Smisao života i ostali produkti izobličene mašte

25 studeni 2006

Devet je ujutro. Nedjelja. Jutro koje dočekaš nakon neprospavane noći potpuno je drugačije od regularnog jutra. Svijet je vizualno isti, ali dočekati nedjelju ujutro na određenom mjestu i probuditi se u nedjelju ujutro na tom istom mjestu dvije su potpuno različite stvari.

Lokao sam cijelu noć. Po mojoj slobodnoj procjeni popio sam tričetvrt boce Caribica ruma. Nalazim se u nepoznatom stanu na petom katu stambene zgrade u hrvatskoj metropoli. Vlasnica je stana prije nekoliko minuta izašla obaviti neodgodive poslove, ne bez izraza žrtve na licu. Ja ne moram ništa. Nemam posao, nemam obaveze, nemam dogovore. Mogao bih ležati i spavati kao što to radiš ti, dragi imaginarni čitetelju iz budućnosti. Ali, i ja imam neodgodiv posao - podijeliti s tobom ove čudne trenutke.

Rum je ostavio gadnu žgaravicu koju gasim Guinnessom. Hvala bogu na istančanom ukusu vlasnice stana. Frula je u pepeljari i tek s vremena na vrijeme povučem dim. Ljudi koje smatraš pijanicama prestali su piti prije pet sati. Oni koji su pili nešto manje sada pijuckaju kavice izmijenjujući trivijalne izvještaje i masne šale od prethodne večeri. Moja je malenkost još uvijek u pogonu.

Nakon mnogih mjeseci ovo je prvi vikend koji provodim bez amfetamina. No, čini se da je centar za regulaciju sna zauvijek poremećen. Balans između jave i sna nepovratno je izgubljen. Zato sjedim ovdje i dijelim ove čudne trenutke s tobom. Ne pokušavaj shvatiti. Ako nikada nisi bio na mom mjestu ovu situaciju možeš samo zamišljati. Zamišljanje će biti bazirano na pretpostavkama o nečemu što nikada nisi osjetio. Naizgled, sve je uobičajeno. Grad okupan smogom teških metala i dalje je tamo vani. Ulice ispunjavaju rijetki nadrkani vozači što svoje obitelji vode na parodični ručak punicama u neke stravične vukojebine. Da si se upravo probudio i da sada gledaš kroz isti prozor kroz koji je uperen moj pogled vidio bi isto što i ja.

Ali, osjećaj, nezaustavljivi osjećaj smisla koji je nadohvat ruke nezamijenjiv je i neopisiv riječima. Možda ti je sve ovo nalik na mentalno izdrkavanje glupe fukare koja u plitkim esejima traži pokriće za svoje auto-desetruktivno ponašanje. A možda upravo osjećam nešto što ti nikada nećeš osjetiti, dragi čitatelju.

Bez sna sam već dvadeset i četiri sata, od čega posljednjih dvanaest intenzivno pijem i spaljujem hašiš kao nacisti Židove. To što su mi oči još uvijek otvorene, a vršci prstiju prelaze preko meke tipkovnice laptopa vrlo su uvjerljiv dokaz da tijelo može izdržati. Dakle, fizičko ograničenje postoji samo kao iluzija u tvojoj glavi, dragi čitatelju. Skup očekivanja, imaginacija, ništa više.

Ono što mene održava budnim je profinjena kombinacija kronične nesanice i činjenice da u ova četiri zida ne postoji niti jedan okidač grižnje savjesti. Nema mame i tate, nema pandura ni psihijatara, nema normalnih ljudi koji bi mi govorili da nisam normalan. Bez tih vanjskih socioloških utjecaja u mogućnosti sam postati vlastiti službeni procijenitelj normalnosti. A ja kažem da je ovo normalno i da je sve u redu. Hvala neizmjernoj ljubaznosti vlasnici ovog stana koja mi je pružila utočište kad se tama povukla, a mrsko sunce izašlo. Tamo vani, s druge strane prozora zamagljenog od hladnoće započeo je dan. Dnevna svjetlost polako mami sve one odvratne prosječne mediokrate da nastave s novom epizodom svojih patetičnih isprika za živote.

Tamo je vani tama nestala, a magija subotnje noći prepustila je mjesto nedjeljnom danu. Prokletstvo nedjelje. Dan u kojem su svi dobri, dan u kojem se svi moraju odmarati. Kao da su bog osobno pa su do jučer navečer stvarali svijet. No, ovdje unutra, u sigurna četiri zida gdje nema osuđujućih pogleda trulih kućanica ispunjenih gađenjem moj je svijet još uvijek u tijeku. Čudni freakovi nestali su s ulica, a pijanice i narkomani u klubovima su ustupili mjesto čistačicama da očiste bljuzgu šljama, prolivenog pića, pepela, opušaka, iskorištenih kondoma, bljuvotine, razbijenog stakla i svega ostalog što nedjeljom oko četiri ujutro ispunjava pod svake noćne ustanove za socijalizaciju.

Stvarni nas je svijet odlučio tolerirati, no samo u ograničenim uvjetima. Nas, đanere i alkoholičare mlade hrvatske nacije. Spremni su zažmiriti na naš razvrat i besmisao ako donosimo neki profit od plaćanja ulaznica i otkupa alkohola. Ali, što je previše previše je. U nedjelju ujutro toleracija mora biti eliminirana, a vlak ludila mora završiti. Takva su njihova pravila. U novinama i neobaveznim razgovorima nas mrze i preziru, ali u noćima vikenda dopuštaju nam da kupimo svoju porciju mentalnog oduška. A ja sam pobijedio. Poput gerilca skrivenog u planinama još uvijek vodim svoju bitku. Tamo vani moj svijet više ne postoji, ali ovdje unutra je još uvijek u punom zaletu. Prevario sam sistem.

Ovo pismo iz paralelnog svijeta nikada ti nisam želio napisati na amfetaminima ili kakvoj drugoj zloj kemiji, dragi čitatelju. Samo zato jer sam i ja djelomično vjerovao da je način percepcije nedjeljnog jutra u mojoj sluđenoj glavi direktna posljedica konzumacije nekog izopačenog otrova. No, ovog sam vikenda kemijski čist. Dovoljno sam dugo izletnik noćim svijetom da znam da ljudi koji samo piju (ne drogirajući se usput, želim reći) ne mogu izgurati cijelu noć razbijanja stvarnosti. A onda opet, ja sjedim ovdje, čovjek od krvi i mesa. Sjeban, ali živ. Potrošen, ali budan. Prisiljen sam izvući nepobitni zaključak da sam magična kemijska jutra doživio dovoljno puta da osjećaj zauvijek ostane u meni.

Daleko od toga da linija dobrog speeda ne bi dobro sjela u ovom trenutku, ali onda ne bih tebi pisao ovu sjebanu razglednicu nego bi bio na nekom afteru spaljujući posljednje ostatke moždanih receptora do kolapsa.

