2008

31 prosinac 2007

Dok će se kroz noć prolamati prasak vatrometa a Vi će te radosni i sretni uz šampanjac se veseliti, želim Vam svima od srca sretnu i uspješnu - Novu 2008 godinu u kojoj će te ostvariti sva svoja nastojanja i htjenja koja niste u prethodnoj uspjeli ostvariti. Želim Vam svima i mnogo zdravlja da vas prati u novoj godini.

Prelazak sa ...

28 prosinac 2007

Nakon 25 mjeseci i 1 dan te testne faze novog bloga na adresi http://dagoberhr.com/wordpress/index.php koji je proradio u punoj funkcionalnosti te u onom željenom izgledu prestat ću sa pisanjem na ovom blogu te nastaviti na novome. Stari blog ostaje ovakav kakav je zajedno sa kompletnom arhivom te ja dalje nastavljam posjećivati vaše blogove uz komentiranje.

Gledam statistiku ovog bloga te moram iskreno skinuti kapu mnogim posjetiteljima koji me čitaju ali mi nisu nikad ostavili komentar naravno uz one koji se tu jave redovito, jer ona kaže da je mjesečna posjeta u okviru od 2.200 posjetitelja te ovaj mjesec do sada je 1.900 posjetitelja što je vrlo imponirajuće. 35.500 unique usera i 43.600 učitavanja stranica je meni impozantna brojka te ujedno zahvala svima vama na svekolikoj podršci ovdje iz nadu da će ona se nastaviti na novome blogu. Inače ovo je 450-ti post ovdje napisan.

Summary statistic - page 1
Summary statistic - page 2

Hvala Vam svima na svemu dosada i nastavljamo se čitati.

Sretan Božić!

25 prosinac 2007

Dragi blogeri i posjetitelji,

Želim Vam svima od srca sretan, čestit i blagoslovljen Božić te da vam se sve najradosnije želje ostvare ali i puno zdravlja.


Updejt:

Poštovani novi blog se sam paralelno otvara sa pozivanjem ovog no ako kojim slučajem se to ne dogodi nova adresa je:

http://dagoberhr.com/wordpress/index.php

Gubitak razuma na maratonu poganskih običaja

24 prosinac 2007

Badnjak je, nešto malo prije deset navečer, a ja vučem prve dvije lajne speeda da se uopće održim živim.

Čekaj, ova priča mora imati kontekst, vratimo se 24 sata unazad.

Utorak je. Dan prije Badnjaka. Dan sam proveo u užasnom mamurluku i post-speed depresiji, jer sam i dan prije bio mamuran. Lanac božićnog duha je krenuo pa nisam imao mnogo vremena za iracionalno razmišljanje, spavanje, hranu, međuljudske odnose i ostale sporedne stvari u životu. Poslijepodne sam se pokušavao upušiti i napokon smiriti, ali nikako nije išlo. Oko pet sam bio na izmaku snaga i spreman na finalni pad u krevet kad me nazvao osobni liječnik. Treba skupiti pare za Novu godinu pa će doći do mene. Evo ga za deset minuta i ja rolam tri frule, jednu za njegovu smočnicu, a druge dvije za uporabu odmah. Sjedamo u auto, besciljno se vozimo kvartovskim ulicama i spaljujemo frulu. Ostavim docenta i novac pred njegovom kućom na brdu. Frula me dovoljno podigla da već budem na klasičnoj vagici - otići kući i napokon spavati ili spaliti još jednu frulu pa vidjeti što dalje. Naravno, spaljujem frulu i sad mi se već ide na piće. Možda vidjeti starog prijatelja konobara. Taj prgavi tridesetogodišnji ovisnik o pornografiji uvijek mi je bio drag. Piće-dva, pa na počinak. Ali, kurac, mračna i pohlepna strana me natjerala da prvo odem doma na lajnicu, a i bonus frulu na putu do birtije. I sad sam već ubijen, a razmišljanja o odustajanju više nisu nigdje na vidiku, kao i bezbroj puta prije toga. Vratio sam se kući šest sati kasnije, razvaljen poput otromboljene pičke stare kurve, svijet se okreće, a vrijeme je relativno. Ujutro sam morao ustati u osam da bi odradio neki ružni zaostatak posla. Samo odvratni podsjetnik na besmisao kojim se svi moramo baviti da bi bili plaćeni. Povukao sam malo speeda, zapalio frulu i krenuo. Dan je prošao više-manje u upušavanju i beznadnom pokušaju spavanja predvečer.

I eto nas na Badnje veče, nešto prije deset. Planovi su obećavajući. Spremam četiri bombona i četiri frule u jaknu, povučem još jednu debelu liniju i krenem pješice kod Veselog Nacista. Tamo je, kao i u svakoj drugoj lokalnoj birtiji, anualno kvartovsko okupljanje na kojem vidiš i sve one kretene koje inače ne vidiš. Zato docent i ja planiramo oko ponoći prebjeći u neku drugu birtiju, nabombonirani, te za sobom povući Candy. Candy u zadnje vrijeme pokazuje visoki entuzijazam za vutru. Shvatiti uvjetno. Ona je jedna od onih osoba koje puše vutru tri puta godišnje da bi se osjećali cool, a prošlog je Badnjaka također pušila s nama. Klasična nezainteresiranost koja je mana većine ljudi. Puši joj se ako je servirano, ali želja nikad nije dovoljno jaka da bi se sama potrudila oko toga. Ona je produkt serijske proizvodnje: atraktivna plesačica suvremenog plesa obogaćena smislom za dramatiziranje i dozom egoizma koja je previsoka da bi bila zdrava. No, s obzirom da izgleda ultra-jebozovno predstavlja pravi dio ex-craze seta.

