Žeđ

27 veljača 2007

Kako se volim po noći probuditi i nategnuti ustajale vode iz flaše...

Neku noć me je probudila žeđ. Dovukao sam se po mraku do frižidera. Otvorio sam vrata i ledena svjetlost aurore borealis mi je rekla da sam budan i da me moja boca jamnice napunjene običnom vodom čeka. U vratima starog hladnjaka Zanussi bez ručke boca ukusne i hladne pitke vode sa Janičinim bubuljičavim čelom na omotu nije očekivala posjet u ovo doba noći. Prišao joj sam svojom velikom dlakavom rukom, stisnuo ju i izvukao. Nije imala čep pa sam ju halapljivo nagnuo na usta i počeo gutati kao da je krv maloljetnice. - Pij me hrabri ratniče, govorila je dok sam ju praznio. Uništio sam joj sadržaj, a ona moj suhi napaćeni želudac. Pretovario sam se vodom, više zbog ružnog žednog sna nego potrebe. Popio sam bar 3 više nego što je trebalo. Podrignuo sam, a gutljaj još uvijek hladne vode vratio se u usta opomenuvši me da želudac to ne može podnijeti.

- Odjebi! Uzvratih mu odlučnim gutanjem k nazad. Zadovoljan, ali sretan, zavukoh se nazad pod smrdljivi uprđeni mekani topli pokrivač. Premještam se na bok. Klok-klok, valovi zapljuskuju želučane stjenke i naguravaju ostatke krvavice na obalu.

Galebovi se časte marljivo pripremljenom svinjetinom, doduše već poluprobavljenom, no ko ih jebe ionako su lešinari. Ima dovoljno za sve. Ima ih bijelih, sivih i još nekih koje nisam do sada vidio. Gledamo ih Jelena i ja. Bosi smo i šetamo po šljunku. - Bože, koliko ih je! Nisam znala da su toliko gladni... Kad sam bila mala, bojala sam se galebova. Sad su mi jako dragi. Vidi ih... Jel i ti voliš galebove? - Naravno. Da ih ne volim, sve bi ih probavio. A zašto toliko voliš galebove?, upitao sam ju. - Zato jer su vezani uz vodu, uz slobodu. Znaš, ja ti volim biti slobodna, ma pričali smo već o tome.... Da, sjećam se, bila je vezana uz slobodu.

Okrenuo sam se na drugu stranu i pogledao kroz prozor. Mjesečina, zvjezdano nebo i jasan trag mlaza od aviona. Zatvaram oči i razmišljam o stjuardesi na deset kilometara iznad mene. Ona sada zijeva. Spavala je cijeli dan, otuširala se, miriši. Otišla je na aerodrom, presvukla se i ukrcala s posadom i putnicima na avion. Zove se Indira, iz Novog sada je, putuje iz Beograda u London. Ima 26 godina, kratku smeđu kosu, zelene oči. Mrzi biti nasmješena pred putnicima, a pogotovo mrzi kada je pohotno gledaju i stalno pokušavaju flertati s njom. Sad je već negdje iznad Austrije, ko ju jebe.

Ne spava mi se, ali sam na granici sna i halucinacije. Svrbi me guzica. Imam osjećaj da milion buha spava sa mnom. Ne mogu se isčešati. Ustajem se ispišati. Daska od wc-a stalno pada dolje pa se ne mogu skoncentrirati na pišanje jer ću je zapišati. Mama mi je stalno prigovarala zbog toga, a sada 600 kilometara daleko od nje, odustajem od wc-a i stavljam kurac u lavabo. Škiljim kroz oči jer je svjetlost prejaka. Sjebano lice stari je od prije poznati prijatelj iz ogledala koji govori da se treba isprazniti u prokleti umivaonik. Aaaah, teče samo od sebe. Iscjedio sam zadnju kap i naslonio masno čelo na ogledalo. Bože kako sam iscrpljen! Potreban mi je san. Vratio sam mlohavi kurac u bokserice, zadovoljno prdnuo i ugasio svjetlo. Legao sam u krevet na leđa i budan počeo hrkati. Zla misao me je pokušala razbuditi svojom idejom: da je ona tu smetalo bi joj hrkanje. Zaspao sam s osmjehom na licu. Ona ipak nije tu, ko ju jebe. Ko jebe sve. Ujutro ću prije posla skuhati slabu kavu s više mlijeka i šećera i opet izdrkat na onaj novi pornić što sam dobio od Marija.

Žejko Tetrapakshu

<< Arhiva >>