Ljubav i razumijevanje

31 siječanj 2007

Znojim se u masi nabomboniranih teeangera. Godinama nisam bio u Bestu. Kad sam zadnji put bio u toj rupčagi još sam uvijek bio maloljetan. Možda zato sada doima tako skučeno. No, opet, koji se kurac čudim, oduvijek je bio mjesto za seljake. Svakim centimetrom moje kože vibrira električni acid. Izvijam se polako, gotovo u transu, dok svi oko mene skaču kao da su u luna-parku. "Idemo na šank po cugu, cijelo jebeno vrijeme imam osjećaj da se ne uklapam ovdje", govori Lara dok me vuče iz gužve i vraća u sadašnjost.

"Duplu-votku, Red Bull i jackie-colu", nerazgovjetno govorim konobaru koji mi odgovorava, "Znam, već si šest puta naručio cugu kod mene, svaki drugi put je bez Red Bulla, samo mahni, ne moraš mi objašnjavati svaki put iz početka". Bože, kako razvaljeno moram izgledati da mi ljudi govore takve stvari? No opet, možda su istrenirani za mlađahnu zobersku populaciju koja nikada ne može složiti rečenicu. R-R-R-R-R-R-ed B-B-B-ull. Okrenem se i dodajem cugu Lari, ali umjesto njenog smiješka žene na LSD-u ugledam znojno debelo lice s naočalama i podbratkom. Koji kurac on radi ovdje? "Paaa, kad se već stalno srećemo mogli bi se i upoznati", govori Lari i pruža ruku, "Ja sam Darko".

Poznajem lika, ali ne mogu ga smjestiti u neki kontekst. Uplovljavam u izmaglicu flashbackova, tisuće lica i situacija. Niti jedna u kojoj mogu identificirati Darka. Ne znam koliko to traje, ali nakon nekog neodređenog vremena vratim se u Best i sadašnjost. Koliko sam dugo bio zarobljen u uspomenama? Je li Darko primjetio da sam ja negdje drugdje? "Ja sam Mirta", odgovara Lara i upućuje mi upitan pogled koji govori "Što ćemo mu učiniti?". "O, i ti si tu", okreće se Darko i pruža mi svoju nervoznu znojnu salastu ruku. "Reklo bi se da sam sveprisutan, ali samo ako pitaš teologe", odgovaram mu i pružam Lari cugu. "Reko, kad se već stalno viđamo ovako po partijima, mogli bi se i upoznati", govori Darko gledajući moja leđa jer sam ja zaokupljen otvaranjem limenke Red Bulla kao što samo čovjek na acidu može biti. Kruži oko mene pokušavajući zaokupiti moju pozornost. Napokon uspijem otvoriti limenku, pomiješati polovicu sa duplom votkom, otpiti gutljaj, odložiti čašu na šank i podići pogled. Otvaranje limenke kao da je trajalo vječno, potpuno sam zaboravio na Darka. Prokleti acid. "Darko", govori lice koje se pretvara u njušku. Znoj mu se cijedi preko vilice što vibrira i kaplje po prljavoj majici. Čak se i odvratni podbradak trese u ritmu. "Josip, drago mi je".

"Mogli bi na after kod mene, imam solo stan, imam vutre, malo se spuštamo, malo se zajebavamo...", govori Darko pokušavajući biti opušten. Definitivno je na ecstasyju. Jebena pomirljiva dobroćudna budala puna ljubavi i razumijevanja. U meni je umjesto ljubavi i razumijevanja acid. Ne mrzim Darka osobno. Mrzim drogu na kojoj je. Jefini, primitivni ecstasy koji tako dobro prodaje iluziju da je svijet predivno mjesto. Čak i kad bih mu porušao direktno objasniti da je svijet u stvari u kurcu i koliko je to predivno promatrao bi me pogledom koji bi govorio "Gle, još jedan ubedirani jadnik, hajde da mu pomognem". Udara flash. U Darkovom smo stanu, njegovo vlažno podbuhlo lice spljošteno je između sjajno lakiranog parketa i četiri centimetra potplata moje marte. Dok priklješten između toplog drveta i gume otporne na sažaljenje razmišlja o tome zašto su ljudi zli Lara mu razvaljuje čmar četrdesetcentimetarskom umjetnom crnom kurčinom prikvačenom za njeno međunožje. Darkecu bi sigurno dobro sjeo zoran primjer koliko su ljudi u kurcu. Teoretiziranje sigurno neće pomoći. Potrebne su praktične instrukcije. Nešto što se ne može pobiti nabomboniranim argumentima. Potreban je monumentalni spomenik ljudskoj izopačenosti. Netko mora platiti, a Darkec je utijelovljenje onih koji moraju platiti. Zbogom ecstasy iluzijo ljubavi, dobrodošao gumeni potplate. Urazumi se. Urazumi se! Vrati se u stvarnost i odgovori čovjeku, govori glas u mojoj glavi. Natrag u stvarnost. "Hvala na pozivu, ali za mene ne postoji spuštanje, vutra mi najmanje treba, idem direktno na posao". Darko sliježe ramenima, "Nema beda, morao sam pitati, znaš, nemojte zamjeriti, znamo se jel...", govori i odlazi.

"Nadam se da ti se piju još barem dvije cuge jer ja imam još barem pola Red Bulla", kažem Lari gledajući ga kako odlazi u masu tragajući za opcijom manje čudnom od nas. "Može, dapače, na ovom acidu mi je toliko jebeno dobro da mi je svejedno jesam li u zvučniku ili za šankom", odgovori Lara. Stojimo tako, pijemo i razmijenjujemo ludilo nekoliko sati, kad eto ti opet Darka. Ovaj put vuče za ruku nisku ženu kojoj ne mogu zamjetiti niti jedan jedini drugi detalj. Alkohol očito udara iznutra, ali se ne osjećam pijan. Darkec si je pronašao neku kemijom sluđenu naivnu teenagerku koju će odvući u svoj prljavi brlog i napokon odraditi sve ono što je vidio na internetu. Sve prljave perverzije bit će vjerno rekonstruirane, a svaki njen otvor brižno iskorišten. Čovjek u kojem se nakupi toliko očajničke frustracije mora biti životinja. Tisuće flasheva brutalne internet pornografije izvrte se pred mojim očima komprimirani u nekoliko sekundi, ali svaki kristalno jasan, svaki kristalno zao. Bože kako su ljudi izopačeni. Ne može drugačije. Izgleda sretan dok mi obješenjački namiguje preko njenog ramena. Kakva odvratna slika za gledati na acidu. Posvećujem svoju pažnju Lari, ali debela svinja opet je pored nas. "Stvarno oprosti kaj smetam, ono, stvarno sorry, ali ako može samo jedno pitanje", mrmlja držeći ruku na mom ramenu. Acid odmah flashne tisuću odvratnih pitanja koja bi mi mogao postaviti, ali on ipak upita: "Jel idete vi možda kasnije prema gradu?". "Da, ali svakako ne odmah, ne znam kad, vrijeme mi je trenutno jako relativan pojam, ali može, u krajnjem slučaju kad nas izbace". "Stvarno, jebeno thanks, buraz, malu treba još malo obraditi, a frendovi mi hoće doma, spasio bi me". "Samo ti pošalji pičkice na spavanje, ja ću biti ovdje koliko god ti treba", govorim mu znajući da nema šanse da vozim to debelo smeće. Nadam se da vani pada kiša.

Lara i ja nastavljamo piti, a Darko nekoliko metara dalje nastavlja "obrađivati" nevinu djevojčicu. Nakon nekoliko cugi zlo u meni prokulja još malo jače. Zaokuplja me koncept sijanja zla po slučajno odabranim ciljevima. Ne zato jer je netko zaslužio. Ne zlo s poantom ili božji plameni mač. Ono što me privlači je bezrazložno zlo. Zašto? Zato je se može, eto zašto. Osjećam se na sasvim suprotnoj strani od realnosti i želim iskoristiti sav potencijal shizofrene sluđenosti acidom. Čini nestandardne stvari, Estebane. Istraži mračne zakutke svoje osobnosti. Zajebati nekoga bez ikakvog razloga? Svakako. Želim vidjeti koliko čudan mogu biti. Tako odlazim do Darkeca i govorim mu na uho: "Znaš Darko, jebiga, mi bi još ostali, ali nemamo para, totalno smo odvaljeni, kao što uostalom vidiš, jebeno nam se ne ide kući, imaš ti vremena, ali nemamo cugu, jel možeš srediti nekakvo pivo za mene i sok za Laru?". Neugodno mu je, ali ipak procijedi "Imam još samo trideset kuna, ali mislim da imaju točeno pivo". "Boli te kurac, smisli nešto, ako nema dovoljno za oboje pobrini se samo za pivo, jebeš Laru". Ali, Darko je nabomboniran i prepun ljubavi, mi krucijalni dio njegovog plana za sotonističku misu s teenagerkom, a ne može se sad zajebati. Uskoro dolazi s točenim pivom i colom.

Mrzim točeno pivo. Prokleto razvodnjeno smeće. Točeno pivo je u alkoholu ono što je pašteta u mesnim prerađevinama, ali ovo ima ekstremno dobar okus. Gotovo mogu osjetiti Darkove suze i znoj u ustima i zlo što kulja u mojoj mračnoj utrobi. Ovo je pivo koje je zaradio netko drugi. Ima okus otimačine jer predstavlja plijen mentalno-emotivne oružane pljačke, otimačina ima okus nasilja, nasilje ima okus umorstva, a umorstvo je instinkt pohranjen u svima nama i proizvodi okus koji ulazi u Top 5 okusa svih vremena. Evo ti opet Darkeca za nekoliko minuta. U rukama drži staklenu čašu. "Fakat mi je bed, ali nemam više ni kune, dao sam sve za vas, jel bi mi mogao uliti malo piva?". Kakav je ovo mentalni šah! "Naravno", govorim dok pokušavam pogoditi čašu lijevajući, ali više prolijevam po podu i Darkovom salu nego u čašu. To bih možda napravio i da nisam na acidu, ali ovako nemam izbora. "Trebao si proliti i više, mater mu jebem debelu", kaže Lara dok gleda Darkeova leđa što odlaze u mrak.

Ostavljamo pola cuge i odlazimo prema izlazu, savijeni u histeričnom smijehu. Očekivano, vani pada kiša. Bog hrani predatore. Smješka se mojoj predstavi, smješka se Darkecu koji će ostati na kiši. Na mojoj je strani, definitivno, taj stari zajebant. Ne samo da uživa u predstavi zla nego i uvažava moje sugestije u vidu oborina. "Jel te smeta kiša, sad, na ovom jebenom pomahnitalom acidu?", upitam Laru. "Inače bih potrčala, ali sad me stvarno boli kurac". Šećemo prema autu s noge na nogu mimoilazeći se s nabomboniranim teeangerima što uživaju u blagodatima odvratnog Jaruna. "Josipeeee!".

"Josipeeeeee!" "Ubrzaj korak", kažem Lari. "Nemoj biti paranoičan, sranje nema veze s nama". "Josipeeeeeeee!". "Ja sam Josip, jebote", govorim dok oboje ubrzavamo korak. "Uporabio si tri riječi na J u rečenici", govori uspuhano Lara dok trčimo prema parkiralištu. Ah, bit će divno hladnokrvno zatvoriti vrata tom debelom skotu kad mu spas već bude nadohvat ruke. Hvala bogu, centralno otključavanje uglavnom radi samo na prednjim vratima. Sjedamo u auto. Sve što čujem je buka vrata što se zatvaraju i finalno Larino spuštanje prsta na gumb za zaključavanje. Napokon sigurni. Zajebati nekoga iza leđa je početnički sport, ali sjebati nekoga u lice - to je već mnogo zahtjevnija akrobacija. Još se uvijek smijemo. Auto je potpuno zamagljen. Prokleto smeće se uvijek zamagli kad pada kiša. A zatim pogledam u retrovizor i ugledam svinjsko lice. Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim da je slika zaista preblizu, a i da uopće ne bi trebala biti u retrovizoru jer je i stražnje staklo zamagljeno kao što se i vidi iza svinjskog lica. Iza. Iza svinjskog lica. Aaaaaa! Okrenem se u šoku i ugledam čudovište na stražnjem sjedalu. "Lara, imamo osmog putnika". Umire od smijeha, ali onda pogleda mene, a zatim na stražnje sjedište. Prokleto centralno zaključavanje ponekad, ali samo ponekad, otključava i stražnja vrata. "Evo, sad će i moja prijateljica", govori Darko dok zuri u ekran mobitela tipkajući poruku. Znoj se još uvijek cijedni s njega, a vilica mu podrhtava dok je apsolutno zaokupljen ekrančićem.

Nisam spreman na zahtjevnije akrobacije. Ne ovdje ne sada. Usredotoči se, Estebane. Zlo u ludilu je ok, ali nešto je sasvim drugačije uspjeti nekoga odjebati dok gledaš njegovo lice koje se topi. Znate i sami kako vas ljudi uvijek uspiju najebati na neko sranje ako vi niste posebno nadrkani, te ako su oni dovoljno uporni. Usredotoči se. Sluđena si acid životinja i možeš što god poželiš. Pusti zlo s lanca. Zaboravimo trivijalnu i lažnu elementarnu ljudskost ugrađenu u sve nas odrastanjem poput morbidnog brain-washing programa. Budimo sve što možemo biti. Darkec je ograničenje koje treba ukloniti s puta. Nije osoba. Predstavlja tek tanku barijeru koja te odvaja od sna. Od sna u kojem je sve moguće. Barijeru? Ukloniti.