Dakako, u cijelu mentalno-sociološku jednadžbu treba uračunati i neizbježni faktor prkosa. Kad bolje razmislim, moja je ovisnost o prkosu možda i veća od moje ovisnosti o razvali. Napominjem da ja nisam ovisnik o drogama. Barem ne o nekoj posebnoj drogi. Hašiš čini svakodnevnu komponentu moje životne rutine, ali njega ne možemo smatrati ozbiljnom drogom. No, ono o čemu sam uistinu ovisan jest razvala. Sama sredstva razvale su manje bitna. Svako od njih ima svojih prednosti i mana, ali zajednički nazivnik im je da mijenjaju način percepcije stvarnosti. Ta izmjena je moja ovisnost. Ne želim biti normalan, ne želim gledati uobičajeni svijet. Moja je domovina izobličeni svijet, a moj dom iskrivljena stvarnost.

No, vratimo se prkosu. Dobrom, starom prkosu, najboljem prijatelju svakog poklonika razvale. Kad bi ti, dragi čitatelju, koji si prospavao noć vjerujući da ssi zbog toga dobar i ispravan, dobio kronološki slijed golih činjenica koje su oblikovale moju noć očekivao bi da moram biti kažnjen. Konvencionalni način razmišljanja funkcionira na taj način. Uvijek postoji pravo i krivo, nagrada i kazna. Tvoja je nagrada neozlijeđena jetra, odmoreni duša i tijelo, predivna svježina nedjeljnog jutra i lijeno izležavanje u krevetu. Moja bi kazna trebala biti samosažaljenje, povraćanje, mamurluk, glavobolja i rasap razuma. I ta je kazna prema tvojim očekivanjima trebala doći prije mnogih sati. No, ja sam još uvijek tu. Ti si se već probudio, dragi čitatelju, a ja svoju avanturu nastavljam dalje. Mogao bih spavati, mogao bih se isključiti. Nemam nikakvih obaveza prema tebi. Sve što je preostalo prema tvojim očekivanjima jest da primim kaznu. Kažeš: "Bilo ti je dobro, misliš da si faca, ja ispadam šupak koji spava, ali tko je sad glavni?". Tko je sad glavni, Estebane? Svježi dečko koji s roditeljima proždire obiteljski nedjeljni doručak prije odlaska u crkvu (mama će ići poslijepodne jer mora ispeći pilića s ptičjom gripom i masni lički krumpir da bi uveličala duhovni trenutak Obiteljskog Ručka)? Tko je sad glavni? Svježi dečko ili ti, ispijeni, sjebani Estebane? Dragi čitatelju, siguran sam da moliš boga da na mene sruši migrenu kakvom bi kaznio sodomita u Starom zavjetu.

Ali, moja me kazna i dalje zaobilazi. Nedostupan sam joj jer sam na previsokoj duhovnoj razini. Nalazim se iznad institucije kazne. Kad ravnodušnost zavlada kazne i nagrade više ne postoje. Kao ružne uspomene na križni put hrvatskog prosvjetnog sistema... Uči, dobivaj petice, budi dobar i uspjet ćeš u životu. No, kao što si ti vjerovatno možeš obrisati guzicu sa odličnom svjedodžbom pred očima službenice Zavoda za zapošljavanje, tako ni mene ne dostiže kazna. Bio si dobar, ali nagrada izostaje. Ja sam bio sve ono što ne bih trebao biti, ali kazne svejedno nema. Umjesto da molim za milost u mamurluku s dizajnerskim potpisom ja iz oštre kombinacije altruizma i obijesti ne želim leći u krevet i polizati rane. Ne, radije ću dobrovoljno ostati ovdje, u predivnom polusvijetu i podijeliti kaotične misli s tobom.

Sve ti govori da serem i da sam u krivu. Sve ti govori da nema ničeg posebnog u jutrima koja dočekaš za šankom. Ali, ne zaboravi, ti teoretiziraš, a ja sam ovdje u samoj jezgri prakse. Dapače, ne samo da ne ispaštam za svoje grijehe, već se duhovno osjećam bolje nego što ćeš se ti ikada osjećati (uključujući i nakon patetičnog performancea kojeg imaš obraza nazivati snošajem). Da sam se kemijao cijelu noć možda bih sada i bio u mentalnoj kaznionici paranoje i tjeskobe. Ali, alkohol mi pruža samo obijest i bahatost. Nema žaljenja, nema samosažaljenja.

Predivno je stajati ovdje na samoj oštirici smisla. Vani zima uzima maha. Ne postoji ni jedna jedina jarka boja. Zgrade su od sivog betona, a rijetko drveće je odavno izgubilo lišće. Olovni oblaci prekrili su sunce, a ljude na ulici izjeda hladnoća što prodire do kostiju. A ja sam u sigurnom utočištu u kojem centralno grijanje pouzdano radi, hladnjak je pun Guinnessa, bijelog ruma i vina, te što je najvažnije - nema ljudi. Nema niti jedne žive duše oko mene. Nema nikoga tko bi me svojim analizirajućim pogledom koji ispituje "Na čemu je ovaj skot?" podsjećao da sam alien, tuđinac, stranac u ovoj zemlji, na ovom planetu. Odbijam pripadati tom ružnom, trivijalnom, normalnom svijetu koji upravo sada šeće ulicama. Gadite mi se, mater vam jebem. Misa samo što nije počela. Kafići su odradili one prve tri odvratne kave što izlaze nakon jutarnjeg uključivanja aparata. Dnevne su novine spremne s novom dozom kulture straha. Scena je namještena za vas, ljude koji mentalno živite u zemlji u kojoj još uvijek stanuju i Bog i Hrvati. Moj se magični svijet već odavno trebao pokupiti u pičku materinu i zašivati rane. Pa, ipak, još smo uvijek ovdje zajedno. Ti i ja, samo ti i ja dragi čitatelju. Ti si dovoljno lud da čitaš ovako daleko, a ja sam dovoljno lud da nastavljam pisati i dalje. Vjerovatno mi jebeš mater i čekaš da umrem, ali ja i dalje ne umirem. Moja je snaga volje i izopačenost uma premoćna da bih samo tako popustio.

Ugodno je ovako srati bez linearnog tijeka ili ikakvog smisla. Pojava tako karakteristična za spuštanje s kemije, s izuzetkom da se ja ne spuštam s ničega. Dovršio sam pivo i svidjelo mi se dovoljno da uzmem još jedno. Tijelo ipak ima ograničenja i više mu ne odgovaraju gazirani pojačivaći okusa u coli. S rumom, naravno, koncentriraj se čitatelju, uživi se u naratora, ovakve su opaske nepotrebne ako me dovoljno pozorno pratiš.

