Terorizam je ušao na ulice glavnog grada Hrvatske

23 listopad 2008

Još jedno ubojstvo Zagrebu, pa dokle će to tako gosp. Sanaderu i Bandiću?

Dio ovog teksta prenjet iz Večernjeg lista

U povodu ubojstva vlasnika Nacionala Ive Pukanića i Nike Franjića iz distribucije NCL Media Grupe, izjavu javnosti uputio je predsjednik Stjepan Mesić.
- Večerašnjim atentatom u kojem su poginuli novinar i izdavač Ivo Pukanić i stručnjak za marketing tjednika Nacional Niko Franjić, terorizam je ušao na ulice glavnog grada Republike Hrvatske. Kriminalno podzemlje suočilo je pravnu državu i cijeli sustav s izazovom s kakvim se do sada nismo susreli. Svaki građanin Republike Hrvatske s pravom se večeras pita: tko je slijedeći?

Na teror i terorizam država i sustav moraju odgovoriti trenutačno, energično i sa svim raspoloživim mjerama. Inicirao sam sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost u čijem će radu sudjelovati i predstavnici parlamentarnih stranaka. Ovo je trenutak kada naše društvo mora biti jedinstveno. Pitanje s kojim se suočavamo jest: ili mi, ili oni, pri čemu "mi" znači pravna država, funkcioniranje institucija sustava i sigurnost građana, a "oni" - kriminalci, teroristi i mafijaši.

Ako se do sada čekalo, vremena za čekanje sada više nema. Očekujem i tražim od svih relevantnih institucija i dužnosnika da s krajnjom odgovornošću ispunjavaju svoje dužnosti, svjesni činjenice da su unutrašnji mir i sigurnost svih građana njihov najpreči cilj - kaže se u predsjednikovoj izjavi koju je medijima uputio njegov Ured.

Naslov mnogo toga govori pametnome a ja bi možda bio i oštriji rekavši:
- Terorizam je ponovo ušao na ulice glavnog grada Hrvatske

Stvarno je pitanje tko će biti slijedeći te da li je ovime otvoren lov svakog psihopata koji ima oružje ili svakog mafijaškog teklića koji baulja od jednog do drugog mafijaškog bosa ili će mo zbog svega ovog biti prisiljeni sami se ponovo naoružati te na taj način postati "sigurniji" ili putujuća naoružana opasnost na cesti. Poslije ovog čina vrlo ozbiljno razmatram nabavku kratke i duge cijevi kojom ću osigurati sigurnost sebe ali i onih najbližih koji me okružuju.

Fijasko ove korumpirane vlasti i svih političara iz vladajuće ali i oporbenih stranaka su došli na naplatu a ovime banda mafijaška pokazuje da ih se nimalo ne boji te da oni na vlasti nisu uopće nedodirljivi te da bi i sami ovo mogli kad-tad očekivat.

Dame i gospodo pošteni građani uzmite stvari u svoje ruke i nabavite si podhitno nešto čime ovome smeću koje nas uznemirava možete kvalitetno i kvalitativno odgovoriti jer policija osim što tapka bogtepitajgdje još nije nimalo dovoljno sposobna da se uhvati u koštac a ovako nečime. Primjer imate u obuzdavanju huliganizma na stadionima ali i na gradskim ulicama gdje je najfriškija žrtva objesnosti i roditeljske nebrige rezultiralo gubitkom mladog Lukinog života.

Translate:
Another murder Zagreb, and how long will it so Mr. Sanader and Bandic?

Part of this text transfer from the Vecernji list

On the occasion of the murder of the owner Nacional Ive Pukanica and Nike Franjic distribution of NCL Media Group, the public statement to the President Stjepan Mesić. - Tonight assassination attempt in which they killed a journalist and publisher Ivo Pukanic and marketing specialist for the weekly Nacional Niko Franjic, terrorism has come to the streets capital of the Republic of Croatia. Criminally underground face the legal country and the whole system with the challenge with what is so far we have not met. Every citizen of the Republic of Croatia to the right tonight to ask: who's next?

