Danielaland : Svevremenski let

utorak, 18.07.2017.

iznutra


x

nabrajanje dana, kao da lomim prste, uvijek je nedodirljivo to za čim posežem, nema ni boga, shvaćam, ni čovjeka koji ostvaruje, sve se događa u srži vrtoglavice nakon udaha prvog zraka izvan maternice, sve je grijeh, jer stvarnost je samo ono u nama.


xx

kad uistinu odem, srce odlazi sa mnom, i onda nemoj šapnuti, niti reći, to će biti samo odjek kamenčića bačenog u prazan bunar, ništa više, samo jedno malo zavaravanje, trzaj, kretnja, kojom pokušat ćeš načiniti bonacu, al to tako ne ide, kad jednom podigne se more, kad nadođu valovi, spašavaj se ako možeš, ja ni sebe spašavati neću...

xxx

sve će nestati, i snaga i strast, sve ljudsko, pa i suze će se pokopati, natopiti suho, i izrasti će poljski cvijet, il korov, ni pamtiti se neće, ni ova ljubav, ni sva ta radost , to ionako ne stane ni u jednu malenu čašu, jer sve je poput zraka, samo udahnuti možeš, na tren, dva i nestaje, kao dim nošen vjetrom, o čitavi svemir razbijen moranjem...

xxxx

kao da je bitno, progutaš čavao, progutaš staklo, progutaš ljubav, na isto ti dođe, ostaneš negdje, zaboravljena od svih, stisnuta u postelju, u samotnom krevetu i gledaš u neodređenu točku, dok ne smogneš snage hodati mrtva, razlomljena, a živjeti životom bez snova, ionako nitko to ne vidi, a sve kao da se zna, jer tapkaju oko tebe, kao na prstima, i mati i otac i svi tvoji, koji nisu dovoljno...

xxxxx

na ekranu, u novinama, kroz eter kada se smiješ, to govori o tebi, o svim tvojim žudnjama, svom tvom strahu kojim bi se zakopao među sve te žene, i kada odlazim, na trenutak uhvatiš moj korak, i ja znam koliko si moj, a ti ne znaš da to je ono za čim tragaš...plačem jer si gol i slijep pored mene...i jer nemaš nit sebe, da spasiš nas...

xxxxxx

kad ljubav nije voljena i nebo je vedro crno, i sunce je tamno svjetlo, i more je dubina koja guta, i srce treperi poput drhtavog malog ježa ostavljenog nasred autoceste, bačenog u strah i zebnju. i jedino što pozubljati može, ostaje između redova, i kucka tiho, pamučno...n i š t a...

xxxxxxx

ljubim tvoj strah, onaj kad me gledaš, kao da me po prvi put vidiš, kao onaj kad se pitaš tko sam do zla boga ja ?! tko je dijete, a žena koja ti daje, a ti se prepuštaš, a znaš da bi trebao biti u drugoj postelji, u drugom životu, u drugoj vjeri...danju pažljiv muž, brižan otac, pošten čovjek, a malo nekad noću zastraniš pa mi se približiš, dotakneš mi obrvu, pa me duboko u sebi zatajiš, jer nisam odabrana, nisam pred svima žena, samo sam tajna maštarija, tri, četiri duboka trzaja zdjelicom u zdjelicu...ljubim te jer si slab i jer se plašiš sebe...za mene je ionako dovoljno što sam veća i od života...

xxxxxxxx

razapni me, da svršimo s tim, pa da me pokopaju kao tijelo, a da uskrsnem kao duh, i da lutam, da me ne veže ni kamen, ni vlat trave, ni prijatelji, ni ljubav koju svako jutro pomilujem svojim imenom, više ne znam ni tko sam, ni gdje ću, od kad si u mrvi mene rođen, od kad si postao i moj otac i sin i duh sveti.