"Darko, promjena plana". "Kakva?". "Ti ostaješ vani". "Ne šali se Josipe, sad će moja prijateljica". "Darko, izađi van, došlo je do promjene plana, ne vozim te nikuda, game over, insert coin, pičke isusove materine, ti ostaješ vani, mi ostajemo unutra, to je novi plan, dakle, kreni prema izlazu". Vrata su još uvijek otvorena. Darko zuri u mene i još uvijek ne vjeruje da se ne šalim. Estebane, usredotočenost. Odvrti ludilo do kraja. Slobodni pad u kaos. Ne gledaj iza. Dohvatim golf palicu i počnem ga gurati van. "Van, van, van, jebote, gdje je pristojnost, gdje je distanciranost, gdje su elementarna pravila međuljudskih odnosa, zar moramo postati životinje?!". "Mirta, daj ga urazumi, jebeš sve, ne treba do doma, samo tu, do prve stanice, samo da ne stojimo na kiši". Lara šuti i zuri pred sebe. Guram ga palicom, ali životinja se grčevito drži za sjedalo. Njegov otpor u meni stvara mržnju i više mi nije teško gurkati ga palicom. Počinjem se osjećati dobro sa svakim novi spojem olovne glave i znojnog sala. Zlo se probudilo. Više nema povratka. "Mirta, reci mu nešto". "Debeli, zatvori vrata". Darko zatvara vrata. "S vanjske strane, kretenčino", mirno govori Lara. "Josipe, Mirta, evo, samo par minuta, samo dok mi ne dođe prijateljica, vani pada kiša, dajte ljudi, ne morate me voziti nigdje, samo da ne dobijem upalu pluća na kiši". Podbodem ga palicom da naglasim slijedeću rečenicu. Prestaje se držati za sjedalo i tupo me promatra izbuljenim očima sakrivenim iza nakrivljenih naočala. "Gledaj, mi smo upravo izašli s preciznom namjerom da se izjebemo u ovom autu, ovdje i sad, a činjenica da si ti na stražnjem jebenom sjedalu predstavlja nam popriličan problem u razmjeni emotivnih vibracija, dakle, ti j-e-b-e-n-o izlaziš van, a mi se jebemo". "Samo još minuticu". Da li je nasilje možda slijedeći korak? Isprobao sam sve droge, možda je nasilje next level? Jesam li stvarno tako divno sluđen LSD-om da ću biti sposoban ozlijediti ovo debelo čudovište? Zašto ne? Nadam se da će skeč uspjeti. Otvaram svoja vrata, izvlačim palicu i govorim: "Darko, dovodiš me u vrlo neugodnu situaciju, buraz, sorry, ali dovodiš me do neizbježnog, budi normalan i shvati da si popušio, nemoj me dovoditi u neugodnost, nemojmo raditi scene". Oči su mu suzne dok proživljava hipersenzibilnu ecstasy reakciju. Pokunjeno napušta auto. Vraćam se u auto i zaključavam.

Lara zuri u mene. "Ništa nije tako dobar osjećaj kao pročišćeno koncentrirano zlo, zar ne?", upitam. "Svakako". Upalim auto i pojačam ventilaciju, ali se ništa ne događa. "Nogama si otkvačila kabel za napajanje ventilacije". "Ti si sjedio na ovom mjestu kad smo dolazili, ja sam vozila". "Ah, da". Ispružim se na njeno krilo i pokušavam pronaći otkvačeni kabel iako znam da je sam pokušaj apsolutno besmislen. Tamo su deseci žica, a ja tek u ležećem položaju počinjem uviđati koliko sam spektakularno pijan. "Meni je super u ovoj poziciji, ja bi malo ostao tako". "Meni se nikud ne žuri". Pušimo tisuću cigareta i pričamo o smislu života.

Nakon nekog vremena odlučimo krenuti. Kiša još uvijek pada, a sva su stakla oblijepljena finom sivom izmaglicom punom smoga i teških metala. Spustim prozore u nadi da će se odmagliti. Bože, znam da me želiš kazniti zbog nepravde, ali te fore su za religiozne, zato odjebi, ne treba mi tvoja naklonost, a još manje sreća. Ja sam amajlija koja donosi sreću. Zečja šapa i krvavi novčić zajedno. Jebi se, gade. Znam da bolesno voliš odvažne. Ne možeš si pomoći, jednostavno si slab da prgave dječaćiće koji ti bacaju rukavicu u lice. Jednostavno im moraš pomoći, ma koliko ih mrzio. Ja sam jedan od njih, zato odjebi s dubokim poantama. Pure evil. Spuštenih prozora vozim kroz grad. Lara briše svoju stranu vjetrobrana, a moja je i dalje zamagljena. Unutrašnjom stranom vratiju cijedi se voda, dok Psycraft udara na zvučnicima. Već je dan, a ulice su prazne. "Da smo likovi iz priče morali bismo najebati na kraju, kako bi poetska pravda bila zadovoljena barem bi nas panduri trebali zaustaviti, tek toliko da se dokaže da ne možeš izazivati takav kaos i izvući se, kažem ti, barem panduri ako već ne poginemo u krvavom sudaru punom nedužnih žrtava", govorim zureći u Laru kako mi ni jedan djelić ceste ne bi bio u kadru dok prolazimo veliko križanje kroz žuto svjetlo. "Srećom, mi likovi smo iz stvarnog svijeta pa nam se ništa loše ne može dogoditi, stvarni svijet ne puši te hipijevske poante".

Esteban Prezvušt Grokter

JA ŽIVIM U KRUZIMA KOJI SE ŠIRE

30 siječanj 2007

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.

Rainer Maria Rilke (1875-1925)

pet stvari o meni ...

24 siječanj 2007

1. po horoskopu djevica, po kineskom zmaj, uvijek smiren i nasmijan no ponekad pretemperamentan i eksplozivan, proćelav i prosječan kao i svatko drugi, mislim da se više nema što dodati ...

2. završio srednju građevinsku, pa za programera na računalu te na kraju balade cisco akademiju za CCNA, želio sam kao dijete biti pilot no to je ostala samo želja no živio sam na moru 4 godine i uživao sam zato u ronjenju, taj divan podmorski svijet miran ali toliko lijep i pun raznovrsnog života me je uvijek fascinirao ... živim i radim u svom voljenom Zagrebu a lutao pomalo svigdje gdje su me noge odnjele ... obožavam povijest posebno civilizaciju Mu, Atlantidu, Maje, Anasazije sve vezano uz našu daleku prošlost što se na mom blogu može i vidjeti u arhivi ...

3. obožavam jagode i mogu ih jesti do iznemoglosti, tu su kolači i torte svih vrsta ali posebno se cijene od čokolade, šetnje po nasipu, uz more te uživanje dok valovi valjaju kamenčiće, otok Korčulu gdje uživam u ljetovanju ...

4. nekad davno dok sam živio sa roditeljima imao sam micu macu a kasnije u braku sa bivšom suprugom dvije mješanke i micu macu, sada pošto živim sam i puno radim nemam nikakvog ljubimca i morma priznati da mi to fali no držati ga cijeli dan doma zatvorenog mi je žao i okrutno ... u prirodi najčešće nema te životinje kojoj ne priđem ili ona sama ne priđe iz znatiželje te se obavezno sprijateljimo, valjda životinje osjete kad je netko dobar i vrijedan njihove pažnje ...

5. radim ono što najviše volim - vodim informatiku u tvrtki koja se bavi prodajom duhanskih proizvoda i prerađevina te uživam na svom poslu, moja ljubav su uvijek bili kompaći, serveri, razni operativni sustavi i izrada mreže ...

štafeta bi trebala ići dalje ... pa ako žele just4me, safiris, 012 station, sagittariusclassic, puteviekstaze ...

morska vilo

22 siječanj 2007



Sjećanje na najdraži i najmirisniji cvijet koji sam neizmjerno volio.

1966 - 1980


Nema dana kada te se ne sjetim a suze same krenu dok srce steže neka nepoznata i teška ruka. Nakon toliko godina još mi pred oči dolazi jasno tvoj lik, tvoje predivne i tople oči, nježne i meke usne koje još uvijek osjećam, tvoje nježne i tople ruke koje su me grlile.

Grijeh bi bio kad ne bi samome sebi priznao da te moje srce i duša još uvijek vole a tako je mnogo vremena prošlo od kad te nema. Ne dolazim više na tvoj grob jer uvijek u meni jedan dio umre tada u meni nestaje snage, volje te se budi želja da dođem ponovo u tvoj zagrljaj te da se opet zajedno veselimo i smijemo te da se beskrajno držimo za ruke.

Ipak jednom, opet će mo biti ponovo zajedno jer to nam je suđeno.

Pusa moja morska vilo.

Tiha noć

Utorak je zajeban dan. Drugi po redu u tjednu, dakle odmah iza katastrofalnog ponedjeljka koji pregazi svakog vikend narko-entuzijasta. Tupi, podmukli, sveobuhvatni povratak u stvarnost nepodnošljiv je. Pogotovo ako je pomiješan sa postamfetaminskom depresijom. U ponedjeljak sam se opet navukao spideka, spalio nekoliko frula, napio se, zgutao par Normabela za prije spavanja i mislio da je najgore prošlo. Ali, utorak me zaskočio. Te sam se večeri našao ispred monitora pokušavajući pisati. Umjesto da pišem radio sam apsolutno sve ostalo. Cijela ideja bila mi je gnušajuće odbojna. Kao i cijeli svijet, uostalom. Otvorila se mračna pustara duše. Sve je izgubilo smisao. Sjedio sam tako pola sata i zurio u prazninu tonući u letargičnu melankoliju. Nema izlaza. Nema spašavanja. Nema povratka. Nema bolje budućnosti. A tada, kad sam napokon stigao do dna emocija mogao sam se napokon prepustiti struji života. Kada je sve postalo besmisleno mogao sam postati uobičajeni ja. Esteban P. Grokter, raspikuća i propalica. To je moj uobičajeni način za rješavanje životnih problema - odustani od svega, postani ravnodušan, ugazi se svime, pobjegni iz svijeta u kojem se nalazi problem i ostavi ga neka se razvija kako zna i umije, prestani pokušavati izbjeći katastrofu. Jedine stvarne katastrofe su one od kojih završiš u plitkom, mračnom i vlažnom grobu. Sve ostalo se ubraja pod usputne pizdarijice. Ljudi potrate cijeli život preuveličavajući glupe probleme od kojih se ionako može pobjeći. Barem mentalno. Nekada bih način rješavanja problema rečenicom "Boli me kurac, idem se napušiti i razbiti u birtiju, jebeš sve" smatrao plitkim. No, davno sam promijenio mišljenje. Ta je rečenica najbolji odgovor koji sebi možete dati. Moji problemi obično proizlaze iz pokušaja prilagodbe normalnom svijetu. Kad se pojave samo se sjetim da se ionako nema smisla opterećivati i pokušavati biti nešto što nisi. A ja sam narkomanska ovisnička fukara i alkoholičar koji pije barem tri puta tjedno. Kao takvom mi je prirodno ponašanje bježanje od problema u divni urokani noćni svijet u kojem ionako ništa nije stvarno.

Odjednom sam shvatio da ne mogu biti zarobljen u četiri samotna zida. Ušao sam u vakuum misli, apsolutnu prazninu. Trebali su mi vanjski faktori, živi pokretači priče. Morao sam izaći. Trebala mi je noć, žućkasta javna rasvjeta, prazne ulice, vlažna tama, hladnoća. Povukao sam lajnu speeda i namjerio se na kvartovske birtije. To je svijet za utorak. U njima nema gužve, sterilnih konobara, idiota što sjede i piju kavice razglabajući o ptičjoj gripi, glupih teenagera što broje kovanice za svoj sok, ni jet-set izdrkotina koje se uvijek ponašaju kao da se zabavaljaju. U pravim se kvartovskim birtijama nitko nikada ne pokušava zabavljati. Navečer ih obično nastanjuje najviše desetak gostiju koji su svi od prvog do zadnjeg ni na trenutak ne zavaravaju da se dolaze družiti, zabavljati, razgovarati ili socijalizirati. A ne, oni dolaze piti. Sve ostalo je sasvim fakultativno. Primarni razlog je alkohol kojeg ispijaju svake večeri. Vibracija koju možeš osjetiti je baš ono što ti treba utorkom. Nitko nije posebno željan razgovora s tobom. Možeš sjediti za šankom kao i ostali, zadubljen u vlastitim mislima s urednom dostavom alkohola svog omiljenog okusa. Ako baš želiš, možeš se priključiti u poneku non-šalantnu neobaveznu konverzaciju, ali u pravim birtijama za utorak nitko neće izmijenjivati dnevne trivijalnosti s tobom.

Popušio sam frulu ispred zgrade. Šmrcao sam i razmišljao: "Ti prastaro đubre što uvijek visiš na prozoru prvog kata naslađujući se tuđim ulascima i izlascima iz zgrade kao što se samo penzionerska znatiželja može naslađivati, da ti, crkni od znatiželje sad, baš sad, nadam se da će te udariti jebena kap jer me možeš čuti, ali ne i vidjeti, izgori smeće prastaro". Šmrrrr-kkkk. Kad sam popušio frulu do kraja pomislio sam da se možda previše zarolala pa da bi bilo dobro vratiti se u stan i povući još malo spideka. Racionalno razmišljanje. Bolje odmah u stanu nego u birtiji u zahodu čim uđem. Divna su ta narkomanska razmišljanja, jer od početka znaš da ćeš se navući i u stanu i u zahodu čim uđeš u britiju, ali koristiš svaku ispriku koja slučajno naleti u vrtlogu misli. Ne nužno zbog grižnje savjesti, ali kad je već pri ruci, zašto ne.

Kad sam napokon izašao iz zgrade starog đubreta više nije bilo na prozoru. Propustila si me stari šišmišu, jebena evidencija ulazaka i izlazaka ti neće štimati. Šetnja ulicama bila je osvježavajuća. Iako je bilo tek osam uglavnom je vladala tišina. Promatrao sam poznate kuće kao da ih vidim po prvi put nakon dugog niza godina. Kao uspomene iz prošlosti tako davne da je se više nitko ne sjeća. Osjećao sam se prazno i melankolično. Trebao mi je šank. Alkohol. Autodestrukcija. Odustajanje. Bilo što. Ništa.

Spuštao sam se glavnom ulicom i promatrao ispijene blagajnike koji su se u Golfovima vraćali svojim trudnim studenticama ekonomije s dnevne doze izrabljivanja. Ravno natrag u nastavak horrora. S boljim efektima i barem dvaput zajebaniji. Napajali su me osjećajem slobode. Čovjek može biti sretan samo kad nema što izgubiti. I kad može isključiti razmišljanje. Zato krenimo prema birtiji malo hitrijim korakom, Estebane. Treba deevoluirati. Unazađivanje (ako riječ uopće postoji) je put prema sreći. Krenuo sam prema Purgatoriju, nadajući se da ću za tim šankom napokon pronaći mir, spokoj, pijanstvo. Nadao sam se da će mi kao i obično pružiti utočište u kojem te svi ostavljaju da piješ i eliminiraš razmišljanje u miru. Sjediti i piti. Ne pokušavati biti netko već biti nitko.

Kad sam zakoračio unutra znao sam da sam pronašao utočište. Lik i žena što su sjedili u separeu pohlepno su plazili jedno po drugome, a konobarica je čitala za šankom. To je bio sveukupni popis stanovništva Purgatorija te večeri. Baš kako treba biti. Objesio sam đubretarku o naslon stolice za šankom, naručio Istra Bitter i otišao povući lajnu u zahod. Istra Bitter se možda čini kao čudan izbor, ali utorkom ti treba čudno piće. S tonikom postiže punu gorčinu. Ispijao sam čašu za čašom života i čavrljao s konobaricom. Alkohol je lijepo sjedao na speed i frulu. Opuštao je unutarnju tjeskobu. Polako me napuštala mentalna klaustrofobija. Sa svakom čašom sve više. Popio sam šest komada prije nego što je u lokal stigao Mario. Tipični inventar kvartovskih birtija. Pije, ali pije kulturno. Nije razularena pijanica, ali svake večeri mora dobiti svoju dozu. Vrlo ugodan za razgovor, kao i svi pravi inventari pravih birtija. Pripada tom čudnom noćnom plemenu kod kojeg je sve slow-motion. Volim taj istinski underground. Komercijala ne penetrira tako duboko. Svijet mirnih birtija i akutnog alkoholizma je izvan njenog dometa. Plemena koja u njima obitavaju definitivno nisu ciljane skupine potrošača. Propaganda i brain-washing nisu usmjereni na njih, ostavljaju ih na miru, puštaju ih da žive u svojoj ugodnoj melankoliji u kojoj se nada smatra dječje nevinim optimizmom. Kulturološke oaze. Nije poanta da odustaneš od svijeta, nego da svijet odustane od tebe. U pravim zakutcima ovog grada uvijek možeš pronaći ljude od kojih je svijet odustao. Nisu propalice ili beskućnici. Svi oni imaju bolje ili lošije živote, ali nitko od njih ne očekuje ništa osim da navečer sjede za šankom i piju. Vrlo je opuštajuće biti jedan od njih.