Oko deset i petnaest ulijećem u birtiju poput obrušavajućeg Messerschmitta s nacrtanim iskeženim zubima odmah iza propelera, naspeediran kao ranjena divlja svinja. Svi me već čekaju. Che ima kapu Djeda Mraza, s dodatnim plavim kečkama djevojčice iz vulgarne njemačke pornografije. Manfred je ovdje sa svojom uobičajeno elokventnom djevojkom. Major Fred je već vidno alkoholiziran i razdragan. Docent je već ovdje i umire od smijeha dok me gleda kao ubzani film. Candy je također ovdje. A ovdje je i Yolanda, žena s kojom sam se zabavljao nekad davno. Jedino nepoznato lice, s kojim me instantno upoznaju, je njen zaručnik Pandur. Naručujem juice-votku za sebe, i cugu za sve ostale. Juice-votka mi se čini kao dobar izbor. U ovakvim anualnim prigodama piće dolazi redovitim tempom u razmacima od petnaest minuta, i tako i po dugih osam sati. Treba biti pažljiv pri odabiru. Ne možeš odbiti piće, to se ne tolerira. Jednostavno ne možeš, to se tako ne radi. Dakle, treba biti pažljiv pri odabiru.

Speed pulsira u glavi, i svaka pjesma koja urla iz zvučnika iznad mene je najbolja. Sjedim pored osobnog liječnika, ali me tu cijelo vrijeme jebe pijani Fred i znam da ću popizditi, pa odem na drugi kraj stola do Chea. Tu je doduše do prije dvije minute sjedio neki lik iz kvarta, ali sad stoji par centimetara dalje. "Valjda ga ne smeta", pomislih. Che je prilično pijan i dobro mi je društo za moju high-speed autocestu. Ispred sebe vidim očiti zajeb koji je toliko neizbježan da uopće ne pokušavam reagirati. Candy priča s Yolandom na "mi, dobre frendice" način. "Kao žena sa ženom". Problem je u tome što Candy ima još sasvim razmaženo dječji način razmišljanja, a Yolanda je odavno postala Odgovorna Osoba, pa se na ovakvim rijetkim izletima u noćni svijet može pokroviteljski ponašati prema takvim curicama kao "party-teta". To što je ostalih tristošezdesetčetiri dana u godini upstanding službenica banke koja čvrsto vjeruje u svoj posao, Ikea kataloge i miran život je ni najmanje ne ometa u takvom licemjernom proseravanju. Candy opet ništa od toga ne razumije nego je gleda kao "novu najbolju prijateljicu". Ne znam kako će to završiti, ali znam da sam ja sigurno najebao negdje u tijeku procesa. Svjestan sam toga već ovog trenutka. Ovaj psihološki rollercoaster ima previše opasnih zavoja da mogućnost iskakanja ne bi bila vrlo realna. Pandur je kao i uvijek prijateljski raspoložen i priča mi neka sranja dok se ja cijelo vrijeme okrećem Cheu i pokušavam izbjeći sam začetak te ojadne konverzacije s dealerom keramičkih pločica. Pravi problem je kao i obično u tome da se moj potencijalni sugovornik ne drogira. Nije da mu to zamjeram. Ne mogu reći da je ovisnost o drogama uvjet za iole smislenu komunikaciju, ali mi živimo u sasvim različitim svijetovima. Naime, on je moja invertirana kopija. Potpuno obrnut. Što je razmljivo, jer kad se djevojci ogadiš dovoljno njezin sljedeći je uvijek identična invertirana kopija tebe. Nešto potpuno drugačije. Čovjek sa suprotnog kraja sociološke galasije. Nemamo apsolutno ništa zajedničko. Ne možemo imati. Ne moram to ni provjeravati, jer ovdje nemam situaciju u kojoj bi on mogao biti bilo tko, bilo kakva osoba, s bilo kakvim karakterom. Ne, on nije tu upao iz nekog drugog vrtloga pukom slučajnošću. On je Pažljivo Odabran. Kao da je pronašla tvog Zlog Brata Blizanca. Ili Dobrog, kako u kojem slučaju. O čemu ja s njim mogu pričati kad imamo potpuno obrnuta mišljenja o svemu? Uhvatim se u tom tijeku misli i pomislim "Ovaj zli speed je predobar, no možda bi trebalo povući još lajnicu", pa na brzinu odem do zahoda i vratim se na visokom broju okretaja.