On terrorism and terror states and the system must respond immediately, vigorously and with all available measures. I initiated the convening of the national security whose work will participate and representatives of parliamentary parties. This is a moment when our society has to be unique. The question that is facing: either we or they, too, the "we" means the legal state, functioning institutions of the system and the safety of citizens, and "they" - criminals, terrorists and mafia.

If you are up to now check the time for waiting is now no more. I expect and require of all relevant institutions and officials that the end-liability company meet their responsibilities, aware of the fact that the internal peace and security for all citizens of their the most important goal - said in a statement president by the media, sent his office.

A title that speaks a lot pametnome and I would perhaps was sharper and saying:
- Terrorism has once again entered the main street of town in Croatia

Really a question of who will be next and whether he acknowledges that hunting is open every psychopath who has a weapon or any mafia postman who walk from one to the other mafia boss or will be because of all this will be forced themselves to rearm, and thus become a "safer" or traveling armed danger on the road. After this act very seriously considering the purchase of short-and long pipes that will ensure the safety of themselves but also those closest to me surround.

Fiasco of this corrupt government and all politicians from the ruling but also opposition parties have come to a charging hereby mafia gang shows that none of them are not afraid and that those in power are not at all untouchable, and that you could when this then-expected.

Ladies and gentlemen honest citizens take things into their own hands and buy thou podhitno something which this garbage that we can hound quality and qualitative answer because the police except that pat Godandaskwhere yet not at all enough to be able to take in a in caring for solutions with something like this. Example you have to curb hoodlum*s on stadion but also on the city streets where the most frisk victim wanton and parental neglect resulting in a loss of a young Luka's life.

Uskoro/Soon

20 listopad 2008

Od srijede 22.10. krećem sa novom temom a vezana je uz naš planet koji tako nesmiljeno ne pazimo nego žestoko uništavamo prirodu i prirodna staništa, životinjski svijet te kao da će se sve sutra ponovo obnoviti bez razmišljanja da bi ono što smo naslijedili bi morali ostaviti i našem potomstvu.

Nažalost svakodnevno imamo prilike vidjeti u svojem okruženju kako pojedini susjedi, građani našeg grada, stanovnici ovog planeta devastiraju okoliš koji ih okružuje bez ikakvih sankcija ili ikakve moralne kritike ljudi, društva ili okoline koja ih okružuje a njima je to dodatni poticaj za daljnje uništavanje i bahatost.

Pokušat ću time, mada znam da će to biti samo jedna kap u moru problema koji nas okružuju apelirat na sve nas da pokušamo tim mentalnim prapovijesnim bićima koja su nam u susjedstvu objasniti da je kameno doba odavno prošlo te da bi valjalo da krenu na stepenicu više u svom mentalnom razvoju te da se počnu doličnije ponašati u okolini koja ih okružuje te da postanu vrijedni članovi te okoline.

Znam da u današnje vrijeme recesije koja nam kuca svakodnevno na vrata je trošak od nekoliko desetaka megabajta prometa velika stavka no filmovi će ići dva puta tjedno te na taj način ću pokušat smanjiti dodatni promet vašeg interneta i nadam se da će te uživati u tome što će te moći vidjeti te ujedno možemo biti zahvalni National Geographicu što nam omogućava da uživamo u našem planetu kojeg bi istinski trebali voljeti. Filmovi će biti na hrvatskom jeziku no biti će i engleska verzija istog koja će se moći skinuti ili pokrenuti u posebnom prozoru.

Translate:
From Wednesday 22.10. moving with a new theme is related with our planet so cruel that does not let severe than destroying nature and natural habitats, and the animal world as if everything will be renewed again tomorrow without thinking that what we have inherited have to leave and to our descendants.

Unfortunately, every day we have a chance to see in your environment to some neighbors, the citizens of our town, the inhabitants of this planet devastate the environment that surrounds them, without any sanctions or any moral critique of people, society or the environment that surrounds them, but to them it was an additional impetus for further destruction and sauce.

I will try to do this, although I know that this will be only a drop in the sea of problems that surround us addres to all of us to try these mental prehistoric beings who are in the neighborhood to explain that the stone age has long passed and that would be to move to step more in their mental development and to start seemly behave in the environment that surrounds them and to become valuable members and the environment.

