno o samom dobu, ove duše preuzimaju primjerenu odjeću i društvene statuse. No ono što je njihov pravi posao najčešće ostaje skriveno od očiju javnosti. Razlog tome nije elitizam već nužnost očuvanja dimenzije svete čistoće. Njihov je zadatak sačuvati istinu o stvarnosti Boga te svijetu pružiti blagoslove i nadu. Prijenos svoje energije u kolektivnu svijest u većini slučajeva vrše indirektno. Rijetko ćeš sresti pravog "igrača" kako nosi transparent, skandira protiv neke nepravde i tuče se s policijom. Oni su često zaigrani poput male djece i vole puno smijeha i zabavu.

No do točke stabilizirane samorealizacije, nevinost djeteta lako može biti povrijeđena, tako da tu grupu, kao i sve ostale ljude, tvrdoća okoline može duboko zaboljeti. Niska frekvencija kolektivne svijesti može ih uspavati do točke da kroz nekoliko života izgube sjećanje na svoju pravu prirodu i misiju. Njihova bića tada sudjeluju u drami života, vođena od strane negativnog ega. Poput svih ostalih, nakupljaju negativnu karmu koju će morati razriješiti. Ovo je rizik rađanja i većina duhovnih ratnika mu je podlegla u nekom od života. Da se razumijemo, roditi se na planeti poput Zemlje je s energetske razine kao da te netko bacio u septičku jamu.

No ponovno buđenje je neminovno. Naposljetku sve povrede bivaju zacijeljene, a ego prevladan.
Ono što preostaje je čista ljubav i istinsko služenje. Duhovna obitelj tada ponovno svjedoči velikoj istini koja glasi - svijet nikada nije bio sam, budno je motren očima Boga i tako će biti zauvijek.

21

četvrtak

studeni

2013

MALO O MOTORIMA...

Prije nekoliko godina sam položio A kategoriju. Strah ispitanika se taj dan mogao rezati nožem. Iako su ga svi pokušavali zataškati frajerskim pričama, ja sam se odlučio za drugi pristup. Na strah sam odgovorio mantrom: "OM GANESHA NAMAHA OM. O Bože pomozi da ovo prođem iz prve. Nakon ispita moram na put, a i nemam novaca za ponovna polaganja. Ako padnem bit ću potišten i propast će mi boravak na moru. O Ganesho, moj veseli i vrckavi prijatelju, pomozi mi!"

Ganesh me čuo i odlučio se taj dan dobro zabaviti na moj račun. S obzirom da je motor na kojem smo polagali bio poluispravan, za vrijeme samog ispita motor mi se ugasio, što samo po sebi predstavlja pad. Ne samo da mi se ugasio nego se nakon toga više nije mogao upaliti. Instruktor je bijesno izašao iz auta s kojim me u pratnji ispitivača pratio te me stao doslovce psovati i okrivljavati da nisam u dobroj brzini i da mi se zato ugasio motor. Ja odvraćam da se motor jednostavno ne može staviti u nižu brzinu, što je odgovaralo istini, ma koliko to instruktor nijekao. Znači, nisam ništa kriv. Ta nemila scena završava tako što je instruktor sjeo na motor, a ja sam ga gurao kako bi upalio. Ispit se nastavlja. Preuzimam volan i odrađujem ostatak ispita pitajući se zašto me ispitivač nije odmah usmjerio na poligon, kada sam ionako pao.

"I onda, kakav sam bio?"- s nevjericom prilazim ispitivaču.
"Tak tak. Dvojka."
"Kaj to znači prolaz?"
"Da. Jedva. Ali na poligonu si bio dobar, a i često radiš provjere za vrijeme vožnje."
"Znači prošao sam! Jupi!"

Pravda je pobijedila i nova recka u mojoj vozačkoj bila je vrlo važan korak u mojoj bajkerskoj karijeri. Instruktoru sam, ozarenog lica, odmah oprostio na sceni koju mi je bio priuštio za vrijeme ispita. Iz cijele ove priče oko polaganja naučio sam mnogo. Pobjeda nad neispravnim motorom (kao simbolu životnih prepreka) ojačalo je moje samopouzdanje. Bitno je sudjelovati, no ponekad je važnije pobijediti!

05

utorak

studeni

2013

NEUSPJEH ODNOSA- POŽUDA NIJE LJUBAV

Svi znamo kakav je osjećaj zaljubiti se. Svi problemi prestaju, svjetlost reflektora sa sedmog neba nas obasjava. Početni trenuci u ljubavnom odnosu su zaista čarobni, erotična faza je najslađa. Kako i ne bi bila, pred nama se nalazi nečije tijelo koje silno želimo, ali je još uvijek nedostupno i u tome i jest sva bit. Moramo se truditi, pokazati najboljeg sebe, čak i glumatati i sve to skupa nas izluđuje u slatkom smislu. Fućka ti se za posao, hranu, pa čak i frendove, osim kad ih gnjaviš detaljima o predivnoj osobi koju si upoznao. Ali...

Sama činjenica da te ne poznajem
Daje mi mogućnost da kreiram tvoju ličnost
Ja sam taj koji ti daje
I ja sam taj koji ti oduzima


Zaljubljenost je upravo to - nedostatak realnih informacija.

Nadobudni autor ovih stihova veći dio svoje mladosti proveo je u promišljanju ove naše današnje teme. Nekoliko je puta, zamislite vi to, bio poprilično zaljubljen. No, sudba je takva da sam se s vremenom odljubio. Tako je predodređeno. Nekako mi se to nije sviđalo, jer sam dugo vremena bio glupavo uporan u ideji da možeš biti snažno zaljubljen cijeli svoj život u istu osobu istim intenzitetom.
No što da sada radimo osim da proniknemo u ovaj tajanstveni mehanizam, Božju volju i predodređenost?

Zašto ne možemo biti zaljubljeni cijeli život istom onom početnom snagom?

Faza erotike na svom je vrhuncu prije realizacije samog seksualnog odnosa. Stvari se nakon toga počinju mijenjati. Ali sada ide trik. Stvari se mijenjaju na bolje. Ako ste zajahali pravi val, dakako.
Oni koji nisu dobri surferi, trude se popraviti stvari i "oživjeti ljubav", ne shvaćajući da zapravo pokušavaju povratiti fazu erotike, tj. onu početnu strast u odnosu, a što je gotovo nemoguće. Oni čekaju da ih zapljusne nekakav savršeni, imaginarni val koji će ih usrećiti.

Prisilno zatvaraju dveri ljubavi, koja su se spontano počela otvarati, kao prirodni tijek odnosa. Osobe koje dovoljno ne poznaju sebe neće ni primijetiti tu priliku koja se nudi, već će se ili prepustiti tihom očaju ili će se boriti s osjećajem kako im veza stagnira, kako više nije zanimljivo, kako tu nema više ljubavi itd.

Negdje sam pročitao da ljubav počinje tamo gdje prestaje seks. Prosječni ljudi imaju velikih problema s ovom životnom istinom. Borit će se svim sredstvima da je umrtve ili će se baciti na novi objekt svoje požude, uvjeravajući se kako je to sasvim prirodna reakcija na "monotoniju odnosa". Imao sam puno prijatelja koji ovako razmišljaju i vjerujte mi da priča za njih nije dobro završila. Ni novi odnos, za kojim su toliko žudjeli, nije im ispunio obećanje u sreću i radost jer temeljne postavke kod njih su na žalost bile krivo postavljene.

Oni nisu poznavali svoje srce ni svoju pravu prirodu.

Mnoge obitelji raspadaju se jer osobe koje ulaze u odnos prije svega nisu ostvarile odnos sa samim sobom. One stoga pribjegavaju nesvjesnim projekcijama na svoje partnere, držeći ih odgovornima za uspjeh veze. Kada se erotična faza neizostavno počinje gasiti, mnogi će svog partnera "optužiti" (u sebi ili na glas) kao razlog raspada veze. Ove optužbe se najčešće očituju kroz razne komentare, usporedbe, primjedbe, nelogične i djetinjaste zahtjeve upućene partneru.

Kako to da se erotična faza gasi i između fizički vrlo privlačnih pojedinaca? Odnosno, iako npr. imate objektivno fizički vrlo lijepu suprugu, ona će s vremenom u vašim očima početi gubiti na seksualnoj privlačnosti, bez obzira što će je mnogi oko vas i dalje promatrati kao boginju.

Zašto dosađujemo jedni drugima?

Ovo se najbolje može pratiti kod slavnih osoba, posebice glumaca koji su mahom fizički atraktivne osobe. Svako malo svjedočimo raspadu neke slavne veze ili braka, akteri žute štampe se "sretno zaljubljuju" u novog partnera, a taj novi odnos, baš kao i prethodni, traje svega nekoliko godina i ciklus se zatim ponavlja. Iz ovih primjera ispada da fizički izgled nije temelj sreće.

Ovdje se jasno naslućuje kozmički zakon, koji nadilazi razinu fizičke privlačnosti i istu "žrtvuje" radi dublje dobrobiti. Naizgledna dosada i predvidljivost u trajnom odnosu u sebi zapravo kriju puno veći potencijal, a to je prilika za otvaranje srca.

Volja je Božja da se ljudi prepoznaju u ljubavi, ljubav je primarni cilj postojanja, a ujedno i njen temelj. Nadalje, volja je Božja da se ta ljubav svjesno usmjeruje i ka njenom Tvorcu. No zašto Tvorca uopće briga da li ga mi volimo? Zato što je cilj igre prisjetiti se da smo jedno s Bogom, a erotika te privlači i nesvjesno podsjeća na to kozmičko ujedinjenje.

Zašto erotska faza onda nije dovoljna sama po sebi, već samo služi kao mamac? Zato što je cilj igre otvorenost srčane čakre, gdje se energija treba uzdići iz nižih čakri koje su primarno seksualne/materijalne.

Ono što mi radimo je da mamac zamjenjujemo s "pravom lovinom".

Erotika je dualna, postoje dva pola koja se privlače i odbijaju, dok u srčanoj čakri doživljavamo ujedinjenje u postojanju ljubavi.

Erotičnost te u osnovi zabavlja, a ljubav istinski raduje. Erotika je odskočna daska za ljubav. No ako te uporno privlači zabava, a ne doživljaj više istine, bit ćeš rob požude.

Sai Baba je objasnio zašto među partnerima nestaje zanimanje za seksualne odnose. To je, kaže on, njegov poklon nama, jer ljubav je njegov poklon nama. No i sam Baba kaže kako je erotičnost na početku odnosa najslađi dio odnosa.

Problem predstavlja činjenica da ti gubiš seksualnu želju prema svom partneru, a ne seksualnu želju kao takvu. Primijetit ćeš zgodnu osobu na cesti i srce će ti možda poskočiti. To je prirodan impuls kojeg se ne treba sramiti.

Ali, kako kaže Maheswaranandin učitelj - nikad se ne dovodi u situaciju gdje bi mogao prevariti svog partnera.