Taman kad pomislim da sam se riješio Pandura pijani Major zaključuje da sam ja pun kurac ljubomoran na Pandura pa ga pri povratku sa zahoda u nekakvom kvazi-guranju slučajno nabije laktom u bubreg. Da se nisam navukao ovog kvalitetnog speeda vjerovatno bi mi bilo neugodno. Put u pakao je popločan dobrim namjerama. Dolazi ponoć, i ja par minuta prije odlazim do zahoda čvaknuti eks. Uopće me ne iznenadi kad mi eks padne na pod. Takva je karma večeras, ali nema veze, ne trebaš karmu kad imaš eks. Vraćam se, čestitanje, ljubakanje, lažni smiješci, kurčeve izjave i najbolje želje. Dosta emocija, hvataj se izlaza. Che i Fred idu oskvrnuti crkvu svojoj pojavom, a docent i ja krećemo prema Švedskom Institutu. Candy je po planovima trebala biti s nama na fruli u ovom konkretnom trenutku, ali je umjesto toga ulazi u Yolandin auto i odlazi s njom bez riječi. Kad dovoljno dugo proučavaš ljudske navike vidiš zajeb od početka. Nas dvojica hodamo snježnom i praznom ulicom. Pušimo frulu i osluškujemo rafale koje građanstvo još uvijek ispaljuje u slavu ljubavi i mira.

Ulazimo u birtiju. Gužva je, a eks već udara. Na šanku Zagor, Lucijan i Tomman Tarkan Gigi. I dalje pijemo juice-votke, iz zvučnika trešti nešto ugodno, a znoj me polako oblijeva. Odjednom se pojavljuju novi najbolji prijatelji Yolanda, Pandur i Candy. Naravno, ovdje poznaju malo koga pa se instantno priljepljuju docentu i meni. Plovim na ovom sociološkom Titanicu, spletu tolikih nezdravnih odnosa, nabomboniran, izgubljen u vremenu i prostoru. Izmijenjujem klišejizirane rečenice s ljudima oko sebe. Candy se vješa po meni dok mi u uho cvrkuće kako bi se ona vratila kod Veselog Nacista jer joj tu nije dobro. Kako nabomboniran objasniti da je ovdje JAKO, JAKO, JAKO DOBRO nekome tko nije nabomboniran? Nemoguća misija. No, ignoriram cendranje neko vrijeme, ali sad već i Yolanda cendra, kao da smo docent i ja jebeni turistički vodiči koji ne pokazuju dovoljno impresivne atrakcije. Klima u lokalu se rapidno mijenja. Osluškujem narodne ritmove negdje u daljini. Pogledavam konobara s kojim relativno dijelim glazbene ukuse, a on mi nemoćno pokazuje da tako mora biti. Jebiga, mogu na eksu tolerirati jedan narodnjak, možda dva, ali ne jebenih pet, bez kraja na obzoru.

Moramo pobjeći iz ove promenade neukusa. Nemamo auto, vani pada snijeg, imamo nakalemljene idiote na grbama. Sjebani smo. Šah-mat. Zli bože, kako mrzim tvoj smisao za humor. No, sine mi spas - mogli bi najebati Yolandu da nas odveze do Vortexa. Bolje biti s ovim napornim ljudima u opskurnoj sigurnosti pouzdanog kluba nego s istim tim ljudima na narodnjacima. Light-show i moćni zvučnici pomoći će mi u ignoriranju noćne more. Na brzinu ih obradim, potrpamo se u Yolandin auto i već smo na putu za spas. Čvaknem drugi eks odmah na ulazu u klub. Piju se kokteli. Preporuka konobara - Sex Machine. I odjednom sve postaje super. Muzika trešti, light-show je čudan, cigareta je u ustima, zli obezglavljujući koktel u rukama, znoj na čelu, i divlji, divlji ritam. Osobni liječnik izgleda similarno, no vrlo je neupadljiv što je neuobičajeno za njega. Pandur je prokleto ušlagiran alkoholom. Ne može stajati. Izvijen stoji naslonjen na šank i jede banane iz pseudo-tropske dekoracije u uglu. Pa ipak ne posustaje, ovo je za njega jeftino pitanje časti ili nešto takvo, nastavlja piti ne shvaćajući da se ni mnogo iskusnije pijanice od njega ne mogu nositi s pomahnitalim kemijskim zvijerima.

Mučno mi ga je gledati kako naivno pokušava dokazati neki kurac, zarobljen u svom jadnom svijetu ideala, časti, samopoštovanja i ostalih sranja. Vješa mi se na jebeno rame, i priča mi da sam mu super, svakih pet minuta me pita što ću popiti, i općenito je jebeno naporan. Na eksu nisam raspoložen za ovakav sentimentalni performance jer bi me mogao povući za sobom. Uljudno ga zamolim da ne bude tako sentimentalno pijan prema meni i ljudski upozorim da će se sutra ujutro jako glupo osjećati. Na bombonu misliš da te svi razumiju, zaboraviš da nitko ne razumije kurca, pa tako ni on dok se ja trudim biti kemijski empatičan. Candy i Yolanda pak, imaju svoj vlastiti performance. Pijano razbacivanje na podiju, u kojem vodi Candy sa svojim "pogledajte me, ja sam profesionalna plesačica" proseravanjem. Nemam nikog kompatibilnog, nikog normalnog, oko mene su sve bolesnici, ego-manijaci, izvještačene gipsane skulpture koje nalikuju na ljude koje poznaješ, bolesni demoni izluđeni okovima konvencionalnog ponašanja. Shvatim da pijem alkohol zavidnim tempom već pet dugih sati. Napokon uslišim Pandurove želje i dopustim mu da mi pribavi mineralnu. Mineralna je maloj zelenoj bočici, i njena ultra-gaziranost pokrene čudnu kemijsku reakciju u mom želucu čiji se sadržaj uglavom sastoji od nebrojenih juice-votki, nekoliko koktela, razgrađenog ecstasyja i negdje duboko pri dnu - par slanih srdela.

