U 10 ujutro probudio me čovjek u vezi razgovora za posao u knjižari. Prije toga sanjala sam hrpu manijaka u starom potkrovlju u Dubravi kako mlate nekoga do smrti, a ja se iskradam u prizemlje i zovem policiju. Naravno da ne želim raditi u jebenom Jankomiru, ali na mobitel kažem "Svakako, svakako, vidimo se sutra", pa pošaljem mail u smislu - ako je i knjižara na Jankomiru, ja odustajem. U oglas nisu stavili lokaciju.
*
Pamtim Dana od prvog srednje s prospekta od Rock Akademije. Fotografija na prospektu bila je crno-bijela, imao je kosu do ramena, na krilu crnu električnu gitaru. Gledao je u nekoga tko je stajao lijevo od osobe koja ga je fotografirala. Mislim da se malo smiješio, ali u globalu mi je bio samo jako prekrasan, zbog toga sam ga pamtila. Drago mi je što sam mu rekla da smo u to vrijeme svi u njega bili malo zaljubljeni
prije no što si je učinio
to što si je učinio.
On je na to odgovorio:
Dobra stara vremena!
*
Taj puta nisam se vraćala noćnom trieščetvorkom do Dubrave, recimo da nije odmah bilo perioda latencije, nije se stiglo do doma sve pretvoriti u smrt.
Zapravo je bilo puno nespavanja, i začudo, raznih gradova u kojima sam bila jako davno; nekih krcatih, nekih potpuno praznih.
Bilo je prevruće da se razmišlja, danima sam u sebi nosila grč, panično zgražanje od iskazivanja, u strahu da će rezultanta biti patetična.
Razmišljala sam kako da si pomognem sa svim time i odlučila sam
reći jednu rečenicu o onome što se zapravo dogodilo
i dala si primjer rečenice.
Zvučala sam kao robot.
18:53 - { 0 } Komentiraj
-
On/Off
|
|