Dalibor Onlain

Web consigliere

uvodna

info:
googlaj me
geolokacija
poslovno

mail/sms:
dalibor@gmail.com
099/311-9106
zrikka

arhiva:
ožujak ' 09
kolovoz ' 07
veljača ' 07
lipanj ' 06
travanj ' 06
prosinac ' 05
studeni ' 05
listopad ' 05
rujan ' 05
kolovoz ' 05
srpanj ' 05
lipanj ' 05
svibanj ' 05
travanj ' 05
ožujak ' 05
veljača ' 05
siječanj ' 05
prosinac ' 04
studeni '04
listopad '04
rujan '04
kolovoz '04
srpanj'04
lipanj '04
svibanj '04
travanj '04

< rujan, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Objašnjenja
Pisani tekstovi su isključivo moji kao privatne osobe i izraženi u slobodno vrijeme. Neka prava pridržana CC

mobilno/foto:




ZA ČITATI

HVALA

11.09.2011., nedjelja

Borba u oblaku prašine

Fantazmagorična kratka priča koju sam napisao povodom 10. godišnjice napada na New York i rušenja blizanaca. Priča jednog skeptika.


Vidio sam rat.

Ljudi su isprva bili poput mirnih promatrača u muzeju. Šetali su raskošnim arhitektonskim zdanjem gore pa dolje. Stubišta su bila prostrana, dobro popločena s okomitim stupovima poput onih u grčkim hramovima.

Na licima ljudi stajao je neopterećeni i znatiželjni pogled.

Mogao bih se zakleti da su neke gospođe i gospoda bili aristrokratskog držanja. Atmosfera je bila idilična. Nitko nije slutio zlo koje je vrebalo iz prikrajka.

Običan dan. Sasvim običan sunčani dan u velikom gradu čiji rubovi se golim okom nisu mogli odrediti.

Oko velebnog zdanja ulice su krivudale sve do obližnje rijeke. Na obalama rijeke nije bilo ničeg neobičnog.
Pa ipak, pijesak se na obalama bljeskao poput razbacanih grumena crne zemlje. Ali to je bila varka i iluzija koju su svi dobro prihvaćali.

Idiličan dan je prekinut uzvicima očaja. Vrisak na sve strane. Guranje na stubištima je počelo. Svi su odjednom htjeli izaći iz tog zdanja kojim je odjekivala prigušena glasnoća vriske i podmuklog praska.

Mjesto više nije bilo sigurno.

Nastalo je komešanje i stampedo na izlazima. Nitko više nije bio siguran.

Ovdje nije vladao jedan neprijatelj. Zavladao je kaos i borba svih protiv svih.

Tko je prijatelj, a tko neprijatelj ? Nije se moglo utvrditi letimičnim pogledom. Došlo je do pucnjave, ljudi su padali i posrtali. Na stubištima, na terasama, u velikim i malim sobama.

Nastala je borba za život. Mnogi su se sakrili na obalama rijeke koje su stršale poput obrambenih nasipa. Nigdje se nije moglo zaista sakriti od ludila i očaja koje je zavladalo okolicom.

Nitko nije želio izgubiti glavu jer bila to bila glupa smrt koju nisu ničim zaslužili. Pritom se nije moglo nevidljivom neprijatelju pogledati u oči , prije nego što bi đelat mogao izvršiti svoju dužnost.

Većina ljudi istrčala je iz mišje klopke velebnih zgrada.

Zgrade su bile povezane, ali odvojene najčešće dvorištima i vrtovima. Ljudi su u nevjerici gledali kako se urušava crkva u daljini. Kada je buka prestala, ostali su stršati samo pojedini zidovi.

Znali su da je vrijeme posve otići. Nestati što dalje od ovih prokletih zgrada, pripremiti se na kolaps obližnjeg monumentalnog zdanja čiji temelji su bili povezani sa temeljima srušene crkve.

Trčali su što dalje od mjesta za koje su znali da će se uskoro pretvoriti u ogromnu hrpetinu razmvrljenih zidova i krovova.

Tko je kriv za ovaj očaj, teško je bilo reći ili pogledom naznačiti. Riječi nisu navirale. U očima ljudi carovala je nevjerica i strah. Odjednom je sve postalo moguće.

Svi su bili protiv svih, čak i na ulicama koje su vodile prema rijeci.

Bježeći od velikog zla, neki ljudi su bivali pokošeni rafalima za koje nitko nije mogao utvrditi odakle su dolazili. Nije bilo nikakvog reda ili pravila. Smrtni meci letjeli su prema niskom i visokom čovjeku, mršavom ili debelom, dobro ili loše obučenom, gladnom ili sitom.

Rafali kao da su željeli poslati poruku ljubomorne zvijeri koja je smatrala da ako već ona mora umrijeti, drugi nesmiju živjeti.

Potpuni kolaps velebnih palača zatutnjao je okolicom, velika buka i oblaci prašine u obliku gljive uzdizali su se pored rijeke i daleko dalje od rijeke. Prašina se širila u svim smjerovima baš kao i oni rafali maloprije.

Sve je utihnulo. Šok je obuzeo svako živo biće koje je izvuklo živu glavu. Čulo se samo pojedinačno kašljanje i hropac. Iza koprene prašine, preživjeli su se pitali jesu li doista živi.

Bol je bila tupa i preteška za nositi. Mnogi su ležali na obali rijeke i gledali u daljinu, a pogled se prostirao samo nekoliko metara.

U odrazu ove rijeke više se ni Narcis nebi prepoznao.

Dakle, živi smo. A borba svih protiv svih - nastavila se.


@ 2011 - IKM

- 10:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se