Obliven hladnim znojem, u transu krećem prema zahodu. Već putem mi prvi mlaz bljuvotine ispuni usta, ali ja ga progutam bez imalo nelagode, sasvim opušteno, gotovo s užitkom. Eks čini čuda. Stojim nad zahodskom školjkom i brutalno povraćam, mlazovi izlaze, nosna sluznica radi prekovremeno, tijelo je obliveno hladnim znojem, oči natopljene tekućinom, a ja se osjećam predivno. Ispunjava me čisto zadovoljstvo, tresem se u ekstazi koliko mi je dobro. Pogledom zamućenim suzama promatram išarane pločice, izbacujem neprerađeni juice iz sebe i osjećam Smisao. Shvaćam da je svo ovo bestijalno divljanje proces spaljivanja mostova koji vode prema Stvarnom Svijetu, sa svim njihovim hipnotičkim utjecajima, proces u kojem moraš izbljuvati i israti sve te pizdarije, sve limite koji su ti usađeni u glavu godinama normalne sociološke interakcije. Jebeš normalno, ne želim biti normalan, želim demonskim ognjem spaliti sve normalno u sebi, poništiti sve postavke i izniknuti iz pepela kao neka sasvim nova izopačena karakterna kreacija. Tako razmišljam dok se umivam i pušim cigaretu promatrajući se u ogledalu, znajući da je i ova brutalna večer joj jedan nepovratni korak prema završnom ubojstvu postojećeg ega, prema konačnom trijumfu Odustajanja.

Vraćam se u gužvu i nastavljam punom snagom. Još koktela je ovdje, izvijam se u čudnim ritmovima, potpuno otkopčan od svijeta koji me okružuje, od bilo kojeg svijeta. Docent divlja negdje u blizini, a ja pokušavam vješto izbjegavati Pandura koji ima još par zadnjih atoma snage za nekoliko sentimentalnih rečenica koje bi mi u svojoj alko-depresiji razumijevanja želio uručiti s najboljim namjerama. Prošlo je nekoliko sati odkad smo došli, i osjećam kako se eks polako povlači. Obuzima me nesavladiv umor. Mozak i dalje pulsira u svom ritmu, ali se kroz hrpu njegovih apstrakcija tu i tamo probije i pokoji signal koji uspaničeno viče da će noge otkazati. Ignoriram ga kao glas manjine i samo nastavljam u svom ritmu. Ali, Candy, Pandur i Yolanda uskoro odlaze, a ja znam da mi je to jedina šansa da se spasim u ovoj stravičnoj večeri. Nekako odvučem osobnog liječnika i odlazimo za njima. Hladnoća me ubija. Imam osjećaj da smo u Sibiru, a šetnja do auta je neopisivo duga. Umor udara punom snagom, i miješa se s neopisivom after-glow ugodom koja nastupa kad sjednem u već zagrijani auto. Vožnja je izuzetno zabavna, promatram svijet kako promiče pokraj nas iako nemam ni najmanje koordinacije u vremenu i prostoru. Kako je lijepo kad te netko drugi vozi. Svako skretanje je oduševljavajuće iznenađenje, oko tebe sve ubrzano, a ti se možeš u potpunosti prepustiti čudnim osjećajima bez da paziš na cestu. Pomahnitali docent me pokušava najebati da idemo dalje, ali ja pokušavam najebati Yolandu da me odveze sve do kuće, što mi i uspjeva.

Tresem se od hladnoće i iscrpljenosti. Mogućnost mentalnog i fizičkog kolapsa je na vratima. Ulazim na ugodnu toplinu i neko vrijeme sjedim u fotelji zureći u ugašeni monitor. Razmišljam o tome kako mi je ovdje toliko dobro da se uopće ne bih trebao micati. Pa ipak, zadnjim snagama zarolam još jednu frulu i izađem natrag u sibirsku noć. Žaruljice na stubišnoj ogradi svijetle u nekom vlastitim ritmu, a oko mene je potpuna tišina, narušena samo čudnim šumom u ušima, za kojeg znam da ne dolazi iz stvarnog svijeta. Spaljujem frulu promatrajući zvijezde, samodostatan, na rubu kolapsa i ne razmišljam. Ugodna praznina, potpuni vaakum misli. Uskoro mi postane nepodnošljivo hladno pa uđem unutra. Legnem u krevet, navučem pokrivač i dvije deke na sebe. Još uvijek ne mogu otjerati hladnoću koja mi se uvukla u kosti. San ne dolazi. Nisam ga ni očekivao, nikad nije ni bio opcija. Mozgom još uvijek kola brutalna kemija i nema gašenja svijesti, iako je tijelo potpuno slomljeno i nesposobno za bilo što. Ležim na leđima i zurim u strop. Sklopim oči, ali znam da nema spavanja, na rasporedu je projekcija divljih flasheva, isprekidanih tijekova misli, kovitlaca emocija i tog neobuzdanog, čudnog nemira. Sretan Božić. Nakon nekoliko sati ustanem, povučem lajnu speeda, zapalim frulu, i napišem ovo.

