The Curse
Grmjelo je… bilo je prekrasno u dvorani toj. Svi su se vrtjeli sa svojim parovima… samo moja ljepota bila im je nedostižna. I muškim i ženskim stvorenjima moje rase. Kao odabrani sjedio sam dalje od njih… a tada si ušla u prostoriju. Odmah sam te poželio. Moj vampirski poriv želio te više od ičega… i mada si bila jedna od nas… svejedno sam želio piti tvoju krv… jer će ona biti moja i ničija više… u svojoj boli skončat ćeš… na mojim rukama. Zamolio sam te za ples, pristala si. Drago mi je bilo radi toga. Bila si mlada, utapala si se u mojoj ljepoti podjednako kao i ja u tvojoj… žao mi je radi toga… Valcer je završio… a ja sam te odveo van… u svoje odaje…
Ti nisi znala tko sam ja… ti si me željela… ovo čudovište koje ti je naudilo… nema ljubavi bez boli, niti krasote i ljepote bez ožiljaka vječnih… Da… okusio sam tvoje slatke mlade usne… Ljubio sam te pohotno… i… dok si tako ležala na krevetu od crvenog baršuna… okusio sam te. Krv tvoja ulijevala se u moje ždrijelo… oživio sam… nakon mnogo stoljeća opet sam bio živ… od njene smrti do tebe, nitko me nije probudio… Savršene grudi, blijedo tijelo, mlade oči… želio sam te imati zauvijek… a monstrum u meni rekao je… Sva ljepota umrijeti mora… jer ljepše od nje nema…
Raskidao sam tvoju prekrasnu haljinu, vidio sam tvoje nago tijelo. Ti si me nadraživala svojim riječima… Još, još… još dragi moj… Tada sam te uzeo kao ženu… niti jednu od nje nisam imao… niti sam je želio. Tvoje prokletstvo je bilo to što si joj sličila. Po glasu… i po stasu… sličila si joj… Slatko si zastenjala dok sam zadovoljavao i svoju i tvoju vampirsku požudu… Eksplozija užitka u mojim preponama i tvojim međunožjem… Tada sam se izgubio… oslobodilo se nešto drugo…
Zarinuo sam svoje očnjake u tvoj vrat… opet tvoj slatki nevini uzdah. Ali ja se nisam zaustavljao… pio sam… pio sam… jako dugo… Pokušala si me odmaknuti od sebe… ali uhvatio sam tvoje ruke i čvrsto ih držao… Tada sam zagrizao tvoje poprsje… krv je tekla… a ti, jadnice mala… nisi imala snage ni vrištati… Zadovoljio sam se do kraja…
Izdahnula si poda mnom… a ja sam i dalje pio tvoju toplu krv...
Sat poslije… gledao sam u tvoj lijepi leš. Bez kapi krvi u sebi ležala si ondje. Moji dvorani su me tražili… ali znali su gdje sam. I s kim sam. Nitko mi nije zamjerio zbog ovoga… jer su znali da sve tako prolaze… sve koje dođu u moj zagrljaj… Sotonom su me prozvali… a bilo je mnogo onih koje su u meni željele probuditi osjećaj… samo ona koja to može više nije među živima…
Lijepa… slatka… krvava… i naga… gledala si me staklenim očima. Ledeni pogled me promatrao kao da pita… Zašto?
…izvadio sam sliku iz okvira koji je stajao na komodi… ta crna kosa… crne oči… i bijela put… pohota u njoj i čovječje srce koje je dala vampirskom grofu… nitko ne može zamijeniti nju… a sve slične njoj moraju umrijeti…
Među zidovima odzvanjao je samo glas izmrcvarenog leša…
Još, još… još dragi moj…
Proklelo me sjećanje… kada je i ona to govorila…
Oprosti mi… pomislio sam i poljubio sliku… još jednom, nadajući se da je ovo zadnji put… Ali u dubini sebe sam znao. Ovo je ljepota moga Pakla... mada ga nisam sam odabrao.