Mnoge osobe smatraju kako flert sa suprotnim spolom nije ništa ozbiljno. Evo jedne vježbe, pa procijeni vrijedi li ovo i za tebe: Sljedeći put kada se zatekneš kako si obasjan tuđom prisutnošću i žmarci te prožimaju, pa hoćeš-nećeš "bacaš svoje udice" i šarmiraš dotičnu osobu, stani na trenutak i vizualiziraj kako tvoj partner radi isto to s nekom drugom osobom. Kako se osjećaš? Sviđa li ti se što ti partner iza leđa uživa u "nevinom" flertu? Ili ti se javlja ljubomora, žalost ili ljutnja?

Ovu sam tehniku osmislio u trenucima kada sam imao dugogodišnu vezu na daljinu, a koju sam htio očuvati i njegovati. Izveo bih ovu jednostavnu vježbu svaki put kad bi se kreirala prilika za flert ili ozbiljan preljub, a u srcu bih potom osjetio tupu bol. Ta bol bila je moj čuvar.

No zašto ljude toliko mami "zabranjeno voće"?

Jedan lik iz filma kojem sam zaboravio ime sljedećim je riječima svojoj ženi objasnio razlog zašto se zaljubio u drugu ženu: "Ja nipošto nisam prestao voljeti tebe. Ali nju sam volio drugačije. Ja nipošto nisam zaboravio zašto sam se zaljubio u tebe i zašto te volim, ali sam zaboravio zašto si se ti zaljubila u mene. S tom drugom ženom to je sjećanje ponovno oživjelo. I sjetio sam se kako sam dobar frajer."

Moj učitelj, dr. Đuro Despot, kaže: "Vi zamjenjujete požudu i ljubav. Sjedenje na dvije stolice nije dobro. Kad si potpuno predan svom partneru i on te prevari, to više nije stvar onog koji je prevaren. Onaj koji vara jako će patiti. Bog i karma nikad ne praštaju, jedino roditelji praštaju. U takvom trenutku onaj koji je prevaren mora postaviti svoje granice. Znači, nije rečeno treba li osoba ostaviti svog partnera radi nevjere ili mu oprostiti. To neka ostane na njoj, ali granice se moraju postaviti i one moraju postojati, inače čovjek postaje otirač drugima. Naš je partner Bog za nas i mi smo Bog za našeg partnera."

Tema ljubavi, nevjere, raskida veze i odnosa u braku je bila česta tema prilikom mojeg boravka uz Učitelja.

Učitelj je pričao kratko i sažeto, shodno svojoj praktičnoj prirodi. Pošto je iza sebe imao zdravstvenu kalvariju koja je dobrim dijelom bila potaknuta preljubom koji je napravio, sve je zaključke izvodio iz vlastitog životnog iskustva.

Bilo je tu i humora. Na temu seksa je izjavio: "Pijte malo, ali dobro."

Njegove su mi riječi, kao mladiću koji je tražio svoje mjesto pod suncem, bile istinsko vodstvo jer su se poklapale s mojim unutarnjim osjećajem i vjerovanjima s kojima sam rođen.

No ono gdje sam ja definitno griješio je bilo uvjerenje da je odnos sa ženom iznad odnosa s Bogom. Stoga je moj životni put nužno naišao na korekciju i tešku patnju, no to je tema kojoj ću se detaljno posvetiti u novim člancima.

Svjesnost i meditacija sagorijevaju nepravilne postupke. Požuda i užitak koji nam predstavljaju trenuci kada nam netko laska ili kada se nekom sviđamo s vremenom postaju smiješni. Meni su smiješni, jer vidim pozadinsku iluziju, vidim razvoj događaja koji bi se mogao dogoditi, a vidim i ljudsku prirodu, onu neprosvijetljenu prirodu koja nam stvara toliko problema i koja uporno igra istu igru, bez obzira na iste rezultate koji nikoga trajno ne usrećuju.

Nedavno sam Maji pokušao objasniti zašto sam pomalo žalostan kada mi pristupi neka žena koja prema meni osjeća naklonost koja graniči sa seksualnom težnjom. Kao prvo - ta osoba me ne poštuje ukoliko zna da sam već u vezi. Drugo - ne poštuje ni mog partnera. I treće - ne poštuje ni samu sebe.
Ljudi sanjaju snove i u njih rado uvlače druge. Poznavati sebe jest znati što doista želiš.
No želiš li uistinu udovoljavati svojim impulsima nad kojima nemaš nikakvu kontrolu, kojima ne poznaješ uzrok, a ni posljedicu?

Proživio sam situacije gdje su neke žene pokušavale energetski istisnuti moju Maju. Meni i Maji je to pomalo smiješno, čak i razumljivo jer zgodan sam ja dečko (šalim se), ali s druge strane me žalosti jer moja vodenjačka priroda vjeruje i njeguje muško-žensko prijateljstvo, a kod ovakve osobe moram nužno postaviti granicu ili je pak izbjegavati ukoliko unaprijed vidim da ne želi prepoznati postavljenu granicu. Te osobe sanjare, žele vjerovati u nešto što nema temelj. Ovisne su o ideji da će ih druga osoba ispuniti ili pak samo žele fizičko zadovoljstvo, vodeći se za erotskim impulsima.

Rezime:

Neuspjeh odnosa bi u većini slučajeva trebalo staviti u navodnike. Iako ima odnosa koje je najbolje prekinuti, u većini slučajeva se radi o našem odbacivanju partnera, a što uključuje nestrpljivost, nepoznavanje druge osobe, sebičnost ili samousmjerenost, površnost, nedostatak emocionalne inteligencije.

Svaki odnos dolazi do točke pretvorbe, a prirodno je da se seksualni odnosi prorijede ili čak potpuno nestanu. To je preduvjet za ulazak u novu dimenziju - dimenziju ljubavi.

Ti si dijete svjetla. Osvijesti se, probudi se, preuzmi kontrolu nad sobom. Kontroliraj svoja osjetila. Ne daj se zavesti seksualnom energijom druge osobe, nemoj da to bude razlog raskida tvoje veze.

U današnje vrijeme obasipaju nas instant rješenjima i konzumerizmom. Tehnika, odjeća i automobili namjerno se rade kako bi što kraće trajali. Tako ti se usađuje ideja o zamjenjivosti, čak i nužnosti brze i stalne promjene. Ali ljudi nisu zamjenjivi. Niti tvoj odnos to smije biti. Ako treba, zagrizi jako i bori se za svog partnera, za čistoću i ljubav.
Pozdravi probleme u odnosu i životu. Naučit će te nečemu novom, nečemu što ti zapravo treba.

Zamijeniš li partnera drugom osobom, pazi da te ne snađu iste "nevolje" od kojih si i pobjegao iz prethodnog odnosa.

12

četvrtak

rujan

2013

MUKA I UŽITAK

Danas je moja mama, potaknuta informacijom kako se mama od šogora odmara na Kanarskim otocima, rekla nešto što me duboko dirnulo- „Nikad u životu nisam uživala. A život mi je tako brzo prošao, još nekoliko dana i više me neće biti.“

Htio sam bubnuti neku glupost tipa "bit će bolje u slijedećem životu", no zastao sam i za promjenu šutio. U meni se pokrenuo proces.

Razlog zašto šogorova majka trenutno uživa na otocima vjerojatno leži i u tome što ona radi u Njemačkoj, pa je i razumljivo da lagano može uštedjeti za ekskluzivni godišnji.

S druge strane, stvar je i percepcije, karaktera, unutrašnjeg stava prema životu i onog najvažnijeg- koliko si dopuštamo uživati, koliko se volimo?

Ako pred sobom vidim dvije osobe, jednu koja ugađa samo sebi i gleda kako bi lakše i bolje prošla u životu, te drugu osobu koja trpi, ali je zato požrtvovna i radišna, spremna na odricanja i ustupke zarad drugih, jasno je da mi je draža ova druga osoba, jer u njoj vidim svoju majku, a i moj život. No želim to promijeniti, iskoračiti iz ILI ILI opcija.

Imam 35 godina, zbog obaveza na poslu i stanju u državi koje se ocrtava i na moj posao, ove godine nisam bio na godišnjem. Nije mi posebno žao, jer prijašnjih godina, kada bi Maja i ja i skupili novce za more, nisam se zbog poslovnih briga ni mogao pošteno opustiti. Uvijek visiš o nekoj niti, pritisci i izdaci te salijeću sa svih strana, što te razdire jer prirodno težiš miru i harmoniji.

Već više puta sam bio pred zatvaranjem firme, čak ne toliko zbog financija koliko zbog toga što me posao jako troši. Kad se gledam sa strane, čini se kao da vodim dvostruki život. Onaj dnevni, poslovni, često opterećen svakodnevnim mukama i brigama i onaj „noćni“ dio mene kojeg zapravo živo zaboli za sve što se događa, za posao, novac, politiku, sranja s televizije, facebook i kvazi frendove... Ovog "noćnog" sebe nekako želim izvući čim je više moguće na svjetlo dana.

Stoga su moji godišnji upravo ovi trenuci, kada pišem ili stvaram glazbu ili šećem šumom, jer prije svega, to me ništa ne košta, a nužno ne uključuje ni društvo ljudi čija me blizina često pritišće, pa sam postao jako izbirljiv u odabiru što ću, gdje i s kim raditi. Da li to dolazi s godinama ne znam, ali bitno mi je tko će udisati zrak pored mene i nekako se više ne dam zafrkavati i slušati lažne priče, iza kojih najčešće stoji želja da te se iskoristi, na ovaj ili onaj način. A nekad se ljudi jednostavno previše trude, nisu prirodni, žele pažnju i tvoju energiju, a meni se tada pali crvena lampica, alarm koji odzvanja u cijelom mojem biću – bježi Daniel, bježi u osamu, nema ovdje kruha za tebe, samo dosada i već viđene priče. Opet će te boliti glava od bespotrebnog iscrpljivanja.

No nisam ja takva baba roga kako se čini, jer ima ljudi s kojima mogu biti gotovo uvijek. Do prije koju godinu mala skupina mojih prijatelja često se družila. Jednostavno bi uzeli šator i otišli duboko u šumu, pored potoka. Ili bi obitavali u drvenoj kućici, jeli bi korijenje koje bi Tomica, poznavatelj prirode, usput nabrao. Pili bi najfiniji čaj kojeg možete zamisliti, od netom ubranog mirisnog bilja.
Tih smo godina naslućivali što se sprema, kakvo će biti buduće političko ozračje, koje trikove će izvući elita iz sjene, što će se sve braniti ljudima. O tome su se pisale i neke knjige, pa smo komentirali njihov sadržaj. Robi i ja smo znali zezati Tomicu jer je previše okupiran tim sadržajem, na što bi on samo odgovorio- "Vidjet ćete. Bit će sve onako kako vam govorim".
Na žalost, sve o čemu se pričalo i na što nas je Tom upozoravao se većinom i dogodilo, a ono što nije, na dobrom je putu ostvarenja.