Esteban Prezvušt Grokter


Updejt:
Komentiranje posta je preseljeno na novi blog. Klikom na komentar biti će te preusmjereni na novu blog adresu.

Želim svim posjetiteljima sretan i blagoslovljen Božić te da ih u sve dane grije toplina i ljubav njihova doma te njihovih najmilijih.

Mjesec pijanih sobova

22 prosinac 2007

Odlučio sam pustiti meni draga dva posta iz 2005 godine koja su me tada neizmjerno fascinirala te ih ponovo sa vama svima ovdje podjeliti.


Bio je prosinac, baš poput ovoga - borovi su rasli po trgovima, visoko; nad ulicama su lebdjela blagdanska svjetla. Charley je ušao u birtiju i stresao vjetar s leđa. Mjesto u kutu šanka ga je, kao i uvijek, čekalo.

Barmenu nije trebalo dugo da shvati. Hey, man, what's up? Charley je iz džepa izvukao čestitku i bacio je na šank. Christmas card from a hooker in Minneapolis.

Hej, Charley, trudna sam i živim u Devetoj ulici. Skinula sam se s dopa, više ne pijem whiskey, imam muža koji svira trombon i radi na pruzi.

Prosinac je mjesec dimnjaka i pijanih sobova. Saonice Djeda Mraza teturaju nebom zato što stara svinja više ne može pogoditi cestu. Hladno je, smijemo se sporije, govorimo dublje i sve teške uspomene iz umiruće godine nosimo sa sobom u nadi da ćemo ih zaboraviti u nekoj toploj rupi. No, najteže gubiš ono čega se želiš riješiti.

Hej, Charley, pomislim na tebe svaki put kad prođem kraj benzinske pumpe. Znaš, zbog onoliko briljantina koji si stavljao u kosu. I još uvijek imam onu ploču Little Anthonya & The Imperials... Ali, netko mi je ukrao gramofon, što kažeš na to?

Ako glazbu možemo dijeliti na zimsku i ljetnu, noćnu i dnevnu, onda je Tom Waits kralj tamnog i hladnog pola, vlasnik svih toplih utočišta. U dubini mraka čak i svjetla Bates Motela izgledaju primamljivo. Ali, o tome bi više znao reći Cave, Waits će se prije zapiti s Normanom i iz njega izvući tajnu neke tužne ljubavi.

Hej, Charley, skoro sam poludjela nakon što su uhapsili Maria. Pa sam se vratila u Omahu živjeti sa starcima. Ali svi koje sam tamo poznavala su ili mrtvi ili u zatvoru... Zato sam se vratila u Minneapolis, mislim da ću tu i ostati.

Na Waitsovu albumu "Blue Valentines" našla se i ova božićna. Kao da smo slabiji tih dana. Jer, dok se na ulicama grlimo sa strancima i lažemo o najboljim željama, između bljesaka petardi svakog od nas čeka poneki razlog za nemiran pogled u retrovizor. Ili, možda, tek obična čestitka u sandučiću.

Hej, Charley, mislim da sam sretna, prvi put nakon nesreće. I voljela bih da imam sve one novce koje smo trošili na dop. Kupila bih gomilu rabljenih auta i ne bi prodala ni jednog. Jednostavno bih vozila različiti auto svakog dana, ovisno o tome kako se osjećam.

Isus je definitivno najveći brijač, koliko mu samo ekipe svake godine dolazi na rođendan. A ni stari mu se ne ljuti kad se zabrije, navik'o čovjek. Sve maske ionako padnu oko ponoći, obziri se utope u alkoholu, a stari Mraz po nebu lovi Betlehemsku zvijezdu. Piano's been drinking, not me.

Hej, Charley, zaboga, želiš li znati pravu istinu? Nemam muža, on ne svira trombon. I moram posuditi lovu da platim odvjetnika. Ali, hej, Charley, pustit će me uvjetno. Dođi na Valentinovo...

Čestitka će ostati zgužvana u kutu, a Charley će se dovući kući s tupim nagovještajem jutarnjeg mamurluka. I dok ključem bude napipavao bravu, pokušat će se sjetiti gdje je izgubio ono što je mislio da nikad neće pronaći.


(Izvorno objavljeno pred Božić 1996. u Homo volansu, kao dio "Slijepog putnika")

Autor:Ante Perković

Updejt:
Komentiranje posta je preseljeno na novi blog. Klikom na komentar biti će te preusmjereni na novu blog adresu.