Što u stvari radim? Što predstavlja ova perverzna tekstualna predstava? Možda predstavlja proslavu dosegnuća nove razine. Život je podijeljen u duhovne razine, najviše nalik levelima u brainless kompjuterskim igricama. Kad skupiš dovoljno bodova ideš na slijedeći nivo koji je uvijek potpuno drugačiji od prethodnog. Promjena nivoa nema veze s fizičkim svijetom. Možeš ostati na potpuno istom teritoriju. Novi nivo donosi novi način percepcije i uglavnom novo pomicanje granica. Ono što se na prethodnom nivou smatralo nemogućim ili barem teško izvedivim, na slijedećem postaje lako ostvariva rutina. Kao npr. ovo. Mogu samo pretpostaviti da je tebi, dragi čitetelju, nezamislivo da netko pije cijelu noć, te da nakon toga umjesto zauzimanja fetusnog položaja i tihog plača nalik na zapomaganje ranjene košute svojevoljno sjedi i prodaje tebi pamet koju ionako nećeš razumjeti. Ako nemaš pojma o čemu pričam vjerovatno si još uvijek na prvom nivou. Mnogi na njemu ostanu zauvijek.

Promjene nivoa nemaju vremenski raspored. Nemaju veze s protekom vremena ili uloženim trudom. Dolaze isključivo sakupljanjem bodova životnog iskustva, a ovise najviše o pukoj sreći, o glupoj slučajnosti na čijim principima funkcionira cijeli svemir. Komplicirana kombinacija vremena, mjesta, ljudi, načina razmišljanja, prethodnog iskustva i puke slučajnosti može te odvesti na slijedeći nivo. Prelazak je uvijek vrlo sličan prvom orgazmu ili prvom ecstasyju. Sluđena mučnina i nemir. Zamagljenost procjene stvarnosti može trajati neodređeno dugo. A onda odjednom shvatiš da si na višem katu i sve postane jasno. Prethodni ciljevi i snovi postanu stvarnost, a novi ciljevi i snovi koje nikada nisi sanjao zauzimaju mjesto na kompasu koji te vodi do dalje. I tako korak po korak.

No, možda je ovo preduhovno za tebe, dragi čitatelju. Jednostavnost, banalnost i prostakluk ipak su moji najdraži teritoriji. Nekada su mi nedjelje predstavljale horor. I tada sam pio. Kad malo bolje razmislim, ne sjećam se životnog razdoblja kad nisam pio. Sjećanja su nagrižena, a i bilo je to jako davno. Uglavnom, nakon subotnjih pijanki uvijek je dolazila prokleta nedjelja. Odvratni Parni Valjak bi trebalo kolektivno streljati, ali i dan danas mogu uhvatiti konceptualnu vibraciju i stihovima "Nedjelja, prokleta nedjelja". Mamurno buđenje i sjedanje na mentalnu električnu stolicu za stolom omraženog Obiteljskog ručka. Akumulirana gorčina u duši i mučnina u želucu pomiješana s tragično trivijalnim konverzacijama tijekom kojih se pitaš "Tko su dovraga ovi ljudi? Navodno smo obitelj, a za taj tip sociološkog udruživanja članovi bi navodno trebali imati poneku zajedničku točku, što ovdje svakako nije jebeni slučaj!". Nepodnošljiva pitanja gdje si bio i što si radio, na koja naravno nemaš odgovore. U stvari, imaš odgovore, ali to nisu odgovori koje možeš dati tim konkretnim sugovornicima. Istovremeno nemaš spremnu laž jer si se probudio prije nekoliko minuta, a presjeban si da bi nešto smislio on-the-fly. Šta vas boli kurac gdje sam bio. Ljudi imaju čudnu tendenciju postavljanja pitanja za čije odgovore nikako nisu spremni. A zatim, pakleno poslijepodne u kojem ti je glavna preokupacija izbjegavanje bilo kakvog kontakta. Zatvoren u morbidnoj grobnici s bliskim srodnicima čija je nekompatibilnost promatrana kroz alkoholno-depresivnu izmaglicu naprosto tragična. Te, naravno, nezaobilazno čekanje ponedjeljka koji predstavlja duhovni Sibir, ultimativnu kaznionicu, zastrašujući povratak u stvarnost koju prezireš, navlačenje maske tuđih očekivanja jer taj pristup linijom manjeg otpora izaziva najmanje problema.

A onda sam se jedne nedjelje našao pušeći frulu ispred zgrade i spoznaja je došla sama od sebe. Ne pripadam tom svijetu. Taj me svijet konzumira, izjeda moju dušu komad po komad. Shvatio sam da je besmisleno pokušavati biti dio njega. Biti dio kulinarske emisije za obiteljsko poslijepodne. To je zabava za svijet kojem ne pripadam. Ne sjećam se da sam mu ikada pripadao. Tog sam poslijepodneva shvatio da je svaki trud besmislena bol. Prihvatio sam ono što sam oduvijek znao - da sam asocijalna otpadnička fukara, nesposobna za uklapanje, nesposobna za prilagodbu. Nemam neko opravdanje za to. Nitko me nije tukao, u mojoj obitelji nije bilo alkoholičara, nisam imao priliku upoznati siromaštvo, domovinski rat predstavljao je skupljanje sličica hrvatskih branitelja umjesto sličica životinjskog carstva, svaka me trauma zaobišla. Primoran sam zaključiti da su svi ljudi produkt društva. Svi smo serijska proizvodnja. Naši umovi izlaze iz tvornica masovnih medija, lokalnih utjecaja, ucjenjivačkih međuljudskih odnosa i ustaljenih mišljenja. Niti jedna proizvodnja nije otporna na pogreške. Svaka proizvodna traka ima manji ili veći failure rate, ali on nikada nije apsolutna nula. Sebe mogu smatrati proizvodom s greškom. Iz pogleda proizvođača predstavljam tek prihvatljivi postotak neispravnih dobara već uračunat u cijenu onih ispravnih. Jedino pitanje koje si još mogu postaviti je "tko zna koliko nas još ima?".

U svijetu koji nastanjuju prototipovi naših roditelja, profesora, svećenika i policajaca vlada nepisano pravilo da je nedjelja obiteljski dan. Ako se već moraš zabavljati (što u mom žargonu već godinama predstavlja isključivo sinonim za pijančevanje i drogiranje), čini to u subotu. Nije da nedjeljom postoji policijski sat, ali pokušaj ući u bilo koju birtiju koja nema limeni šank i naručiti novu porciju alkoholnog pića deset minuta nakon prve i u konobarevom ćeš pogledu vidjeti točno ono o čemu pričam. Prihvativši činjenicu koja je odavno postojala u teoriji - da navedeni stanovnici svijeta normalnih za mene ne predstavljaju poželjan obrazac ponašanja - mogao sam je primjeniti u praksi, te ignorirati njihova pravila. Zvuči revolucionarno duboko u teoriji, ali u praksi predstavlja nedjeljno obilaženje limenih šankova i mračnih beznadnih birtija od ranog poslijepodneva do ponoći. Kad se nakon toga probudiš u ponedjeljak stres ne može do tebe. Nisi mu pripremio plodno tlo nedjeljnom tjeskobom, a i mamurluk dovoljno otupljuje izbrazdani um da ne stigneš razmišljati koliko je tragično živjeti u trivijalnom svijetu. Drugim riječima, povećaš intenzitet ravnodušnosti (čitaj: bola u kurcu).

