Zandari z Indije.
Pospremio sam svoje krpice I napustio ucionu ranije. Priblizavalo se cetiri sata I Klaus je vec cekao da se odvezemo iz UN-ove logisticke baze u Prishtini, ka kampu Indijske specijalne anti-riot policije. Nazario, filipinski djelatnik UN-a, ide sa svojim Toyota 4x4 Runnerom, pa ce mo se svi naci u kampu.
Ja I Klaus smo sjeli u auto dok je iznad nasih glava, u niskome letu, preletavalo tisuce crnih ptica. Vrana. Svako popodne otprilike u isto vrijeme, te vrane odluce promijeniti lokaciju I udri prema gradu. Tmurno nebo, zima I vrane podsjetile su me na Hitchckokov film Ptice. Scary………Klaus nije spustio drugi brisac na autu, pa reko idem ja. “ Ako me napadnu, nemoj me spasavat, nego bjezi.” – rekoh u sali. Jednom drugom prilikom vozali smo se okolo Prishtine I tu sam otkrio da veliki dio tih vrana popodne dolazi na groblje. Gotovo svaki nadgrobni spomenik imao je dvije ptice koje su buljile u nas dok smo prolazili.

Razlog nase posjete jakim snagama Indije, je bila inspekcija municije. Naime, oni ce uskoro doma (necu rec kad, jerbo je to super tajna) I svu tu municiju treba poslat doma u Indiju. E, tu ja upadam kao neki expert za opasne tvari, pa reko da vidim to, klasificiram I dam neke savjete kako se to treba pakirat. Docekao nas je ljubazni El Comandante I uveo nas u prostranu sobu, napravljenu od uobicajenih Cogim konetejnera. Pa kako je, pa da, hahaha, pa di si ti meni I uobicajena govorancija, slijedila je zahtjevom da odemo vidit tu municiju, pa ondak moremo “hahaha” cijeli dan.
E, to bas I ne ide tako u Indiji. Prije svega oni su izuzetno gostoljubivi. Nemoz doc, pa sad idem radit. Prvo kavica!. Sjeli smo u fotelje I dok smo mi srkali kavice, u susjednoj sobi koja je bila odvojena samo zavjesom, nesto se dogadjalo. El Comandante nam je ponosno objasnjavao koja je uloga njegove jedinice, kad su dosli na Kosovo I iz kojih krajeva Indije su se svi skupili. Nakon jedno pola sata jedan od njegovih casnika je diskretno prisao zapovjedniku I prisapnuo mu nesto. Ovaj je odgovorio nesto u stilu: “ Abdrklam dambiri brljklj.”, pridigao se I rukom nam pokazao da mozemo u susjednu sobu izvrsit inspekciju.
Ubrzo smo otkrili zasto smo morali na kavu I dokle njihova ljubaznost ide. Sva municija je bila poredana na stolovima. Suzavac, granate I po uzorak od svakog tipa metka. Sve to na toplom, da se ne bi gosti smrzli van u kontejneru. Ispod svake vrste municije, na bijelom stolnjaku stajao je natpis sa kratkim opisom municije I kolicinom koju posjeduje kontigent. Ja poceo sve zapisivat, kad pridje jedan od casnika I preda mi papir na kojem sve lijepo pise.
Na izlazu, zapovjednik nas je pozvao na veceru. Malo smo se dvoumili, on je inzistirao na jednom neobaveznom druzenju. Pa ako nije sluzbeno, ajde. I tako dogovor padne da za dva dana, u petak imamo veceru. Nesluzbenu.

Klaus mi je, drugi dan, pricao da ga je trazio jedan indijski narednik, da mu nesto preda. Slozili smo se da nema biti nista vazno, osim mozda da je vezano za veceru. No, kako je sve bilo dogovoreno, to ce biti nesluzbena vecera.
Nesluzbena vecera u Indiji ukljucuje pozivnice. I to osobno urucene. I ako si narednik, nemoj mi se vracat a da nisi osobno urucio pozivnice. Jerbo, ne dodje li ta osoba, ko ce biti kriv? Narednik, a ko drugi. I tak je jadan jurnjo dva dana dok nas nije pohvatao. Gledao sam svoju, u boji, isprintanu pozivnicu I radovao se pravom indijskom curry-iju. Razlog za veceru bio je ispisan plavim slovima na pozivnici :
“ To-Get-to-gather”.

Od Klausovog stana, do indijskog kampa, auto se zagrijao I ja sam prestao drhtati od zime. Kerry, Klausova supruga, I ja smo nesto cavrljali I po dolasku pred vrata kampa, gurnuo sam ruku u dzep ne bi li pokazao pozivnicu I tako si osigurao ulaz. No, nista, strazar nas je samo propustio I mi smo se parkirali. Hmm……..U to su ljudi u odijelima I sa walky-talky radijima poceli istrcavat iz zgrade…………Hmmm, opet! Sad smo u dreku.................ne da mi se vise pisat, sutra cu zavrsit I stavit par slika…….Aj