Na kraju je početak
Tiho… na prstima… čuo sam ga kako se šeće po mojoj odaji. Bio sam budan. Osjećao sam ga. Posjetio me, opet. Umor… nakon mnogo vremena me mučio. Imao sam sve… sve sam stekao što sam mogao. Tada me pokosio onaj prvi. Bolest me obuzela, izmučila me… moje tijelo postalo je krhko… samo blijedi leš koji je još uvijek disao. Pozlaćeni ukrasi oko mene, savršena svila kojom sam se pokrivao, miomirisi koji su mi nadraživali nosnice… ništa od ovoga nije moglo zamijeniti veličanstveni osjećaj jahanja na vrancu kroz moja polja… u gluhoj noći… buditi sve seljane koji su bili moji kmetovi… Sada je to nestalo u jeku moje bolesti. Pokosila me…
U Tišini molim te da snivaš
Da te diram nježnije no ikad…
Uzet ću ti dah zadnji,
Moje ime na usnama ću ti ostaviti…
- reče mi ona i ostavi me izmučenog, mrtvog…
Došao je onaj drugi, tiho… na prstima. S njime bih želio razgovarati… ali on samo stoji i čega… Gleda me… kao žrtvu. Ipak, u očima mu razaznajem da sam mu drag… Možda zato što sam nešto više od čovjeka? …ili zato što sam toliko mizeran, slab… i toliko niže od nižeg bića koje je prozvano čovjekom… Nedostaje mi… okus slatkog crvenog grožđa na usnama prije spavanja… nedostaje mi svjež zrak s planina… krv bitaka… oružja i mačevi… Oh kako bih samo želio, da pokosi zemlju ova Smrt koja stoji pored moga kreveta… Ja neću više živjeti… ni svijet ne treba živjeti… Da. Sebičan sam. I pokvaren… i zao. Sve što sam imao uništio sam jer sam volio. Sva ljepota osim prirode morala je umrijeti, izdahnuti pod mojim rukama…
Kada nastupi Tišina
Ti zatvori oči
Nećeš ugledati više
Savršenstvo noći…
Rekoše mi onaj pod kapuljačom, skrivajući svoja lica. Prinio je ruku k mojim prsima… srce mi je oteo, dušu mi je ubio… Sretan sam bio, i s osmjehom u san utonuo imajući na umu samo jednu želju, koju moj razum nije odobravao… Samo još jednom neka me rode, neka živim opet prokleto i sebično… Treba mi života i krvi mi treba… Još želim nanositi boli, s vragom plesati plesove, s vješticama kola voditi… Treba mi života…
U prokletome duša vječno diše
I želje njegove paraju nebo
A srce poštenoga u zemlji trune
Crvi ga izjedaju…
A on cvili na vjetru, cvili jer ga boli
Nitko ga ne čuje jer đavao iznad njega stoji
U Tišini snivaj, prokletniče lijepi
Živjet ćeš u stoljeću drugom,
Zadatak ti je bol njima nositi...
Srce Osvete
Ples mi daj… Ples sa Smrti mi daj… Nju želim, ona mi je cilj… Smrt mi daj, bijes da joj svoj pokažem… na svijet ovaj, na ljudsku glupost, na njih, na sve što mrzim… Sve vas… sve do jednoga pokositi treba… Nju mi dajte, Smrt mi pošaljite, tu lijepu damu… da joj pokažem koga da umiri svojom ljepotom… da je plesom zavedem… jer oteše mi nju…
Mene je poslala, viteza svoga imena, od Smrti blagoslovljenoga, da vas pobijem, da vas istrijebim… da vas više nema… Ona ne želi da dišete, ona ne podnosi vaš dekadentni pogled na svijet… nijednoga od vas… osim nje jedne… samo jedne… jednoga bića… svršenoga… do nje koje je došlo… i reklo… kako da vam se naudi… koliko da patite.
Sa vojskom svojom došao sam kada ste me probudili… iz sna vječnoga… kojega sam sa Smrti u miru snivao… Vječnost sam čekao… u miru… Samo jedan krik probudio je moja čula, u mrtvacu izazvao je osjećaj… samo jedan krik… njezin je bio… Smrt je rekla… Pođi… uništi… meni ih pošalji… meni na sud.