Ono za čim sada pomalo žalim je što tada nisam bio potpuno centriran u sadašnjem trenutku. Jer da sam bio, sve te informacije i saznanja ne bi me ni malo dotakle, uznemirile ili rastužile. Pričalo bi se i dalje o tim temama, ali većina bi mi pažnje bila na prekrasnoj gori Ivančici (ili Ivanščici kako je neki zovu), na toj divnoj i gotovo netaknutoj šumi, na dragim prijateljskim očima, komadu polusuhog kruha s lukom, a koji se nekim čudom preobrazio u najbolji obrok koji sam ikada jeo. Da sam bio više centriran, više postojan, upio bih sto posto od tih trenutaka, radi kojih zapravo i živimo. No moja je pažnja često bila podijeljena. Ili je pak nedostajalo žensko društvo ( u to smo vrijeme i Tomica i ja samovali), pa nekako "stvari nisu bile na svom mjestu". Tu prazninu bi ponekad nadomjestili pokojom domaćom medicom i zafrkancijom na vlastiti račun, što bi donekle popravilo situaciju.

No u ovom teškom, turbulentnom vremenu naslućujem da se rađa prilika za istinski proboj u svijesti. Stvari jesu kakve jesu i želim vjerovati kako iza postoji neki plan Svevišnjeg. U meni se nešto definitivno počelo slamati, baš kao i danas nakon što sam čuo mamine riječi.

Sve je ovo samo san, shvatite to.

Poput moje majke i meni je preostalo svega nekoliko dana, godina, nebitno. Želim ih rastegnuti koliko god je to moguće, želim srce ispuniti pravim stvarima. Želim opet piti Tomičin čaj u šumi, hodočastiti u Marija Bistricu, Maji često i bez zadrške reći koliko je volim, zezati se sa sestrom i starcima. Želim preskočiti pokoji radni dan u uredu, bez lošeg osjećaja jer se nitko neće javljati na telefon i što ću možda zakinuti kupce, a i vlastiti džep.
Želim opet pokrenuti bend kojeg sam se odrekao prije više od deset godina, kako bih postao zreo i odgovoran muškarac.

Bilo doma ili na Kanarskim otocima, računa se samo ako zaista jesi tu gdje jesi, u punini tog trenutka kojem svjedočiš. A taj trenutak otkriva ti neviđene čari. Primjećuješ nebo kroz krovni prozor i ispuni te ushićenje, ili čuješ lijepu glazbu i plešeš svoj tajanstveni i ludi ples, baš kao što sam učinio maločas, nakon dugo dugo vremena. Koji mi novac može kupiti te osjećaje?

Nešto je u meni popucalo, nemam više snage brinuti!

Možda sam zato neki dan i sanjao Babu, svirao je i plesao sa skupinom svirača, te mi rekao note za melodiju koju je svirao.

I to je bilo sve - pjesma i ples.

Pjesma, smijeh i ples.

08

ponedjeljak

srpanj

2013

DRUM PRANAYAMA

Bubnjanje u krugu prakticiram oko 7 godina. Sve je krenulo eksperimentalno u jednoj skupini s kojom sam se nekoć družio. Ispočetka su to bila nezgrapna bubnjanja, prepuna falševa.
Za mene je to bilo uzbudljivo vrijeme iako je bilo jasno da je potrebno energetsko "uštelavanje" među sudionicima, a tehničko znanje i osjećaj za ritam su kod većine bili prilično niski.

Ovo je zanimljivo, jer s vremenom se ispostavilo da predznanje zapravo nije bitno, jer osoba intuicijski može "skidati" upute za ritam direktno od Duha.
Znači, ono što se jedino računa je senzibilnost osobe i njena sposobnost "osluškivanja" energije.

U nekoliko smo navrata svirali sa profesionalnim muzičarima. To je bila muka, jer su te osobe bubnjanju pristupale matematički i iz pozicije vlastite uvjetovanosti, a ne intuitivno, zbog čega bi bile lišene darova Duha i energetski spuštale kvalitetu svirke.
Dotični bi svirku kasnije komentirali tehničkim terminima, ne shvaćajući da se ovdje ne radi o muziciranju koje ima neku određenu i unaprijed dogovorenu formu već o plesu energija, prepuštanju i spontanosti, o otkrivanju "prirode nečega što se nalazi iza samog zvuka".

Sudjelovao sam nekoliko puta i na masovnim bubnjarskim radionicama koje su se plaćale i odmah mi se pokazalo da je to pogrešan put za mene. Pošto se za vrijeme svirke prirodno formira energetski vrtlog (sa smjerom kretanja u smjeru kazaljke na satu) događa se spajanje energije svih sudionika. U praksi je to značilo da je nekolicina nas senzibilnijih "vukla" ostale, energija se teško probijala i bilo je raznih posljedica od upijanja tuđe negativne energije u obliku glavobolje, mučnine i razdražljivosti.

Ako se u bubnjarskom krugu ne postigne sklad ili ako se dogodi ono što mi nazivamo "nedorečenom pričom", odnosno kada svirkom nismo do kraja probili neku blokadu, moguće su i dugotrajnije posljedice koje se manifestiraju i na pogoršanje u međuljudskim odnosima, probleme s financijama itd. Sve to sam osobno prošao, a prolazim i danas kad zeznem stvar.

Ono što želim reći je da ovo za mene nije razonoda već ozbiljna metoda komuniciranja s Duhom, nešto što treba raditi s mjerom i s osobama slične vibracije.
Ovo dakako ne vrijedi za one koji vole velika okupljanja i koji nisu toliko senzibilni na tuđe energije poput mene ili koji pak svjesno ulaze u takve krugove kako bi nekoga "povukli" za sobom, na višu razinu postojanja.

S drugom skupinom prijatelja kojima sam predstavio ovu metodu postepeno su se počeli otkrivali svi mogući potencijali bubnjanja, poput prisjećanja na prošle živote. Zanimljivo je kad nekoliko ljudi istovremeno dijeli identičnu viziju zajedničkog prošlog života!

Bilo je tu i posjećivanja raznih svetaca i božanstava, komuniciranja sa sibirskim šamanima, dobijanja raznih duhovnih uvida, inicijacija itd.

Čak je moguće stvoriti most koji te vodi u paralelna vremenska postojanja, tj. ti u stvarnom vremenu komuniciraš s nekim koji je prema linearnom gledanju na vrijeme već odavno mrtav. Linearno, on za tebe predstavlja prošlost, a ti za njega budućnost, no u stvarnosti i prošlost i budućnost se događaju istovremeno.
Ovo ide i korak dalje, jer je moguće komunicirati s vlastitom "prošlom" inkarnacijom.
Primjerice, bubnjaš sa skupinom prijatelja i otvara se energetski most gdje unutarnjim okom vidiš jednu drugu skupinu koja također svira. Ispostavlja se da je ta skupina nitko drugi nego ti i tvoji prijatelji, ali u jednom drugom vremenu. Pristupate jedni drugima i razgovarate. Izgleda kao da pričaš s nekim drugim, ali to si ti koji priča sam sa sobom. A kad si još k tome indijanac koji ti priđe i kaže ti "kako mu nije jasno kako ne možeš riješiti pitanje partnerstva i kako je bijeli čovjek poremećen" ništa ti više nije jasno. Ja, koji sam indijanac, "špotam" samog sebe, koji sam bijelac. Blago rečeno, ovo je jedna od najčudnijih stvari koje sam doživio u ovom životu.

Ono što je važno spomenuti je to da su nam se sva ova iskustva događala spontano, upravo na isti način kako smo i pristupali svirci. Ponekad bi pokušali postavili neku namjeru, ali je svaka svirka zapravo bila "vožnja u nepoznato" i Duh se naizgled nije puno osvrtao na naše želje i namjere, barem kratkoročno. Nikad nismo mogli unaprijed znati što će se i da li će se dogoditi.

Nisu sve svirke bile ovako mistične i "pomaknute", većina ih je ipak bila puko otpuštanje stresa, borba s bukom vlastitog uma koji je uporno pokušavao nadglasati ritam bubnjeva. Znao bih i ostati razdražen, preosjetljiv, rastrešen i neuzemljen (više negoli sam to inače :).

Nakon svirke bih često i "isplakao dušu", nakupljeni teret i emocije bi se topile uslijed postignute vibracije. U tim trenucima ostajao bih u tišini još pola sata, zavladala bi svetost postojanja, stanje takve unutarnje mekane tišine radi čega se ne usudiš ni pomaknuti, samo kako se ne bi rasplinula.

U našim eksperimentima smo otkrili da frame drumovi djeluju znatno bolje od djembe bubnjeva zbog drugačije i opuštenije opne i "višeslojnog" zvuka koji reproduciraju, stoga smo djembe u potpunosti izbacili iz upotrebe. Zvečka, drvene palice i didgeridoo (ako je doziran) su dobrodošli.
Svaka svirka formira "nekoliko krugova" tj. ritam se spontano mijenja donoseći drugačiju vrstu frekvencije. Bubnjanje isto završava spontano, ne gleda se na sat niti se stvara bilo kakav obrazac.

Prije i poslije bubnjanja vrlo je poželjno napraviti kađenje s kaduljom ili prirodnim duhanom. Tako ćete se očistiti od stresa i astralnih entiteta i bolje ćete uzemljiti frekvenciju. Dan nakon svirke poželjno je ne kretati se među puno ljudi, već dan provesti u prirodi. To vrijeme je potrebno za usklađivanje s potaknutim energetskim pomakom.

Ima jedna stvar s kojom smo se mučili neko vrijeme. Znali bi tako tijekom sviranja svi osjetiti poriv za pjevanjem ili vriskom, ali smo to susprezali kako ne bi ometali druge. Kad smo napokon shvatlili da su ti trenuci zapravo inicijatori za probijanje nakupljenih blokada ili potenciranje neke potrebne osobine, povremena vriska i smijeh su postali sastavni i poželjni dio svirke.

Za vrijeme solo svirke sam slučajno otkrio nešto što nazivam drum pranayama. Možda ovo i nije neka novost, ali meni jest. Na bubnju je potrebno svirati tiho, tako da se jasno može čuti zvuk disanja na nos. Disanje treba biti snažnije nego inače i usklađeno s ritmom bubnja, ali ne nužno identično u smislu tempa (brzine). Zvuk disanja na nos je zapravo sličan zvečki i s tog nivoa muzički obogaćuje svirku, pogotovo ako svirate sami. Promjene u ritmu, brzini i intenzitetu disanja dolaze spontano, isto kao i kod samog bubnjanja. Disanje i bubnjanje se nadopunjuju. Nemojte forsirati disanje kako ne bi hiperventilirali. Oprezno i sa eventualnim zadržavanjem daha kako ne bi napravili prejaki proboj energije. Ovdje se čak može napraviti i početna namjera za razbijanjem određene blokade ili rješenjem nekog problema. Ja primjerice dišem u neki problem ili u određenu čakru. Zgodna tehnika za eksperimentiranje. Javite mi rezultate!