Mario i ja smo jedva progovorili pokoju riječ, iako je sjeo do mene. Poštovanje osobnog mira i privatnosti odlika je pravih šankova. Nitko se ne smatra posebno zanimljivim. Nitko se ne zavarava da ima nešto pametno za reći. Birtiju je ispunjavao mir. Svjetla prigušena kao i uvijek, muzika koju možeš ignorirati u pozadini, niska razina sociološke interakcije i alkohol u redovnim intervalima. Znao sam da mir ne može potrajati vječno. Čudna komponenta kaosa uvijek se mora umiješati u sve misteriozne životne puteve.

Vrata su se naglo otvorila, a u lokal su upali Aldo i Mali. Kad dovoljno dugo ordiniraš kvartovskim birtijama prije ili kasnije dosegneš fazu u kojoj poznaješ apsolutno svu klijentelu. Sa svakim si se napio ove ili one čudne večeri. Većina ljudi ima neku naglašenu primarnu karakternu osobinu po kojoj ih svi pamte i prepoznaju. Aldo nema onih drugačijih karakternih osobina. Sve su njegove osobine naglašene i politički nekorektne. Na nivou smo poznanika već godinama. S time da Aldo ponekad zaboravi da se poznajemo pa se upoznajemo iznova. Pretpostavljam da je to posljedica njegove heroinske navike. Ovisnici o horsu obično ne uzimaju ništa drugo, ali Aldo jede, šmrče, ubrizgava u vene i mišiće, puši i gura u šupak apsolutno sve što bi ga moglo odvaliti. Heroin je konstanta, glavni svakodnevni obrok, ali međuobroci su brojni i raznoliki. Nekad je mijenjao mjesto prebivališta od jednog do drugog bogatog homoseksualnog pervertita. Davali su mu stan, hranu i pare za hors u zamjenu za iluziju ljubavi i mnogo, mnogo važniji sex. Alda nije smetalo, smatrao je to poštenom pogodbom. Imao je uspona i padova, sve dok nije oženio retardiranu kćerku nekog bogatog tatice i napravio pogodbu života. Nitko ne bi želio oženiti retardiranu djevojku, pa joj je tata kupio najbolje što je mogao - Alda. Vjerovatno je zaključio da je retardirana pa da neće primjetiti da poklon roba s greškom. Tko zna, možda ga je i guzio dok mu nije postao prestar, pa ga je tek onda proslijedio svom čedu, kao što svaki tata pokloni svoj stari auto dovoljno starom djetetu kad kupuje novi. Ako je dijete retardirano pa ne može dobiti vozačku odma mu kupiš nešto što će ga jebati i voziti u autu koji ćeš mu kupiti. "Glavno da je mala sretna". Aldo je s druge strane dobio opciju koja je lakša od zadovoljavanja trulih olinjalih pederčina.

Čim je ušao skinuo je košulju i ostao u potkošulji znojvši se kao svinja. Posjeo je Malog za šank, naručio nam svima piće, još jednom obrisao kokainsku nosinu što se cijedila cijelo vrijeme i započeo priču: "Jebote, bio sam danas sa ženicom u kupnji namještaja. Kupio sam fotelju, stolić za kavu, dvosjed i jebeni ormar. I sve ti ide ok, stari. Sve je super. Sve je pet. Stari od male je dao pare, možemo kupiti cijeli jebeni dućan. I dođe ti popodne dostava, a kad ono, stari, jebem ti mater, sve u kutijama. Sve kutije. Jebene kutije, nikakav namještaj. Kao, složi si sam, buraz. Ozbiljno ti kažem, rasplakao sam se kad sam otvorio treću". Tako je najebao Malog da dođe do njega i složi sav namještaj za dva sata. "Kolko ti je platio?", upita Mario Maloga. "Ti, ni riječi", skoči Aldo, unese ne Malome u lice, a zatim okrene Mariju, "Financijski? Ništa. Nemoj me tako gledati, nije htio. Nemoj me tako gledati, jebote, cijepaš mi srce, nisam ja takav, nije htio". Mali se ubaci: "Stvarno nisam htio, meni je to gušt". Mali je glupi teenager koji još nije razvio skupe navike i konstatnu potrebu za novcem, ali ne brinem se, na najboljem je putu.

Aldo uvijek zagospodari svakim oblikom komunikacije u lokalu. Čim se pojavi postane kreator sadržaja. On ispituje, odgovara, komentira, započinje i završava. Pokreće ga interno ludilo i konstatna odvaljenost. Okrene se prema meni: "A ti, kako se ti zoveš?". O ne, još jednom. Svi smatraju ga bezopasnim, ali bezopasnim luđakom. Njegovo je ekscentrično ponašanje, hiperaktivnost i ludilo prihvaćeno u kvartovskim birtijama sa sažaljevanjem i simpatiziranjem. Nitko se ne može čuditi njegovom ponašanju jer su prihvatili da je Aldo jedan od onih spaljenih luđaka na koje više nitko ne obraća pažnju. "Bili smo u Hangaru. Jebote, opet su ga uredili kao nekad. Jebeni stari Hangar, sve je opet tamo, isti ljudi, ista zika, ista vibra. Sad smo bili na nekoj glupoj izložbi. Apstrakcija, pičke materine, ali dobra je mjuza i odvalili smo se za šankom, ostalo mi je para od namještaja". Tako mali nije dobio financijsku nadoknadu, ali je dobio nešto mnogo vrijednije u njegovoj poziciji odrastanja - izlazak s Aldom, izravan ulaz u đanersko ludilo, glavnu ulogu u kaosu kakvog nije mogao ni zamisliti. Promatram ga i ne mogu propustiti da i on pomalo šmrca. Da li je dijete prehlađeno ili ga je Aldo već ufurao? "Jebemti sve, jebemti sve! Svijeća, Mali! Zaboravili smo na svijeću!", urla Aldo u panici. "Mali, znaš da sam rekao da prije Purgatorija idemo natrag do mene ugasiti svijeću". Otpija gutljaj cuge, trza se i nastavlja: "Svijeća! Jebemti. Mali, da se nisi maknuo odavde, nemoj me zajebati, ja trčim do doma, puhnem u svijeću i vraćam se, da mi nisi zbrisao, obećaj mi, nemoj me iznevjeriti, trčim, jebote, Mali, trčim", i odjuri van.

U birtiji zavlada ona karakteristična tišina koja uvijek zavlada kad Aldo izađe nakon nekog svog performancea, dakle svaki put kad Aldo izađe iz birtije. Nitko ništa ne komentira, ali svi se pogledavaju sa smiješkom. Simpatičan im je, miroljubiv i sasvim neuračunljiv. Mali sjedi i zuri u cipele, Mario zuri u Ožujsko ispred sebe, konobarica zuri u skriptu, a ja zurim u vrata zahoda i odlučujem otići tamo i povući još speeda. Povučem sve što imam, što i nije tako mnogo. Okus je odvratan kao i obično, a nosnica uobičajeno peče, ali volim ga, priznajem.

Kad se vratim čeka me novi Istra Bitter što ga je sredio Aldo koji se upravo vratio sa puhanja svijeće. "E, ljudi, alo, ljudi, ajmo piti tu do kraja radnog vremena, a nakon toga u Hangar. A? Može, ljudi , a? Ljudi? Ej? Dobra ideja, a? Mala? Mali? Mario? Este?". Svi utihnu i pogledavaju je smješkajući. Nikome uopće nije zamislivo otići s Aldom na cjelonoćno gaženje u Hangar. Ideju smatraju toliko apsurdnom da je hladnokvno uklapaju u Aldinu sluđenost i smješkaju se ideji da netko uopće može upitati tako nešto. U njihov se put ne uklapa takva ideja. Mario je došao popiti svoju kvotu piva i otići spavati kad se napije dovoljno da zaboravi ostati budan, konobarica čeka da mi, šljam, odradimo svoju večernju predstavu pa da može natrag u normalan svijet, Mali se osjeća otetim i postaje zabrinut. Svi šute. Ja kažem: "Može".

Esteban Prezvušt Grokter

pukotina u krugu

20 siječanj 2007

(odlomak iz romana Nenada Stojkovića)

Odjavio sam svoje tijelo jedanaestog rujna u dvanaest i četrdeset. To je jutro užljebljeno u moje sjećanje, bolno i otrovno, oštro kao čavao zabijen pod nokat. Sjećam se da je ispred mene treperio isti ovaj display sa svim brojkama koje pokušavaju zarobiti vrijeme. Prethodnu sam noć proveo budan, budan iznutra i izvana, čekajući hladnu zoru da preplavi metalni okvir prozora. Upijao sam sve oko sebe kao da nikada više neću ništa osjetiti na taj određeni način. Djelomično sam bio u pravu... Doduše, već sam tada bio samo djelomično ljudsko biće. Dvostruka mjerila – to je istinski put budućnosti! Zaklinjem se mojim made-in-Thailand živčanim sustavom. Ironično je kako Institut reklamira proceduru sa sloganom – ‘’Otkrijte svemir Vašeg tijela’’ i onda nas sklapa koristeći proizvode istih onih tvornica koje su nekoć proizvodile dijelove za one prastare karampane od raketa iz prvog svemirskog programa. Srećom, mi procedurirani nemamo naviku eksplodirati kod prve test-vožnje.

No istinski tragična razlika između prvh svemirskih programa preuzmanja artificijelnog tijela jesu majmuni! U potonjem smo slučaju pokusni majmuni bili mi! A barem što se čoveka tiče, zakoni evolucije su jasni– majmuni su uvijek na najvišim položajima.

Tonkica Palonkica

16 siječanj 2007

Tonkica Palonkica je bila pičkica za pojebat "samo tako", mala slatka prčasta prdica te sisice koje stanu u ruku su fascinirale. Bambijevski velike okice, prčast nosić te slatka mala ustašca taman onak za pušenje su i kod već nemoćnih po pitanju seksa dizali ga bez ikakvih dodatnih stimulansa i raznih vijagri.

Zimi je najčešće zgledala kak prosječna puca koju možeš vidjeti svakodnevno na cesti i ne okrenuti se za njom no ljeti je to bilo nešto sasvim drugačije. Super minica je otkrivala sjajno građene nožice, neke bi rekle da su to dva plivadona na čačkalicama no što se može očekivati od žena da će drugačije reći, sjajno građeno tijelo u uskoj majci isticalo je savršenu trojku. No to je bilo eto recimo sve krasno za pogledat i napalit se, ipak najvažnije je događalo se kad si završio u njenom međunožju.

Bilo je fascinantno što to malo krhko tijelo bambija je u stanju činiti na njemu te koliko je mogla se nabijati na njemu dok potpuno iscrpljena i dehidrirana nije legla pored. Iz nje ne da su istjecali sokovi zadovoljstva nego poplava zadovoljstva.

Bilo je to jedno ljeto kada sam totalno nezainteresirano bauljao Lumbardom te naletio na nju na klupici dok je čitala knjigu. Naravno kako to biva pogledi ti se sretnu i onak odjednom krene konverzacija sama od sebe sa gomilom smjeha. Našli smo se navečer u šetnji tim malim mjestašcem te dok smo sjedili na stupiću na rivi marine se onak pomalo pipkali i mazili uz obostrano uvaljavanje jezika do mandula. Cijela priča je završila u mojoj hotelskoj sobi dok se ona bezgranično dugo gnjezdila na njemu iz krikove kojima se Crawen iz "Vrane" bi posramio. Trajalo je besramno dugo jer već zora se počela promaljivati iz škura kad smo potpuno iscrpljeni krenuli spavati. Probudili smo se debelo iza dva ili tri sata popodne žedni kao da smo cijelu noć pili kajtigajaznamšto.

Otuširali se te poslije pojeli nešto i zapalili na malo sunca te ponovnu bitku među jastucima i plahtama koje su više bile na podu nego na krevetu te tako 10 dana koliko sam bio tamo. Naravno da je došao dan kad sam morao se vratiti doma te smo se lijepo još jednom puknuli u autu dok sam čekao trajekt za Drvenik uz dugi poljubac pozdravili se i rastali.

Javimo se jedno drugome sa vremena na vrijeme a i sam znam kad imam vremena zapaliti u Lumbardu te se oboje ubijemo od seksa, naravno sada više ne izgleda kao ona mala vrckava Tonkica Palonkica no i dalje je jebena vatra u krevetu te samo ona zna način da poslije toga me dva tjedna bole jaja i hodam kao da sam bio na kastraciji.

Pusa ti Tonkica Palonkica.

POSLIJE PIRAMIDA ...

14 siječanj 2007

REZIME

O Atlantidi sam počeo pisati 7.1.2006 godine gdje sam sa svima Vama prošao pitanja te pokušao naći odgovore koji su me interesirali svih ovih godina. Poslije Atlantide produžio sa pisanjem prema svijetu i misterijima Anasazija gdje smo zajednički uz putopis i fantastično izlaganje Semira Osmanagića polako počeli shvaćati od kuda su nam sva naša znanja koja držimo duboko potisnuta negdje u svome mozgu te što nam sličice koje se pojavljuju znače i žele objasniti.

Prošli smo kratko kroz red vitezova Templara te shvatili čemu su svoje živote posvetili te koja je njihova uloga bila u tadašnjem vremenu te koja je uloga u današnjem životu.

Polako smo počeli razumijevati Maje i njihovu ulogu u svemiru ali i vremenu u kojem su živjeli te što su nam željeli poručiti te što trebamo činiti 2012 godine. Objasnili su nam da:
„Dolazak našeg Sunčevog sistema u početni položaj prema centru galaksije Mliječni put, kada će mo ponovo biti obasjani energetskim snopom… što su napokon prije petnaestak godina potvrdili i moderni astronomi… može donijeti pozitivni svemirski zamah našoj civilizaciji. Unaprijeđena DNK nas može dići na viši nivo.

Znanje Maja ne govori o apokaliptičnom kraju svijeta već o transformiranom svijetu.