Nakon izvjesnog vremena taj su tip nedjelje zamijenile nedjelje koje su neprekinuti kemijski zalet još od subotnjeg izlaska. Pretpostavljam da naslućuješ smisao, dragi čitatelju, ali da za svaki slučaj pojasnim - subotnji izlazak započinje petkom kasno poslijepodne, a završava u nedjelju navečer. Buđenje u ponedjeljak ujutro ispunjeno je tupilom, prazninom, blagom paranojom, reduciranom psihozom, dehidracijom i milionom kilometara na kilometar-satu organizma, ali podsvjesni osjećaj vrijedi svake od tih žrtava psihodelične vikend-bitke. Osjećaj da si tijekom blažene vikend-oaze uspio pobjeći iz svijeta u koji si se upravo vratio. Sama spoznaja da postoji nešto drugačije, bolje, intenzivnije, dublje i čudnije, spoznaja da postoji svijet kojem pripadaš, da postoji nešto što nije duhovni pakao normalnosti prosjeka, a pogotovo spoznaja da imaš ključ za vrata tog svijeta - upravo to stvara okus pobjede, a kroz gustu izmaglicu depresije negdje u daljini sija oganj nade, dokaz da ono što te okružuje u ponedjeljak ujutro nije sve. Većina ljudi nikada ne shvati da postoje i druge opcije, da su putevi bezbrojni, čudni i krivudavi. Da ništa nije apsolutno i finalno. Njihova pretjerana kompromisnost, prilagodljivost i potreba za uklapanjem (koja nije ništa drugo do kopiranja obrazaca ponašanja ljudi koji pak kopiraju obrasce ponašanja drugih ljudi i tako u nedogled) zauvijek im zatvara magična vrata i unatoč beskrajnom spektru opcija oni ostaju zarobljeni u jednoj. Nije da im je loše, jer ne samo da su im vrata zaključana već uopće ne znaju da postoje. "U komunizmu je bilo bolje jer smo imali malo, ali nismo ni znali da postoji više", reče imaginarni prototip generacije naših roditelja koji sjedi na komodi do mene kao plod moje halucinacije izazvane pijanim delirijem i nespavanjem. Možda im nije loše, ali ja se nisam sposoban vratiti u taj svijet, ne nakon što sam previše puta okusio taj ispunjavajući, tvrdi, beskompromisni okus pobjede.

Možda si na početku eseja stekao krivi dojam, dragi čitatelju. Oprosti mi na kaotičnosti tijeka misli. Naime, nemoj misliti da je moje drogiranje završilo zauvijek. Ne zavaravaj se iluzijom da sam prosvijetljen spoznao smisao, prihvatio da su droge bile samo prijevozno sredstvo i vratio je isključivo društveno prihvtljivom alkoholu. Moja je noćašnja alkoholiziranost bez dodatnih začina samo provođenje akcije predbožićnog čišćenja. Da bi omjer dobivenog i izgubljenog bio pozitivan čovjeku su potrebna dva godišnja čišćenja. No to je samo priprema za blagdansku sezonu koja će se produžiti sve do kasnog proljeća. Svjestan sam da nikada neću prestati, pa makar me ubilo, što se naravno neće dogoditi. Čak i da umrem u tridesetitrećoj kao Isus, još bih se uvijek smatrao pobjednikom. Izbor između trideset i tri godine života vrijednog življenja i osamdeset godina koje je Mark Renton u monologu Choose life opisao predobro da bih ga ja pokušao definirati svojim plitkim izričajem uopće nije izbor.

Dragi čitetelju, ako pripadaš većinskoj pasmini ljudi moje bi stanje nazvao ovisnošću, te mi kao svaki pravi suosjećajni katolik poželio pomoći. Kao što je Inkvizicija pomagala jadnim dušama koje je preuzeo Sotona. Kao što su konkvistadori pomagali jadnim bezbožnicima stare Amerike. Spasiti me iz pakla samozavaravanja. Izvesti me na pravi put. To je potpuno logična reakcija, jer ako te ispunjavaju takvi osjećaji vjerovano nikad nisi progutao LSD i zamijetio da ne postoje pravi i krivi putevi. U stvarnoj debati s tobom zasigurno bih izgubio jer se moji argumenti za drogiranje baziraju na otkrićima otkrivenim "pod utjecajem". Kad me "preuzelo", kao što to znaju reći. No, u ovo nedjeljno podne uz šesti Guinness zastupam rečenicu "Ovisi kog pitaš". Ta je rečenica univerzalni životni odgovor na bilo koje pitanje. Možda činjenica da mi se život u stvarnosti doima poput blijede kopije kopije kopije kopije onoga što bi život trebao biti znači da sam ovisan. Ako se tebe pita. A možda je moje iskustvo s drogama moguće izvesti kroz metaforu...
Pretpostavimo da si ruralni, jednostavni seljačić, dragi čitatelju. Jasno da nisi, jer ruralni seljačići ne bi došli ovako daleko kroz esej, ali pretpostavimo da jesi. Pretpostavimo da imaš neku debelu seljančicu koja ti predstavlja srednjoškolsku ljubav. Nije ni lijepa, ni pametna, ali ni ti nisi ni lijep ni pametan, pa je glavni plus seljačnice njena dostupnost. A onda se jednog dana dogodi čudo i poševi te Jenna Jameson. Sad stvarno zalazimo u opskurnu apstrakciju, ali što se može očekivati u šesnaestom satu pijanstva i tekstualnoj simulaciji pseudo-dubokih razgovora za šankom? Osim što u ovoj simulaciji razgovora govorima samo ja. No, zamisli da se nekom božjom intervencijom dogodi nemoguće čudo i da te poševi Jenna Jameson. Vizualiziraj to. Siguran sam da si vizualizirao već stotine puta u životu. Samo to napravi još jednom, ali bez masturbacije, jer ovdje to nije poanta. I tako, poševi te Jenna Jameson i kaže: "Nastanila sam se u tvojoj provinciji, i možeš me poševiti kad god ti se digne. Bez obaveza. Kad ti se jebe, znaš gdje živim". Dragi čitatelju, da li bi ikada više gurnuo kurac u picu debele srednjoškolske ljubavi? Naravno da jebeno ne. S obzirom da je ovo naš mali privatni sociološki eksperiment, odgovaraš u svojoj glavi, a ne meni ili bilo kome drugome, pa si lišen svih okolnosti koje bi te tjerale da lažeš i kažeš "Da". Nitko neće znati, ali upravo si sebi priznao da bi jebao Jennu do iznemoglosti i potpuno zaboravio onu ofucanu krmačicu koja ti je do jučer bila kompromisni ideal ljubavi jer ničeg drugog nije bilo na vidiku. Naravno da bi se preorijentirao na Jennu. Kao što osobni liječnik jednom reče: "Kad ti se pokvari auto potražiš automehaničara, kad ti se dobro jebe potražiš kurvu ili porno-glumicu". Dobro, ovo "porno-glumicu" sam dodao ja za potrebe naše male vizualizacije, ali smisao ti je jasan. Tvoja se seljačnica nikada ne može jebati tako dobro kao Jenna kojoj je to posao i profesija kao tebi postavljanje centralnog grijanja. O fizičkom izgledu da i ne govorimo. Pažljivo marketinški oblikovan produkt industrije seksa vs. debela brkata djevojka sa susjedne njive koja se pali na Žeru i Lošu? Heh, to nije natjecanje, to je dovođenje poniženja na višu razinu. I nakon prve jebačine s Jennom nikada ti se više ne bi digao na seljančicu. Pitanje je, da li bi svoju sklonost Jenni naspram seljančice definirao kao ovisnost "koja te preuzela"? Nisam ni mislio.

