Danielaland : Svevremenski let

srijeda, 22.03.2017.

Sasvim intimno



Ima dana kada se vratim u obilje sjećanja, zavrnem rukave, okrenem se oko sebe, pa samo promatram taj dom u kojem živim, čujem glasove mojih najdražih, djeda, bake, mame, njih koji su navedenim redom otišli prije mog oca i mene, na neki drugi svijet, u neko drugo življenje, znam svakim udahom svoga tijela da su prisutni, da me vole, ježim se od toga, pa se nasmijem i govorim im svojim mislima, koliko ih volim, kako mi nedostaju, kako sam sretna što su bili ovdje, i koliko sam zahvalna na toj ljubavi, znam da su ponosni na mene, vide oni koliko sam napredovala...kažem mami : mama, vidiš me, tek sad shvaćaš uistinu koje sam ja srce, zar ne, mama ?! Osjetim ju kako me grli, toplina koja se slije na moja ramena, dopuštam joj da me vodi, briga me što ljudi misle, što svijet misli, ja sam ja, ona koja je kao klinka čudila ljude oko sebe, i koja nikada nije dopustila da me uguše svojim kriterijima, nekako ponosno kažem mami : priznaj mama, sada me tek bolje vidiš ?! Znam da bi mi rekla : Moja posebna i drugačija kćeri, koliko si samo divna !!! Znam da bi, nema sumnje...sjetim se dana u kojima sam bila igrokaz, plakala kao kišna godina prije prvog polaska u školu, kako sam samo bila tvrdoglava, i da, ponosna sam na sebe zbog toga...ponosna na svaku onu jedinicu, kojom su me pokušali ukalupiti i nasilno učiniti običnom...hvala maloj Danieli da to nikada nije dopustila, ponosna sam na sebe, i shvaćam kako sam od tih prvih koraka uvijek bila ja, i kako ova znanja kojima danas uče ljude da sam ta znanja imala već tada, i da sam se borila biti ta ja, moja druga baka, nije uzalud govorila : ti si ispred svoga vremena, kada je pročitala moju knjigu...mnogi me nisu razumjeli, mnogi me i danas ne razumiju, ali ja to i ne trebam, ja samo slijedim svoje srce, svoju strast, svoj put...na sve me to vrate moja sjećanja, i jasnije no ikad shvaćam kako neću izdati sebe, čitav je moj život potvrda tome, sve poteškoće bili su samo ludi i vrtoglavi izazovi, sada jasnije no ikad shvaćam kako sam uvijek bila ja, i kako sam plaćala nekad cijenu za to, ali kako se ne kajem, jer u meni je znanje da je bitno biti JA, a ne poput svih...nemam prijatelja iz djetinjstva, samo jednu prijateljicu iz srednje škole, i znam zašto nemam, jer me nisu željeli takvu kakva ja jesam, uvijek sam im bila izazov, jer sam se borila biti ja, a ne dio mase, kolektiva...hvala ti Bože što nisam, jer da jesam, bila bih lažna ja...vraćam se uspomenama, i shvaćam da mojoj obitelji nije bilo lako sa mnom, teško se nositi sa posebnim i darovitim djetetom, a pritom i djetetom koje je svjesno svoje inteligencije i koje je upravo zbog iste uzelo opravdanje biti lijeno...ali sada više no ikada znam, nikada ja nisam bila lijena, nikada ja nisam bila manje vrijedna, ja sam samo znala da je uzalud boriti se sa onima koji te u startu žele eliminirati, jer si drugačiji i hrabriji...nikada ja nisam pomislila da sam bolja od drugih, ali sam znala da sam jednako vrijedna i da imam jednaka prava...hvala meni samoj što sam isto tako zbog svih tih okova, otežanih okolnosti i neshvaćanja, postala ovo što jesam...ponosna sam na sebe, da, Daniela voli samu sebe ovakvu kakva je...hipersenzibilnu, toplu, dragu, punu ljubavi i oprosta...ja sam ona koja će se rasplakati kad vidi prosjaka ili bolesno dijete, i koju će ganuti nečiji rad, trud i uspjeh....nečija priča, i ona koja će uvijek pronaći razlog zašto će voljeti neprijatelja, iako to ne znači da će ga imati u svojoj blizini...dapače, Daniela je oduvijek jasno držala svoj intimni prostor intimnim, jer ju je djed učio, ono najplemenitije, najdivnije, otkrivaj samo onima koji će to znati vidjeti i prepoznati, ostalima daj dobro, ali ne i svu sebe, ne jer ne želiš dati, već jer to ne mogu svi primiti...i tako ponovno zatvaram vrata bakine spavaće sobe, zaključavam bravu, penjem se na prvi kat, u svoj svakodnevni prostor, ulazim u svoju sobu, brišem suzu radosnicu s lica, nasmiješim se i kažem, hvala, hvala...život je lijep !