Kada se “nebo otvori” i kada poteče svemirska energija prema našoj sićušnoj Planeti… da li će nas dići na viši nivo vibracija… i prevladati doba mračnjaštva koje nas pritišće i ne dopušta da napredak se pokrene punim kapacitetom?“. Shvatili smo njihovu ulogu u našim životima te kako i kojim putem ići dalje.

Prošli smo svemirom ali i našim planetom u Svim našim kontaktima gdje smo upoznali Lemuriju, shvatili što Telos - "komunikacija sa duhom" znači te nam je Mikos objasnio sve o Agarthi. Slijedila je lekcija u Skulls-u, tajnom i elitističkom društvu, prošli neozljeđeni kroz Bermudsku enigmu, proučili Tothove tablete te shvatili djelomično njihovo značenje, saznali da naša stanja se reflektiraju u našoj auri, što je bilo krenulo krivo sa Philadlphijskim experimentom te saznali za Montaux i Phoenix projekt. Ipak puno toga su nam rekli Hopi sa svojih Devet svjetova te prošli kroz Plejade te naučili njohv riječnik. Shvatili da svemirske posjete koje su se dešavale i dešavaju se služe nekim civilizacijama za eksperimente kao Greys-ima te da uvijek imamo dušebrižnike u Tim-mersima i Andromedancima.

U Piramidi moći na planeti shvatili smo zašto istina ne može izaći nikada na vidjelo barem ne onakva kakvu bi smo željeli vidjeti te tko nam kroji ovaj smrtni život. Tražili smo odgovore kako iznaći možda načina da se odupremo tome te koliko uopće možemo uspjeti trenutno.

Na kraju došli smo u nama susjedne krajeve te shvatili da bi mogla postojati Bosanska Sunčeva piramida u našem bližem okruženju te da svi mi bijeli, žuti, crveni, crni ili kakvi god već jesmo je jedna jedinstvena krv u našim žilama.

Sve to ste mogli čitati punih godinu dana i nešto malo više sa kraćim odmorima autora bloga te Vam se svima zahvaljujem na strpljivosti i komentarima koje je zavrijedio autor tih zanimljivih tekstova, Semir Osmanagić te se ovime zahvaljujem mu i nadam se da će uskoro nastaviti sa daljnjim istraživanjima u području Visočice ali i diljem republike BiH i Hrvatske.

Hvala Vam svima još jednom i na komentarima koje ste ostavljali te pokazali iznimno zanimanje za našu prošlost jer 13.000 jedinstvenih posjeta te 17.000 učitanja bloga su bili poticaj za dalje. Sada vjerujem da će uslijediti jedan odmor a onda traženje dalje, želja mi je da pokušam istražiti sve što na internetu postoji vezano uz jednoroge (unicorn), ta mitska bića sa vrlo interesantnim iscjeliteljskim moćima. Naravno biti će mi drago vidjeti vaše prijedloge što Vas interesira te što bi voljeli da se istraži.

Ipak za sada Vam svima šaljem jedan iskren i velik pozdrav.

Prilog 2: MEDUN, ILIRSKO NASELJE KRAJ PODGORICE (Autor Priloga: Bojan Zečević)

13 siječanj 2007

Medun se nalazi na 12 km od Podgorice prema Kučima i Albanskoj granici. Točno između gornjeg i donjeg Meduna nalazi se Glavica (brdašce) sa kojeg se pruža odličan pogled na dolinu prema Podgorici sa jedne strane i na Lijevu Rijeku sa druge strane. Na vrhu ovog uzvišenja je srednjevjekovna Turska kula koja je nekada imala unutar svojih zidina pekaru i bunar. Bunar otvora pet sa pet metara, a nepoznate dubine, još uvijek postoji mada njime sada plivaju samo punoglavci i žabe. Unutar zidina je grob i spomen ploča Marku Miljanovu koji je nekada davno osvojio ovo tursko utvrđenje.

Međutim, mnogo interesantnije je nešto što se nalazi na podnožju ovog brdašca, a to su zidine koje okružuju malu kućicu, sada muzej, a nekada je bila seoska škola. Naime, dva od četiri zida koji okružuju muzej su, po mom mišljenju, mnogo stariji od ostala dva. Čak mnogo, mnogo stariji i od turske kule na vrhu glavice.

Do ovakvog zaključka sam došao promatrajući tehniku gradnje, koja veoma podsjeća na onu u Daorsonu, a koja dalje podsjeća na gradnju južno-američke civilizacije, drugih po redu graditelja, na Machu Picchu. Blokovi korišteni u ovim zidinama nisu istih dimenzija, ali se na mnogim mjestima savršeno uklapaju sa susjednim kamenim blokovima, tako da ni žilet ne može da se zavuče između njih.

Razlika između gradnje u Medunu i gradnje u Daorsonu je u tome što su blokovi u Medunu znatno manji. Dimenzije su im uglavnom 120 cm x 50 cm, dok blokovi u Daorsonu dosežu i 250 cm x 150 cm.


(I, da ja dodam nekoliko rečenica na ove Bojanove opservacije. Područje današnje Crne Gore je imalo niz većih i manjih Ilirskih naselja. Dva najveća su Medun i Duklja. Mada su oba vrlo malo istražena, aktualna povijest se služi slijedećim hipotezama.

Za Medun se pretpostavlja da je originalno “…bio tvrđava, a onda pretvoren u grad između IV i III stoljeća prije nove ere…”. Već sa ovim prvim hipotezama se ne slažem. Naime, drevni Iliri su podigli prvo grad i to milenije (a ne stoljeća) unazad, monumentalnih razmjera. To vrsta gradnje je pogrešno ponukala arheologe da pretpostave funkciju grada kao utvrđenja.

Nadalje, tvrdi se da su “…dobro sačuvani zidovi utvrđenja građeni od velikih blokova obrađenog kamena koji su ugrađivani u nekoliko redova. S obzirom na solidnost gradnje Medun signifikantno odstupa od manje značajnih Ilirskih gradova.”

Bilo bi dobro da nam Crnogorski povijesničari i arheolozi malo detaljnije opišu kamene blokove koji su malo remek-djelo obrade i ugradnje i kao takvi se vrlo dobro uklapaju u stil Daorsona i južno-američkih kultura.

“… Sa kulturno-umjetničkog pogleda, dva niza iskopa u stijenama na putu između dva dijela grada su interesantna. Studije zaključuju da je to bilo mjesto izvođenja rituala posvećenih kultu zmije koja je bila mitskim simbolom predaka Ilira. Nekropolis je situiran sjeverno od gornjeg grada i potiče iz Ilirskog perioda. Dosada nije istraživan. Rimske legije su okupirale Medun oko 167. godine nove ere. Tom prilikom je zadnji Ilirski kralj Gentije sa svojom porodicom uhvaćen…”

Šturi povijesni dokumenti govore o prisutnosti dva Ilirska plemena u crnogorskom području: Labeati i Dokleati. Medun je bio centrom Labeata (još starije ime je Meteon).

Na drugoj strani, Dokleati su bili locirani u plodnoj dolini rijeke Zete sa centrom u Duklji. Sa desetak tisuća stanovnika to je bio najveći (crnogorski) populacijski centar Ilira u pred-rimsko doba. Kameni grad je imao vodovod, popločane ulice, kanalizacijske odvode, riješene ostale urbanističke izazove…)



Ostaci kamenih blokova drevnog Ilirskog grada Meduna (Meteon) 12 km od Podgorice, Crna Gora.





Briljantna inženjerska umijeća Ilira koji su radili pod očiglednim utjecajem civilizacija koje su gradile i južnoameričke gradove.





Vrijeme je učinilo svoje, ali još se prepoznaje monumentalna gradnja sa pet obrađenih strana kamenih blokova i šestom, izbočenom prednjom stranom, koje svjedoče o istom arhitektonskom stilu diljem Jadranskog bazena.





Majstorstvo i kreativnost je očigledna u primjeni tehnika protiv potresa i činjenici da nijedan blok nije iste veličine.



~ Kraj teme: Bosanska piramida Sunca ~

Prilog 1: U POTRAZI ZA ALKAMA (Autor Priloga: Jovo Jovanović)

12 siječanj 2007

- nastavak -



REZIME

Mislim da kod nas halke još uvijek postoje na nepristupačnim i zabitim mjestima. Na lakše pristupačnim lokacijama uglavnom su bile, pogotovo u zadnje vrijeme, izložene devastaciji i otuđivanju od mještana. Njima su na neki način atraktivne, da nije tako ne bi oko njih bilo toliko priča. Vjerojatno su mnoge uništene nenamjerno prilikom probijanja puteva, otvaranja kamenoloma i sl. Postoji informacija da se i sistematski kradu, što je inače poznato za arheološke nalaze. Navodno da za njih dobro plaćaju kolekcionari koji skupljaju materijalne dokaze kojima se pobija službena povijest. Dokaz za to se može naći u emisiji National Geographic-a o halkama u Siriji, gdje su sve pokradene, osim na planini Musa Dag, jer se tu nalaze na izuzetno nepristupačnoj lokaciji. Šteta je da nema uslova za formiranje ekipe, sastavljene od mladih entuzijasta, koji bi se posvetili pronalaženju halki. Nažalost, za to je potrebno mnogo slobodnog vremena, a i novca.

Podijelio bih halke prema nadmorskoj visini na kojoj se nalaze. U prvu grupu ušle bi one na najvišim nadmorskim visinama, na jednom od vrhova Vlašića – Kozici, Vranici iznad Prokoškog jezera, Bjelašnici, Prenju na Paklini, Veležu iznad sela Kljune. Sve se one nalaze na približno istoj visini uz manje varijacije.

U drugu grupu ušle bi one lokacije sa halkama koje se nalaze na srednjoj nadmorskoj visini, kao što su u Crnoj pećini na Majevici, u kanjonu rijeke Misoče kod srednjevjekovnog grada Dubrovnika, na odvojku puta Breza – Vareš koji vodi u selo Titorice, na ratnom putu Travnik – Bukovica, halke na koraljnom grebenu iznad sela Lađice, itd. Ovdje, vjerovatno, možemo svrstati i lokalitet sa halkama na nekom brdu iznad Stoca. Prema kazivanju prijateljice moje supruge i mještanina iz sela Ošanića one se nalaze na brdu, za razliku od luke Daorsona, koja po Đuri Basleru se nalazi ispod stijene na kojoj leži Daorson, pri Stolačkom polju. Tako da se tu radi o dvije odvojene lokacije.

Ovdje možemo pribrojati i halke koje su držale lance lančanih mostova na Neretvi kod Uloga, te one koje su držale lance mosta kod sela Čude kod Olova. Ovdje spadaju i lokacije za koje su vezane legende o visokim vodostajima. Obavezno te lokacije nose nazive koji na to upućuju. Pored legende o halkama kod sela Lađice sam naziv sela govori o plovilima, iako tu danas ne postoji čak ni potok. Zatim, to je selo Jezerce iznad doline rijeke Bile, selo Skomorje / usko morje / i Zagrađe / more bilo zagrađeno /, iznad kanjona rijeke Jasenice, pritoke Bile. Tu spada i Vrbovac grad na kamenoj kupi na suprotnoj obali rijeke Jasenice, gdje su stepenice isklesane tek od polovice visine ili još nešto više i na koje se stupalo vjerovatno iz čamca. Izgleda da su varijacije u visini kod ove da je nazovemo srednje grupe veće nego kod lokacija sa halkama na visokim planinama. Da li se u prvom slučaju radi o vrlo visokim vodama, koje su bile u dužem vremenskom periodu konstantne, a halke, odnosno vezovi sa halkama ili luke na nižim nadmorskim visinama su nastale u nekom drugom periodu ili je to samo nastavak istog perioda kada su vode lagano opadale. Tada su se pravile nove luke ili vezovi za brodove ili čamce? Na to se, zaista, ne može odgovoriti.

Kada je to moglo da se događa? Rekli bismo, možda u vrijeme velikog biblijskog potopa, o kojem kruže razne teorije, više ili manje uvjerljive, ali danas se skoro svi slažu da biblijski potop nije samo legenda. Neki tvrde da je bio u doba propasti Atlantide, prije nešto manje od 12.000 godina, drugi prije 18.000 godina, treći da je bilo više potopa. Ovo zadnje je sigurno točno. Koji je od njih baš onaj biblijski, to se ne može reći sa sigurnošću.

Nećemo sada ulaziti u uzroke, ali ako se ne radi o velikim tektonskim poremećajima, ogromnim tsunamijima, vode se nisu brzo povlačile, osim ako nije dolazilo do naglih promjena položaja polova, što je moglo prouzročiti otapanje ledenih ploča. Promjene položaja polova se svakako događaju. Davno nekada sjeverni pol je bio na Jukonu, pa se postepeno premjestio nad Hadsonov zaljev, da bi se premjestio, navodno, prije nešto manje od 10.000 godina na današnju lokaciju. Takve promjene uzrokuju otapanje postojećih ledenih ploča i postepeno stvaranje novih. Također, precesije uzrokuju promjene kuta zemljine osi, što dovodi do klimatskih promjena, odnosno povećanja i smanjenja ledenih ploča. Tu je, između ostalog, i povremeno, periodično povećanje elektromagnetnog zračenja sunca, koje utiče na Zemljin magnetizam i rezultira povećanjem ili smanjenjem temperature na površini Zemlje. Usljed povećanja temperature zraka dolazi do povećanja isparenja, što prouzrokuje povećanje nivoa voda.

Relativno nedavno, u zadnjem periodu kvartara, holocenu, u kojem i mi danas živimo, između 5.500 i 3.000 godina prije naše ere topli period, zvani atlantikum, u unutrašnjosti Balkana imamo blagu klimu, otprilike kao danas u Dalmaciji. To je period sa puno oborina, kada podzemne vode izviru izuzetnim intenzitetom. Rijeke nemaju korita, to je vrijeme baruština, močvara i jezera. Jedan nama nepoznati svijet.

Ne mislim da su u tom periodu vode narasle do srednjeg nivoa. Do današnjeg sela Jezerce u dolini rijeke Bile, ili do sela Skomorja i Zagrađa i tome slično. To navodim samo kao primjer, što može izazvati jedan manji klimatski poremećaj. A ako, slučajno, jesu narasle u atlantikumu do navedenog nivoa, odakle željezne halke? Atlantikum je vrijeme ranog neolitika, tako pokazuju arheološka iskopavanja kod nas, a i u ostatku Europe. U svijet atlantikuma bi se samo mogle uklopiti halke sa koraljnog grebena iznad sela Lađice, koje su, prema kazivanju mještana, od kamena.

Mislim da je period visokih i srednje visokih voda bio mnogo ranije. U nekoj tehnološki razvijenijoj prapovijesti, kada su ljudi vladali tehnologijom izrade izuzetno kvalitetnih i čistih čeličnih legura. Izgleda da te halke potiču iz, nekog nama, nepoznatog svijeta. To potkrepljuju arheološki nalazi koji se uopšte ne uklapaju u postojeće povijesne klišee, kao na pr. metalna posuda izvađena iz slojeva, čak, predkambrija u Massachusetsu, metalne cijevi izvađene iz slojeva krede u Francuskoj, paralelopiped od čistog nekorodirajućeg čelika izvađen iz bloka ugljena u Njemačkoj, metalna kugla sa tri paralelna utora na najvećoj širini, izvađena iz predkambrijskog sloja u Južnoj Africi.