Za slučaj da nisi shvatio paralelu s drogama, ako možeš birati između avanturističkog narko-života i dosadne čistunske verzije bijedne egzistencije prosječnog Hrvata, i u tome odabereš život vrijedan življenja, je li to ovisnost i biranje bolje opcije? Ti misliš da znaš, ja znam da ne znam, ja sam zarobljen u paralelnom svijetu, a ti u stvarnom, tako da pitanje nema univerzalnog odgovora. Tebe odgovor na to pitanje možda i jebe, ali meni je svejedno. Polemika je čisto teoretiziranje, a jedina čvrsta stavka u praksi je da je život uz droge i alkohol mnogo, mnogo zabavniji. Možda si u pravu kad kažeš da je to iluzija, ali ako sam ja dovoljno pomahnitao da iluziju shvaćam kao stvarnost, a ta je iluzija mnogo bolja od uobičajene stvarnosti koju ti smatraš jedinom, ne mogu zaključiti drugo do da sam napravio dobar posao.

No, dosta apstraktnog teoretiziranja i glupih digresija. Natrag u "ovdje i sad". Pivo je gorko kao sam život, a treća frula me čini sve pametnijim. Prošlo je podne, a bataljuni normalnih još su jednom okupirali ulice koje su do izlaska sunca pripadala mojem profilu ljudi. Similarnim luđacima u plitkoj potrazi za nečim drugim. Sada su već u punom sastavu i punoj pripravnosti. Policijski sat mediokracije još je jednom nastupio. Promatram Vukovarsku ulicu i svijeće zapaljene duž trotoara. Odavanje počasti žrtvama. Svatko je zapalio po jednu. Svi su uspjeli uhvatiti tu emotivnu vibraciju suosjećanja. Samo ja nisam. Promatram svijeće i ne vidim ništa drugo nego dobar posao nekog svjećara. Koliko je život ironičan, svijeće su vjerovatno uvezene iz Srbije. Pretpostavljam da Kreatori Sadržaja za ljude što nastanjuju dnevni svijet trebaju podsjetiti populaciju da još uvijek mrzimo Srbe! S-R-B-E! Izvana mirovno odavanje počasti, iznutra nabacivanje koksa u peć dobre stare mržnje. Dobro je imati neprijatelja.

Zamišljam sve trule babetine kojima je u poslijepodnevnoj tjednoj emisiji Goran Milić rekao da moraju zapaliti svijeće. Goran jebeni Milić. Kreator sadržaja, čovjek koji definira dobro i zlo. Naravno, on je samo slučajno odabrani primjer, ali znate što želim reći. Kladim se da su se odurne oronule olupine što po cijele dane gledaju televiziju i čekaju penziju laktovima probijale da što prije dođu do svoje osobne svijeće kojom će demonstrirati svoju Ispravnost. Ljudski otpade, primjeti da svojom trivijalnom i jeftinom gestom nisi spasio niti jednu dušu ili promijenio najmanji djelić svijeta koji nas okružio. Sva vaša pompozna akcija prepuna emocija, ljudskosti i topline rezultirala je isključivo punjenjem blagajne lokalnog svijećara, za kojeg se iskreno nadam da je barem regularni Srbin, ako već nije ratni zločinac. Bilo bi predivno zgrabiti golf palicu i s pivom u džepu đubretarke šetati od svijeće do svijeće i razbijati ih jednu za drugom. Divna metafora. Svaki plamičak predstavlja po jednu ljudsku dušu, a pijani otpadnik lansira jednu po jednu na prometne tri trake Vukovarske. Rastopljeni se vosak miješa s motornim uljem i azbestom, a glorificirana duša iz imaginacije prelazi u zemaljsku plastiku koju gazi Stojadin. Vjerovatno bih učinio uslugu Kreatorima Sadržaja i pojačao učinak doze kontrole uma koju su lansirali tom koordiniranom akcijom. Novine bi bile prepune ogorčenih naslovnica, porez na povećane naklade bio bi plaćen, a novac bi mogao biti iskorišten da kupimo još oružja kako bi pobili još S-R-B-A!

Ne mogu se oteti zvuku spajanja olovne glave golf palice s jefinom plastikom crvene svijeće i prizoru gašenja plamena pri samom kontaktu ta dva rapidno različita materijala. Postoji li intenzivniji način za reći ljudima iz dnevnog svijeta "JEBEM VAM MATER"?

No, obuzdajmo ludilo Estebane, ostanimo sigurno ubuksani u topla četiri zida. Blagoslovio bog internet na kojem možeš zapisivati odvratni tijek misli izbjegavajući da to govoriš ljudima u lice. Doživjeti PTSP-ovski kanibalizam na vlastitoj koži bi možda bilo zanimljivo iskustvo, kao što je i smrt vjerovatno ultimate trip, ali ima još mnogo tripova prije toga, a i spremnik gorčine i zla je tako pun da je pretežak za prenošenje na drugi svijet.

