Ja sam vječiti optimist.
Ono što me ne ubije to me ojača !!!
Mislim i osijećam...
Prošla su vremena kad je rad bio zdrav za dušu i tijelo, kad je na radnom mjestu socijalno okružje bilo ugodno i poticajno, kad je rad zadovoljavao osnovne potrebe čovjeka kao društvenog bića: potrebu za sigurnošću, pripadanjem, samopoštovanjem.
Ah, prošla su ta vremena............................................................................
Rad posvuda postaje pakao, ludnica. Oni koji su nakon masovnih otpuštanja imali sreće ostati na poslu, rade u atmosferi neizvjesnosti i straha od gubitka posla i valjda se zato ponašaju jedni prema drugima ružno. Grebu...
Mislim da se neprijateljsko ponašanje na radnom mjestu događa se i zbog sukoba i frustracija vezanih za prava, obveze i položaje. Ali zašto baš na mom poslu...?
"Ljudi su poput dragog kamena koji u svom prirodnom stanju izgleda poput običnog kamena i kao takav nema veliku vrijednost. Tek nakon obrade, brušenja i poliranja, on zablista. Tako i ljudi, tek onda kada "izbruse" svoje ponašanje i način ophođenja prema drugima dobiju svoju pravu vrijednost."