22.03.2017. u 22:50 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.03.2017.

Poruka za tebe



Onako, željela bih reći svijetu i ljudima : lijepo vas pozdravljam, želim vam kvalitetne dane, želim vam da pronađete ljubav, mir, ljepotu u sebi, i da se ne plašite sanjati, i da vas tuđe mišljenje, tuđi kriteriji, tuđe zamisli ne dotiču, vi ste posebni, svoji, drugačiji, vi ste ravnopravni sa svime što već JE i sa onim što će tek BITI...sve to i je u SADA...ne dopustite si uspoređivati se s drugima, to nije plan stvoritelja, ne, vi ste stvoreni biti takvi kakvi jeste, i baš takvi ste SAVRŠENI, nema savršenijeg bića od vašeg, ali pazite na stupicu, to ne znači da ste bolji od drugih, ne...svi mi smo jednako vrijedni, baš zato što smo individualni, različiti, tako je i ovaj svijet zamišljen, da jednako vrijedimo, iako drugačije živimo, drugačije učimo, drugačije znamo i odrastamo...vaša vrijednost jača tek onda kad shvatite da niste pametniji, niste vrjedniji, niste bolji od nikoga drugog, jer vi ste sasvim jedno biće, kako se onda možete uspoređivati s nekim drugim, kad ste vi neponovljivi, kao i drugo biće, nema kopija ! Budite ponosni na ono što jeste, nismo svi odabrali biti nuklearni fizičari, predsjednici, pjevači, glumci, balerine, akademici, ali ono što vi jeste, to je najljepše i najvrednije što vaše biće može izraziti, jer je to vaša duša odabrala iskazati i biti...zaboravite na uspoređivanja, ništa vi ne morate kao drugi, vi samo morate biti VI...a ja vam to od sveg srca želim... čistačica, smetlar, poljoprivrednik, seljak, postolar, krojač, pjesnik, krovopokrivač, limar, profesor, medicinska sestra, liječnik, zubar, pekar, policajac, svi su oni JEDNO...ne umišljajte si da ste nad nekim i nečim, život će vam prirediti zanimljiv preokret...jer mogli biste se naći u krevetu, kad će vam vaša kućna pomoćica davati juhu na žličicu i gledati ćete je kao BOGA, jer bez nje vi ne biste postojali...nikad, ali nikad ne podcjenjujte nikoga, radije budite zahvalni na tome tko ste vi i zahvalni što živite u raznolikom, bogatom svijetu...usudite se budni sanjati ! Zakoračite naprijed i plešite...vi ste to čudo u svijetu !

20.03.2017. u 17:40 • 5 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< ožujak, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Blog piše :
Daniela Trputec
Copyright ©



Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta

Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec



S vremenom je ovaj blog
postao samo obična igračka
bez ikakve ambicije



Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe


knjige su moje ljubavnice,moji svjetovi,moje carstvo,tu je onaj najkrhkiji dio mene,najcisci,najvrijedniji,od tuda potjecem,to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobjediti svoje tame,od tuda crpim snagu za zivot u reali,medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...



Free Web Site Counters
Free Web Site Counters





Web Hrvatska
Tamna strana





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se