Idemo dalje?

19 prosinac 2007

Kad sam počeo pisati ovaj post gornji slogan mi se sam nametnuo a nevezano uz sadašnju situaciju u našoj domovini i prodanim dušama koje će nas voditi slijedeće 4 godine, nego vezano iz uz prošlotjedno padanje Bloga.hr.

Nije prvi puta da je Blog.hr pao no kao i uvijek dosad uvijek u strahu da li će poslije toga sve ispravno raditi te da li će biti gore svi komentari. Nije da sam nešto životno vezan uz objavljene tekstove no vezan sam uz ljude koji posjećuju ovaj blog jer se razvila nekakva virtualna konverzacija te to više nije samo puko pisanje nego već ujedno i druženje.

Zbog svega toga odlučio sam da otvorim svoju domenu kao i mnogi prije mene (T Zombix, Ribafish, ...) a time naravno i vlastiti blog servis na kojem ću objavljivati tekstove. Za sada je novi blog u testnoj fazi a i radi se na novom dizajnu bloga.

Sigurno je da ću jedno vrijeme paralelno ovdje i na novom blogu objavljivati tekstove te na ne tako naprasan način otići odavdje. Komentare ću vjerujem linkati na novi blog te tako polako i postepeno Vas posjetitelje naviknuti na novo mjesto.

Lijepo je bilo ovdje napisati 444 posta u ove dvije godine i dvadeset dana te biti jedan od onih koji su pomogli u popularnosti ovog mjesta a izazovi zovu dalje, mame me da se sa njima uhvatim u koštac.

Nadam se da će te me jednako obilaziti i čitati kao što ste to činili ovdje, te do slijedećeg posta puno pozdrava.

Koliko smo pismeni ...

12 prosinac 2007

Jutros dok sam pio kavicu pročitao sam sjajan tekst koji govori o našoj pismenosti na internetu ali i općenito te pisanju na ovakvim servisima ili sličnim servisima, no ovdje se ne radi samo o pisanju ne nekom od servisa nego i o pisanju u dnevnim novinama, raznim tjednicima, mjesečnicima ali i sličnom. Ne radi se tu samo o običnim ljudima nego je vezano i uz ljude koji su se školovali za znanje novinara no to se u njihovim tekstovima ne odražava.

Ipak je tekst u biti usmjeren na nas obične ljude koji smo pismenost naučili u osnovnoj školi a bonton preko baka i djedova. Tekst je prenjet u cijelosti sa jednog našeg eminentnog web sajta te je potpisan autor teksta na kraju istog.



"Prodajem Miš , Tipkovnicu i Kučište"

Vjerojatno ne postoji bolji način da se osjeti bilo, ali i mozak naroda od rada u novinskoj rubrici pisama čitatelja ili malih oglasa. Vidjeti nelektorirane, netom napisane mailove i papirnata pisma u njihovom izvornom obliku vrlo je otrežnjavajuće iskustvo kojega su čitatelji koji se nalaze iza "željezne zavjese" lektora i urednika posve pošteđeni i nesvjesni. U redakcijama se obično svi u početku smijulje ili grohotom "razvaljuju" manjim ili većim tipfelerima ili očitim nepismenostima, ali kada godinama dobivate podjednako loše napisana pisma, onda na koncu jednostavno otupite na taj tip "humora" i samo sumorno registrirate "stanje nacije".

Da ne bi bilo zabune, u ne tako kratkoj Bugovoj povijesti uvjerili smo se da za opće stanje neismenosti nisu krivi samo oni kojima se nije dalo "zagrijati stolicu" pa završiti neku školu. Dapače, nije neobično primiti totalno nepismeni tekst autora koji je predavač na nekom fakultetu ili je barem nominalno fakultetski obrazovan. Ne govorimo sada o sumnjivim diplomama predratnog Sveučilišta u Mostaru ili onog u Peći, već govorimo tu o samome vrhu domaće "akademske zajednice" - hrvatskoj intelektualnoj eliti, "creme da la creme" koja se odškolovala u Zagrebu od prvog osnovne do postdiplomskog, magisterija i doktorata.

Nije neobično dobiti od suradnika s nekoga od fakulteta tekst u kojemu svaka ili svaka druga rečenica završava ne s jednim, već šest-sedam uskličnika i "dvotočkama" i to onim u interpunkciji nepoznatim, položenim jedna do druge.
U malim oglasima koje dobivamo dnevno i u golemim količinama, možemo se pak uvjeriti da hrvatska računalno pismena populacija, dakle oni koji su u stanju ispuniti formular na webu i kliknuti "Pošalji", u golemom broju slučajeva nemaju pojma o pravilima za pisanje malih i velikih slova, ne razlikuju "č" i "ć" te "ije" i "je" te ne znaju koristiti interpunkciju.