Za kraj, naglasio bih da bubnju treba pristupati otvorenog uma i s poštovanjem. Bubanj je instrument koji prizemljuje frekvencije koje nisu od ovoga svijeta, a koje nas vode, pročišćuju i nadahnjuju. Energija Duha je svemoćna, a opet treba joj pristupati skromno i bez nekih velikih očekivanja. Uzimanjem bubnja u ruke postaješ inicijant nove stvarnosti.
Ti si vozilo za Duh, poistovjećuješ se s bubnjem i tvoriš instrument koji svira Božju volju. Opusti se, prepusti se i intuitivno sviraj ono što nosiš u srcu.

30

nedjelja

lipanj

2013

BABAJIEVA LEKCIJA

Veliki sam poklonik Mahaavatar Babajia. Babaji nije svetac koji će vas često posjećivati. U pravilu on to radi ispočetka, u vašim prvim godinama samorazvoja, a kasnije vas promatra "iz daljine" ili dolazi tek u rijetkim prilikama. Ovo pripisujem njegovoj težnji (ako se to uopće može zvati težnja) da od tebe izvuče tvoj maksimum, da ti ukaže na tvoju snagu, na samodostatnost. Želi da spoznaš gurua u sebi, autoritet kojem se uvijek možeš povjeriti i na kojeg se možeš osloniti.

U jednom snu Babaji i ja smo sjedili u sobi, jedan nasuprot drugoga. Promatrao me pozorno i ozbiljno. Imao je brkove (nešto što nećete vidjeti u Yoganandinoj knjizi).
Znao sam da slijedi nekakva važna lekcija, ali taj njegov brk mi nije dao mira i nasmijavao me.

Upitao me- "Što želiš?".

"Coca-colu."-odgovorih.

I Babaji mi je natočio čašu.

Taj tren sam pomislio kako bi uz Colu prijala i kriška limuna, ali me je bilo sram to izreći naglas.

Babaji me je opet skenirao pogledom i upitao – "Što još želiš?"

- " Pa... volio bih i malo limuna"- napokon sam izustio.

Babaji mi je stavio krišku limuna u čašu i strogo rekao- "Samo reci što god želiš i ja ću ti to dati."

Nakon ovog sna više ništa nije bilo isto. Babaji me je "protresao" na nekoliko nivoa. Evo što sam naučio:

Guru i ti ste prijatelji.
Guru je tvoj stariji brat čiji put trebaš slijediti.
U tebi isto prebiva guru.
Guru/Bog želi da budeš svoj.
Guru/Bog je veliki zafrkant.
Želje nisu loše.
Budi hrabar u životu.
Hrabro ostvaruj svoje želje.
Otarasi se krivnje i osjećaja bezvrijednosti.
Cola nije nužno otrov.

07

petak

lipanj

2013

SAI U SNOVIMA

Sanjao sam te. Sve je bila tvoja igra, beskrajno radosna igra Bala Krishne. Sjedio sam u svojoj sobi punoj ljudi, okrenut k sjeveru. Ti su ljudi predstavljali moje/tvoje učenike. Ti sjediš s njima, no malo po strani. Ja sjedim na malom uzvišenju, a tik s moje desne strane sjedi Irena. Ja materijaliziram griote (slatkiš koji Irena posebno voli) i dijelim ih svima osim njoj, a ti i ja znamo koliko ona voli čokoladu, a to i jest bit naše igre. Tužna je i molećivo me pita: "A meni?".
Odgovaram (pretvarajući se): "Ne, ti si još premala."
Ti, Baba, se valjaš od smijeha. Ne mogu se više suzdržati i dragocjeni slatkiš uskoro materijaliziram i na njenom dlanu (na njeno veliko zadovoljstvo).
Nakon toga materijaliziram vibhooti prah i dijelim ga prisutnima.

Volim tvoju simboliku i smisao za humor, kada me tretiraš kao sebi ravna, ukazuješ na svoju poruku da smo svi mi Bog. Griote kao simbol ispunjenja materijalnih želja (slatkoća života) i sveti prah vibhooti kao simbol ispunjenja duhovnih žudnji, te svojevrsna kontra slatkoj grioti uz poruku kako je sve prolazno, materija je prolazna. Život je igra, štovatelju ne ispunjuješ sve želje odmah i sada, pogotovo ako je vezan za njih, pogotovo ako sjedi s desne strane učitelja i predbilježen je za višu školu- tada se od njega očekuju i više razine svijesti. A u konačnici- svi mi sjedimo jedni pred drugima, štujemo i smijemo se jedni drugima. Svi smo učitelji, sljedbenici i prijatelji.

Sanjao sam te. U mom si snu bio daleko, tek jedva vidljiv odraz. Da bih te bolje vidio popeo sam se na zid ( i shvatio da me taj zid u potpunosti okružuje i da predstavlja moj ego). Ti si bio izvan zidina, u vanjskom svijetu slobode. Upitao sam se hoćeš li mi doći bliže. I taj tren si se približio. Ponovilo se ovo nekoliko puta, svaki korak bio si bliže i bliže.

"Prići ću ti onoliko koliko mi dozvoliš..." - kao da sam čuo Tvoje riječi.


Sanjao sam te. Bio si. Ti jesi. Ti si mi sve. Otac, majka, ljubavnica, najbolji prijatelj. Te oči koje prodiru duboko u tvoju dušu i uistinu te poznaju. Nitko me ne poznaje bolje od tebe. U meni se javio osjećaj ekstaze, utjehe i prepoznavanja. Radost i sjedinjenje koje je nemoguće prepričati, podijeliti i ostvariti s drugim čovjekom.

03

ponedjeljak

lipanj

2013

USNULI BOG

Jutros je stvarnost mirisala po malinama. Prijatan i sladak miris ispunio je cijelu sobu, kao da dopire iz zidova. Pitam se da li si se to ti, Oče moje duše, sakrio iza njega? Da li je to tvoj nevidljivi potpis koji sada golica moju maštu i pojačana osjetila?

Postao sam smiren i sretan radi jednostavne činjenice što jesam i što postojim.

Ja sam opet ja. Oživio sam iznenada u trenutku kad sam već odustao od svega. Pronaći sebe, dotaknuti se i prepoznati puninu. Divan je to osjećaj. I pitam samog sebe – gdje si bio tako dugo? Što si to radio?

Jutros sam otjerao svoje neprijatelje, samoću i dosadu, i sada sve poprima smisao. Ja jesam i sve je zapravo bilo tu. Pitam se kako to nisam prije uspio (u)vidjeti?

Jednostavnost, djetinje povjerenje, začuđenost, maštanja.... molim vas, nikada me više ne napuštajte. Budite uz mene kako se ne bih opet izgubio. Otjerajte strah, ako naiđe. Zaštitite me od konvencije življenja. Ne dajte joj da me porobi.

Lijepo je biti dječak. Lijepo je biti ja. Lijepo je biti Bog koje se netom probudio.

22

srijeda

svibanj

2013

SVJEDOK MISTERIOZNIH ISKUSTAVA

Danas sam tražeći neke dokumente sasvim slučajno nabasao na jedan stari dnevnik, zapise koje sam bilježio prije petnaestak godina i na čije sam postojanje bio potpuno zaboravio. Dvije su priče iz ovog dnevnika objavljene u mojoj prvoj knjizi, no sve ostalo mi je novopronađeno blago.
Listajući ga vratila su mi se sva ta sjećanja i zahvalan sam što sam sve to zapisao, jer zaborav je sklona čovjeku, često se ne sjećaš ni što si jučer jeo, a kamoli što se događalo prije toliko godina. Da krenemo...


Bio sam svjedok misterioznih iskustava.
Sretao sam ljude-ljušture, vozila za mračne sile Tame koje su nastanjivale njihova tijela s određenim razlogom. U tim je ljudima prebivala mržnja i nesvijest. Činili su mi se poput dječjih igračaka koje imaju antenu i moguće ih je pokretati preko daljinskog upravljača. Isprva su ti susreti u meni izazivali strah, osjećaj da sam progonjen, no kasnije se se osjećaj pretvorio u u neku vrst nadmoći, strah je izblijedio i shvatio sam da mi ti ljudi ne mogu zaista nauditi. Svrha im je bila zastrašivanje. Za svaki moj pomak na duhovnoj ljestvici, Tama je imala svoj odgovor.

Bio sam svjedok misterioznih iskustava. Postoje li inkarnirani anđeli, bića koja su svjesna da su anđeli? Može li anđeo biti utjelovljen?
Prilazile bi mi djevojke ili mala djeca nevjerojatne ljepote gledajući me ravno u uči, sa smiješkom i pogledom koji kao da je prepoznao starog znanca. Ostao bih zbunjen i svaki put gotovo bih upitao – "Poznajemo li se?".
No nikada nitko ne bi prozborio ni riječ. Nijemo bih stajao pred tim samouvjerenim zračenjem, blistavim mirom i čistoćom.

Jednom sam prilikom tako čekao u banci i nešto me je nagnalo da se okrenem. U redu iza mene jedna je majka držala dječaka plave kose, ali to bi lice isto tako moglo u potpunosti odgovarati i ženskom djetetu. Dijete me je netremice gledalo u oči. Očekivao sam da će se nasmiješiti, isplaziti jezik ili skrenuti pogled od srama, kao što to djeca najčešće rade. Ali to je bio pogled preslikan s nekog kipa ili slike Majke Božje, oči koje te zagledaju duboko u dušu, kao da vide nešto čega ni sam nisi svjestan. Prepao sam se te ozbiljnosti i pogledao prema majci, kao da od nje očekujem neki komentar ili objašnjenje. No majka je bila zabavljena nečim drugim, nesvjesna ove situacije.

Taj ozbiljan i tužan pogled, potpuno neprimjeren djetetu te dobi urezivao mi se u srce, a sekunde su se činile poput minuta. U glavi mi je prostrujila misao kako me Bog upravo sada promatra kroz te oči i kako mi šalje poruku. No koja je poruka? Čemu ta tuga u pogledu, čemu to suosjećanje? Što se to nalazi u meni, a što te oči vide? Što će mi se, zaboga, dogoditi?

I onda sam u tim očima prepoznao svoju budućnost, teret patnje koji mi predstoji. Jednostavno sam znao da ću patiti do krajnje granice izdržljivosti i taj pogled koji se u jednom trenu preobrazio u blagu podrugljivost kao da se pitao da li ću uspjeti, kao da testira moju životnu hrabrost.

Nepunih godinu dana kasnije počeli su ozbiljni problemi u maminom i sestrinom zdravlju, u mojoj tadašnjoj vezi, a prijatelji su isparavali iz mog života. Nesreći kao da nije bilo kraja. Kasnije saznajem da se taj susret dogodio za vrijeme mog sadhe satija, sedam i pol godišnjeg perioda patnje, učenja i karmičke odrade.