Vjerojatno bi halke iz perioda visokih i srednje visokih voda, u koje ulaze i halke na Sirijskim planinama, trebalo pripisati toj nama potpuno nepoznatoj prapovijesti. Tu moramo postaviti samo jedno ograničenje, one su svakako mlađe od stijena u koje su usađene. Kod nas se, uglavnom, radi o kamenu kalcitu. Vremenske distance između pojedinih lokaliteta sa halkama mogu biti ogromne, gledajući sa točke našeg shvaćanja vremena.

Sve se svodi, opet, na to da bi ovu pojavu trebalo detaljno ispitati. Naći što više još uvijek postojećih halki, ispitati njihov kemijski sastav, način izrade, izvršiti oko njih, gdje je god to moguće arheološka istraživanja, ispitati njihovu starost nekom od odgovarajućih metoda za ispitivanje starosti. Ako bi se sve to uradilo, a na žalost neće, otkrio bi se, makar, dio vrha “ ledenog brijega”.

Mislim da halke, vezovi i luke na malim nadmorskim visinama nisu nikakva misterija i da ima dovoljno podataka da se objasne. Po svoj prilici one potiču iz povijesnog doba.

Tu bi spadala od valova podlokana stijena u dolini rijeke Bile, na kojoj se nalaze prazni kvadrati uklesani u stijenu, za koje je stari franjevac tvrdio da su prije Drugog svjetskog rata bili ispunjeni halkama. Ovo je moguće, jer na gatovima na moru postoji takva vrsta vezova za brodove. Odnosno, halke vise na metalnim pločama, utisnutim u kvadratne šupljine.

U dolini rijeke Bile i danas je kod stanovništva živa predaja da je čitava dolina nekad bila jezero. U selu Zukićima, koje se nalazi na obroncima brda sa ilirskom gradinom, kako sam već rekao, radi strmog terena kuće prave u usjecima, odnosno, moraju da uklone velike kubike zemlje da bi izravnali teren za gradnju. Prilikom kopanja nailaze na svakakve arheološke artefakte. Tako sam ja otkupio divnu brončanu iglu, što nije nešto naročito, ali jedan mještanin je iskopao brončano sidro. Prema opisu mještana sidro nije neke impozantne veličine, ali je ipak sidro. Nalaznik je obećao da će mi ga pokazati i prodati, ali se, nažalost, predomislio. Da bi me se riješio rekao je da ne može da ga nađe. Sigurno mu je neko ponudio znatno veću cijenu. O tom sidru pričalo je čitavo selo, očito da su taj nalaz povezali sa legendom o jezeru u dolini rijeke Bile. Sve ovo dokazuje da je dolina rijeke Bile nekada bila pod vodom i da su po njoj plovili čamci, ako ne i brodovi.

Šta je sa lukom grada Daorsona, čiji se megalitski zid uzdiže visoko na stijeni iznad Stolačkog polja. Kako sam već rekao, mještanin iz Ošanića, kad je govorio o halkama, rekao je da se nalaze na brdu, osim toga rekao je da su podaleko, dok je za Daorson upotrebljavao izraz “blizu”. Prijateljica moje supruge iz Stoca rekla je da je odlazila na zaravan sa halkama na brdu da na miru čita, kako sam već opisao.

Đuro Basler je snimatelju RTVBiH, koji mi je to ispričao, sa stijene na kojoj se nalazi Daorson, pokazao u dubinu ravno dolje i rekao da se tu nalazi luka Daorsona.

Očito se radi o dvije sasvim odvojene lokacije iz različitih vremena, koje ne treba mješati. Danas se tu nalazi, većim dijelom godine, suho korito rječice Radobolje, pritoke Bregave, ali očito da nekad nije bilo tako.

Prema starim grčkim putopisima veliko jezero se prostiralo od Norina / Narone / do područja ilirskog naroda Autarijata, koje je po svoj prilici izlazilo na Neretvu oko slanih izvora u današnjoj Orahovici kod Konjica. Oko tih izvora Autarijati su vodili dugotrajan rat sa Ardijejcima. Ako je tako, onda se tlo kasnije podiglo, što nam sada izgleda neuvjerljivo. Ali u “Povjesti Bosne i Hercegovine”, koju je izdao HKD “Napredak”, stoji: “Iz tih kolonija / misli se na Grke nastanjene na obali Jadrana / trgovci, koliko nam je do sada poznato, na dva mjesta su zašli u unutrašnjost, dolinom Neretve i k Japodima u Liku, očito preko Kvarnerskog i Planinskog zaljeva, dakle na mjestima koje je sama narav napravila lakše pristupačnim”. Dakle, u povijesno doba more je preko nekog planinskog zaljeva dopiralo, vjerovatno, do Like. Dok u knjizi “Iliri” od Aleksandra Stipčevića (Školska knjiga, Zagreb) stoji: “…pokazuje poznati mit o Argonautima, prema kojem su Jazon i njegovi drugovi, nakon što su se u Kalkidi domogli zlatnog runa, svojim brodom Argom plovili niz Dunav, da bi njime izbili na sjever Jadranskog mora.”

Apolonije sa Rodosa, koji je to putovanje Argonauta opisao, u III –em st. prije nove ere, vjerovao je kako je tako putovanje brodom od Dunava do Jadrana moguće. U putopisu / Periplus /, koji je nastao sredinom IV–og st. prije nove ere i koji se pripisuje anonimnom autoru zvanom Pseudo – Skilaks, navodi da Dunav jednim svojim krakom utječe u Crno more, a drugim u Jadransko. Ako pretpostavimo da su taj drugi krak Dunava ustvari Sava i Kupa, uistinu je bilo moguće doći do Planinskog zaljeva, koji je, izgleda dopirao do Like. To bi bilo tumačenje gledano sa današnjeg stanovišta i uzevši da je podatak o Planinskom zaljevu vjerodostojan. Ali, treba ostaviti mogućnost postojanja danas nepoznatih vodenih tokova. Tako, naprimjer, prilikom snimanja neke TV emisije mom prijatelju, bivšem uredniku znanstvenog programa na RTVBiH, poznati naš geograf prof.dr. Ibrahim Bušatlija pokazao je oblutke na prevoju kod planine Raduše između Prozora i Gornjeg Vakufa i prokomentirao da su potpuno isti kao oni u Neretvi i da je nekada tuda tekao ogranak Neretve koji se ulijevao u Vrbas. To je, inače, razmeđe između jadranskog i crnomorskog sliva, široko maksimalno 20 km. Navodno da je tu došlo do podizanja tla i tako se prekinula bifurkaciona veza koju je činila Neretva između ova dva sliva. Vjerovatno, dio Neretve je oticao današnjim tokom rijeke Rame i ulijevao se u Vrbas, u taj tok se, vjerojatno, ulijevala i Rama, ili što je realnije, veliko jezero imalo je dva odtoka, jedan u Jadran, a drugi dolinom Rame u Vrbas.

U starom izdanju knjige “Iliri” pročitao sam da je anonimni grčki putnik, iz IV st. prije nove ere, napisao da se čitav Ilirik može obići brodom. Iz Crnog mora se plovi Dunavom do Save, zatim Savom, pa njenim ogrankom koji se ulijeva u Jadran, a da se do Jadrana može doći i Neretvom, koja se jednim svojim ogrankom ulijeva u Savu.

Treba imati na umu da je u to vrijeme današnja Bosna bila prekrivena praktično po čitavoj svojoj površini nepreglednim šumama, koje su zadržavale veliku vlagu, što je uvjetovalo velika isparenja i povećavalo količinu oborina, koje su, opet, dizale vodostaj rijeka i jezera, te povećavale vodene površine.

Sve u svemu bio je to jedan lijep svijet, pun jezera, plovnih tokova, prebogatih vodom, a sva ta silna voda bila je smještena u nepreglednom zelenilu višestoljetnih, praktično, netaknutih šuma. Tu i tamo, po tim vodama, plovile su slikovite ilirske brodice, kakve vidimo na novcu koji su lijevali Daorsi, kao i grčke trgovačke brodove koji su, tjerani zaradom, plovili po tom, za njih, opasnom svijetu. Iliri, koji su ponekad znali biti susretljivi, gostoljubivi i skloni trgovini sa strancima, u suštini su bili okrutni ratnici i prema svojim susjedima, o čemu svjedoče tolike brojne gradine po bosanskim brdima.

U to vrijeme, kroz guste neprohodne šume, moglo je da prolazi samo lokalno stanovništvo, koje također nije znalo da kroči nikuda dalje van kruga svog bivanja, tako da su rijeke, čiji je vodostaj bio znatno viši od današnjeg, kao i jezera, bile jedine ali i odlične komunikacije, kojim se, kako vidimo, moglo prelaziti iz jadranskog u crnomorski sliv i dospjeti, i za današnje pojmove, vrlo daleko.

Kako vidimo, daorsonskim galijama, moglo se doći u Jadran ali, što danas izgleda nevjerojatno, po svoj prilici i u Crno more. Iz jezera, koje se nalazilo u današnjoj dolini rijeke Bile, i koje je oticalo u rijeku Lašvu, sigurno se moglo, makar manjom brodicom, otisnuti do rijeke Bosne, Bosnom do Save, Savom do Dunava….Visočko jezero bilo je u neposrednoj blizini rijeke Bosne i sigurno se u nju odlijevalo, ili ga je napravila rijeka Bosna odljevom viška svojih voda.

Za mene u fenomenu tih vodenih svjetova postoji još jedan fenomen. To su priče mnogih ljudi, koji često nisu nikad vidjeli more i o njemu nemaju nikakve predstave, osim da je to neka velika voda. Čak ne znaju ni da je slano, a pričaju takve detalje da se upitaš odakle im to znanje.

Što da se kaže, kad seljak iz zabitog sela Dub, podno Vlašića, koji, također, nikad nije vidio more, mahne sa vrha Kozice rukom prema impresivnom krajoliku, koji se pruža tisuću i nekoliko stotina metara ispod njegovih nogu i kaže “sve je to nekada bilo more”, a onda nastavi priču o nekom kralju i kraljici i njihovom narodu, koji su živjeli na tim vrletima, koje su nekad bile morske obale i koji su sa svojim narodom otišli kada se more povuklo, odnoseći sa sobom svo svoje blago na devama ili devama sličnim životinjama. Pa, još nadodaje, da su se kralj i kraljica razdvojili, kao i njihov narod. Jedan dio naroda je pošao za kraljem, drugi za kraljicom, a zatim pokazuje rukom kojim pravcem je otišao kralj, a kojim kraljica, baš kao da ih je on ispratio. U tom momentu djelovao mi je kao da ima u sebi usađeno sjećanje predaka.

Prilog 1: U POTRAZI ZA ALKAMA (Autor Priloga: Jovo Jovanović)

11 siječanj 2007

- nastavak -



KRAJ OKO BRČKOG – MAJEVICA

Jedna moja prijateljica bila je 70-tih godina nastavnik u Brčkom. Njen kolega, profesor zemljopisa, zanimao se za neobične stvari i jednom im je u zbornici pričao da je obišao Crne pećine na Majevici i na ulazu u jednu pećinu našao veliki megalit sa halkama i da on misli da je to ostatak neke prastare luke, kada je voda dopirala do te visine. Kolege su ga ismijale. Da bi dokazao svoju tvrdnju poveo je sve nastavnike i učenike na izlet do Crnih pećina. Moja prijateljica sada živi u Sarajevu i opisala mi je detaljno što je vidjela.

Na ulazu u jednu od pećina nalazio se veliki monolit sa halkama promjera oko 40 cm koje su visile na konzolnim produžecima usađenim u monolit tako čvrsto da se nisu mogle izvaditi niti pomaknuti. Odnosno, nosači halki su izlazili iz megalita bez ikakvog zazora. Na nosačima su bile rupe, ali nije mogla ustanoviti kako su u njih usađene halke, jer su halke činile jedan kompaktan krug bez početka. Lako su se vrtile rukom. Bile su hrapave. Nije mogla da ustanovi da li su tako izrađene ili se radi o nekoj ornamentici ili možda čak o nekim ideogramima. Bile su djelomično korodirane crnom korozijom ispod koje je mjestimično probijao čelični sjaj. Moglo bi se zaključiti da se radi o nekoj izuzetno kvalitetnoj čeličnoj leguri. Halki je bilo nekoliko, nije se mogla sjetiti točno broja. Ispod halki na megalitu, koji je ležao horizontalno, i u koji su bile usađene halke ispod istih nalazile su se duboke užljebljenja. Ona je pretpostavila da su od užadi koje su bile provučene kroz halke.

Zidovi pećine bili su puni okamenjenih školjki. Također, pod pećine je bio pun školjki koje nisu bile vezane za kamen i nisu bile fosilizirane. Profesor biologije, koji je bio prisutan, rekao je da se radi o morskim školjkama i da takvih sigurno nema u Savi. Ovo govori o dva vodena perioda potpuno odvojena velikim vremenskim razmakom.

Također, mi je pričala da je njen suprug izronio iz Save jedan ogroman kralježnjak, koji im je dugo služio kao sjedalica. On je po zanimanju veterinar i nosio ga je svom profesoru anatomije da ga ispita. Nisu mogli ustanoviti o kojoj se životinji radi. Na žalost, kralježnjak je nestao tokom zadnjeg rata.

Pričala mi je da su, također, vadili iz Save, pri niskom vodostaju, kojekakve divovske kosti. Ona je bila prisutna kad su izvadili rebra ogromnih dimenzija. Navodno, ni kralježak ni ostale kosti nisu bile fosilizirane, što bi ukazivalo da nisu bile jako stare.

Životinje takvih dimenzija sigurno nisu mogle da žive u Savi, kakvu mi danas poznajemo.


IZNAD PROKOŠKOG JEZERA

Lani sam bio u selu Has kod Novog Travnika. Jedan mještanin mi je pričao da u selu žive dva šumska radnika koji su radili na sječi šume na Vranici i da su na jednoj stijeni iznad Prokoškog jezera naišli na halke i da bi bili voljni da me odvedu na tu lokaciju, što ću svakako u dogledno vrijeme uraditi.


ROGATICA

Nedavno sam bio sa dvojicom kolega na stijeni iznad Rogatice. Po pričanju jednog od ove dvojice na stijeni visokoj nekoliko stotina metara, iznad same Rogatice, nalazi se jedna vrlo masivna halka na isto tako masivnoj štangi. Tvrdio je da je tu halku vidio 1980-tih godina svojim očima. U Rogatici svi znaju za taj fenomen, ali mi, ipak, halku nismo našli.

I ova stijena je dobrim dijelom prekrivena vegetacijom.