Kada pak vidite da su stručni tekstovi pisani od strane visokoobrazovanih pojedinaca takvi da vam bude sjetne uspomene na osmoškolske spomenare pisane za vrijeme nastave, ispod klupe, vidite da je vrag odnio šalu. Možda je vrijeme za par kratkih savjeta kako sakriti vlastitu nepismenost, barem u prvih pet minuta, a kasnije, kako kome Bog da sreće…

Za one koji su došli dovdje, evo deset kratkih pravila, lakih za naučiti, koji će vas barem nakratko u očima vašeg sugovornika učiniti pismenim.

1) Pisanje velikih slova - U hrvatskom jeziku velikim se početnim slovom pišu u pravilu vlastita imena, u što spadaju imena ljudi i životinja, gradova, povijesnih događaja, naslovi knjiga itd. Za razliku od, primjerice, njemačkog u kojem se svaka imenica piše velikim početnim slovom, kod nas to nije slučaj. Dakle, kada netko napiše rečenicu iz naslova, pa iz poštovanja svoga miša, tipkovnicu i kućište piše velikim početnim slovom, taj griješi. Dakle, pravilno je "IBM-ova tipkovnica" ili "Dellova tipkovnica", ali nije pravilno "IBM-ova Tipkovnica" niti "dellova Tipkovnica".

2) Sklanjanje stranih imena - Iz nekog razloga, ogromna većina smatra da se strana vlastita imena od nastavaka u raznim padežima odvajaju - crticom. Pravila za sklanjanje stranih imena su vrlo opsežna i nemoguće ih je ukratko prepričati već je uistinu potrebno kupiti neki pravopisni priručnik, ali jedno vrlo jednostavno pravilo je da se se nastavci ne odvajaju crticom. Dakle, nije "Bill-a Clinton-a", "Texas-a", "Dell-a" itd. već je "Billa Clintona", "Texasa", "Della" itd. Nastavci koje odvajamo crticom su isključivo oni koji se naslanjaju na kratice. Dakle, treba biti "IBM-a", "AFŽ-a", "SDP-a", "HDZ-a" itd.

3) Interpunkcijski znakovi - Opet, područje s tisuću pravila, ali je za dojam instant-pismenosti dovoljno naučiti njih svega nekoliko. Interpunkcijski znak uvijek ide uz riječ ispred njega, a zatim slijede razmak, pa iduća riječ. Dakle, nije "tipkovnica ,miš , kučište", već je "tipkovnica, miš, kućište". Izuzetak od pravila su otvorene zagrade, koje uvijek idu priljubljene na riječ iza (kao ovdje), dok se zatvorene zagrade naslanjaju na riječ ispred (kao ovdje). Izjavne rečenice uvijek završavamo s točkom. Zapovjedni oblik (imperativ) i imenice u vokativu završavamo uskličnikom, samo jednim! "Ivane!", "Smjesta baci taj štap!". Iza rečenice "Prodajem računalo, povoljno." uvijek ide točka, nikako uskličnik. Dva uskličnika se nikada ne koriste. Mogu se koristiti tri uskličnika, kada objavljujemo nešto JAKO važno, obično samo u naslovima - "Počeo Treći svjetski rat!!!"; "Hrvatska kolonizirala Mars!!!". U svim ostalim slučajevima, jedan uskličnik.

4) Verzal i kurent - Verzal i kurent su "fensi" imena za velika i mala tiskana slova. Pišete li mailove, poruke na Usenetu, faznim forumima i općenito komunicirate li pismenim putem, nikada, nikada, NIKADA ne pišite sve verzalom (velikim tiskanim slovima). Verzalom se mogu ponekad izdvojiti jako važne riječi unutar maila ili poruke, ali nikada čitava poruka. Pišete li na neki od Bugovih mailova (pisma@bug.hr; master@bug.hr) ili ostavljate poruke preko naših formulara, možete biti sigurni da će nepročitane biti odmah izbrisane ukoliko su pisane verzalom. Radije pišite sve kurentom. Verzal je nečitak, naporan i ostavlja dojam da se na primatelja poruke VIČE BEZ IKAKVOG RAZLOGA.

5) Kućište i "kučište" - Radi se o razlikovanju slova "č" i "ć" koje iz nekoga razloga (u školi se nije se čitala lektira, a kasnije ništa zahtjevnije od Sportskih novosti) mnogi nisu u stanju razlikovati. Dapače, prije par godina je neki splitski profesor hrvatskog jezika čak predlagao da se ukinu dva različita grafema za ta dva fonema, te da se sve piše ili "mekim" ili "tvrdim" ć/č. Očito smatrajući ispravnom politiku "Ako je ne možeš pobijediti (nepismenost), pridruži joj se", onaj tko bi zapravo trebao prvi početi čupati kosu na ovakve greške, pomislio je da bi ih bilo dobro kodificirati. OK, nitko ne voli naci-profesore hrvatskog i književnosti koji cjepidlače na svakoj točki, crtici i zarezu, nemilosrdno seciraju svaku metaforu u pisanoj zadaći i na kraju za dvostano remek-djelo za koje si siguran da će ti donijeti objavu u školskim novinama i peticu do kraja godine napišu: "Vrlo konfuzno! Siromašne metafore! Nejasno! -4". Ipak, u usporedbi s profesorom hrvatskog jezika kojemu je sasvim prihvatljivo pisati "kuča" i "ćamac", preferiram naci-profesora "svaki dan u tjednu i dvaput nedjeljom", kako to fino kažu Ameri. Teško je sada prepričati sva pravila za č i ć, ali to nije bitno. Bitna nam je samo ta jedna riječ - "kućište". Radi se o računalnom kućištu, koje je izvedenica iz riječi "kuća". Uvijek se piše "mekim" slovom "ć", nikada kao "tvrdo č", a oni koji žele išta ikome napisati, a ne znaju kako se pišu "kuća" i "kućište" radije neka ništa ne pišu.