Bio sam svjedok misterioznih iskustava. Kasno noću, dok sam spavao, posjetila su me astralna bića, mračnija od noći. Bile su to tamne siluete žena kojima nisam uspio razaznati lica, ali sam nekako znao da su lijepe. Kretale su se glatko, senzualno i zavodljivo, ogrnute tamnim ogrtačima. Bacale su svoje čini, plesale oko mene i natjerale me da podignem ruke. Uporno sam se pokušavao probuditi, fizički sam ustao iz kreveta i imao potpuno otvorene oči, ali još uvijek sam sanjao! Jedna od njih rekla mi je da raširim ruke i počnem se brzo okretati oko sebe. No, nešto u meni se oduprijelo i tad su me ta bića počela žešće nagovarati, što mi je bilo sumnjivo. Rekle su mi da ću umrijeti ako to ne učinim. Odbio sam se pokoriti s mišlju da bih mogao umrijeti baš ukoliko ih poslušam. Viknuo sam na sav glas da me ostave na miru, otrgnuo se iz tog kruga koji su kreirali oko mene, oteturao do kuhinje, umio se hladnom vodom pokušavajući se u potpunosti probuditi, ali to je bilo neizvedivo. Neka sila me uvlačila, osjećao sam jaki umor i samo sam htio leći natrag u krevet, unatoč strahu da se možda više nikada neću probuditi. Zamolio sam Boga da me čuva i predao se toj nesvijesti koja me obavijala. Ujutro sam se probudio vidno iscrpljen, ali sretan što sam živ.

Tog sam dana napisao ovu pjesmu:

Jutro je
Svjetlost ulazi u sobu i nalazi me živa
Krvarim, ali je i zadnji duh prošlosti nestao
Napokon sam slobodan


Jedan mi je prijatelj bio ukazao da se radi o astralnim bićima s Mjeseca te da o njima postoje zapisi. Dvije godine nakon ovog iskustva negdje sam naišao na informaciju da rotacija oko sebe s raširenim rukama (za vrijeme lucidnog sanjanja) dovodi do padanja u dublje nivoe spavanja tj. nesvijest.

15

srijeda

svibanj

2013

VREMENA JE SVE MANJE?

Prilikom jedne meditacije u „Društvu prijatelja Brune Groninga“, velika Brunina slika koja se nalazila u prostoriji iznenada je pred mojim očima oživjela na energetskoj razini na način da sam umjesto Bruninog lica vidio Isusa Krista koji mi je poručio: “ Bog je stvaran i shvatite to ozbiljno!“. Ta jedna jedina rečenica bila je poput naredbe, a snaga i ozbiljnost koja stajala iza nje postala je predmet mojeg višegodišnjeg promišljanja. Kao da je Krist time rekao- Probudite se, ostavite se svojih snova i iluzije kojom ste obavijeni. Vremena je sve manje, a vi još uvijek spavate. Spoznajte tko ste, odrecite se patnje i samonametnutih vam okova. Probudite se!

Dijete, koje se ujutro ogluši na nježni roditeljski poziv da ustane iz kreveta kako bi se spremilo za školu, možda će trebati i prodrmati iz sna, zar ne?
Ovu poruku shvatio sam upravo na taj način, a sve to ukazuje na nužnost i hitnost koja ima valjane razloge. Direktiva je jasna - vrijeme je da se probudimo. Ovdje je riječ o buđenju iz okova uma, o buđenju srca i suosjećanja, o razvoju senzibiliteta za više duhovne istine.

Ova vizija Krista i svojevrsni ultimatum koji je postavio poklapa mi se s pričama i teorijama o 2012. godini. Prema nekima se tada trebao dogoditi veliki skok u svijesti čovječanstva, a intenzivan period koji je tome prethodio, a koji se i trenutno događa su „porođajne muke“, ugođavanje frekvencije Zemlje s tom novom duhovnom vibracijom. Kako stvari stoje, taj skok nam je sudbinski zapisan, a o njemu su govorile i drevne Maye nazivajući ga „krajem vremena“, ne u smislu konačnog uništenja ljudske rase već ulaska u jednu sasvim drugu dimenziju postojanja.

Sve u svemu, ovo je vrlo zanimljiv period u kojem živimo i mislim da nitko od nas nije složio sve komadiće slike o tome što se uistinu događa.
Turbulencije koje prolazimo mogu nas i te kako uzdrmati, a zbog straha možemo izgubiti širu perspektivu. A tada se trebamo sjetiti da je Bog stvaran i brzo se vratiti na put mira i ispravnosti.

P.S. Za Brunu Groninga neki vjeruju da je bio reinkarnacija jednog od Kristovih učenika. Bio je to veliki čovjek koji je poslijeratnoj Njemačkoj vratio nadu u život. Bio je iscjelitelj visokog ranga, liječio je paralizirane ljude i širio duhovnu poruku jezikom tog vremena. Moje je srce uz tog skromnog čovjeka, tim više jer su ga uporno sprečavali u njegovom iscjeliteljskom radu. Pošto se nije dao nagovoriti da naplaćuje svoj rad i time puni džepove "suradnika", ovi su se brzo okrenuli od njega, lažno ga optuživali za nadriliječništvo i povlačili po sudovima.
Bruno je bio beskompromisan, nije nasjedao na izazove materijalizma i žrtvovao je mogućnost velikog bogaćenja radi istine.

07

utorak

svibanj

2013

BUDHINO PROSVJETLJENJE - ODBIJANJE KARMIČKE IGRE ILI ČIN NEČINJENJA

Sjećate li se čuvene scene iz filma "Mali Budha" gdje demoni iskušavaju Budhu dok sjedi ispod drveta u meditaciji? Cilj demona je bio da se Budhu navede na borbu, na promišljanje, na otpor i u konačnici na strah. Prisustvo straha pokazuje našu upletenost u ‘igru’ koja se temelji na osjećaju odvojenosti od Boga. To je ego stanje ili identifikacija sa sadržajem uma. To je stanje svijesti u kojem u kojem vjerujemo da možemo biti povrijeđeni.

No Budha je snagom svoje volje, t.j. nereagiranjem, odlučio izaći iz tog stalnog kruga borbe. Budhin miran stav, njegove poluzatvorene oči i blažen izgled lica odraz su njegovog unutarnjeg stanja. Njegovi mnogobrojni prethodni pokušaji, trpljenja, gladovanja i yogijske prakse nisu dovele do rezultata. Budha je bio bio zabavljen činjenjem i idejom da se prosvjetljenje mora zaraditi da je smetnuo s uma činjenicu kako je prosvjetljenje u stvari prirodno stanje bića. Dakle, njega se ne treba zaraditi, već ga treba dozvoliti.
Stoga je ‘progledao’ kroz demone, tj. postao transparentan za napad demona (ego faceta) i odabrao mir. Odabrati mir znači ne reagirati, ne činiti, ne opirati se. To je bilo u čistoj suprotnosti sa svime što je do tada radio. Ovaj, zadnji put, on je odlučio jednostavno ne napraviti ništa! I tada se dogodilo. Pošto demoni (ego) nisu naišli na reakciju straha ( a na čemu se temelji ego) , jednostavno su se povukli. Budha je shvatio da je borba sa samim sobom besmislena i da ta bitka ne može biti dobivena. Nadilaženje (odbijanje) borbe je jedino rješenje.

Likove demona u praktičnom smislu možemo shvatiti kao našu reakciju na nedaće svakodnevnog života, glad, siromaštvo, bolest, nepravdu, financijske probleme... sve ono što nas može natjerati na strah i onu čuvenu "O , Bože, ako postojiš zašto onda dopuštaš moju patnju". Svi smo se mnogo puta susreli s tim osjećajem. Taj osjećaj, ta emotivna i/ili misaona reakcija je nešto na čemu zatim temeljimo svoje postojanje i identitet, a što je iskrivljena slika naše prave prirode.

Probleme ‘vanjskog’ svijeta ne bih nazvao iluzijom, jer ako mi netko opali šamar itekako će me boljeti. Nema sumnje u to da osjećam bol. No bitna je reakcija na taj udarac t.j. životni problem na koji smo naišli. Ovdje se zapravo radi o svojevrsnom kozmičkom testu. Naša reakcija odražava stupanj naše prosvjećenosti i duhovnog razumijevanja. Bitno je da taj problem snagom svoje volje učinimo transparentnim- jednostavno mu ne smijemo pridavati preveliku pažnju. Samo pomislite kako ćete jednog dana fizički umrijeti i kroz tu spoznaju mnogi problemi će se smanjiti na veličinu graška. "Ej, kad umrem, ionako me neće biti briga što su mi neki dan razbili novi skuter. Idem se radije malo više zabavljati i smijati. Ne želim svoj život zatrpavati suvišnim strahovima i smećem."

Mi određujemo bitnost nečega. Budha jednostavno nije dozvolio da demoni i njihov napad (izazovi svakodnevnice) postanu suviše bitni. I u tome je cijeli trik! Sada nam samo preostaje kako da taj trik izvježbamo do automatizma.

Svakako da je Budhin stav odraz njegove duhovne zrelosti stečene kroz mnogoživotna iskustva. Rečeno je da shanti (mir) nije lako primiti u sebe pošto je taj trajni mir istovremeno i izuzetna snaga koju valja izdržati. Kako bismo bili sposobni doživjeti ovo stanje mira, svojstveno Budhi i bićima njegovog ranga, naš um i stanična svijest moraju biti dekodirani, a energetski kanali otvoreni i protočni. Za to su svakako potrebni mnogi životi. Ali, jednog dana, nakon mnogobrojnih inkarnacija, nudi nam se ta jedinstvena prilika. U biti- cijelo to vrijeme putovanja mi smo se vraćali samima sebi. Netko nas je davno "zeznuo" i pokazao prstom u jednom smjeru (negdje izvan nas) i dok smo se snašli zaboravili smo tko smo i što smo. S tim zaboravom počinje igra i sve do kraja naša pažnja ostaje na vani. I onda se jednog dana pitamo "Ej, stani malo. A što ako sam ja u biti već prosvijetljen? No, pod pretpostavkom da jesam, kako to da ja toga nisam svjestan?".


Priča se nastavlja tako da kroz duže vrijeme osjećamo kao da smo samo jedan korak od nečega velikog, nečega doista značajnog. Počinjemo mnogo razmišljati o pojmu prosvjetljenja. Taj osjećaj nazivam "srebrna medalja" ili "kamenčić do prosvjetljenja".

Umjesto da neprestano trčimo prema prosvjetljenju, ispunjenju i miru, polazimo od pretpostavke da je to stanje već dio našeg pravog bića. To što tražimo je već tu, ali to ne vidimo. Um, kretanje misli i emocija s kojima smo identificirani, zamagljuju stvarnost. Mi smo u stalnom vrtlogu, karmičkom kotaču, igri napada i obrane.

Dok napokon jedan dan ne odustanemo od svega, od potrage i samoga sebe. Taj tren, kada smo odustali, mi smo prihvatili sadašnji trenutak. I tada se prava slika o onome tko smo i što smo spontano i nenaporno razotkriva. Fizičkoj dimenziji (horizontalnoj liniji) mi smo pridodali duhovnu (vertikalnu liniju). U točki sjecišta (sadašnji trenutak) formirao se križ na kojem smo razapeli vlastiti ego (osjećaj odvojenosti koji se manifestira kroz neprestano bavljenje prošlošću ili težnjom dostizanja budućnosti; identitet koji se bazira na mislima i osjećajima).