Od mještana u Rogatici čuli smo za još jednu stijenu na kojoj se nalazi, također, halka. Mada je nadmorska visina otprilike ista kao u prethodnom slučaju radi se o manjoj stijeni bez vegetacije i na njoj sigurno nema halki. Odakle, onda, tolike tvrdnje?

Prije dva mjeseca na toj stijeni su vojnici SFOR-a su izvodili alpinističke vježbe. Možda su je skinuli i odnijeli kao suvenir.


PODRUČJE PRENJA

Navodno, halke se nalaze i na području Pakline na Prenju.Tražila ih je ekipa TV BiH. Išli su prema nekim uputama, ali bez vodiča i nisu ih našli.

Za drugu lokaciju čuo sam u TV emisiji “Pozitivna geografija” 29.08.2003 godine. Tematika emisije nisu bile halke, ali je spomenuto da se iznad rijeke Idbar, koja se kod Ćelebića ulijeva u Jablaničko jezero, na padinama Prenja nalaze halke i navodno da su ih vagali i da je svaka teška po 12 kg. Otišao sam sa dva prijatelja i dolinom rijeke došao do pod sam Prenj. Tamo su nam šumokradice pokazale brdo na kojem se halke nalaze, ali su nam rekli da je brdo minirano i da se ne penjemo. Tu su se za vrijeme rata vodile žestoke borbe pa bi informacija mogla biti točna. Brdo je obraslo gustom šumom i makijom, tako da se bez vodiča ne bi uspjelo. Padina brda je vrlo strma, ali ne toliko da se uz nju ne bi moglo popeti.


PLANINA VELEŽ

Još kad sam bio mlad jedan poslovni suradnik mog oca mi je pričao kako kod Nevesinja, iznad sela Kljuna na Veležu, postoje ostaci morske luke sa halkama za vezivanje brodova i da ih je on osobno vidio 30-tih godina prošlog stoljeća.

Prije tri godine jedan moj poznanik mi je ispričao istu priču, s tim da se u ovom slučaju radilo o informaciji iz druge ruke. Poznajem dva čovjeka iz Nevesinja, koji žive sada u Sarajevu i voljni su da sa mnom odu do sela Kljune, kako bi se raspitali o ovome kod starijih ljudi.


PODRUČJE STOCA

Prijateljica moje supruge, koja je rodom iz Stoca, pričala mi je da je često kao srednjoškolka odlazila na brdo iznad Stoca, gdje ima neka zaravan na čijoj vertikalnoj strani vise halke. U opisivanju lokacije bila je konfuzna tako da nisam mogao nikako locirati mjesto.

Kad sam prvi put bio na Daorsonu kod Stoca pitao sam čovjeka koji živi u zadnjoj kući sela Ošanići, gledajući prema Daorsonu, o tome. On mi je rekao da je informacija točna, ali da je lokacija halki dosta daleko i da su se tamo vodile borbe između sve tri vojske u zadnjem ratu, te da je područje sigurno minirano, odnosno nepristupačno. Tada sam bio zaokupljen Daorsonom tako da ga nisam pitao za točnu lokaciju. Kasnije, kad sam god odlazio na Daorson kuća je bila zatvorena.

U knjizi “Povjest Bosne i Hercegovine”, koju je izdao HKD “Napredak”, postoji podatak iz grčkog putopisa iz IV stoljeća prije nove ere da se od trgovišta Narone pruža veliko jezero sve do zemlje Autarijata / Autarijati su izlazili na Neretvu kod Konjica ! /. U jezeru se nalazi otok od 120 stadija / 21,3 km /. U istom putopisu stoji da kroz tjesnac može proći galija troveslarka / trirema / ili teretni brod. Ti stari grčki putnici mislili su da Neretva utiče iz navedenog jezera i svojim kratkim tokom ulijeva se u more.

Ako se jezerom moglo doći do teritorije Autarijata onda je tu teren morao biti mnogo niži pa se, vremenom, usljed tektonskih poremećaja, podigao. Jedan ogranak tog jezera je, sigurno, dopirao do Daorsona, jer je na novcu Daorsona bila utisnuta galija. Odnosno, galija je bila njihov zaštitni znak.

U Stocu postoji predanje da je čitavo Stolačko polje nekada bilo pokriveno vodom. Đuro Basler, nekada vodeći arheolog Zemaljskog muzeja u Sarajevu, pokazao je snimatelju RTV BiH, inače mom prijatelju, dok su stajali na stijeni iznad Stolačkog polja, kod megalitskog zida Daorsona, da se dolje u podnožju stijene nalaze ostaci luke Daorsona.


KRAJ OKO ULOGA

Jednu autobusnu stanicu ispred Uloga nalazi se, uz zapušteni makadamski put, selo Ljušići, visoko iznad kanjona Neretve. Treba se spuštati oko pola sata da bi se došlo do Neretve. Kad se pređe Neretva preko improviziranog visećeg mosta, čovjeka čeka uspon iste dužine i strmine da bi se došlo u selo Nedavice. Sa te strane, uz sam rub kanjona, nalazi se nešto što se ne može svrstati ni u stup ni u brdo. Za stup je preširoko, a za brdo preusko. Visoko je oko 20 metara. Oko, reći ćemo, stupa vijuga vrlo strma pješačka staza, prilično pogibeljna. Tamo sam bio 70-tih godina. Domaćin, kod koga smo noćili, pričao nam je da na vrhu stupa postoji halka. Da na strani Nedavica postoji ista takva i da su obale bile nekada vrlo davno povezane lančanim mostom, koji je bio učvršćen za te halke. To me je jako zainteresiralo, ali društvo je došlo isključivo na pecanje, tako da sam odlučio da dođem drugom prilikom i to ispitam, ali to nisam uspio da ostvarim do danas.


SELO ČUDE KOD OLOVA

U ljeto 2004 godine, tražeći Bijelu stijenu, skrenuli smo ranije sa glavnog puta na put koji vodi do Han Pijeska kanjonom rijeke Stupčanice i došli u selo Čude. Mještani su nam rekli da postoje halke u pećini, u stijeni na suprotnoj strani rijeke, prije ulaska u selo. Ukoliko je to točno, potpuno je nemoguće prići tom lokalitetu. Možda bi mogla alpinistička ekipa, ali ne odozdo nego sa vrha kanjona.

U samom selu mještanin, koji je stupio u kontakt sa nama, pred nama je pitao jednu staru ženu / najstarijeg stanovnika sela / da li zna za neke halke u ovom kraju. Ona je, bez oklijevanja, pokazala stijenu iznad sela i to na mjesto odakle je raslo neko grmlje. Zatim je pokazala na stijenu na suprotnoj strani doline i rekla “tamo se nalazi druga, nekada je tu postojao most od lanaca preko doline”.

Sa mnom je bio i vodič kroz Bijambarske pećine, koji podsjeća na Dejvi Kroketa, odnosno, čovjek prirode. Obećao mi je da će sve to istražiti.


PLANINA BJELAŠNICA

Kada sam prošle godine bio iznad sela Umoljani na Bjelašnici, s ciljem da vidim i po mogućnosti ispitam veliki tumulus na Zmajevoj stijeni, upitao sam vodiča da li zna nešto o halkama u tom kraju. On se odmah okrenuo jugozapadno od stijene i pokazao rukom preko visoravni na ogromnu stijenu, dugačku nekoliko kilometara, koja se uzdiže vertikalno u visinu par stotina metara i rekao da se tu nalaze halke, da to zna pouzdano, ali da on tamo nije nikada bio. Na tako velikoj strmini i na tako velikoj površini bilo bi ih nemoguće naći bez alpinističke ekipe i vodiča koji sigurno zna gdje su.


PREVOJ KARAULA

Jedan moj prijatelj bio je 1980. godine na Bijeloj stijeni, na prevoju Karaula, pored puta Sarajevo-Tuzla. Pričao mi je da je vidio iz daljine na toj stijeni halke. Prošle godine smo išli ponovo zajedno, ali on nije bio u stanju, nakon više od 20 godina, da nađe put do stijene.

Ponovo sam pokušao u jesen otići sa prijateljima. Našli smo vodiča, ali ovoga puta nismo mogli da priđemo stijeni od snježnih nanosa, jer je snijeg rano pao na toj visini.


PUT ZA VAREŠ

Dobio sam informaciju da se halke nalaze na stijeni pored puta između Breze i Vareša, prije odvojka puta za selo Titorice. Nisam provjeravao.


HALKE NA SIRIJSKIM PLANINAMA

Da halke ipak nisu šuplja priča koja kruži narodom ili neka vrsta priviđenja svjedoči TV emisija National Geographic-a, koja je bila prikazana na izraelskoj televiziji, a koju je gledao moj prijatelj. Emisija je trajala 45 minuta i prikazivala je gatove / mola / sa halkama za vezivanje brodova na sirijskim planinama. Emisija se zvala “Gatovi na planinama”. Prema onome što mi je ispričao na sirijskim planinama ima dosta zaravnjenih površina ljudskom rukom, sa rupama gdje su nekada visile halke. Osim na planini Musa Dag, gdje su sačuvane i to je prikazano u emisiji. Za neke lokacije gdje su bile halke postoje stare crno-bijele fotografije sa halkama. I to je prikazano. Navodno da je najviše halki skinuto u Prvom svjetskom ratu, jer su se u Siriji vodile borbe između Turaka i Britanaca. Turci su na “gatove” bili postavili topove i odozgo gađali Britance.

- nastavlja se -

Prilog 1: U POTRAZI ZA ALKAMA (Autor Priloga: Jovo Jovanović)

10 siječanj 2007

Pokušat ću da napišem sve što znam o lokalitetima gdje bi trebale da se nalaze halke ili gdje su se po kazivanju očevidaca nalazile i da dam svoje mišljenje o ovom fenomenu.


TRAVNIČKI KRAJ


STIJENA NA KOZICI, JEDNOM OD VRHOVA VLAŠIĆA

Prema informaciji da na Kozici postoje halke, uspio sam u kolovozu 2002. godine da organiziram ekspediciju i osiguram vodiča. Popeli smo se, ali halki nije bilo na navedenoj lokaciji. Na mjestu gdje su navodno bile halke postoji nešto kao velika kamena halka, promjera oko 4 m.

Stoji horizontalno. Do polovice promjera je urasla u stijenu, a druga polovica je izbočena kao konzola iznad ponora. To, ustvari, izgleda kao horizontalno postavljen kameni prsten urastao u stijenu. Mislim da se radi o prirodnom fenomenu, koji narod naziva “prerast”. Vodič je uporno tvrdio da je na tom kamenom prstenu bilo nekoliko halki raznih dimenzija, ali da su poskidane tokom vremena. Rekao je da su zadnju halku velikih dimenzija odnijela dva čovjeka iz Visokog, noseći je između sebe na grani. Nisam mu potpuno povjerovao.

Jedan od ljudi koji se penjao sa mnom na Kozicu ispričao mi je ove godine da je njegova kolegica sa posla bila na Kozici 1970-tih godina i vidjela je jednu veliku halku koja je visila na tom kamenom prstenu. Čudila se da je više nema.


RATNI PUT I STIJENA IZNAD TRAVNIKA

Od rođaka moje supruge došao sam do informacije da je poslije rata prošao ratnim putem koji vodi kroz veliki procjep između stijena do sela Bukovica na Vlašiću i na tom putu, između Travnika i katoličke kapele, na jednoj stijeni odmah iznad staze, vidio je veliku halku kroz koju bi mogla istovremeno proći dva čovjeka. Otišao sam do sela Bukovica sa namjerom da se spustim do halke. U selu me jedan čovjek, dobro poznat mještanima koji su išli samnom, ubjedio da odem na drugu lokaciju na jednu stijenu koja se uzdiže vertikalno oko tisuću metara iznad Travnika i dao nam točnu lokaciju gdje se nalazi halka u stijeni. Sve smo pregledali, ali halku nismo našli, što ne znači da je nema, jer je vegetacija na tom području izrazito gusta.

Više nisam imao snage da se spuštam na ratni put, ali sam mu se dovoljno približio da sam mogao sa dalekozorom pregledati dionicu gdje je trebalo da se nalazi. Nisam je vidio, ali sam primjetio, odmah iznad ratnog puta, crni jasno vidljiv okrugao otisak na stijeni impozantnih dimenzija. Pretpostavljam da je tu bila halka, ali kako tim putem i poslije rata ljudi često prolaze, vjerojatno je neko skinuo i odnio.

Travničani su mi tvrdili da se jedna halka, takođe, nalazi iznad glavne ceste na ulazu u Travnik, gledajući od Sarajeva. Bio sam pod tom stijenom, ali je ona tako obilato obrasla vegetacijom da je nemoguće bilo šta vidjeti.


DOLINA RIJEKE BILE

Fra Branko, franjevac iz samostana Guča Gora, pričao mi je da su se na stijeni u Han Biloj 1937. godine, kada je on tamo bio, nalazile halke. Otišao sam tamo i našao u stijeni samo kvadratno uklesane udubine dimenzija cca 60x40x25 cm. Niko od mještana nije se sjećao halki. Stijena je podlokana vodom, odnosno izgleda kao da je erodirala od udara valova.



Da li je ova stijena u blizni rijeke Bile nekad imale halke za koje su se vezali brodovi?



U selu Zukići, koje se nalazi na padini iznad suprotne obale rijeke Bile, ispod impozantne gradine, mještani su mi tvrdili da je nekada dolina rijeke Bile bila veliko jezero. To je moguće, jer i danas prilikom jačih kiša dolina poplavi i izuzetno jake bujice naprave havarije. Očito da planina Vlašić predstavlja veliku akumulaciju vodene mase.

Prilikom dužih vlažnih klimatskih promjena /dužih kišnih perioda/ moguće da su se tu nalazile velike vodene mase na površini. O ovome govore i neki toponimi. Na pobrđu Vlašića, visoko iznad doline, na kosoj padini, postoji selo koje se zove Jezerce. Po predanju, nekad davno, selo je ležalo na vodi.

U rijeku Bilu ulijeva se rijeka Jasenica koja svojim tokom protiče kroz vrlo živopisan i uzan kanjon. Oko 2 km od ušća u rijeku Bilu nalaze se, na vrhu kanjona, dva sela, Skomorje i Zagrađe. Kad se upita mještane iz tih sela zašto se sela tako zovu oni odgovaraju, kao najnormalnije, da Skomorje znači Usko morje, a Zagrađe znači da je tu more bilo zagrađeno. Vrlo je interesantno da se na suprotnoj obali uzdiže kupasto kameno brdo /uopće nije isključeno da je djelimično ljudska tvorevina/. Još poslije drugog svjetskog rata na vrhu se nalazilo utvrđenje ili neko svetište, o čemu je pisao i Đuro Basler. Nažalost, od te građevine danas nije ostalo ništa, osim kamenih stepenica, uklesanih u monolitnu stijenu, ali ne od podnožja već od polovice visine.