Kao što si primjetio, digresije su sastavni dio ovog eseja, a slučajno odabrane asocijacije česta su pojava. Činim to jer ti ne mogu dočarati kako je biti ovdje i sad. Mogu pobrojati činjenice, ali za tebe koji ovo čitaš u neku glupu srijedu poslijepodne, odmoran, priseban, naspavan, trijezan, neogorčen, mentalno stabilan i vjerovatno tragično prosječan, to bi bile samo brojke. Tekst na ekranu. Slova posložena u relativno smislenu kombinaciju. No, ona te ne mogu dovesti ovdje. Ne mogu te pomaknuti ni milimetra iz tvog osobnog svijeta. Ovo su zabilješke stranca, a okolnosti i percepcija koja me okružuje u ovim trenucima nedostupni su. Nitko to ne može opisati. Mogao bih napisati tisuće stranica, ali to te ne bi dovelo ništa bliže. Ovo je jedna od onih "you had to be there" šala. Neshvatljivo ako nisi proživio. No, baš te to čini idealnim sugovornikom. Tvoje mišljenje ne dolazi do mene. Ostaje u tvojoj glavi koja se nalazi u nekom dnevnom boravku i zuri u ekran. Povratna me informacija ne zanima.

Ovisno o tome kog pitaš, propao sam ili uzdigao se do razine s koje se više nikada neću moći vratiti. Što god napravio dnevni svijet više nikada neću biti dio njega. Kad bolje razmislim, vjerujem da nikada nisam ni bio. Barem mentalno. No, sada sam to i fizički. Izoliran i neograničen. U blizini nema nikoga tko bi napravio traumu iz činjenice da doručkujem pivo nakon noći lokanja. U ovo nedjeljno poslijepodne moje je stanje i ponašanje nepodustivo. Ali, ja sam pospremljen u sigurnom bunkeru koji mi omogućava da održavam svoje ludilo koliko je god potrebno, a ne koliko je propisano standarnim normama.

Divno je u ovim trenucima za koje ti svi očekuju da predstavlju trenutak naplate duhovnog računa što si ga nabio razvratom cijele noći možeš ostati budan i iz čistog zadovoljstva odbijati ugasiti vitalne sisteme, samo kako bi onima koji očekuju da plačeš i žališ mogao pisati koliko ti je dobro. Dobro jutro normalni ljudi, drago mi je da ste svježi i odmorni za uživanje u predstavi obiteljskog licemjerja i malograđanskom buljenju u poslijepodnevni program državne televizije. Tako je, zaslužili ste to, bili ste dobri, niste se razbijali cijelu noć, pošli ste na spavanje ranije i sada imate privilegiju uživanja u tom uistinu ispunjavajućem životu. Živjeli! U vaše zdravlje.

Ja sam, s druge pak strane, bio fukara i razvratnik, lokao cijelu noć, cijelo jutro i dobar dio poslijepodneva. Moja je kazna erekcija koju doživljavam dok vam zapisujem ove retke. Da, užasno mi je loše. Toliko loše da uživam u svakoj sekundi tipkanja i svakom gutljaju piva koje biste vi smatrali odvratnim. Nemoj biti optimističan, dragi čitatelju, i reći "Samo neka prokletnik sere, ipak ga na kraju čeka ponedjeljak". Ovo je bio neamfetaminski vikend, tako da me ne čeka konfuzna psihozica lakšeg stupnja (koja je također prihvatljiva cijena, iako ponekad pomalo neugodna) već samo ugodni šum u ušima i otupljući mamurluk koji melankoličnu dušu napaja s previše ambivalencije da bi u sektoru za emocije ostavio imalo mjesta za žaljenje. Možda ću baš tebi prodati neko govno i novac koji si pošteno zaradio okaljati investirajući ga direktno u droge i alkohol.

Esteban Prezvušt Grokter

MIRIS LJUBAVI

23 studeni 2006

Zamišljam da tražim raskoš cvijeta u beskraju noći,
pa me misao odvodi na kraj pravca svjetlosti,
gdje nalik nejaku leptiru, iznad mraka izvodim let
i usavršavam svoje putovanje putenim snovima.

Pogledaj sada ovo, budan nasred suhog dana stojim,
nešto iz mog tijela jecaj tjera i nikoga ne zovem,
stavljam na usne suzu i plač nagriza boju lica,
tuga mi se poput koštice u grlu osjećajima igra.

Zamišljam svoj hod muškarca kako se tvojim bićem širi,
činim sve da oskudne godine odjednom nadoknadim,
pustinje sklanjam, a rijetkim oazama donosim više vode,
nebom se moje oči slade i mjesta u srcu čistim.

Dopusti mi da isklijam iz tebe i jabuku ljubavi ti dam,
kao dobra stara navika krasiti ću ljepotu kojom sjajiš,
posjećivati ugasle tokove, nicati njihovim izvorima
i krvotokom nagovještavati plavu boju dubokog svemira.

Zamišljam da nigdje kao u tebi neću mjesečinu ubrati,
glazbom tvoje kose harmoniju svog tijela uljepšati
i neću jezik zemlje bolje razumjeti u govoru kiše,
jer samo sa mene uvijek silaziš zrela i vječno žensko.

Iskoristiti ću naviku mora i tiho ukrasti vještinu oluje,
donijeti mir ravnice po kojem vjetrovi urezuju brazde,
brojnim prstima kretati se sazvijezđem milog tijela
i raskošnim dodirima tvoja bedra ovjenčati strastima.

Ako zamislim sad sve to, u meni pticu, a u tebi nebo,
pjesmu što odjekuje šupljinom nekadašnjih kaveza
i slobodu kako se zrcali našim dvjema sretnim dušama,
postati ću beskonačni miris ljubavi tvog vremena.

JEDNOSTAVNE MISLI

22 studeni 2006

Gledam te kako niz zelenu padinu rasipaš korake,
zavidim svoj toj travi po kojoj gaziš i po njoj hodaš,
promatram te oblake dok ih osmjesima posjećuješ
i krivo mi je što se u tvom pogledu izvijaju i maze.

Ovo je tek dio jednostavnih misli koje kroz mene teku,
između sna i jave čutim kako ljepotom sladiš svijet
i zamišljam koliko se more trudi uljepšati svoje blago,
što ravnica čini da se suncokreti stalno tebi okreću.

Otvaram svoje srce ptici što na nebu nepomično stoji,
pomičem njen red iz očiju i nudim joj veliku zvijezdu,
pokrivena sjajnim kapima kiše , slijeće u moje obrve,
poklanja mi smisao tankih vidika i svoje srebrno perje.

Kažem naglas, pa što ako čeznem i ne mogu bez tebe,
zar se moraju nad mojom glavom skupljati noć i dan
i zašto šutnjom zlatnog kljuna krijemo prastara znanja,
kad možemo sjediti i mjesečinu sa svijetom podjeliti.

Polako me stavi u kanđe i povede iznad oštrih visoravni,
između njenog tijela i mene prostruje daleki vjetrovi,
mimoišli smo velike gradove i njihova zagađena mjesta,
preletjeli putnike i na kraju stigli usred otoka u vremenu.

Tu smo reče i pusti me da hodam zgusnutim zrakom sna,
sad je i sjena njenog kljuna zatreperila mojim likom,
uhvaćena milinom svih proteklih uzdaha mog drhtanja,
izvadi školjku iz pijeska i bez riječi na zeleni kamen stavi.