I know that nowadays the recession that we knocks on the door every day is the cost of tens of megabytes of traffic a big item but the movies will go twice a week so that I will try to reduce the additional traffic your internet and I hope that you will enjoy what will and be able to see and at the same time we can be grateful to National Geographic, which allows us to enjoy our planet, which would be true love. Movies will be in the language but will also English version of which will be able to be downloaded or run in a separate window.

IGRANJE/PLAYING

16 listopad 2008



Trajanje minuta ili dvije, veličina filma je 2,3 megabajta.


Molim pričekajte da se film učita ...

Za gledanje ovog filma obavezno je potrebno aktivirati ili dopustiti aktivaciju Windows Media Player Active X kontrole za IE i Firefox preglednike.

Sudar

15 listopad 2008

Kratka priča u slici

Kako je Potjeh tražio istinu - III

10 listopad 2008

Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine

III.

Tako proživješe Potjeh i bijes zajedno na kamenitom zaravanku, i tako prvog dana, tako i svaki dan: bijes kvari i ometa posao Potjehu.
Istom svane lijepo jutro, a Potjeh ustane od sna i raduje se: "Tiha li dana, radosti moja! Danas ću se dosjetiti istini!" Al eto, već se sa divljake prosipa puna šaka jabuka po Potjehu, te mu sva glava zveči i sve mu se misli pometu. A ona se nagrda sa divljake smije i prenemaže od smijeha. - Il se opet Potjeh u hladu ponajbolje zamisli, i sve mu se čini: "Eto, eto, sad će mi sinuti u pamet, sad ću se domisliti istini!" A ono bijes u onaj čas izdaleka namjeri sa bazgovom cijevi i polije Potjeha mlazom one hladne vodice, te mu se odmah izgubi u glavi, što god bijaše smislio.
I štogod ima ludorije, štogod ima blezgarije, to bijes po zaravanku stvara. A još bi nekako i bilo, da se nije Potjehu nekuda i mililo gledati ove ludorije. Koliko promišlja o svom poslu, toliko mu se oči otimaju, da gleda što li sve stvara ono ludo čeljade.
Dogrdjelo to već i samom Potjehu, jer ga sve više želja mori, da se k djedu vrati, a vidi da se uz ovog bijesa nikada neće dosjetiti istini.
- "Moram se ja njega riješiti", odluči Potjeh.
Ele, jednoga jutra zamislio bijes novu dangubu. Popeo se on navrh stijene, na kojoj bijaše strma vododerina u kamenu, zajašio glatki klipić i spustio se po vododerini kao munja. Omili bijesu odmah ta igra kao nijedna druga, te mu se prohtije društva za nju. Uze on dakle travu i zazviždi u travu preko stijene i šume, a ono iz grmlja, kamenja, iz rakite i šaša dotrkaše, dođipaše sve mali bjesovi kao onaj prvi. On njima zapovijeda, a oni svaki uhvatiše po klipić, pa na stijenu. Pa da vidiš, kada sjedoše na klipiće, te kad poletješe niz vododerinu! A bilo ih je svake ruke i svakog plemena bjesovskoga. Crveni kao crvendaći, zeleni kao zelembaći, rutavi kao janje, golišavi kao žabe, rogati kao puž, šušati kao miš. Takvi oni lete niz vododerinu na svojim klipićima, kao luda vojska na ludim konjima. Lete niza stijenu, jedan drugome za petama i ne zaustavljaše se do pol zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljahu na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga.
Tako se spušta i hohoće luda družba dva-tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo-tamo, amo-tamo, al onda odluči Potjeh: "E, nema smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava sam došao ovamo."