6) Imena dana u tjednu i mjeseci u godini - Suprotno onome što začuđujuće veliki broj ljudi misli, imena dana u tjednu i mjeseci u godini ne pišu se velikim početnim slovima, već malim. Dakle, nisu "… Ponedjeljak, Utorak, Srijeda…" već su "… ponedjeljak, utorak, srijeda…". Isto vrijedi i za mjesece. Imena dana u tjednu i mjeseci u godini se u njemačkom i engleskom pišu velikim početnim slovima, ali začudno i istinito, mi imamo vlastita pravila pisanja ovjekovječena u više pravopisnih priručnika, pa nas se apsolutno ne tiče kako se ta imena pišu u drugim jezicima. Povezano s time, preporučena (preferirana) imena mjeseci u hrvatskom su siječanj, veljača itd., ali su dozvoljeni i oblici januar, februar itd.

7) Strane riječi udomaćene u hrvatskom jeziku - riječi poput hardver, softver, čipset i druge pišu se fonetski. Dakle, ne piše se "Dragi Baže! Imam je dan veliki software-ski PROBLEM!!!!!!!", već se piše, "Poštovani, imam jedan softverski problemčić koji će vaši stručnjaci vjerojatno znati riješiti.". Katkada je malo teže procijeniti koje su to strane riječi dovoljno ušle u jezik da bi se pisale fonetski, a ne izvorno, pa je potrebno konzultirati i neki pravopisni priručnik. Kako je ovo namijenjeno onima koji od takvih knjiga bježe kao Vrag od tamjana, dovoljno je znati da se ove tri koje se u računalnoj terminologiji neprestance javljaju treba pisati fonetski.

8) Mjerne jedinice i novčane oznake - Ne postoji nikakav dobar razlog zbog kojega biste mjernu jedinicu iza nekog broja koji je kvantificira njemu "priljepili". Dakle, treba pisati "disk od 320 GB", a ne "disk od 320GB". Isto vrijedi i za novčane iznose. Treba pisati "cijena mu je 950 kn" ili "cijena mu je 950 kuna", ali nikako "cijena mu je 950kn". Uočite da oznake GB, kB, MB, TB i oznake Gb, kb, Mb, Tb ne predstavljaju iste veličine, pa ako niste sigurni, ne koristite kratice već pišite puna imena (gigabajti, kilobajti, megabajti, terabajti - gigabiti, kilobiti, megabiti, terabiti). Mjerne jedinice izvedene od imena ljudi (Herz, Tesla, Watt) kada se pišu punim imenom, a ne kraticom pišu se malim slovom i fonetski: 100 vata, 1 tesla, 85 herca.

9) Točka i zarez u brojevima - U hrvatskom pravopisu decimalni dio broja odvaja se zarezom ("Pi približno iznosi 3,14"), a troznamenkaste skupine u cijelom broju točkom ("Cijena mu je 3.800 kuna"). Troznamenkaste skupine u cijelom broju se nikada ne odvajaju razmacima ("Imam 1 000 000 razloga da ti ne vjerujem!" - pogrešno). I u slučaju decimalnih i cijelih brojeva, iza interpunkcijskih znakova točke i zareza u ovom slučaju ne ide razmak.

10) Nabavite si prokleti pravopis! - Nije bitno koji je, nije neophodno da bude ovaj najnoviji u izdanju Matice hrvatske, ali nabavite si neki pravopisni priručnik. Ne morate ga stalno otvarati i konzultirati se s njime za svaki mail i poruku na forumu, ali bacite pogled na pravila skupljena u njemu, barem ponekad i to ne radi drugih, već radi sebe.

Drago Galić

Ankete

01 prosinac 2007

Sa lijeve strane u stupcu se nalaze dvije nove ankete vezane uz Izbore '07 koji su bili prošle nedjelje.

Ovdje slobodno možete izraziti svoje mišljenje te reći što mislite o svemu što se događa u zadnjih par dana na političkoj ali i društvenoj sceni jer se to odražava na naš standard.

Opet ako mislite da nije vrijedno truda, razumljivo je.

Updejt:
Napravljene su male izmjene te tako se sada ankete više ne nalaze u stupcu lijevo nego ih se sad može naći u izborniku 'Ankete', maknuta je forma za Poruke - Chat.

Vidim da se posjetitelji ustručavaju ostaviti svoj glas makar su ankete potpuno anonimne i bez mogućnosti otkrivanja identiteta. Ljudi nemojte se sramiti nego samo hrabro pa neka se i ovaj glas priupiše negdje u budućnosti.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se