ponedjeljak, 27.02.2017.

Nebitni




Pitam se kad sam te to točno izgubila ?!
Kada te to nisam pronašla ?
U kojem si trenutku odlučio da nikada nećeš biti moj, da ćeš se samo igrati skrivača?
I miris, i korak i kretnja, i dodir, sve je to tvoje bila laž prema tebi,
nikada nisi vidio mene.
I nikada u tome nisi vidio sebe.
Pitam se dok zaboravljam već pomalo, kako ni zagrljaj nisi vidio,
ni suzu, ni tugu, ni očaj...?!
A opet, vidio si samo često ono što si želio vidjeti,
strast, predavanje, hrabrost i sumrak svijeta.
Al u tome nisi vidio nas.
Znao si, a ja to nisam vidjela, da si samo blijedi papir,
tek točka iza točke, nebitna onome koji ljubi.
Nebitno onome koji živi.
Nebitno, Nebitnom, rekli bi
I da sam Nebitnost postala ja.



07:07 Komentari (3)




petak, 24.02.2017.

susret bez susreta



dvadeset i četiri sekunde kišnih kapi na licu, točno toliko, brojala sam
prelazeći ulicu, trebalo im je da skliznu niz bradu i tajanstveno nestanu.
tamo te nije bilo, stigla sam prekasno, a ti si po običaju otišao ranije,
tako nas to vrijeme nije dočekalo, bila sam ljuta i razočarana,
no nisam željela plakati.
suze bi potopile kišu koja pere grad.
u to se nisam željela miješati.
užurbala sam korak, prateći lica prolaznika uronjena u mrak i hladnoću.
činilo se da su sretni.
u dnu torbice zveckale su kovanice pripremljene za autobusnu kartu.


14:45 Komentari (3)




srijeda, 22.02.2017.

Susret

Ponovno smo se sreli, nasmiješio si mi se, zadržao si pogled samo jedan jedini trenutak, bila je to sekunda vrijedna čitave vječnosti.
Bila sam već i zaboravila kako je to kad te nečiji pogled izmiješa, kao kad vješte ruke domaćice miješaju sastojke za ukusnu večeru.
Dok sam te promatrala, baš mi je to i prošlo glavom, ja ti nikada nisam spremala obrok, ono što svi uzimaju zdravo za gotovo, meni je ostalo nedohvatno.
Ne pamtim koliko je vremena uistinu prošlo, pamtim samo tamne, duge noći, noći dugačke poput satenskih crnih rukavica, na bjelini nečijih ruku, mojih ruku.
Drugo ne pamtim u ovim oštrim razmacima polupostojanja.
Neki smijeh, neki razgovori, neki pokušaji koji ostaju samo započet obris na slikarskom platnu, nikad upotpunjena, dovršena slika. Zauvijek započeto ništa.
Taj susret, i ta tišina između dva nekad tako bliska tijela, upravo ta tišina kao da se uvukla u ovaj dan, u ovo sunce, u ovo nebo,
i vrtim stalno ispočetka, taj trenutak oduzimanja daha, zaustavljanja svijeta, i onda ponovno koraci koji odlaze, koraci koji se ničemu više ne nadaju, koraci vrijedni svršetka.
Ostala sam sjediti nasuprot tog mjesta, još sam neko vrijeme željela živjeti nešto što mi ne pripada.
Samo za još jedan tren zanosa.
Jedan tren koji se produljuje prije no što ponovno bude spremljen u ladicu koja se ne otvara.
I gosti su stigli, nasmiješeni, vedri, s cvijećem i darovima.
Obrisala sam ruke o pregaču, podigla visoko glavu, i nasmiješila sam se.


13:29 Komentari (7)




utorak, 21.02.2017.

sličica veljače


...siv, vjetrovit kasnozimski dan, nebo se rasteže poput lijene mačke, komadić bjeline između tamnih nijansa izgleda poput krika...što će nam nebo danas ispljunuti, iskašljati, koliko smo bili dobri ?! strpljivo čekam dok slušam glazbu, minute su se natisnule uz moje srce, i maze ga, još malo i dogoditi će se čudo, ponovno ćeš vidjeti novi nebeski prizor, i osjetiti ćeš trnce od glave do pete, ne sanjaš li uvijek o tom osjećaju ?! Daniela, Daniela, otvori širom oči i sanjaj...sanjaj, sanjaj...život je niz snova utkanih u svevrijeme, i ne slušaj druge što govore, slušaj samo otkucaje srca, meditaciju ljubavi od koje si stvorena i leti svojim nebom, leti što dalje i duže, leti kao da ne postoji ništa drugo, i vjeruj, nadaj, voli, kao onda, dok si pjevala ležeći u visokoj travi...


16:58 Komentari (7)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>