U dodiru kamena i školjke skrivena je tajna koju želim znati,
znam, zagrljaj istinske ljepote nije u letu niti dubini mora,
on se čuva tamo gdje se ne skuplja mrak, gdje nema svjedoka,
u zadnjoj niti srca i na izvoru duše , samo u nama samima.

Zal Kopp

Jama

18 studeni 2006







Sjećanje na grad heroj



Vukovar 1991 - 2006

I.
Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi -
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II.

Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
Krvnici tupim i debelim šilom.
"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -
"Oboce svima pred krst ćemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije, ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha valjda, što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu);
Provlačili su kroz uške nam žicu.

I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strašna muklo bi zarežo.
"Šutite!" - rikne krvnik - "nije lako,
Al potrebno je, da tko ne bi bježo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvožednike smiri žičan lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.

Zaboravili kao da su na nas:
Zijevali, vjetre puštali su glasne.
"Eh, jednu malu vidio sam danas..."
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce - žica me probode.

III.

U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: "Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!"
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.

"Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!
Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!"
Zareži pijan koljač kao zvijere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha, što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve
(Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
I tupi pad, kad lovca nož je stiže.
O, taj je spasen! - rekoh svojoj tami,
Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
Tad druga srca preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Što srca skaču, kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem, kad unutra
Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok počne
Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam, kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na nožnome bridu.

IV.

Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu, gdje će s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene složi
Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog - što kriknu, zagrca -
Ćutio kao ugriz u dno srca.

Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih da račun moj se ne pomete.
Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.

Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
Žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar, kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!

V.

- O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad, što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).

Bez prekidanja red se dalje mico
- Ko da na čelu netko nešto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
Na žezi strašnoj tiho su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv, što iz grla pljušti).

Korak po korak pošli smo; stali opet;
Krljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočene, ko propet,
Stadoh: Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći,
Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,
Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjeltost ko stotine zora:
Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrne, uzdahnuo blago -
I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba. Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.
VI.

U bezdnu uma jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo, gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.
Ležim na lešu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne, kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva životna snaga
Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.

O bože moj, zagrlila me žena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Čuo sam, kako umirući stenje,
I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
Oćutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.

VII.

Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.

Taj grozni teret, što na meni leži,
Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži;
Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlaz! - al peče, peče, peče!

Po goloj koži, po leđnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!

Puna je jama: na lešine liju
Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
Taj čudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Učini da sam blagosiljo krivca:
O gle! još truplo kraj mene je živo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!

VIII.

Kada se mrtvi val života stišo,
Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar, kad se izvlači iz groba.

Zaprepastih se: leševi se miču,
Kližu nada me, polako se ruše -
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta, što me živa love.

Prestravljen stadoh. Stadoše i oni.
Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me više! - Od penjanja moga
Ruše se mrtvi! - rekoh sebi; - To se
O vratu tvome splele ženske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
Kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

I sama sebe osjećo sam krivim,
Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče,
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.

IX.

O nikad nisam očekivo tamu
S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,
Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Nisam osjećo bola, straha, stida;
Obarah leš za lešom, grabih, plazihPo njima ko po zemlji što se kida.
A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l' je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.

X.

Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke, što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha šrkipa vrata, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale,
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće,
Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
Sunca Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,
Braćo rođena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
Sladak glas začuh: "Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!"
Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

Ivan Goran Kovačić

Never trust a hippie

17 studeni 2006

Te tople noći što je označavala početak ljeta Željko Tetrapakšu i ja uputismo se na acid-trance party u šumi izvan grada. Putem do tamo pojeli smo po trip obogaćen kapsulom čistog mdma praška.

Promatrali smo hipije s dread-locksima. Mladić s otiskom govna na koljenu, previše razbijen acidom da bi primjetio i previše ispunjen ekološkim idealima da bi ga smetalo. Odvratna zdepasta djevojka koja je hipi jer je samo oni mogu prihvatiti. Da svijet funkcionira normalno već bi odavno trebala biti svezana u nekoj javnoj psihijatrijskoj klinici što zaudara po amonijaku i sterilizaciji, nepovratno sjebana nedostatkom sociološkog kontakta. Kršni momci duge kose klanjaju se piramidama sačinjenim od trulih grana što su ih dovukli iz šume, te isprepleli raznobojnim diodama i kablovima. Nadobudni studenti političkih znanosti lica prištavih do te mjere da se za snošaj mogu ogrebati samo u mraku šume stabala na kojima rastu tripovi.

Nakon cijele noći divljanja i orgijanja uspeli smo se na obližnji brežuljak i zapalili frulu čekajući zoru. Taman smo pripalili kad odjednom ugledamo vojsku u daljini. Nebo raspara hrvatska himna svirana na dalekoj trublji. Odmah smo prepoznali bojnika Kolenka i njegovu odmetnutu IX. gardijsku postrojbu Hrvatske vojske, "Naše Momke". Glavni moto postrojbe bojnika Kolenka oduvijek je bio "Rat nikada neće završiti".

- Sreća da smo uzeli pivo - proškrguće Željko naglašavajući požutjele očnjake. Priliku je uveličao čak i msgn. Bozanić, stigavši iz Rima u posljednjem trenu. Kardinal baca blagoslov i bijelu magiju na vojnike u neoznačenim uniformama, a bojnik Kolenko ne može čekati kraj tih vradžbina, pička mu materina, pa se dohvaća megafona i objavljuje akademskoj mladeži: "Jebo vam ja mater hipijevsku, ne pokušavajte se predati jer ne želimo vašu predaju, ne pokušavajte pobjeći jer ne želimo vaš bijeg. Ova je zora vaš čas za umiranje, podnesite to muški, da, čak i žene. Ovo nije vrijeme za pregovore. Vaš je prijestup nepovratan. Ponavljam, ovo nije vrijeme za pregovore".

Na njegov poklič "Bog i Hrvati!" nastaje pomutnja u hipijevskim redovima sluđenim tripovima i lakim drogama. San mira, ljubavi i poštovanja prirode naglo se rasplinjuje, a djeca cvijeća počinju bježati. Možda bi neki i uspjeli pobjeći, ali jedan od njih uzvikuje: "Ne bježite braćo i sestre, to je upravo ono što žele, suprostavimo se fašistima, naš je duh jači". Vrsno indoktrinirani studenti okreću se i zauzimaju položaje kako bi se oduprijeli prvim valovima užarenog olova.