HALKE KOD SELA GLUHE BUKOVICE

Saznao sam da kod sela Gluha Bukovica, u gornjem toku rijeke Bile, nalazi se halka na stijeni, promjera oko 30 cm. Jedan mještanin je voljan da me odvede i pokaže.


KAKANJSKI KRAJ

Tragom informacije iz Zlokuća otišli smo Ahmed Bosnić, Neven Kazazović i ja u selo Skenderovići, koje se nalazi između Kaknja i sela Zlokuća. Odavdje nas je vodič odveo do gradine na vrhu brda iznad navedenog sela, od koje, nažalost, nije ostalo ništa osim nešto kamene podloge u nivou terena. Očito se radi o kulturnom sloju, jer sam u blizini našao nekoliko dobro urađenih kamenih artefakata. Pored gradine u šumi nalazi se velika nekropola stećaka. Po ovome je vidljivo da je taj kraj naseljen od davnina. U neposrednoj blizini nalazi se vertikalna stijena, koja se uzdiže nekoliko stotina metara iznad Kaknja. Vodič nam je rekao da se na stijeni, na maloj zaravni, nalazi željezna štanga sa kukom ili halkom /mješao je ta dva pojma/ i sa nekom željeznom kuglom. A pored štange da se nalazi i nekoliko kamenih kugli, kao i jedna potpuno okrugla rupa velike dubine, koja izgleda kao da su je pravili ljudi. Još je rekao da postoji staza sa stijene do ove štange, ali je suviše riskantno za ljude iz grada da se tuda spuste. Dogovorili smo se da odemo uskoro na taj lokalitet idući odozdo, odakle je pristup lakši.


VISOČKI KRAJ

U Oslobođenju od 16.08.2003. godine izašao je članak o halkama kod Visokog. Članak je prilično nejasan. Spominju se dva sela, Lađice i Jezero, zatim Jezerska šuma, stijena “iz koje je iz tko zna kojih razloga iščupano nešto poput metalnih halki”. Dalje piše “knjige kažu da je bilo lađa od topolovog drveta, dugačkih i po šest metara, a širokih oko metar. Pokretane su se pomoću dugačkih motki, zvanih srg ili srk”. Zatim se nastavlja u članku da ljudi koji su znali više detalja su pomrli ili izginuli za vrijeme zadnjeg rata.

O ovome bi trebalo razgovarati sa ljudima koji se bave povijesti visočkog kraja.


ILIJAŠKI KRAJ

Dobio sam informaciju o halkama na stijeni u kanjonu rijeke Misoče kod srednjevjekovnog grada Dubrovnika. Ovo područje sam ispitao koliko je bilo u mojoj moći, ali ništa nisam našao. Vegetacija je na strmoj padini tako bujna da se nisam uspio probiti niti do starog grada, iako sam mu došao na domak. Ukoliko na toj strmini postoje halke treba otići kad opadne lišće. Bojim se da su halke bile na strani kamenoloma, koji se nalazi ispred padine kojom se dolazi do grada i da su naprosto odvaljene sa kamenom masom. Tamo sam bio preko vikenda tako da u kamenolomu nije bilo nikoga izuzev čuvara, koji o halkama nije znao ništa.


KRAJ IZMEĐU VITEZA I ZENICE

Tragom informacije otišao sam sa dva vodiča u selo Lađice, koje se po kazivanju tako zove, jer je tu nekada bila luka, a brodovi su se vezivali za halke na stijeni iznad današnjeg sela. Stijena je uistinu impozantna. Diže se vertikalno iznad sela u visinu oko 200 metara. Najinteresantnije je da je stijena većim dijelom koraljni greben. Mještani sela Lađice tvrde da su halke na stijeni kamene, što je u odnosu na sve ostale predaje kuriozitet. Nas osmero je pretraživalo stijenu, ali halke nismo uspjeli naći. Jedan od vodiča, vrlo spretan, tvrdio je da su halke tu negdje, ali da su pokrivene vegetacijom i nagovarao me da se bez opreme spuštamo niz vertikalnu stijenu sa vrha. Da sam mlađi i luđi kao što sam nekad bio, vjerojatno bih pristao.

Taj isti vodič-mještanin ispričao mi je jedno staro predanje, da su u ovom kraju bile četiri luke: iznad sela Klopče kod Zenice, iznad sela Gajci koje se nalazi povrh KP Doma Zenica, iznad sela Lađice i iznad sela Lokve koje se nalazi negdje povrh Busovače. I da se na sve četiri lokacije nalaze halke kao ostaci tih luka.

- nastavlja se -

Varvaria

09 siječanj 2007

Moja slijedeća arheološka stanica biće nekadašnja Varvarija, na polovini puta između Zadra i Šibenika, ponovo 40-ak kilometara od Jadranskog mora.

Putem razmišljam o nedoumicama koje su morile povjesničare kada su pokušali shvatiti što se događalo na našim prostorima u pred-Rimsko doba. Rimljani su ostavljali pisanog traga, ali prije njih postoje samo nagađanja.

Ili, kako to je to zapisano u kronikama (“Slobodna Dalmacija”, 08/2005) o Zadarskoj županiji:

“Prastanovnici Zadarske županije kao i cijele Dalmacije naseljavaju ravnice. Jedna neolitska kultura (otkriveni važni neolitski dokazi) na Jadranu nosi naziv po ravnokotarskom selu Smilčiću. Dolaskom Indoeuropljana (Iliri i Prediliri) početkom II tisućljeća iščezava staro stanovništvo i njegova kultura. Doseljenici sa sjeveroistoka – Indoeuropljani ili Arijevci, kako ih znanost naziva, i njihovo podrijetlo je jedan od najsloženijih problema koji povijest nastoji razjasniti…”

Srećom, antropološka genetika čini dosta na razjašnjenju ovog “problema”. Iliri i Prediliri su starosjedioci na ovom terenu i njihov dolazak u ove krajeve seže u period od prije 25000 godina. Mnogo kasnije će zbilja doći doseljenici Ukrajinsko-Zakavkaske grupe naroda (nakon kraja ledenog doba), Međutim, i njihov dolazak je uslijedio znatno prije nego što to naša znanost misli.

Poslušajmo dalje:

“…Ovi stepski ratnici dolaze iz današnje Rusije te područja od Urala do Kavkaza. Jašu na konjima i sobom donose metal, bakar i bronzu te pokoravaju staro neolitičko sjedilačko stanovništvo. Oni podižu utvrđena naselja na uzvisinama. To su one čuvene i nama dobro poznate gradine. Uz gradine nalaze se i grobne gomile koji svjedoče o kultu umrlih. Oni se ukapaju u fetalnom položaju okrenuti prema suncu…

…Iliri stvaraju svoja naselja na uzvisinama i opasuju ih debelim suhozidima po vrhovima naših brda. Prostor Zadarske županije naseljavaju Liburni i Japodi. Liburni jedno vrijeme gospodare cijelim sjevernim Jadranom, a najvažnija naselja su im bila Enona (Nin) i Jader (Zadar). Na uzvisinama su bili Nedinum (Nadin), Asseria (Podgrađe), Varvaria (Bribir), Corinium (Karin). Iza Velebita prostor današnje Like naseljavaju Japodi.”

Bitna razlika u mom pogledu na povijest Jadranskih prostora je u tome da su pra-Iliri bili starosjedioci koji su tu podizali svoje monumentalne građevine tokom i netom poslije kraja ledenog doba. Godine nakon toga su period deklinacije. Iliri su živjeli u gradovima koji su vremenom postali oronuli. Dolaskom migranata sa sjeveroistoka gradovi dobijaju obrambeni karakter… sve do dolaska antičkih Grka i Rimljana koji konačno pokoravaju potomke Ilira.

Put prema Varvariji asocira na dolazak Rimljana prije dvije tisuće godina. Na prilaznim putevima svjedočanstva skoro završenog ratnog sukoba (“Domovinskog rata” iz 1990-ih). Na malom raskršću bradata, prerano ostarjela prilika sjedi ispred zapaljene zgrade golih zidova koja je nekad bila “krčma”. Vrijeme je stalo i živi se u prošlosti. Desetinama kilometara unaokolo još neobnovljene kuće koje je prekrio neki nestvarni mir; znakova života gotovo da i nema. Ali, vegetacija je bujna, vinogradi i poljoprivredne kulture uspijevaju na plodnoj ravnici.

Kako su Rimljani osvajali poznati svijet diljem Mediterana, sve narode koji su im se suprotstavljali zvali su barbarima (op. srbizam "varvari"). Samo su oni bili ne-barbari. Dolazak u Dalmatinsku zagoru i sukob sa potomcima Ilira bio je prilika da Rimljani upotrijebe svoj izraz “barbari ili varvari” još jednom. Tako, barem, eto imamo dokaz da je razvijena kultura bila u ovim krajevima prije nove ere.



Pogled na plodnu dolinu ispod nekadašnje Varvarije ili sadašnjeg Bribira.



Iz Bribirskih mostina starica me upućuje prema ruševinama Varvarije. Prvo me pozvala na kavu, a zatim ispratila riječima da pozdravim zaposlene koji rade na restauraciji… s kojima je provela 16 godina.

Prolazim kroz selo Bribir u podnožju uzvisine. Avetinjski je tiho.



Pogled na brdo na čijem je vrhu Varvarija.



Prvi susret sa zidinama donosi rekonstrukciju koja je mješavina stilova.



Prvi susret sa rekonstruisanim zidovima Varvarije.



Kraj zida ima niz kutnih kamenih blokova koji su dosta vješto ugrađeni u rekonstrukciju i povezani malterom. I mada to ne odgovara gradnji originalnih masona, ipak upozorava na njihovu vještinu.



Kutni kamen drevnih masona je vidljiv na ovoj zidnoj rekonstrukciji.



Jedna sekcija potpuno vjerno oslikava originalnu gradnju i tu se najduže zadržavam.



Podsjećanje na originalne graditelje je vidljivo na ovoj sekciji zida Varvarije.



Šteta što je ovaj segment naše povijesti toliko dugo zanemarivan. Individualna muzejska istraživanja nisu doprla do javnosti. Sigurno je da bi veća ulaganja dovela do značajnijih otkrića koja bi dokazala definitivnu vrijednost ovih dalmatinskih gradova u europskoj povijesti.



Zidovi Varvarije su bliski onima u Asseriji, koji opet pripadaju istom stilu kao i hercegovački Grad – ovaj dio povijesti Jadranskog bazena zaslužuje organizirani državni interes i skrb koji bi dokazao vrijednost ovog dijela Europe na arheološkoj karti.



Ulazim među zidove Varvarije; u trenutku se prisjetim riječi starice koja me uputila u ovom smjeru:”Varvarija je sedam puta gorila i sedam puta obnavljana”.

Preda mnom su tragovi pregradnih zidova. Nema velikih blokova; drugi je, kasniji stil gradnje.



Pregradni zidovi unutar zidina Varvarije – kameni blokovi su manji, pripadaju kasnijoj gradnji.



Na travnatom terenu ostaci betonskih ploča sa kamenim reljefima. Očigledno, ostaci rimskih vremena.



Betonska ploča sa kamenim mozaikom krasila je podove prostorija Varvarije u Rimskim vremenima.



Nekoliko različitih vrsta dizajna otkrivaju profinjenost nekadašnjih rimskih graditelja koji su se ugnjezdili unutar ovog Grada.



Različit dizajn otkriva profinjenost nekadašnjih stanovnika Varvarije prije 2000 godina.



Šibenska županija s pravom govori o Bribiru (odnosno Varvariji) kao “najznačajnijem arheološkom lokalitetu na šibenskom području.” I, u nastavku tvrde da su “…najstariji tragovi života otkriveni u polju nedaleko od rječice Bribirčice, gdje su nađeni ostaci naselja iz mlađeg kamenog doba. Najznačajniji arheološki spomenici nalaze se na Glavici iznad sela, koja je bila naseljena najkasnije početkom 1. tisućljeća prije nove ere. Do dolaska Rimljana ovo naselje je živjelo kao utvrđena Liburnska gradina, a već u 1. stoljeću nove ere opasana je jakim zidanim bedemima i stiče status municipija, a naziva se Municipium Varvariae…”

Eto, sad se autorstvo monumentalnim zidovima pogrešno pripisuje Rimljanima…



Na travi Varvarije leže pojedinačni, zaboravljeni kameni blokovi originalnih graditelja.





Na temeljne, megalitne blokove Varvarije, nadograđivali su civilizacije koje su dolazile kasnije.





Ulazna gradska vrata Varvarije iz Rimskih vremena.





Kameni blok sa usječenim kanalom koji pripada originalnim graditeljima Varvarije.





Precizno obrađen originalni kameni blok grada Varvarije koji pokazuje da je neki mehanizam (vrata?) bio ugrađen u njegovo ležište.





Precizno obrađeni otvor u megalitnom bloku Varvarije upućuje na visok tehnološki nivo originalnih graditelja.



Završavam obilazak Bribirske Glavice. Procjena je da 80% Glavice još nije arheološki obrađeno. Predstoji još nekoliko desetljeća (ako se nastavi ovim tempom) otkopavanja da bi se onaj površinski nivo pokazao pred očima. Još je interesantniji dio u kojem bi se otkopavanja fokusirala na najdoljnje (najstarije) slojeve koje bi nas vratile u dane osnivanja ovog grada/hrama pra-Ilira.

S nadom da će se to jednom i desiti, a ovaj otkopani dio pravilno zaštititi napuštam Varvariju.

U nastavku putovanja prolazim cestom pored Ivoševaca…



Dublje u Dalmatinskoj zagori, na cesti prema Kninu, prolazi se selo Ivoševci…





… i, pored puta, u drevnom Burnumu, se ukažu ostaci izvanrednog građevinskog poduhvata: akvedukta, sjajnih vrata…?





Elegantni luk iz Rimskog perioda pokazuje posebnu zainteresiranost niza civilizacija za ovaj teritorij od najstarijih vremena…



I dok završavam putovanje između rijeka Zrmanje i Krke, ona treća rijeka koja se uljeva u Jadran, malo južnija (Cetina) predmetom je pažnje arheoloških stručnjaka. Naime, Cetinsko polje (ponovo 40-ak kilometara od Jadrana) je prema preliminarnim istraživanjima mjesto nedirnute, ali izvanredno vrijedne arheološke lokacije u Europi.

Prema engleskom arheologu dr. Gaffney-u sa Univerziteta u Birminghamu (prema “Globusu”, 22.07.2005.) Cetinsko polje je “… najfascinantnije mjesto na kojem sam radio. To je najvažnije arheološko nalazište u Europi. To je otkriće koje se arheologu događa samo jednom u životu… Početna istraživanja otkrila su nevjerovatne ostatke koji datiraju šest tisuća godina prije nove ere, a dokazi kasnog neolita i ranog brončanog doba, bezbroj metalnih i kamenih predmeta vidljivi su u rijeci s obale.”

Dr. David Smith, profesor predarheologije s Birminghamskog univerziteta procjenjuje da dolina Cetine sadrži “…sjećanja koja pokrivaju deset tisuća godina čovjekova postojanja u Dalmaciji i na Balkanu.”