...Evo vam malo pa čitajte najdraža moja ljudska gamadi. Onima koji me vrijeđaju... samo im poručujem da ih obožavam... i nadnaravno volim... s time me samo još više ohrabrujete, a moje samopouzdanje raste... ljubomorna vražja čeljdad... pozdrav određenima.
Ave Inferorum
Negdje između…
Oh ta violina prokleta… Neka umukne više… Čuti je ne želim, kida mi dušu ovu nemrtvu. Zašto su me kaznili i oduzeli mi tebe… Na danje svjetlo su te odveli, spalili te živu. Ostavili su u meni samo nemir… i sada poslije mnogo stoljeća tebe i dalje nema. Nema te blizu mene, hladno mi je, više nego ikad prije. Imam samo tvoj krvavi svileni šal… samo… čudno je. Tvoja krv i dalje je svježa, na mojim rukama ostavlja trag. A daleko si. Tamo negdje… među zvijezdama. Zatočena si. Smeta ti svjetlo koje su ti nametnuli. Raj nije tvoj dom. Nije ni pakao… ne. Ne želim te na paklenom ognju vidjeti. Pored sebe te želim, a nema te. Oduzeli su mi tebe.
Osvetio sam te. Pio sam ih… Sve sam ih ispio… svoju sam rasu uništavao radi krvi tvoje prolivene… boljelo ih je, više nego tebe… Trostruko sam im vratio. Sve sam ih poklao. Dok je bijesa u meni… i dalje ću ih kositi. Sve do jednoga, bez biranja. Ne osjećam više. Niti jedna bol ne može me srušiti, već sam dovoljno pao… i ustao se. Najjači sam, jači i od onoga koji je paklom vladao. Oca Pakla sam svrgnuo, vladam svime, i Zemljom ću… samo radi tebe… i tvoje proklete violine koju si mi nekada davno svirala… držala je u rukama… Sagradio sam hram Zla… samo za nas. A tebe nema.
A tek kad se sjetim onih noći… Sve boli koje smo jedno drugom nanosili samo radi ljubavi, samo da se osjetimo… Nemrtvi smo… nismo znali osjećati. Besmrtnici, zauvijek prokleti… Bolom smo ljubav pokazivali… Svaki tvoj uzdah brojio sam, svaka kaplja znoja koju smo uspjeli ostaviti na plahtama crvenim… ili pod vedrim nebom. Tebe sam ljubio, tebi sam bol nanosio, tjerao te da uživaš pod muškim tijelom… a ti si sve to meni vraćala nježnošću besmrtnice… i sada te nema. Ne osjećam. Uništiše me, oteše mi tebe.
Vjetar me neće odnijeti još dugo vremena. Mnogo ću oluja još proći. Jako, jako mnogo… I onda ću nestati kao i ti. Suncu, novom jutru dat ću svoje tijelo…. Ali tebe neću naći. Nemam ja pristupa Raju, tamo gdje si ti. Vladat ću u donjem carstvu, okupit ću vojske paklene… i zbog tebe srušiti Raj. Natjerat ću sve da ti padnu pred noge…
I opet ćeš moja biti, i opet ću te mučiti… tvoj dah na svojim prsima osjetiti, u boli čuti tvoj smijeh… do tada mnogo vremena će proći… ostaj mi u duši mračna jer od svog prokletstva i od onoga koji te ženom načinio… pobjeći ne možeš… i u dubini sebe nećeš. Nema anđela koji će opstati kada ustane ovaj koji ovo piše krvlju svojom… dotada… sačuvaj grijeh naš u svome srcu… koje sam ti ukrao.
Evo... malo... post. Pošto ja znam da vi volite priče mladoga Lucifera... i znam da sam vam neodoljiv i da ne možete bez mene. Jebiga, takav sam. Napaljujem ljude.