To je toliko očigledno i jasno, zato se Budha nasmijao. To što tražim životima je cijelo vrijeme bilo prisutno u meni, u točki ovdje i sada. Koji trik, koja igra!

Raspeće ega rezultira aktivacijom brojih ego faceta (demona) koji nas napadaju. No Budha ovo prepoznaje i umjesto borbe odabire mir. Borba sa samim sobom je besmislena.

To je JA JESAM stanje svijesti koje se razotkriva tek malim smiješkom, bez ijedne riječi ili pokreta. Poluotovrene oči gledaju u svijet, ali je pažnja centrirana na unutarnje biće.

Kako se slika pomalo slaže spoznajemo da smo nekad davno (na početku vremena) bili integrirani i prosvijetljeni. U ovoj inkarnaciji, taj osjećaj jedinstva je cijelo vrijeme bio negdje duboko u nama i zato smo intuitivno znali našu krajnju destinaciju. Mi smo već bili tamo, na izvoru, toj početnoj točki iz koje su se manifestirali svi materijalni i nematerijalni univerzumi.

Zaustavljajući vrijeme mi se ponovno (pro)nalazimo u toj točki i što nam drugo preostaje nego nasmiješiti se?

28

nedjelja

travanj

2013

SREDNJI PUT

Mnogi od vas su do sada zasigurno čuli za teoriju reptilske zavjere. David Icke je najpoznatiji svjetski autor na ovu temu. Ukratko, bića četvrte dimenzije kontroliraju nas ljude koji se nalazimo u trećoj dimenziji. Pošto ta bića nemaju fizička tijela pomoću manipulacije nas pretvaraju u svoja vozila. Nadalje, njihova hrana je energija naše aure, pogotovo frekvencije straha. Stoga ta bića djeluju na političke strukture s ciljem izazivanja kaosa. Ona također otežavaju našu posjetu višim, astralnim razinama, jer bi to dovelo do našeg buđenja i spoznaje da im služimo kao hrana i da postoje više dimenzije postojanja kojima naš duh prirodno teži.

Krajem devedesetih imao sam česte astralne projekcije i vrlo žive snove. To su većinom bile jako teške noći, prožete borbom, napadom i bijegom. Niži astraliteti, demoni i reptili bili su moji uredni posjetioci. Isprva me sve ovo jako plašilo. Nisam znao što se događa, budio sam se u grču i znoju. Često sam morao upaliti svijeću kako bi napadi prestali. Tako me jednom prilikom u svjesnom snu napao demon i počeo daviti, a ja sam se probudio i još uvijek nekoliko sekundi osjećao stvarni pritisak njegovih ruku na vratu. Ponekad bi demoni skočili i legli na mene, a ja bih se probudio i vidio kako se posteljina pod njihovom težinom doslovce udubljuje pred mojim očima. Drugom sam pak prilikom čuo kako drveni pod škripi pod nečijim koracima i kako se kvaka spušta, a vrata sobe otvaraju "sama od sebe". Ne moram vam ni spominjati da fizički u kući nije bilo nikoga osim mene. Sve ovo su stvari koje bi normalnog čovjeka mogle izluditi.

Postavljao sam si pitanje koliko daleko ovi napadi mogu ići jer se granica sna/jave preklapala i utjecaj tih sila bio je jasno vidljiv na fizičkoj razini.

Sjećam se scene kada je mala grupa mojih prijatelja odlučila u prirodi raditi siddhi tehnike koje uključuju yogijsko letenje. Ta mi se ideja nije svidjela jer sam se u to vrijeme pribojavao da na ovaj način previše izazivamo tamne sile i da bi bilo pametnije da ove tehnike upražnjavamo "iza zatvorenih vrata". No grupa se odvažila i na zagrebačkom Jarunu smo odradili program.

Odmah sam znao da će se nešto loše dogoditi. Grupa se na povratku kući podijelila na dva dijela i obje su grupe bile napadnute. Iz čista mira na nas su nasrtali drugi ljudi i automobili. Prelazili bi tako pješački prijelaz, a jedan vozač, koji je imao izraz lica kao da je opsjednut, umalo nas je sve namjerno pogazio s podrugljivim i zluradim smiješkom. Drugoj skupini su prilazili čudni muškarci, prijetili i kesili se. Sve ovo događalo se u sigurnom kvartu, gdje inače nećete imati nikakvih problema, pogotovo u pola bijelog dana. Svi smo bili preplašeni.

Jednom drugom prilikom, nakon što sam napravio siddhije, u tramvaju su se počele događati čudne stvari. Putnici, koji su do malo prije izgledali i ponašali se sasvim normalno, odjednom u isti trenutak okrenuli prema meni i kao u nekom horor filmu okružili me stisnutih šaka te počeli bijesno škrgutati zubima. Mislio sam da će fizički nasrnuti na mene. No ovog se puta nisam prepao, jer je to bila toliko čudna i neočekivana scena da nisam ni stigao reagirati, a nakon jedne minute nevidljiva sila je popustila i ljudi se se vratili svojim prijašnjim pozicijama i gledali kroz prozor, gotovo nesvjesni mojeg postojanja.

Ovaj je događaj bio prekretnica, jer sam postao siguran da mi se zapravo ne može dogoditi ništa loše. Niži astraliteti ulazili bi u odsutne ljude i prkosili mi, ljutiti i nemoćni jer se moj duhovni napredak brzo razvijao. Mračne sile ne vole svjesne ljude. Prava je istina da se ti entiti BOJE svjesnih bića koji vibriraju ljubavlju i koji se vraćaju ili postoje u svojoj pravoj prirodi. Oni imaju sposobnost da te zastraše i sputavaju, ali nemaju dozvolu ni moć da te uistinu i spriječe. Postoje kontrolori koji ljudskoj rasi ne dozvoljavaju svjesni ulazak u više nivoe i postoje mnogi načini da se ljudska rasa pomoću straha drži uspavanom.

No o kome i čemu se tu zapravo radi? Po mojem istraživanju riječ je o dušama ili fragmentima duša koje su se odrekle Boga, koje mu prkose i mrze ga. Ova krajnja odvojenost dogodila se vjerojatno nekad davno u prošlosti, u svojevrsnim eksperimentima i kreiranju fizičkih dimenzija gdje su se mnoge duše "pogubile" i zaboravile svoju povezanost s Bogom i Svemirom. Postoje mnoge knjige koje se bave ovom tematikom no ni jedna mi za sada, uključujući i moja istraživanja, nije ovo u potpunosti pojasnila.

No, kako su mi moja daljnja istraživanja i noćni susreti pokazali, mnoge od tih duša zapravo silno pate. Odvojenost koju osjećaju je strašno bolna. Jedan dio njih brani tu zasebnu egzistenciju, tu poremećenost koja negira Boga i opću povezanost s drugim bićima, a drugi dio njih je itekako svjestan Božje stvarnosti i želi se vratiti na svjetlo. Žele biti prigrljeni, žele se vratiti kući, ali su još uvijek iz nekog razloga ljuti.

Moja noćna iskustva počela su se mijenjati. Od početnog bježanja i strahovanja, prešao sam u napad i otvorene sukobe. Konačno, uslijedila je i zadnja faza.

U jednom svjesnom snu napalo me desetak demona. Dobar dio noći to je bila makljaža kao u najboljim akcijskim filmovima. "Ispucavao" bih mantre od kojih bi demoni počeli cviljeti i gorjeti. U jednom trenutku, ni sam ne znajući zašto, stao sam raširenih ruku i zatvorio oči. Bio sam siguran u to da je neka sila uz mene i da sam potpuno zaštićen.
DOPUSTIO sam da me napadaju. Ovi su, vidno iziritirani, sve više navaljivali i sve što su mogli je prolaziti kroz mene kao da sam duh. Njihova me energija nije ni najmanje doticala.

Spoznao sam da je na razini Jednote svaka borba suvišna. Moja svijest je u neku ruku i kreirala "neprijatelja". Moj strah od ranjivosti je bila ta rezonanca koja je i privlačila ove entitete. U osnovi, i ja sam se, poput njih, osjećao izoliran od Boga. Razlika je bila samo u intenzitetu tog osjećaja, koji je kod mene bio puno manje izražen.

Uslijedio je još jedan svjesni san. Na razmeđi dvije dimenzije postojao je most koji je valjalo prijeći. Međutim, na mostu su se ispriječili reptili. Bila su to gadna i velika stvorenja. Tada se pored mene pojavio Krist i poveo me na drugu stranu. Dao mi je do znanja da se rješenje nalazi u nepružanju otpora, suosjećanju i ljubavi. Kročili smo u to mnoštvo koje je vibriralo krajnjom mržnjom. No ispod te mržnje jasno se razaznavao strah i očaj koji je vapio za Božjim oprostom. Ta su se bića bojala kako se više nikad neće uspjeti vratiti u Božje okrilje.
No unatoč tome bića su svejednako navalila na mene. Sjećam se da sam dobio udarac velikim rilom koje me zarezalo na takav način da sam se odmah probudio, a bol je bila stvarna i oštra, kao da me netko probo nožem. Naravno, fizički nije bilo znaka povrede.

Međutim, u meni nije bilo straha. Površno gledajući, ja sam taj koji je izgubio bitku i bio zaustavljen pred ulaskom u višu astralnu dimenziju, ali ono što se zaista dogodilo je to da sam razotkrio tajnu bića tame.

Oni zapravo vole Boga, ali si to ne žele priznati!

Moguće je da demone u prvom redu i viđamo jer u nama postoji komplementarna energija koja ih privlači. Morate shvatiti da tamna "sjena" postoji u većini nas. Tu sjenu, ili energetsku onečišćenost, možemo nazvati i ego identitetom i o ovome će biti više riječi u nastavku knjige.

Gledajući iz više perspektive, ne postoje demoni koji su izvan nas jer svi se nalazimo u Jednom, već smo mi ti koji se borimo sami sa sobom i drugim ljudima, a koje percipiramo kao potencijalne neprijatelje. Mi smo na neki način ti demoni koje viđamo u "snovima", ali mi smo i ti koji će tu tamnu stranu naše svijesti izvesti na danje svjetlo.

Može jedan mali vic? Nije smiješan, ali jasno ocrtava moju misao.

Što bi Indigo napravio da su ga, poput Budhe, napali demoni?

Pa... Razvalio bi ih!

Ovdje se nameću dva pitanja:
1. Da li ima nečeg lošeg u tome da se demoni razvale?
2. Kako se Indigo osjeća nakon što je razvalio demone?

Odgovor na prvo pitanje: Ne, nema ničeg lošeg u svemiru, tako da ni sam čin borbe sa demonima nije loš odabir. Ali moramo znati da svaka reakcija ima posljedicu, a to dovodi do odgovora na drugo pitanje:

Indigo se isprva osjeća ponosno, ali dugoročno osjeća frustraciju. Jer u redu ga čeka još hrpa demona.