Zašto li me te izjave ne iznenađuju?

Asseria

08 siječanj 2007

Da li se nivo razvijenosti zemlje određuje i prema njenom odnosu prema nacionalnom arheološkom blagu?

Vozim se tek otvorenim auto putem Split-Zagreb. Proletio sam relaciju od Splita skoro do Zadra za manje od jedan sat. Izlazim u Benkovcu, prolazim kroz miran gradić smješten 37 km od mora. Uski, prvo asfaltirani, a zatim neasfaltirani put prema Podgrađu me vode bliže najznačajnijem Gradu Dalmacije starih vremena.



Novi auto put Split – Zagreb omogućava brži prilaz Dalmatinskoj zagori i Asseriji, najznačajnijem arheološkom spomeniku Hrvatske.



Sa vrha Kozlovca se pruža prekrasan pogled prema plodnim Ravnim kotarima. Javljaju mi se prve asocijacije sa lokacijom hercegovačkog Ilirskog Grada:
• u području sam četrdesetak kilometara od Jadrana;
• područje je okruženo jezerima (Vransko jezero, Novigradsko more, Prokljansko jezero), odnosno Deransko jezero, Hutovo blato i proširenja Trebišnjice u blizini hercegovačkog Grada;
• oba Grada su smještena na vrhu brda;
• oba Grada gledaju na plodne doline (Ravni Kotari, odnosno Vidovo polje);
• do Gradova vas prate krševita područja, a onda, najednom, Grad dominira potpuno ravnim plodnim dolinama; da li je granica Jadranskog mora bila pomaknuta 40-ak kilometara dublje u kopno u doba kada su Gradovi nastali?



Do Asserije me prati krševita Dalmatinska zagora da bi najednom prešla u plodnu dolinu Ravnih kotara.



Da li bi trebalo da me čudi da u Benkovcu nema nijednog natpisa koji upozorava na prisutnost Asserije? Ili, činjenicu da od stotinjak ljudi s kojima sam pričao niko nije čulo da grad pod tim imenom postoji u Hrvatskoj?

Žega vrelog kolovoškog dana mi je jedino društvo na putu prema ostacima grada Asserije. Prašnjavo proširenje na putu koristim kao parking.

Upućujem prvi pogled sa ceste:



Prvi susret sa rekonstruiranim zidovima Asserije – koliko vjerno je kopiran originalni Grad?



Petnaestak redova rekonstruiranih kamenih blokova ne ostavljaju posebno jak dojam na mene. Samo jedan red kamenih blokova (u sredini rekonstruiranog zida) koji ima originalne dimenzije; ostali su manji, tanji, kao da je riječ o modernom objektu na Dalmatinskoj obali.

Naravno, zdanje originalnih graditelja se izgubilo u vremenu; nove civilizacije su dograđivale, rušile i ponovo gradile po svojim kriterijima.

Ili, kako Zadarska županija službeno tvrdi:

“… U Asseriji, blizu Podgrađa, 6 km istočno od Benkovca, su ostaci gradskog naselja gotovo kilometar dugi. Asseria je osnovana davno prije nego su Rimljani kročili na ovo tle. To je bilo moćno središte Liburnijskog plemena, čije su se teritorije protezale duž istočne Jadranske obale. Kada su Rimljani kasnije okupirali ova područja, Asseria je postala gradski centar sa Upravljačkim savjetom. Grad je bio naseljen od Brončanog doba sve do kasnog Rimskog perioda – vremenski period od jednog milenija…

Uspon Asserije kao grada se odvijao tokom prvog i drugog stoljeća naše ere, kada je predstavljala jedno od glavnih središta Liburnijskog plemena. Najstariji ostaci Asserije dosada pronađeni su datirani u period petog stoljeća prije nove ere, i prikazuju grad sa zidovima visokim 7 metara, a debelim 3.2 metra. Ti zidovi su bili dio vojnog pojasa koji je štitio bogati kulturni život na obali od invazije Barbara iz unutrašnjosti. Asseria je imala gradski centar, vodovodni sistem, javna kupatila i nekropolju sa cilindričnim nadgrobnim spomenicima (“cipus”). Najpoznatiji Rimski monument su trijumfalna vrata, jedan od sedam ulaza u Grad, izgrađen 113. godine u čast rimskog imperatora Trajana.

Arheološka iskopavanja Asserije otkrivaju nove fascinirajuće nivoe u dubini. Keramika iz grčkog perioda je prethodila Rimskom naselju, a još prije njih su ostaci Liburnijske ere…”

Mnoštvo informacija koje ću morati filtrirati u svijetlu svoje posjete Asseriji tog vrelog podneva.

Krenimo u “sridu”. Plemena nisu podigli monumentalni grad Asseriju!

Pogledajmo originalne kamene blokove.



Originalni kameni blokovi zidova Asserije koje, očigledno, nisu gradila “plemena” pa ni Ilirska (“Liburnijska plemena”)



Zapravo, službeni bilten Županije, otkriva nedosljednost. Kažu da je Grad bio u naponu razvoja u prvom stoljeću nove ere; nekoliko rečenica kasnije, tvrde da su najstariji pronađeni kameni blokovi “visoki 7 metara”, a debeli preko tri metra. Ne govori li to, zapravo, da su originalni graditelji bili ti pod kojima je grad “cvjetao”?

Naravno, tvrditi da plemenski nivo organiziranja može planski izgraditi Grad monumentalnih dimenzija i neophodnih urbanih karakteristika je naivno. Za originalne graditelje moramo ići u prošlost i rušiti teoriju o evolutivnom razvoju civilizacija.



Autor proučava originalne kamene blokove visoko razvijene civilizacije koja je izgradila Grad u “pretpovijesnim” vremenima…





Dodir sa rekonstruiranim zidom i susret sa “prihvatljivom” kopijom originalne gradnje…



Asserija je danas mješavina ostataka pra-Ilirskih graditelja, grčkih i rimskih arhitektonskih stilova. Tu, na kamenim gomilima, vidim lijepo oblikovani rimski kamen…



Ostaci rimskih kamenih ploča u Asseriji…



… zatim nadgrobne spomenike…



Rimski nadgrobni spomenici (“cipusi”) napola vire ispod zidina Asserije…



… ili kamene bunare…



Kameni bunar iz Rimskog perioda Asserije…



Svakako, potpuna rekonstrukcija jednih od gradskih vrata iz Rimskog perioda također privlači pažnju…



Rekonstruirana gradska vrata Asserije iz Rimskog perioda…



Ova vrata na suprotnoj strani ima imitaciju originalne gradnje, tako da se posjetilac osjeća pomalo konfuzno…



Prednja strana Rimskih gradskih vrata je imitacija originalne pra-Ilirske gradnje…



Interesanta povijesna referenca za zbivanja na ovim područjima je pozamašna “Istorija srpskog naroda” Vladimira Čorovića prema kojoj:

“… Moćna Rimska Imperija, koja je još 229. godine pre Hrista počela svoja osvajanja Ilirika i koja je već od cara Avgusta gospodar Balkanskog Poluostrva, ostavila je ovde duboke tragove svoje državne kulture… Novac u našim krajevima bio je ponajviše grčki: drahme i hemidrahme. Ilirski kraljevi kuju novce s grčkim natpisima…”

Ops. Da li nam Čorović ovdje nudi objašnjenje za Daorson? “Ilirski kraljevi kuju novce s grčkim natpisima”. Nakon tisuća godina postojanja moćnog hercegovačkog Grada, potomci pra-Ilira su u deklinaciji svoga razvoja. Nadire Grčka kultura i vojska. Zadnji Ilirski kralj kuje novce sa nazivom “daorson”… Dvije i pol tisuće godina kasnije, arheolozi socijalističke Jugoslavije pronalaze novčiće s tim nazivom i, ne znajući za bolje, čitavu kulturu (“Ilirsko pleme”) nazivaju tim imenom uključujući i Grad (“Daorson”)…

Pogledajmo šta još interesantno nudi Čorović:

“… Čitava obala Jadranskog Primorja beše gusto zasijana manjim i većim kolonijama i gradovima, od kojih su mnogi, iako nastali pre Rimljana, dobili postepeno latinski karakter. Među njima su i Senia (Sinj), Enona (Nin), Jadera (Zadar), Tragurijum (Trogir), Narona (Metković), Oneum (Omis). U unutrašnjosti, na reci Krki, razvio se glavni grad Liburnije Skardona (Skradin), Aserija (Podgrađe kod Benkovca), Nedinum (Nadin), Burnum, Varvaria…”

Nažalost, Čorović nema informacija o uređenju Ilirskih gradova i teritorija. To ne čudi s obzirom da nema pisanih tragova o tom periodu. Jedino što nam se stoga nudi su latinizirana imena nekadašnjih monumentalnih gradova… koji su bili naseljeni i tisuće godina nakon njihove gradnje.

Vratimo se Asseriji i pokušajmo donekle kompletirati sliku o veličini Grada. Moj obilazak Asserije trajao je znatno duže nego što sam očekivao. Nakon niza rekonstruiranih zidova, manje ili više uspješno, hodajući vrhom zaravni uočavam da tragovi gradskih zidina neprekinuto traju. Dva, tri, četiri reda visoki, kako gdje, kamen propada, ali dimenzije megalitnih blokova nepogrešivo govore o visokoj civilizaciji koja ih je obradila i ovdje postavila.



Spoj starog i novog u Asseriji – originalni kameni blokovi se susreću sa rekonstruiranim…



Zidovi zarasli u gusto raslinje mi ponegdje ne dozvoljavaju prilaz…



Zidovi Asserije su djelomično sačuvani, ali i sakriveni u gustom raslinju.



Opet, na pojedinačnim dijelovima mi se ukaže desetak ili više metara sačuvanih zidova u svoj njihovoj ljepoti…



Sačuvane sekcije megalitskih zidova Asserije.



Ponegdje, pak, prilaz mi je dovoljan da mogu izbliza promotriti vezu među kamenim blokovima. Naravno, originalno nije bilo vezivnog materijala. Strukturno, kameni blokovi su svojom iznimnom debljinom i dužinom, održavali posebno čvrstu vezu. Vezu koja, evo i nakon toliko tisuća godina, pokazuje svoju građevinsku superiornost.



Prilaz zidovima sa padinske strane je ponegdje moguć i dozvoljava da se prouči superiorna veza između kamenih blokova prošlosti.



Gotovo kilometar je trajao obilazak jedne padinske strane Asserije. S obzirom na visinu zidova (7-10 metara), težinu kamenih blokova (500 – 5000 kg), dimenzije kamenih blokova (1-4 metra dugački, 0,5 – 1 metra visoki, 1-2 metra debeli) te ukupnu dužinu zidova (oko 2.5 km), može se izračunati približna težina obrađenih i ugrađenih kamenih blokova.

Riječ je o preko dvadeset tisuća tona!

Ovo je brojka koja pokriva samo jedan red vanjskih zidova. Tu nisam uračunao kamene građevine unutar zidina. A tu je ponovo riječ o majstorstvu drevnih masona.



Usamljeni, lijepo izglačani kameni blokovi, svjedoče o sofisticiranom masonskom znanju orignalnih graditelja Asserije.



Hodajući vanjskom stranom zidova Asserije nailazim na kamene gomile koje vode prema dnu litica. Tone raspadnutog kamena čija se prvobitna uloga u građevinskim oblicima nikad neće saznati…



Tone rasutih kamenih blokova koji su izgubili svoj pravilni oblik, nepovratno su se obrušili prema dnu kanjona.



Unutar zidina su manje i više uzdignuta područja. Ponegdje je iskopavanje započelo. Svuda su kamene gomile. Koliko je različitih struktura vrijeme razorilo?



Unutar zidina su neiskopani ostaci drevnih kamenih objekata; od njih je uglavnom ostao raspadnuti kamen čija je rekonstrukcija gotovo nemoguća.



Pogled mi leti na suprotnu stranu. Preko puta je brdo slične visine i oblika. Polukružno, sa zaravni na vrhu. Dijeli ih “kanal”, udolina. Malo pažljivije sam se zagledao u to brdo. Bilo bi očekivati nepravilne redove kamena i raslinja. Međutim, pažljiv pogled odaje fantastičnu činjenicu: nasuprot meni je produžetak grada Asserije. Raslinje pokušava zamaskirati dodatne zidine, ali bezuspješno.

Očigledno da ću morati revidirati procjenu o težini kamenih blokova koji su bili ugrađeni u Asseriji. Vjerojatno je riječ o fantastičnih pedeset tisuća tona!



Brdo nasuprot Asseriji je – Asseria, takođe. Pravilni redovi stotine metara kamenih zidova, davno oronulih, upozorava da su stvarne dimenzije Asserije monumentalne.



Zastajem. Sjedam na sivi kamen. Slike dolaze same od sebe. Ovaj veliki Grad je bio na samoj morskoj obali. I, kao niz drugih na obali Jadrana, nastao je u doba neposredno nakon kraja ledenog doba. Pošto nemam analiza obližnjeg terena ne mogu da šire elaboriram, zato samo ostajem na ovoj ideji.

Ali, pogledam li na plodnu dolinu ispod mene, lako mogu zamisliti plavu umjesto smeđe boje.



Plodna dolina ispod Asserije – da li je bila prekrivena morem neposredno nakon otapanja leda s kraja zadnjeg ledenog doba?



Nastavljam obilazak Asserije. Druga strana brda je manje pristupačna i opasana je žicom. Na sredini uzvisine je mala crkvica sa grobljem. Tipično. Groblja su podizana na mjestima ranijih, a ova na mjestima još starijih. Slojevi koji pripadaju kulturama koje slijede jedna za drugom. Opomena o našoj fizičkoj prolaznosti.



U sredini gradskih zidina Asserije danas je crkvica sa malim grobljem. Koliko je slojeva različitih kultura jedna ispod druge?



Završavam krug. Ponovo sam kod glavnog gradilišta gdje traju restauracije. Zidine preda mnom izgledaju kompaktno i bude pozitivan osjećaj u meni. Valjda su arheolozi bili blizu originalnoj arhitekturi.



Rekonstruirana/obnovljena sekcija Asserije – osjećaj kompaktne gradnje i inženjerskog pristupa.



Ljetna vrućina napokon preuzima primat nad mojom opijenošću starinom. Zadnji, zadovoljni pogled prema zidinama ovog vrijednog, najznačajnijeg grada Dalmatinske zagore… i čeka me put natrag neasfaltiranim putem.



Posljednji pogled na zidove Asserije – i odlazak na prašnjavi put.



Vratio sam se u grad Benkovac. I tamo sam, napokon, vidio jedini natpis za Asseriju. Riječ je bila o lokalnom hotelu.



Jedini spomen vrijednog arheološkog nalazišta je u imenu lokalnog hotela Asseria.

Čestitka

01 siječanj 2007

Sretna Vam Nova 2007 godina!




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se