A Potjeh je opazio, da sa vododerine silaze klipići baš pravcem prema zdencu, pa da nema onoga kamena sa mahovinom, odoše bjesovi strmoglavce u zdenac. Prikuči se dakle Potjeh onomu kamenu, pa kad se bjesovi uz hohot i grohot spustiše na svojim klipićima niza stijenu, a moj ti Potjeh brže odvali onaj kamen, i poleti luda vojska pravcem do zdenca. - Do zdenca, pa u zdenac, naglavce sve jedan za drugim, sve jedan preko drugoga: i crveni kao crvendaći, i zeleni kao zelembaći, i rutavi kao janje, a golišavi kao žabe, i rogati kao puž i šušati kao miš, a prvi među njima onaj, koji se bješe Potjeha nadovezao.
A Potjeh odmah navali onaj kamen na bunar, i eto, tako se uhvatiše bjesovi kao muhe u loncu.
Obveseli se Potjeh, kako li se riješio bjesova, pa ode da sjedne i da se sada na miru dosjeti istini.
Al jao si ga njemu, jer se u zdencu počeše vrtjeti i bjesnjeti bjesovi kao još nikada. Iz zdenca počeše na sve pukotine iskakivati sitni plamečci, što su ih od ljute muke bacali bjesovi. - Stadoše žišci skakutati i titrati oko zdenca, te Potjehu odmah zakruži glava. Zatvori Potjeh zato oči, da mu ne smetaju žišci.
Al ono u zdencu tolika galama, buka, piska i lupa, cvil i lavež, kucanje i zapomaganje, da Potjehu sve uši pucaju, pa gdje bi mogao o čem da misli! - Zato on začepi uši, da ne čuje.
Al onda poče do njega pridolaziti para i sumpor i čađa, što su ih u smrtnoj stisci puštali na pukotine zdenca bjesovi. - Okruži čađa i sumpor Potjeha i stade ga gušiti i gušiti.
Spozna dakle Potjeh, da tu nema hasne. "E, sada vidim bolan: poklopljeni bjesovi sto puta gori, od puštenih", reče Potjeh. "Pa hajd da ih pustim, kad ih se ne mogu riješiti. Opet mi je lakše uz njihovu lakrdiju, negoli uz toliko zapomaganje!"
Ode on dakle tamo i otklopi kamen, a uplašeni bjesovi ko divlje mačke poskakaše na sve strane i utekoše kud koji u goru i nikada ih više na zaravanak.
Ostade samo onaj jedan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove, jer on od straha pred Bjesomarom nikako nije smio da ostavi Potjeha.
Nego i on se od onoga dana nekuda malo smirio i više poštovaše Potjeha nego dosele.
I tako se njih dva nekako pogode: obiknu jedan na drugoga i stanu živjeti jedan uz drugoga.
Al eto već minulo gotovo godinu dana, a Potjeh još ni izdaleka da se domisli istini: što li mu zapravo bijaše rekao Svarožić?
Kad već godina blizu, al bijesu počelo dozlogrđivati.
- "Dokle ću ja ovako ovdje bivati?" - pomisli on. Stoga jedne večeri, kad je Potjeh baš bio nakanio da zaspi, dođe bijes do njega i reče:
- "A kako ti to, golube, sjediš ovdje već malone godinu dana i što će to tebi? Eno ti možda djed na krčevini već i umro za to vrijeme!"
Zaboli Potjeha srce, kao da ga iglom ubolo - al on reče: - "Eto, tako sam odlučio, da ne idem odavle, dok ne doznam istine, jer je istina preča od svega." Tako reče Potjeh, jer on bijaše pravedan i blagosloven.
No Potjeha se duboko kosnulo, što je bijes spomenuo o djedu, i cijele noći ne mogaše Potjeh da zaspi, nego se kida i lomi i sve misli: kako li je sa djedom, sa milim starcem njegovim?

~ nastavlja se ~


Ostali nastavci priče na http://dagoberhr.com/wordpress/.

Kako je Potjeh tražio istinu - II

09 listopad 2008

Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine

II.


Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, uteče bijes najprije pod kamen, a onda se odšulja u travu te kroz travu odskače u šumu, a iz šume u rakitu.
Dođe bijes pred Bjesomara, pa dršćući od straha reče: "Bjesomare, ljuti care, evo nisam mogao da zaskočim momka, kojega si mi odredio."
Razljuti se strahovito Bjesomar, jer on poznavaše ono troje braće, pak se ponajviše i bojao Potjeha, da će se istini dosjetiti. A dosjeti li se on istini, onda se Bjesomar lje neće riješiti ni starca Vjesta, ni svetoga ognja.
Uhvati dakle ljuti Bjesomar bijesa za rog, podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovačom.
- "Idi tamo", viknu on tada, "idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi, dosjeti li se istini."
Pusti iza ovih riječi Bjesomar bijesa, a ovaj, uplašen kao sinja kukavica, čučao tri dana u rakiti te smišljao i razmišljao: kako li će obaviti tešku zapovijed. "Bit će meni taman ista muka sa Potjehom, kao Potjehu sa mnom", mišljaše bijes. On ipak bijaše pusti lakrdijaš, pak mu se nikako nije račilo na teški posao.
Dok je on tako čučao u rakiti, dotle ona druga dvojica bjesova, jedan u torbi Marunovoj, a drugi u njedrima Ljutišinim, bijahu već na poslu. Marun i Ljutiša počeše od onog dana lutati po gori i dolinama i malo kada noćivahu u kolibi - i to sve radi bjesova.
Šćućurio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog. Bode on dakle Maruna po vas dan rogom u bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili: "Hajde žurno, hajde! Treba da se traži treba da se nađe! Da tražimo pčelce, da sakupljamo meda, da djeljamo rovaš od stotinu reda!"
Ovo govorio bijes, jer se u ono doba urezivalo na rovaš, koliko bi tko obogatio.
Ljutišu pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najjači među svima i gospodar svemu svijetu. Goni i nagoni dakle on Ljutišu, da ide šumom tražiti mlade grabiće i tamne javore, da od njih izradi junački pribor i oružje. "Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nađe: koplje, luk i strijela po junačkoj ćudi, da strepe pred nama i zvijeri i ljudi!" - cvilio bijes.
Slušali Ljutiša i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom, kako ih bjesovi putili.
Potjeh pak onoga dana i još tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmišlja: što li mu bješe Svarožić rekao. Jer Potjeh hoćaše da djedu istinu kaže, ali eto, nikako da joj se dosjeti.
Tako dan, tako dva, tako tri. Kad al treći dan reći će Potjeh djedu:
"Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraćam se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo deset godina."
Vjest bijaše sijed starac, te mu na svijetu ne bijaše stalo ni do čega, jedino do njegova unuka Potjeha, kojega je ljubio i milovao kao uveli list rosicu. Zato on protrne i reče:
"Što li će meni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi starac, mogu tri puta umrijeti, dok joj se ti dosjetiš?"
Tako reče i još se ražali više u srcu negoli u govoru i pomisli: "Kako li me dijete ostavlja!"
Al Potjeh odgovori:
"Idem, djede, jer sam tako smislio da je pravedno."
Vjest bijaše mudar starac i pomisli: "Možda u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u staračkoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na meni, morat će okajati na sebi, jer je pravedan i blagosloven." Kad to pomisli Vjest, još se više rastuži, no ništa više ne reče, nego se izljubi s unukom i pusti ga da ide, kuda bijaše nakanio.
Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijaše odlučio, i pođe u goru.
Dok se Potjeh tako rastajao od djeda, dotle se i onaj bijes iz rakite nakanio da se prihvati svoga teškog posla i pošao do krčevine, da kakogod zaskoči Potjeha.
Ide dakle Potjeh u goru, a oborio glavu; kad on do prvog kamena, a pred njega bane onaj bijes.
"E, to je onaj isti", pomisli Potjeh, "sasvim malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove."
Stane dakle bijes Potjehu na put i ne dade mu proći. Razljuti se Potjeh na ovo malo nakaze, što mu smeta, pa podigne kamen, baci se na bijesa te ga zgodi upravo među rogove. - "Ubio sam ga!" - pomisli Potjeh.
Al kad pogleda tamo, a bijes živ i zdrav i još mu narasla dva roga na onome mjestu gdje ga je kamen udario.
"E, taj se ne tjera kamenom", reče Potjeh sam sebi pa obađe bijesa i pođe dalje svojim putem. A bijes i opet skoči pred njega te sad slijeva sad zdesna trči i skače stazom pred Potjehom kao zec.
Tako oni stigoše do jednog mjesta, koje bijaše kao mala ravan među stijenama, a vrlo kamenita. - Na jednoj strani bijaše zdenac. - "Ovdje ću ostati", pomisli Potjeh i odmah prostre kožuh pod divljaku jabuku i sjede, da razmišlja i da se u ovome miru dosjeti: što li mu bijaše uistinu kazao Svarožić.
Al kad to vidje bijes, sjede upravo pred Potjeha pod grm i stade praviti svoje blezgarije i dosađivati mu. Pušta bijes Potjehu guštere pod noge, baca mu čičke na košulju i nagoni mu skakavce u rukav
- "Ovo je naopako, jadan!" - pomisli Potjeh, kad je to trajalo već neko doba. "Ostavio sam mudra djeda, rođenu braću i rodnu kolibu, kako bi se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme sa ovom rogatom besposlicom."
No kako bijaše došao po čestitom poslu, pomisli, da je najpravije, da ipak ovdje ostane.