Zaključak: bez obzira na naše pobjede, borba nas dugoročno umara.

Ratobornost i buntovništvo neke su od glavnih odlika indigo generacije. No duboko u sebi, oni osjećaju ogromnu tugu. Ljutnja je samo jedan od načina potiskivanja te tuge.

O indigo fenomenu znam mnogo iz razloga jer ga proživljavam iz prve ruke. No, s razine mog trenutnog razumijevanja, pogriješio bih da kažem da sam ja indigo. "Ja" uključuje identitet, pripadanje, kategorizaciju, odvajanje od Svega što jest. To pripadanje indigo generaciji u sebi nosi zamku jer time kao da si pristao na patnju.
Osobno sam sreo nekoliko autentičnih indigo ljudi i čak i oni, zbog svog pretjerano aktivnog mentala, nisu razumjeli da se samo nalaze na jednom stupnju evolucije. Većina njih je obilježena nepripadanjem, samoćom i velikim unutarnjim potresima, depresijom, ljutnjom i agresijom. S druge strane odlikuju ih izuzetne empatičke sposobnosti, postojanje na višedimenzionalnom planu, humanistički principi i razni urođeni duhovni uvidi.

Kako sam već i spominjao, iz mog trenutnog kuta viđenja, njihova je vibracija definitivno ubrzana, ali nestabilna i neuzemljena. Ne mislim ovo generalno, ali ovdje imamo mnoge ljude visokih duhovnih spoznaja koji su s neke "ljudske" strane često "zakržljali". Indigo fenomen dao je prostora da se veličaju te duhovne sposobnosti, što je i bio prvi cilj, ali rijetki su se zbiljski htjeli suočiti i s onim ostalim, materijalnim nivoima na kojima još uvijek nisu integrirani i razvijeni. To su najčešće pitanja financija, seksualnosti i međuljudskih odnosa.

U svijetu se desio jedan veliki raskorak i činilo se da ne postoji drugi izlaz osim živjeti u jednoj od dviju ponuđenih krajnosti- ili materijalnom ili duhovnom nivou.

Po meni valja pronaći novi model i integrirati obje dimenzije. Materijalno nastrojeni ljudi trebaju usvojiti duhovna načela, a duhovni ljudi trebaju postati praktični.

Obje skupine podložne su i jakim ego "tripovima", što je kod "duhovnjaka" posebice izraženo.

Budha je stoga naučavao srednji put.

Primjetite kako je riječ BUDHA jako slična riječi BUDAN.

A kad smo već kod Budhe, slijedi jedan članak koji sam nekoć objavio na internetu, a savršeno se nastavlja na ovu temu.

20

subota

travanj

2013

IZA IDENTITETA

Nekoliko godina prije čuvenog 21.12.2012. spontano sam doživio povišeno stanje svijesti usred hodanja ulicom i pritom dobio uvid u eterički obrazac svijeta koji će se s vremenom materijalizirati. Ta nova verzija svijeta je uvelike ljepša od ove trenutne, no prije transformacije još se neke stvari moraju ugoditi. Budućnost planete je ispunjena lakoćom i radošću. Nakon ove direktne spoznaje teško mi je bilo povjerovati u proročanstva koja su govorila o potpunom uništenju svijeta i raznim varijantama holokausta. Katastrofe su se svakako događale u prošlim ciklusima, do te mjere da bi preživjela tek grupica ljudi, ali vjerujem da će u ovim našim vremenima Zemlju, uz određena čišćenja, ipak zadesiti drugačija sudbina.

Često su me pitali što mislim da će dogoditi 21.12.2012. Odgovorio bih da ništa posebno, iako su se energije definitivno bile intenzivirale. Tu su prvenstveno mislili na možebitnu katastrofu, koje, kao što svi znamo, nije bilo, ako ne ubrojimo ovu katastrofu u našoj državi. (Što se odmah mrštite, neću pričati o politici).

Po mojem će osjećaju potreba za ulogama buntovnika postupno jenjavati. Stoga je bitno da odemo korak dalje i raspravimo pitanje identiteta. Sjećam se istinite priče o čovjeku koji se 40 godina skrivao u šumi jer, jadnik, nije znao da je rat odavno završio. Sada su postavljena nova pravila. Rat je na izmaku. Ipak, još se dosta toga treba odraditi jer valja biti ukorak s globalnom energetskom promjenom. A ono što trebamo je prepoznati vlastitu (ego) sjenku i usmjeriti se prvenstveno na sebe i svoje interne probleme.

Identitet je nešto svojstveno egu. Ego je taj koji posjeduje, koji nešto jeste, koji nešto radi i koji pripada. Ego uvijek nešto predstavlja i uspoređuje. Ljudima su jako bitne titule i rijetko koji doktor će prilikom upoznavanja s drugom osobom izostaviti svoju titulu.
Na ovo moje izlaganje bi netko mogao reći "Stari, zabrijao si. Oni su se naradili i naškolovali za svoje postignuće, pa zar bi sada trebali skrivati svoj status i pripadajuće zasluge?".

Svakako da nije grijeh završiti fakultete (dapače!), ali ovdje pričam o zamci u koju nije teško upasti. Vjerujem da su titule, rase, spol, nacionalnost, zanimanja itd. samo uloge ili okviri koji služe kako bi svi mi, iz života u život, usvajali nove lekcije i odrađivali svoje poslanje. Ukoliko ne spoznaš tu istinu tvoja svijest ostaje fokusirana samo na taj jedan mali fragmentirani dio stvarnosti. Dok se ne odrekneš identiteta, ne možeš ni iskusiti osjećaj Velike slike. Prosvjetljenje ili Budnost znači sposobnost viđenja Velike slike. Ovdje svakako pomažu uvidi u prošle živote, jer počinješ shvaćati koliko si uloga odigrao i kako se, na kraju krajeva, ni ne možeš uhvatiti za ništa. Pitaj se što će dogoditi nakon tvog zadnjeg udaha u ovom tijelu? Pitaj se što je to smrt, kamo idemo kasnije? Da li uopće idemo? To je osnovno pitanje svakog duhovnog aspiranta, iza kojeg se skriva strah ili znatiželja. Što drugo bi te i ponukalo na duhovni razvoj?

Dakle, kao prvi korak odabirem odustajanje od identiteta. Ja nisam nitko i ne posjedujem ništa. Istovremeno- ja sam sve i sve mi pripada. (Huh, jedino kroz paradoksalne izjave moguće je, barem djelomično, opisati neke duhovne pojmove i stanja. Paradoks zaobilazi linearno razmišljanje i razbija ograničenost uma).

Identitet je bitan radi praktičnosti. Bilo bi smiješno da se predstavljam na način da kažem "Bok, u ovom životu se zovem Daniel". Ljudi bi pomislili da mi nisu sve daske u glavi na broju. (Istinu govoreći, meni ni nisu sve daske na broju jer
sam se nekoliko puta tako zaista i predstavio).
No važan je taj unutarnji odmak tj. nepoistovjećivanje sa samom ulogom.
Dok god postoji mali Ti, ne možeš doživjeti Velikog sebe. A taj veliki Ja nema nikakve veze sa onim što današnje društvo smatra velikim.

Poniznost je lijek za ego. Po meni, to je primarna lekcija koju ova civilizacija mora usvojiti. To nije poniznost koja poništava tvoju istinsku vrijednost ili glupo klanjanje pred drugima već vlastito neisticanje i minimalna vezanost za išta i ikoga uz istovremenu (još jedan paradoks) sposobnost da se cijeli svijet stavi u srce, poput najvećeg blaga.

Naglasio bih još kako su za iscjeljenje Zemlje i ugađanje na frekvenciju nove stvarnosti bitni:

- što češći boravak u prirodi,
- skromnost,
- jednostavnost i
- toplina srca.

Ženska načela su naš putokaz za kreiranje nove stvarnosti.

Kao pomoć ovom procesu kreirao sam posebno programiran brainwave CD "Grounding & Healing music".




16

utorak

travanj

2013

PORUKE TEBI, DRAGO INDIGO DIJETE

Vjeruj mi kada ti kažem da u potpunosti znam da je tvoja patnja stvarna. Osjećaš je duboko u svom biću i čini se kao da je oduvijek tamo, kao da postoji cijelu vječnost. Često imaš osjećaj da ta patnja nikada neće proći. No zastani na trenutak.

Promatraj svoje misli. Primjećuješ li kako se izmjenjuju velikom brzinom i koliko mnogo ih ima? Te misli u tebi izazivaju nemir, gotovo opipljivu tjeskobu. Upamti da i bića svjetlosti napreduju stazom rasta i učenja. Stoga ovo što osjećaš nije stanje tvog krajnjeg odredišta. Upravo suprotno, ono čemu se primičeš stanje je radosti. Koliko god ti se radost činila nedostižnom i udaljenom, ona je stvarna i čeka tebe. Ti nisi bol koju osjećaš! Svijet se čini mjestom prepunom ludila i nepravde. Njegova niska frekvencija oštećuje te, gužve te oštećuju, laži te oštećuju. Površno gledano, to je zaista tako. Svijet nije raj, ne još. No nikada nemoj opravdavati bol i ljutnju koju osjećaš. Svaka patnja, svaka bol je prolazna. U trenucima nemira samo postani svjestan svog disanja. Prihvati sadašnji trenutak. Duboko udahni i u sebe primi mir.

Zapamti da nikada nisi bio sam. Pažljivo si vođen i motren, još od dana kada si prvi put udahnuo. Ti imaš puno pravo biti sretan. Sreća je tvoje krajnje odredište. Budi ono što voliš biti i dopusti svijetu da se razvija i mijenja svojom vlastitom brzinom. Njegova promjena već je započela, zahvaljujući tebi.

10

srijeda

travanj

2013

JA SAM JEDNO S BOGOM

Jedinstvo s Bogom nije koncept, već istina skrivena u našem srcu. Iz tog razloga primijetit ćete da postoji mnogo Isusovih slika na kojima on rukom pokazuje vlastito srce obavijeno plamenom. Vatra, između ostalog, simbolizira rastvaranje karmičkih naslaga i ostalih blokada koje priječe slobodan protok energije ljubavi i drže nas u trajnom svjesnom ili nesvjesnom strahu (odvojenosti).

Isus je bio izuzetno topla, draga i srdačna osoba. Sjećam se svega nekoliko scena iz tog zajedničkog života, njegovog lica, mnoštva ljudi koji su se uvečer okupljali oko vatre i čija ozarena lica su upijala svaku učiteljevu riječ i gestu.
Njegova blizina u ljudima je izazivala osjećaj sigurnosti. On je doslovno živio u jedinstvu s Bogom. Živio ga je ovdje i sada, u svakom trenutku svog postojanja. A to jedinstvo nije rezervirano za nekolicinu. Svi ga možemo postići. To je bila njegova poruka svijetu.

Istina će te osloboditi = Istina (osobno i stvarno iskustvo Boga) će te osloboditi (iluzije odvojenosti).