Uspavanka
Sviram ti sviram… sviram ti pjesmu boli. Ti spavaš. A tako lijepo spavaš. Ne osjećaš me da sam pored tebe, da pratim svaki tvoj uzdah. Dišeš polagano i savršeno. Spokojno sanjaš ono što se događa u tvojoj podsvijesti… Približit ću ti se i pjevat ću ti pjesmu boli… Shvati, lijepo moje dijete… čovjek si. To je tvoja propast. Sav ljudski rod… opća dekadencija. Ne vidite više od sebe, ne osjećate ono što je više vrijedno. Zadrti ste i neusmjereni… Ali ti… ti mi se sviđaš. Što misliš, tko je čovjeku podario svijest o svijetu? Što misliš… za što svi vi ginete? …slušaj pjesmu moju dok ti tiho pjevušim…
Tiho da te volim ljubavlju nečovjeka
Sine moj… da spoznaš ono vrijedno
Da zadaš mi žrtvu svoju, krvi da mi daš
…oživjet ćeš mene… jer i ja volim.
Sviram ti, sviram… sviram tebi pjesmu boli. Zaštititi te želim od uništenja jer te volim kao sina. Propast od mene nije pošla, već je najavljena u svetim knjigama… a za tebe se bojim. Zato želim da pođeš sa mnom, daleko od ovog mjesta… ono je iskvareno. Pakao ste na zemlji napravili, vi ljudi, pokvarena gamad, čeljad stvoritelja svoga… ako vas već tako voli… zašto vas nije tada prosvijetlio? …uništavate moje najmilije, razum nečovjeka se gubi… frulom mu sviram pored kreveta, krvi svoje mu dajem, blagoslivljam ga svime što posjedujem… a vama… zatvaram posljednja vrata.
Tiho da te volim ljubavlju odbačenoga
Sine moj… da shvatiš kako boli
Da zadaš mi žrtvu svijeta, i sa mnom pođeš
…da staneš uz mene… da krvi tvoje više ne bude…
Sviram ti, sviram… sviram sinu svome pjesmu boli svoje… Iznad njegove glave stojim, sa svom nježnošću na srcu svome, da ti dam, da te krvi svoje napojim. Vrijeme ide, povratka natrag neće biti, nestat će sve. Tama biti će tvoj jedini prijatelj, Tišina, moja vjerna prijateljica tješit će te dok budeš plakao… sine moj. Samo zovi me, krikni iz dubine duše i ja ću te čuti. U tami naći ćeš istinu, ja ću tada doći, tebe ću povesti… Na mjesto gdje se srebrni Mjesec smije… da budeš smiren. Boli velike čekaju te još, ja sam samo upozorenje dao… Pad te očekuje… ali sjećam se i ja… trenutka kada sam pao…
Tiho da te volim, tebi pjevam
Svoju osvetu ću vratiti… Sine moj…
Nemoj me zaboraviti kada oči otvoriš
I kada nova zora te pozdravi…
Sjeti se očeve pjesme boli…
Pjevam ti, pjevam…
Sviram… samo tebi.
...mala uspavanka onima koji razumiju. oni koji ne... žao mi vas je. Možda ćemo čekati samo jedan dan... a možda sljedećih tisuću godina. Slatko snivajte. Ako čujete da vam netko pjevuši tiho... na vama je hoćete li se probuditi i otjerati to nešto... ili uživati.
U smrti da živiš vječno… od ljubavi moje satkana.