~ nastavlja se ~

Kako je Potjeh tražio istinu - I

06 listopad 2008

Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine

I.


Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao sam sa svojom unučadi te ih othranio od malena. Bili pak unuci sad već poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena. Zvali se oni: Ljutiša, Marun i Potjeh.
Jednog jutra u proljeće ustade stari Vjest rano prije sunca, probudi svoja tri unuka i reče im, da idu u šumu, gdje su lani med vadili, i da vide kako li su pčelci prezimili i izlaze li već pčelice od zimskoga sna. Marun, Ljutiša i Potjeh ustadoše, opremiše se i odoše.
Bijaše dobar komad puta do onog mjesta, gdje bijahu pčelci. No sva tri brata poznavahu šumske prolaze, zato uđoše sigurno i radosno u šumu. Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo, jer sunce još ne bijaše granulo, niti se čule ptice ili zvjerke. Zato postade braći nekako strašno u ovoj tišini, jer se zorom prije sunca rado povlačio šumom sve od krošnje do krošnje, zlobni Bjesomar, vladar svih šumskih bjesova.
Zato braća stadoše jedan drugoga ispitivati: što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožića, da izvede sunce:

Moj božiću Svarožiću,
Zlatno sunce, bijeli svijet!
Moj božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunej le!


Tako pjevajući šumom u sav glas, iziđoše na jedno mjesto, sa kojega se vidjelo drugo brdo. Kad oni tamo, ali navrh onoga brda sinu sjajnost, kakve još nikada ne bijahu vidjeli, a treptjela je kao zlatan barjak.
Protrnuše braća od čuda, a ona svjetlost iščezne s brda i stvori se bliže povrh jednoga velikog kamena, zatim još bliže povrh stare lipe i napokon zasjaji kao čisto zlato upravo pred njima. I ukaza im se prekrasno momče u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatan barjak. Ne mogu braća ni da pogledaju u lice momčetu, nego pokriše oči rukama od velikog straha.
- "Što me zovete, kad me se bojite, momčići ludovčići!" - nasmije se blistavo momče, a bijaše ono Svarožić. "Svarožića zovete, Svarožića se bojite; bijeli svijet spominjete, bijeloga svijeta ne poznate! Nego hajde da vam pokažem svijet: i zemlju i nebo i da vam rečem, što vam je suđeno."
To reče Svarožić te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutišu, Maruna i Potjeha. Omahnuo je Svarožić, vije se kabanica, a braća na skutu kabanice viju se i kruže s njom; viju, kruže, kruže, a pred njima poče prolaziti cijeli svijet. Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovođe, i sve pljenove, što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda još jače viju, viju, kruže, kruže i odjedanput vide se zvijezde i sve zvjezdice i mjesec i vlašiće i vjetar i sve oblake. Od tolikog viđenja sve se smutilo braći, a ono kabanica sveudilj trepti i šumi i šušti kao zlatan skut, a Ljutiša, Marun i Potjeh nađoše se opet na tratini. Pred njima zlatno momče Svarožić stoji kao i prije i ovako im kaže:
- "Evo, sada ste, momčići ludovčići, vidjeli sve, što na svijetu ima. A sad čujte, što vam je suđeno i što treba da radite za svoju sreću."
Čim on to reče, a braća se još više uplašiše i dobro napnu pamet i uši, kako bi sve točno upamtili. Al uto Svarožić već bijaše progovorio: - "Evo, što vam je raditi: ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu."
Kad ovo reče Svarožić, odmahne kabanicom i nestane ga kao da ga nikad bilo nije, a u šumi nasta bijeli dan.
