Mjesec pijanih sobova

22 prosinac 2007

Odlučio sam pustiti meni draga dva posta iz 2005 godine koja su me tada neizmjerno fascinirala te ih ponovo sa vama svima ovdje podjeliti.


Bio je prosinac, baš poput ovoga - borovi su rasli po trgovima, visoko; nad ulicama su lebdjela blagdanska svjetla. Charley je ušao u birtiju i stresao vjetar s leđa. Mjesto u kutu šanka ga je, kao i uvijek, čekalo.

Barmenu nije trebalo dugo da shvati. Hey, man, what's up? Charley je iz džepa izvukao čestitku i bacio je na šank. Christmas card from a hooker in Minneapolis.

Hej, Charley, trudna sam i živim u Devetoj ulici. Skinula sam se s dopa, više ne pijem whiskey, imam muža koji svira trombon i radi na pruzi.

Prosinac je mjesec dimnjaka i pijanih sobova. Saonice Djeda Mraza teturaju nebom zato što stara svinja više ne može pogoditi cestu. Hladno je, smijemo se sporije, govorimo dublje i sve teške uspomene iz umiruće godine nosimo sa sobom u nadi da ćemo ih zaboraviti u nekoj toploj rupi. No, najteže gubiš ono čega se želiš riješiti.

Hej, Charley, pomislim na tebe svaki put kad prođem kraj benzinske pumpe. Znaš, zbog onoliko briljantina koji si stavljao u kosu. I još uvijek imam onu ploču Little Anthonya & The Imperials... Ali, netko mi je ukrao gramofon, što kažeš na to?

Ako glazbu možemo dijeliti na zimsku i ljetnu, noćnu i dnevnu, onda je Tom Waits kralj tamnog i hladnog pola, vlasnik svih toplih utočišta. U dubini mraka čak i svjetla Bates Motela izgledaju primamljivo. Ali, o tome bi više znao reći Cave, Waits će se prije zapiti s Normanom i iz njega izvući tajnu neke tužne ljubavi.

Hej, Charley, skoro sam poludjela nakon što su uhapsili Maria. Pa sam se vratila u Omahu živjeti sa starcima. Ali svi koje sam tamo poznavala su ili mrtvi ili u zatvoru... Zato sam se vratila u Minneapolis, mislim da ću tu i ostati.

Na Waitsovu albumu "Blue Valentines" našla se i ova božićna. Kao da smo slabiji tih dana. Jer, dok se na ulicama grlimo sa strancima i lažemo o najboljim željama, između bljesaka petardi svakog od nas čeka poneki razlog za nemiran pogled u retrovizor. Ili, možda, tek obična čestitka u sandučiću.

Hej, Charley, mislim da sam sretna, prvi put nakon nesreće. I voljela bih da imam sve one novce koje smo trošili na dop. Kupila bih gomilu rabljenih auta i ne bi prodala ni jednog. Jednostavno bih vozila različiti auto svakog dana, ovisno o tome kako se osjećam.

Isus je definitivno najveći brijač, koliko mu samo ekipe svake godine dolazi na rođendan. A ni stari mu se ne ljuti kad se zabrije, navik'o čovjek. Sve maske ionako padnu oko ponoći, obziri se utope u alkoholu, a stari Mraz po nebu lovi Betlehemsku zvijezdu. Piano's been drinking, not me.

Hej, Charley, zaboga, želiš li znati pravu istinu? Nemam muža, on ne svira trombon. I moram posuditi lovu da platim odvjetnika. Ali, hej, Charley, pustit će me uvjetno. Dođi na Valentinovo...

Čestitka će ostati zgužvana u kutu, a Charley će se dovući kući s tupim nagovještajem jutarnjeg mamurluka. I dok ključem bude napipavao bravu, pokušat će se sjetiti gdje je izgubio ono što je mislio da nikad neće pronaći.


(Izvorno objavljeno pred Božić 1996. u Homo volansu, kao dio "Slijepog putnika")

Autor:Ante Perković

Updejt:
Komentiranje posta je preseljeno na novi blog. Klikom na komentar biti će te preusmjereni na novu blog adresu.

<< Arhiva >>