Ono što mi sa svoje strane trebamo napraviti je kreirati voljni poticaj za doživljajem te istinske slobode. Mi si to moramo dozvoliti. Do te točke često dolazimo u trenucima velike duhovne ili fizičke patnje. Također su nam dani i razni alati, pomoćna sredstva, koja nam u tome mogu pomoći.

Meditacija I

Ovaj oblik meditacije sadrži tri elementa: kristalnu formaciju, mantru i mudru.
Zauzet ćemo udobnu sjedeću poziciju na podu (možemo koristiti karimat ili jastuk). Oko sebe ćemo u obliku trokuta postaviti tri kristala ametista, tako da su njihovi vrhovi okrenuti u smjeru kazaljke na satu. Zatim ćemo oko ovog trokuta kružno postaviti 14 gorskih kristala, čiji vrhovi također trebaju biti okrenuti u smjeru kazaljke na satu.
Znači, mi sjedimo u kristalnom trokutu koji potom okružuje kristalni krug. Sklopit ćemo oči, a dlan jedne ruke položiti na dlan druge ruke.
U sebi ćemo ponavljati mantru JA SAM JEDNO S BOGOM. Pratit ćemo senzacije u tijelu. Dovoljno je ovu meditaciju raditi u trajanju od 30 minuta.

Mantra također može sadržavati jedan od slijedećih oblika.

DOPUŠTAM DA SE MOJA SVIJEST NATOPI SPOZNAJOM DA SAM JA JEDNO S BOGOM.
JA SAM JEDNO S BOGOM I TU SPOZNAJU DONOSIM (ŠIRIM) SVIJETU.
JA JESAM JEDNO S BOGOM.
JA JESAM.

Također možemo krenuti s njenom najdužom varijantom pa je tijekom meditacije mijenjati dok ne dođemo do najkraćeg oblika.



Gornja slika iz mog dnevnika prikazuje ovu praktičnu primjenu Babajieve mandale kreirane od kristala.Točka predstavlja Izvor ili Nemanifestiranog boga, trokut predstavlja Duh ili astralni plan, a krug predstavlja fizički, manifestirani svijet (Tri plana postojanja: Bhur – Buvah – Svah).

Odnosno, točka predstavlja meditanta, tri kristala ametista predstavljaju Duh, a vanjski krug od gorskih kristala predstavlja fizički svijet. Oživljavajući sjećanje na svoju pravu prirodu, putem ovog malog kristalnog pojačivača ta se spoznaja širi na sve prisutne, na cijeli svijet. Zamijetite da strelice pokazuju smjer postavljanja kristala.


Meditacija II



Ovaj crtež najčešće se veže uz Iluminate i kod pobornika teorija zavjera izaziva negativnu reakciju. Po mojem saznanju postoje razni univerzalni simboli, a tko ih sve i na koji način koristi je već sasvim druga priča. Pada mi na pamet da je moguće da Iluminatima zapravo odgovaraju pokušaji njihovog raskrinkavanja jer dobra namjera često dovodi do još veće zbrke u umovima ljudi. Ljudi bivaju preplašeni raznim pričama ili u najboljem slučaju postanu vrlo ljuti, a to ovima zasigurno pogoduje na nekom nivou. Ljut čovjek nije na kanalu Duha, zar ne? Gledam po sebi, kada sam ljut donosim krive poteze, često napravim dodatnu štetu ili nekoga povrijedim teškim riječima. Posljedično kasnije osjećam krivnju radi svojih grubih reakcija i time produljujem stanje neravnoteže. No pustimo Iluminate neka kuju svoje planove i dozvolite mi da donekle demistificiram ovaj simbol i podijelim tehniku njegove primjene u meditaciji.

Neka vaš lijevi dlan počiva u desnom dlanu, vrhovi palaca se dodiruju i čine trokut. Znači, dlanovi tvore mudru u obliku trokuta, poput gornje slike.
Koristit ćemo mantru JA SAM JEDNO S BOGOM.

Osho kaže kako se meditacija bavi procesom odbacivanja misli jer um prepun misli ne može biti budan. Nadalje, gledati u oči istine ili Boga možemo samo kada smo budni.

Budnost koju Osho spominje odnosi se na probuđene čakre i moždane centre. To je psiho/fiziološko/energetski preduvjet za doživljaj istine.

Stoga je cilj ove naše meditacije dovesti energiju u područje trećeg oka, a to je upravo ovo oko prikazano na simbolu.

Oko predstavlja spoznaju istine, a trokut (piramida) predstavlja Boga.

Ponavljat ćemo mantru u trajanju 15 – 30 minuta.



Projekcija ljubavi u sve bolne situacije naše prošlosti

Naše misli često zaokupljaju bolne scene prošlosti. Uvijek iznova vrtimo iste slike u kojima smo ili bili povrijeđeni ili smo mi povrijedili nekog drugog. Ovaj mehanizam kretanja naše svijesti možemo iskoristiti na način da, kada nas ovakve misli obuzmu, jednostavno to prepoznamo i unutarnju sliku svjesno obojimo svjetlošću prožetu ljubavlju. Svjetlost može biti zelene, ružičaste ili neke druge boje koju volimo. Potrebno je pokušati osjetiti ljubav prema svim sudionicima naše mentalne slike. Na ovaj način možemo tretirati svaku situaciju koja je bila, bolna, tužna ili nepravedna. Prošlost može u nama dugo preživjeti u obliku blokirane energije/svijesti. Bolne situacije stvaraju obrasce koji nam se zatim ponavljaju u životu. Ono što ovom metodom postižemo je učinkovito rastvaranje te blokirane energije. Ljubav transformira naše živote. No ukoliko je neka situacija za nas bila prebolna i nemamo hrabrosti ili snage s njom se suočiti na ovaj način, svakako treba potražiti pomoć stručnjaka.


Ljubičasti plamen

Iako ima mnogo načina rada sa ljubičastim plamenom, slijedeća tehnika koju sam pronašao na internetu u mojem je slučaju bila najučinkovitija.
Za pregled tehnike molim posjetite:

http://www.think-aboutit.com/Spiritual/StGermain%20.htm

08

ponedjeljak

travanj

2013

INICIJACIJA

Filmovi, glazba i knjige mogu biti jaki duhovni "okidači". U miru svoje sobe gledao sam jedan japanski film s izuzetnom scenografijom borilačkih vještina i pričom o ljubavi i časti. Završna scena u kojoj glavni junak dozvoljava da bude ubijen i pritom oprašta svojim krvnicima nešto je probudila u meni. Dok mi suze naviru na oči, otpuštam nakupljenu tugu uzrokovanu povredama koje sam doživio u svojim emotivnim odnosima. Osjećam veliko oslobađanje i pritom iskreno u sebi opraštam tim osobama. Prihvaćam da su se te situacije dogodile s razlogom. Odlučio sam se otuširati. Dok me topla voda umirivala nenadano sam upao u prošireno stanje svijesti. Rečeno je da učitelj dolazi onda kada je učenik spreman, a izgleda da se moja spremnost očitovala u upravo proživljenom iskustvu opraštanja. Na duhovnom planu primijetio sam kako me okružuje ljubičasta energija. Kontakt sa tom energijom ubrzao je rad mog srca i potisnuta tuga se oslobađala kroz suze. Tada sam unutarnjim okom ugledao uzašlog majstora St. Germaina kako mi dostojanstveno prilazi. U ruci je nosio mač i osjetio sam kako sve odiše svetošću.
St. Germain je podigao mač i krstio me na način da je oštricu mača položio na moje desno rame, zatim na lijevo i naposljetku na vrh glave. Osjetio sam kako voda iz tuša ima funkciju svete vode Kristovog krštenja. St. Germain je potom nestao, ostavivši me mirnog i spokojnog.

Pri povratku u sobu imao sam jaku potrebu za meditacijom. Čim sam sklopio oči počele su mi pristizati razne informacije i uvidi u obliku pojačanih misli, emocija i direktne spoznaje.

Rečeno mi je da tek kada se u potpunosti pomirimo sa svijetom (kada oprostimo ljudima koji su nas povrijedili), prekidamo ulogu žrtve i postajemo zaštitnici i pomagači svijeta.
Uzvišena je to zadaća koju je potrebno zaslužiti kroz niz testova vođenih od strane uzvišene duhovne hijerarhije, a često nam tek nakon položenog testa bude otkriveno da smo i bili testirani. Ljutnja, mržnja, ljubomora i pohlepa također moraju biti očišćene. Ono što se zahtijeva je čisto srce spremno na nesebično služenje istini. Istina je spoznaja jedinstva s Bogom, spoznaja Boga. Bog jest istina.

Osnovni uzrok patnje u svijetu predstavlja upravo osjećaj odvojenosti od Boga. Iako postoje mnogi koncepti Boga, kao i ljudi koji ne vjeruju u njega, u osnovi svi boluju od istog sindroma- osjećaja odvojenosti. Ta je odvojenost nesvjesna i očituje se na bezbroj načina. Strah, agresija i sebičnost samo su neki od njih. No u povijesti svijeta uvijek su postojala bića koja su transcendirala iluziju odvojenosti.

Nosioci i zaštitnici ove istine su, zapadnom svijetu vrlo poznati, Isus i St. Germain.
Obojica su dostigli razinu Kristove svijesti i sada nas pozivaju da im se pridružimo. Oni danas djeluju sa astralnih nivoa, na raznim zadacima čiji je sadržaj često obavijen tajnom.
Kristova svijest je stanje spoznaje našeg jedinstva s Bogom. Ta svijest je simbolizirana mačem koji na svojoj drški ima ljubičasti kristal koji predstavlja transformaciju svijesti koju npr. možemo postići posredstvom tehnike ljubičastog plamena. Mač, dakle, nije fizičko oružje, već simbol nove razine svijesti s koje djeluju ratnici svjetla.

Oružje Krista je samilost i beskrajna ljubav iza koje stoji neopisiva snaga. Kada se naša svijest natopi Bogom mi također postajemo Krist i postajemo mač, njegovo oružje. Mi postajemo obogotvoreni ljudi. Naše se služenje sastoji u tome da spoznaju istine o jedinstvu s Bogom širimo i dajemo svijetu. To, dakako, nećemo raditi na agresivni način već indirektno, putem projiciranja energije, vizualizacija i molitvi te izražavanje vlastite radosti i ispunjenosti.

Znači, samo kroz istinsko opraštanje osobama koje su nas izdale i povrijedile mi postajemo sposobni nositi i koristiti ovaj simbol mača. Nekoliko je načina njegove upotrebe kroz vizualizaciju.

Zračenje kristala može se usmjeriti u određenu čakru ili aspekt koji želimo iscijeliti kod sebe. Ako se zračenje kristala usmjeri prema van na taj ćemo način blokirati štetnu energiju i oko sebe stvoriti sigurno zaštitno polje. Snop zračenja također možemo usmjeriti na druge ljude ili situacije. Ljubičasta zraka transformira tamu u svjetlo i uklanja negativne (karmičke) obrasce.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se