Ovo sve slušao i gledao Bjesomar, vladar šumskih bjesova. Bijaše se on došuljao kao magla, sve od krošnje do krošnje, za braćom, te se sakrio među granama stare bukve.
Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetog dima.
Ne svidje se dakle Bjesomaru, da braća poslušaju Svarožića te da ostanu uz djeda i da ga služe, nego on zamisli, da naudi Vjestu i da mu kakogod pobuni unučad.
Zato, kad se Ljutiša, Marun i Potjeh osvijestiše od onolikog čuda i kad se podigoše da pođu kući, Bjesomar brže-bolje, kao oblak s vjetrom, strugne u šumski dol, gdje bijaše velika rakita. U rakiti pak puno sve bjesova. Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki, igrali se oni po rakiti. Tako oni zviždali, ciculjigali i lakrdijali. Bijahu oni luda i bezglava čeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji čovjek ne primi k sebi. Ovo pak naumi Bjesomar.
Zato on izabere trojicu od njih i zapovjedi im, da pođu tamo i da zaskoče svaki po jednog od one braće i da gledaju, kako li će po njima nauditi starome Vjestu.
Dok Bjesomar tako biraše bjesove, dotle Marun, Ljutiša i Potjeh iđahu putem, a bijahu tako uplašeni te nijesu upamtili ni ono, što su gledali leteći, ni ono, što im bješe rekao Svarožić.
Došavši pred kolibu, sjedoše na kamen i kazivahu djedu, što im se desilo.
- "A što si vidio leteći i što ti je kazao Svarožić?" - upita Vjest najstarijega unuka Maruna. Našao se Marun u neprilici, jer ne bijaše ništa upamtio, niti se mogaše dosjetiti, što li mu je rekao Svarožić. No ispod kamena, na kojem sjeđahu, iziđe mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš.
Potegnu bijes Maruna odostrag za košulju i šapnu mu: "Reci: vidio sam silna bogatstva, stotinu pčelaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svarožić: bit ću najbogatiji među braćom."
Marun i ne promisli, je li istina, kako mu bijes govori, nego se obradova i onda reče djedu, kako mu bijes šaptaše. Čim on reče, a bijes mu skoči u torbu, sakrije se u jedan kut torbe i ostane tamo.
Upita Vjest drugog unuka Ljutišu, što li je vidio leteći i što li kaza Svarožić? - I Ljutiša nije ništa vidio i ništa upamtio. No ispod kamena iziđe drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvorić. Povuče bijes Ljutišu odostraga za košulju i šapne mu: "Reci: vidio sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i strelica i mnogo robova okovanih. I rekao mi Svarožić: bit ćeš najsilniji među braćom svojom."
Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli, nego bijaše veoma radostan i slaže djedu, kako mu bijes šaptaše. A bijes mu odmah zaskoči za vrat, puzne mu u košulju, sakrije se u njedrima i ostane tamo.
Sad upita djed najmlađega unuka Potjeha; no i on nije ništa upamtio. Al iziđe ispod kamena treći bijes, najmlađi, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica.
Povuče bijes Potjeha za košulju i šapnu: "Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reče mi Svarožić: bit ćeš mudrac najveći i razumjet ćeš, što govore vjetrovi i kazuju zvijezde."
Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bijesa, niti da laže djedu, nego otepe bijesa nogom i reče djedu:
- "Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što sam čuo."
Zacviči bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gušter pod kamen. Potjeh pak odmah uze travu najljuću i poveže nogu, kako bi brže zacijelila.

~ nastavlja se ~

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se