Sami projekt spašavanja naše izvorne pasmine od izumiranja desio se sasvim slučajno.
Naime ljudska narav ie takva da kada smo zainteresirani za nekakav hobi, a to te u ovom slučaju uzgoj malih životinja, onda su nam prepreke lako savladljive. Tražimo svu moguću literaturu, bucamo po internetu, tražimo i van granica naše domovine.
Slućajnost je htijela da mi 2001.godine u ruke dospije jedan specijalizirani časopis- "Geflugel-Borse", i u nemu naiđem na reportažu Michaela von Luttwitza sa naslovom "Ausgestorben: das Dalmatiner huhn"("Izumrla: Dalmatinska kokoš").
Tu se u principu objašnjavalo kako svake godine sa lica zemlje nestaju, odnosno izumiru brojne pasmine i kako je to veliki gubitak itd. Tom prilikom pohvaljuje uzgajatelje širom Njemačke koji se bave ciljanim uzgojem i tako čuvaju svoje, a i tuđe ćistokrvne pasmine, a što je zaslužilo svako priznanje i potporu svoje države. Pa dalje objašnjava kako postoje mnoge pasmine koje šira javnost nije upoznala a već izumiru ili su izumrle.
Za primjer se navodi Dalmatinska kokoš, kao genetski puno vrijedna pasmina, skromnih zahtijeva za uzgoj, vrlo iskoristiva kao nesilica i ponajbolja za za držanje u uvjetima , kao što je Dalmatinski krš.
Moram priznati da me zapeklo u duši kako to stranci bolje poznaju i više cijene našu baštinu nego mi sami. A ne radi se tu samo o kokošima,(mada će neki reći" ma neš ti važne stvari- kokoši????" i sl) , tako smo mi radi svoje aljkavosti, a mogli bi reći i zaostalosti, skoro izgubili našeg najljepšeg goluba Dalmatinsku zimovku, jer su je upravo Njemci spasili od izumiranja, napisali standard i uveli u registar svojih pasmina, a sada se "Hrvatski savez udruga uzgajatelja malih životinja " uporno bori da je vratimo pod svoje okrilje. Mislim da ću biti skroman ako izjavim da u Njemačkoj ima više uzgajatelja te pasmine, nego u Hrvatskoj golubova Dalmatinske zimovke. Za one koji ne znaju to je jedna od najstarijih pasmina golubova , jedan od najljepših golubova boje na svijetu, a na području Dalmacije obitava još od starih Ilira, itd itd...
Tako vjerovatno u daleku prošlost seže i postojanje Dalmatinske kokoši, što je i logićno. Kokoši su najprije udomaćene u Aziji i odatle se šire prema zapadu. Što se tiće Europe, normalno je da većina trgovačkih putova vodi preko Mediterana, pa je na tim prostorima i najprije udomaćena kokoš , te se nastavlja prilagođavati i oblikovati u svojim klimatskim uvjetima.
Svakako se u nekim starim opisima pasmine navodi da je Dalmatinska kokoš po tipu PRATIP EUROPSKE KOKOŠI.
Kako su se u mojoj obitelji uvijek volile i držale domače životinje, sjetio sam se da su moji djedovi, a i moj otac, imali kokoši koje u potpunosti odgovaraju opisima spomenute pasmine, imao sam potpunu percepciju što moram tražiti.
Uz dužno poštovanje prema von Lottwitzu nisam mogao vjerovati, ni prihvatiti da je nešto izumrlo, što sam svojim oćima vidio da trći po našim dvorištima i kamenjaru.
Obavljeno je: traženje živih jedinki po cijeloj Dalmaciji, pisanje prijedloga radnog standarda, strogi selektivni uzgoj, prikupljanje stare dokumentacije, izlaganje na državnim izložbama, pisanje radnog standarda. Stručno se kaže pasmina je u razvoju ( mada se ona razvila prije mnogo stoljeća), te bi trebalo slijediti službeno priznanje pasmine od Hrvatskog saveza udruga uzgajatelja malih životinja i Hrvatskog ministarstva poljoprivrede, odnosno Hrvatskog stočarskog centra.
Kad sagledamo sveukupnu situaciju to je zasigurno naša najstarija izvorna pasmina peradi, to je naša Hrvatska prirodna baština, sa kojom trebamo pošteno i odgovorno baštiniti. Ima u našoj domovini još puno posla na spašavanju pasmina koje su nazovimo zaboravljene, odnosno uopće nisu poznate, pogotovo široj javnosti.
Po nekim mojim skromnim saznanjima, mislim da bi se od izumiranja mogli spasiti i naš kontinentalni oblik domaće kokoši- Živićarka , Istarska kokoš, Hrvatska patuljasta kokica....., u domenu stočarstva neću zadirati , mada bi se i po tom pitanju imalo što za reći.
Koliko je jedna zemlja bogata oćituje se i po tome koliko izvornih pasmina životinja i koliko autohtonih vrsta biljaka ima.
Zato ljudi i uzgajatelji potrudimo se da našim potomcima ostavimo i bogatiju prirodnu baštinu u naslijeđe.
