Stric

30 kolovoz 2007

Puno sam toga naučjo loveći kajmane sa stricem Nedžadom. Očvrsno sam ko muškarac, između ostalog. Stric me svako jutro lemo lopatom po glavi. Iz početka je boljelo, al kasnije sam očvrsno, ko pravi muškarac, i lopata bi se odma sasula u komade čim bi me klepno po glavi, a jab se nasmijo, a stric, ne mogavši izdržati, i sam prasnuo u onaj njegov grgoljavi smijeh psihopata, pogladio me po glavi i izbo nožem u trbuh. Od tog su mi nakon nekog vremena očvrsnili trbušni mišići, tako da bi se oštrica samo slomla, a ja se opalijo smijat, a stric bi, ne mogavši izdržati kako se ja slatko smijem, prasnuo u onaj svoj pakleni psihopatski kikot te mi probušio oči bušilcom, sve glasnije se smijući.

Stric je bio ljudina. A da je znao sa bušilcom, znao je. A bio je i vrhunski pedagog i trener, jer od tog bušenja očvrsnile su mi oči, pa kad bi stric kreno bušt, borer bi puko ne na dva komada, ne na tri komada nego na pet i više, a bušilci bi zaribo motor jer bi ja kapcima, koji su isto očvrsnili, stiso ono malo borera što je ostalo. Tako bi se ja i stric nadmudrivali kroz nevinu igru, u isto vrijeme radeći na mojoj čvrstoći. E, a kad bi bušilci pregorjo motor, mene bi uvatjo taki smijeh, ono, puco sam, suze su mi išle na oči. Stric bi me samo pogledo i kroz grohot prozborio nešto da ću ga ugrob oterat sa tim slatkim smijanjem, te se i on opalio smijat, ne mogavši suspregnuti lavinu pozitivnih emocija što su izvirale iz moje dječačke nasmijane razdraganosti. Naravno, odma bi mi iščupo pluća, istesteriso noge i ruke, polijo me benzinom i zapalijo mi torzo. Od toga mi je očvrsnila koža, kosti, tetive i žile. Tak da mu je nakon nekog vremena puco lanac na motorki, a benzin gorijo na meni bez ikakova traga. Opet bi mi to bilo jako smiješno, a bogme i stricu. Smijo se ko lud. Kasnije su mi rekli da je i bijo. Lud.

E, al onda bi on zasuko brk, još uvijek grcajući u parajućem smijehu, te me privezo za hidrogensku bombu, aktiviro vremenski upaljač i pobjego u Sibir. Alaj je tu smijeha bilo! Ja sam se tolko smijo da sam mislijo umrijet. Reko, striko, striko, hahaha, pa nemoj više, a on bi mi poslo telegram iz sibira u kojem bi sam pisalo hahahahahahahahahahahahaaaa i hahahahahahaaa i onda bi se ja jope počeo smijat i još jače, a stric bi me nazvo telefonom i smijo se da su mi bubnjići pucali, al ne dugo, zato što su ubrzo očvrsnili... Al nije ni to dugo trajalo, od tih nuklearnih eksplozija očvrsno sam jako, al baš jako, i više nije bilo nečeg preterano zanimljivog.

Doduše, već sam bio poodrasto pa se stric pomalo i suzdržavo, jer kako je reko, bolje da idem pičke lovt neg da se tu zajebavam šnjime. Zadnji kontakt sa stricem imo sam prije par godina, kad mi je došo u posjet i ubjo boga umeni komadom olovne cjevi što je usput otkino sa plinare. Alaj smo se dobro ismijali, ne moram vam ni pričat. E, otad je prošlo dost vremena, ja sam se oženijo, a bogme imam i ženu. Naravno, došla su i djeca. Komšijina. Došla se igrat kod mene na dvorište. A bogme, žena mi je trudna sad. Nekad razgovaramo kak je bprije bilo lijepo, pa se tak i ona sjeti strica, i kak je zadnji put i nju probo kopljem kroz glavu i da se i ona ismijala šnjime.

Sad se nisam čuo s njim, ima već par godina, ko što sam reko. Slao mi je telegram doduše, da je boležljiv, al obećo mi je da će se, kad se mala rodi (išli na ultrazvuk), odma pojavt pa da se prisjetimo starih vremena i ko nekad dobro ismijemo i izzabavljamo.

Svinjski (eR.Jot.)
Prigluplje, Sodomogomorovsk, 1777.

<< Arhiva >>