Sad dok si ovdje preda mnom tako čista i nevina… suze liješ, samo ne znam radi čega. Ljepše nisi mogla poželjeti… vjeruj mi. Nije mala stvar kada smrt te zavoli. Ne skrivaj se od mene. Stani već kao žena, otkrij svoje grudi i daj mi sebe. Ja ne biram mnogo… ali tebe sam izabrao… Tebe, ženo. Pozivam te da mi se pridružiš na prijestolju paklenom… ali prvo tvoju čistoću ja želim uzeti. Ne vjeruješ? Oh… samo lezi… ja ću ti pričati priču o palom anđelu… koji je samo bio human… ništa više… volio je ljudski rod i zato je kažnjen… Da… opusti se. Ja sam taj koji će imati tvoju kožu, usne… tvoju krv okusit ću sada… i ljepšeg poljupca poželjeti ne možeš… Kao da te proždire milijun prljavih jezika, utapaj se sa mnom u slatkom grijehu, napoji me uzdasima strastvene boli koje ti zadajem… ja… ja ću te voljeti, ubiti te, oživjeti te… Nitko drugi ne… jer nitko ne voli kao Lucifer. Da… prepusti mi sebe, daj da te učinim ženom. Svojom, jedinom… i ja volim… i ja znam voljeti, jer je to jedino što sam tražio… Daruj mi sina… sina mi daruj… sada. Daj mi sina… neka ovlada Paklom kada sruše mene. Kada probudiš se… ovo će biti samo san… za tebe… a ja sam ti u tom snu dao dio sebe koji nosit ćeš uvijek. Iako me Sotonom nazivaju, Lučonoša, Svjetlonoša moje pravo je ime. Svjetlost sam ti dao, grešnice… Ništa drugo… I život bića noći, i onoga kojega u sebi nosiš…
...moj mali tekstič... ha ha ha... ludilo,nema šta... Posvećeno Horni i onoj drugoj grofici od koje nestrpljivo očekujem svoj novi dizajn... Ave Inferorum! 
Dakle... Čovječanstvo moje...
Napokon tu... među vama... Došao sam, a niste me čekali.
Rođen kao dijete koje nije željeno, ali o kojem se pisalo...
Ne znate, zar ne? Hmm... ali čekali ste me.
Što sam, tko sam... pitate se svi. E pa znajte, to vam neću
baš odmah reći. Ja sam onaj koji će vladati poslije... Onaj
koji svima vama donosi noć.
Da... Noć... prekrasna... ljubavnica sotonska. Pa što?
U njoj uživate svi vi. I moram reći, oduševljavate me time...
Napokon izađoh među vas žive... Nije dugo trebalo samo...
Jedno je bilo potrebno. Onaj koji će me probuditi. Ono nešto.
A tako mi je lijepo, tako sam oduševljen ovim što vidim.
Čovječanstvo je otišlo u kurac davnih dana, povedeni ste
mojom silom, vodili ste ratove... ali vama je bilo dobro.
I meni je bilo super... Ali ja sam ono što na kraju ostaje.
Sve vas ja jako volim... Međutim, ne vidim vas žive. Vidim vas...
Kako ležite u krvavim mukama, kako vas boli... zbog svega što ste
napravili njoj i njemu i njoj i njemu... ah kako volim onoga
koji rođen je od Tišine... Ono ga posjeduje, a ja posjedujem vas.
Samo vas. I dovoljni ste mi. Zato što vas toliko volim... zato ću vas,
dragi moji... i uništiti. U sebi uvijek ćete imati jedan dio mene.
Ja sam GRIJEH. Vaš grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh...
da... ja... i vi... samo mi... na kraju ostajemo. Nema Raja... Nemojte
mu se uopće nadati... a sada vas pozdravljam... Idem... u noć...
Jer krvi mi treba! Krvi izdajničke mi treba! Kako i kaže ono čemu
posvećujem ovo... Krvi izdajničke daj mi da pijem...
Doći ću ja i do vas... ne brinite...strong>
Ovo je mali uvod u moje prijetnje svijetu. Mrzim čovječanstvo, da.
Pa što? I svijet oko sebe, pa što? Netko MORA.
Ovo posvećujem također i osobi zbog koje napravih ovo
a to je Horna, ili vama poznatije biće kao Nemo.
To je... car/carica... nemam pojma što, ali hvala mu jer...
Vratio/la (moram tako, inače će pizdit da se ne poštuje
dvospolnost tog bića) me među žive.
Svi smo mi... ništa drugo nego GRJEŠNICI.
Prihvatite to...