Ugledao sam nju… preplašenu, krvavu, blijedu… oskvrnute duše, tijela čista i nevina, razuma uplašenog, uništenog… Te oči ja sam vidio… u tim očima svoj odraz sam vidio… samo u njima… Vojska se okupila. U susret mi je potrčala, sklonila se u mome naručju, izmučena i krvava… pogledala me i tim pogledom me molila… Neka pate…
U čudovištu mome pojavila se mržnja jača od ičega na ovome svijetu. Oni su je dirnuli… nju su dirnuli… mene su probudili. Dva krika bila su dovoljna da krvopije polete na svoje žrtve. Ljudski rod… bio je na izmaku. Kosili su najprije mlade i dopustili starijima da plaču nad njima… nad svojom mrtvom djecom… nad novorođenčadi slatke krvi… to ih je jačalo, to ih je tjeralo da piju još, da kose još… da se hrane… da ubijaju. Plesali su ples sa truplima, činili masakre… slušali majke kako plaču krvave suze… da… a grimizno nebo pozdravljalo je čovječanstvo na put u propast.
Maknuo sam ju od njih… od onih koji su je povrijedili… koji su joj razum oduzeli. Privinula se uz mene kao da sam spas… Nisam to mogao biti… ali joj to nisam niti objasniti mogao. Na mojim rukama je ležala, gledala je nebo. Drhtala je. Bojala se… Smijeh njezin blagi sam osjetio, izmučenost i želju osvete… njezine rane sam vidio i tada sam shvatio… Ona je biće koje je natjeralo mene… da osjetim… nakon dugo vremena. Okrenula se k meni i dotaknula mi lice rukama. Izgledala je… kao prokletstvo poslano samo za mene, od slatke Smrti… nisam znao… je li ona moj dar? Promatrala je i nasmiješila se. Vidio sam opet sebe u tim tamnim očima. Proklete bile još toliko mnogo puta… i moje da budu… jednom… ako uopće…?
U noći odjeknuo je još jedan njen krik. Dao bih joj svoje postojanje… samo da bude… ali ne… preduhitrila me… Oštricu je zabola u svoja prsa… njezina krv slijevala se niz njezine bijele halje… Dotaknula mi je lice, prinijela moju glavu k svojim prsima govoreći… Pij… Pij od mene, viteže moj… spasitelju… pij od mene, uzmi djevičansku krv ovu… neka te osnaži… samo obećaj… da kosit ćeš njih… prokletnike da uništavat ćeš i dalje… Neka ne dišu više…
Obećao bih joj i bez krvi njene, ali njezina želja i moj poriv… išle su ovoga puta zajedno. Nevinost i grijeh, smrt i život… u nama bio je dovoljan da načinim sebe jačim. Pio sam… iz njenih prsa… pio sam… pio jako dugo… kada je njezino srce prestalo kucati… želio sam ga imati… samo za sebe… Moja nagrada.
Bodežom sam joj iščupao to nevino srce. Gledao sam krv kako teče… ali srce nije kucalo više. Svejedno… bilo je moje… moj simbol vječnosti… novoga jutra koje ću moći promatrati… Njoj sam dao put u smrt vječnu, obećanje i zakletve… da kosit ću njih… da ih više biti neće. Čovjek je biće koje samo luđak može dvaput kreirati… a njih na ovom svijetu previše ima. Sve ih pobiti treba, svima srca iščupati… samo za njeno, samo za nju… za um koji je znao i volio, vjerovao u ono što je postojalo…
Plakat ćemo sutra… mislili su ljudi… ali počeli su plakati mnogo, mnogo ranije… kada su nju uništili, i meni je poslali. Anđeo osvete i mene je čuvao, žrtve sam mu prinosio i nisam odustajao… Zbog srca koje je uz moje samo jednom kucalo. U pepelu je izgorjela… kako je više ne bih vidio… Nositelj uništenja i rata nije mogao osjećati…
Milijun srca iščupanih skupio sam samo za gospu s kojom sam ples plesao… Samo za savršenu smrt. Njoj na dar svih milijun sam odnio… ali jedno sam ipak sebi ostavio kao znak… na onu koja mi je podarila sunce. Vidio sam ga. Novo jutro sam vidio. Sunce kako izlazi i kako zalazi. Jedna suza zasjala je u mome oku… zašto?
Pojavila se iza mene, krvavih prsa… vidio sam… ali nisam želio vjerovati. Nije ga od mene tražila… samo je šapnula Još jedan… od njih… živ je negdje ondje…
Osveta se probudila, zlo je opet oživjelo… i moja zakletva onoj kojoj sam srce uzeo… da ih sve pobiti moram… i hoću… i još jednog… i još milijardu ako treba.
Neka duše u vatri gore… krik neka se čuje… Ljepši će jednoga dana biti samo ako će cijeli svijet izgorjeti u plamenu njezine osvete… a Smrt… će opet plesati...
satanic_harmony@net.hr 