xxxxxxxxx

zbog tebe želim imati novi osmijeh, modrije oči, simetrično lice, manji nos. zbog tebe želim biti lutka s modnih pista koja nema konfekcijski broj, krhka i lomljiva poput porculana. zbog tebe želim safire, dijamante i titule, sve ono što ne vrijedi ni treptaj oka, ni drhtaj srca. sve da shvatiš koliko te ljubavlju ljubim, a ti me ni tad ne bi volio, i tad bih bila mana, možemo li se tome smijati, odmahnuti rukom, ti možeš, ja plačem, i sanjam, sanjam, sanjam...

xxxxxxxxxx

nitko mi nije, sve sam samo krv, meso, dnk, kosti, ova duša, srce koje će bučiti dok legnem u krevet, dok se pokrijem po glavi, dok si izgovorim sve one lažne i nemoguće stvari, kako imam vjere, a nemam je, kako imam snage, a izdaje me, sve sam samo ja, čak i ti sam ja, i ogledalo me izdaje tvojim obrisom u meni. nigdje ne mogu pobjeći od koraka u pad.

xxxxxxxxxxx

izdubsti ljubav iz srca, okrvaviti vlastite nokte, od njih načiniti kandže pa razderati, pokidati, dio po dio obećanja. kako se boriti sa svim onim sastajanjima ?! otkazati svima osmijehe, prikazati bol, pljusnuti melodramatičnost, lagati istinu, i priznati da smo uvijek imali ništa, a umišljali smo sve. prvi je otkazao zanos, pa nježni nadimci, od onda ostalo je neopipljivo, pa tapkamo i udaramo u zidove...

xxxxxxxxxxxx

neću ti ništa dati, daju oni koji se boje biti uzeti, ja sam već oduzeta i od grada, od ulica, od tla, od pepela i praha, od zvijezda, neba, ovog mora i krvi, tako blaženo oduzeta od straha i plača, od nadanja i očekivanja, oduzeta, za samu sebe pronađena u drhtaju tvoga prsta, i strepnji tvog koraka kojim mi prilaziš, čak i onda kad spuštaš pogled, posebice sam tamo : bilo, žila kucavica i život.

xxxxxxxxxxxx

dok te nema, dok ne dolaziš, u tom bih vremenu mogla zasaditi drveće, ono bi izraslo stoljetnim godovima, mogla bih izgraditi gradove, čitave države, izroditi čitavo pleme mudrih glavica, već bi i one hodale visoko podignutih obraza, svašta bih mogla u tom vremenu u kojem se iskažem kao živo čekanje, a opet ne bih mogla ništa, koliko samo tebe ljubim...

xxxxxxxxxxxxx

ako te zaboravim, hoću li zaboraviti dio sebe, ili nas, hoću li time pljunuti si u lice, ili se sebi nasmijati?! ako mi i posegneš za rukom, posežeš li za svojim egom, ili za strahom od praznine koju ću ostaviti za sobom ?! reci si...

xxxxxxxxxxxxxx

ne znam biti netko i još iza tog nekog, netko. samo sam ja. lice i naličje velike knjige u kojoj skrivene su prazne i divlje stranice, mnoge od njih nisu dirnute, takve i ostaju, jer ne pobuđuju usud, niti mar. ne uzvraćam više suzama.

xxxxxxxxxxxxxxx

oni koji nas imaju, istinski imaju, ne poznaju to imanje, ne dotiču te dubine, plićake, te oseke i plime. oni koji nas imaju vide samo neki bljesak, čistim pukim slučajem. oni traže izvan nas, blago koje je već u nama.





18.07.2017. u 11:49 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< srpanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Blog piše :
Daniela Trputec
Copyright ©



Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta

Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec



S vremenom je ovaj blog
postao samo obična igračka
bez ikakve ambicije



Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe


knjige su moje ljubavnice,moji svjetovi,moje carstvo,tu je onaj najkrhkiji dio mene,najcisci,najvrijedniji,od tuda potjecem,to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobjediti svoje tame,od tuda crpim snagu za zivot u reali,medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...



Free Web Site Counters
Free Web Site Counters





Web Hrvatska
Tamna strana





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se