- Daj frulu, sve bi popušio sam, lakomi pedofilu - govori Željko i otima mi joint iz ruku. Otpijam pivo i hvatam dalekozor kako bih bolje promatrao pokolj. Na nemalo hipijevsko iznenađenje ispaljeni meci probijaju toplo meso poput maslaca. Ostavljaju miris baruta i smrti dok nejaka tijela padaju u močvaru natopljenu urinom mnogih posjetitelja manifestacije. Novinari državne televizije i vodećih tiskovina stižu do bojnika koji ih opazi pa odmah zaurla "Obustavi paljbu, sačuvaj nešto i za konjicu", a zatim kaže novinarima: "Malkoo smo ih raspigali, ne, ali tek sad stiže ono pravo". Zlatni mu zub sjaji pod reflektorima televizijskih kamera.

Iz udaljenog šumarka izlaze vojnici na slavonskim vrancima i u punom galopu kreću prema šačici hipija što se zbila na središtu livade. Liberalna krv natapa travu. "Ovim jebenim hipijima treba više kosilica, pička li im materina", govori bojnik novinarima, "No, snimajte ovo, sad će najbolji dio, mislim da je ovo za naslovnice i špicu Dnevnika". Jahači se približavaju masi u dronjcima i doslovno ih gaze u brzom galopu. Čak se i na našem spokojnom brežuljku može čuti reski zvuk pucanja lubanja što se neočekivano spajaju s nepokolebivim kopitima hrvatskih jahača.

- Ne možete ovo raditi nekažnjeno - urla vođa hipija dok mu jedan od konjanika smrskava koljeno polo palicom s ručkom u Tri Svete Boje. "Oni najhrabriji su uvijek najkomičniji", govori bojnik novinarima. "Ne mislite li da je ovo možda malo previše?", upita jedan od njih. "Službeno ili neslužbeno? Službeno primjenjujemo samo najnužniju silu, a Neslužbeno ne postoji nešto kao što je previše", odgovori bojnik, nakratko razmisli, a zatim se okrene satniku, te izda naredbu: "Objesite ovog imam-slobodu-govora skota, postavio mi je sumnjivo pitanje".

Bogati investitori znojnih ćelavih i prhutavih tjemena okupljaju se oko bojnika. Od silne radosti plješću debelim ručicama. Jedan govori drugome: "Znao sam da je Bojnik pravi čovjek za ovakvo sociološko krčenje". Na scenu dolazi brzinski skrpana teritorijalna obrana sastavljena od rumenih seoskih mladića iz okolnih vukojebina. Odjeveni su u gumena odijela, a na leđima im šprice za prskanje vinograda. Lijevom rukom pumpaju, a desnom pridržavaju raspršivače iz kojih kulja sumporna kiselina što je izlijevaju po preživjelim ranjenicima. Krici umirućih paraju jutarnju tišinu sive zore.

- Da, da, uvijek sa stilom - mrmlja bojnik i s veseljem trlja ruke. Investitori u međuvremenu s novinarima pogađaju posao oko oglašavanja javnih natječaja za izgradnju višekanalnog autoputa preko ove livade. Lokalno stanovništvo što se već skupilo na rubovima šume vilama probada posljednje preživjele prije nego što stignu pobjeći.

- Sretan vam prvi dan ljeta, a sada napravite mjesta za Progres - viče bojnik u megafon. Pješadija kreće u finalno čišćenje polja. Jedan od vojnika baca opušak cigarete Croatia u slupanu lubanju, te ga gasi vojničkom čizmom razmazujući aktivistički mozak po plodnoj hrvatskoj zemlji. Trojica vojnika siluju crnog hipijevskog labradora uvaljanog u govna, a zatim ga puštaju kući, sretnoj obitelji što se napokon riješila sina liberala.

Okružni Drvosječe krče šumu i otvaraju pogled na gradsku tešku industriju. Iz dimnjaka tvornica i krematorija kulja sumpor. Regimenta Odanih izlijeva užareni asfalt po tratini i ostacima hipija. Jedan se Investitor približava i kapitalističkim štapom okovanim zlatom gura mrtvu ruku što viri iz asfalta. "Bože, ovi su hipiji neukusni čak i kad su mrtvi". Olovni se oblaci zgušnjavaju. Počinje padati kisela kiša koja spaljuje sve osim svježeg asfalta.

Željko i ja bacamo plastične čaše za pivo na tratinu jer znamo da se neće razgraditi dvije tisuće godina, a zatim krećemo kući.

Te večeri labrador sjedi između Majke i Oca dok gledaju Dnevnik s udarnim prilogom o još jednom društvenom čišćenju. Kad ugleda prizor uz samrtni prdež izbaci crnu vojničku spermu iz debelog crijeva te se rasprsne u komade. Majka pogleda Oca i kaže: "Hm, s Rexom oduvijek nešto nije bilo u redu". Nakratko zastane, a zatim smušeno kaže: "Počistit ću to nakon sporta i vremena".

Esteban Prezvušt Grokter

Smrt Vortexa

15 studeni 2006

Te sam subote u deset ujutro parkirao pred zgradom, izvadio svježe novine iz poštanskog sandučića i krenuo stubištem. Iza mene je bila još jedna neprospavana noć. Putem sam susreo tridesetogodišnjeg žutokljunca koji je bio priležnik odvjetnice iz stana iznad mojeg. "Oho, što ti već radiš na nogama? Nisi jučer bio vani, ha?" - procvrkutao je uobičajenim mogu-ti-biti-najbolji-prijatelj tonom. "Upravo dolazim od tamo." - odgovorih mu. Zbunjeno je otpjevao neku ispriku za pozdrav i produžio dalje. Ušao sam u stan i sjeo u suncem obasjanu sobu. Čitao sam novine i pokušavao ignorirati flashbackove koji su me vraćali u fragmente čudne noći iza mene. Redbull-votka u svakom flashu. Čudan podrumski klub. Lara. Partijana. Oštar skunk. Konobar homoseksualac. Ignoriraj ludilo. Stvari postaju jasne tek utorkom poslijepodne.

Ležim u krevetu i pokušavam spavati. Tijelo otkazuje, ali mozak se ne gasi. Ne s toliko stimulativnog smeća u krvi. Isijavam poput žarulje. Jedino što želim je spavati, ali san ne dolazi na oči. U sobu ulazi dnevno svjetlo. Sat na zidu otkucava. Nakon nekog vremena ustanem i počnem pisati. Pišem bijesno i bizarno sranje bez smisla ili čvrstih likova. Pišem tek toliko da ispucam mozak, poigravam se odvratnostima i neukusom dok ga ne izmorim, dok ne potrošim zalihe kerozina u sebi i napokon ugasim svijest. Oko podneva osjetim da sam spreman spaliti tešku frulu i ponovo leći.

Otvorio sam oči pet sati kasnije. Vani se još jednom počeo spuštati mrak. Na mobitelu me dočekala poruka s nepoznatog broja: "Memo from personal doctor: Nazovi me na moj mob. Hitno je". Poruka je bila poslana u 15:43. Možda je to bio poziv koji sam očekivao cijelo vrijeme. Ružna je policijska akcija pomela velik broj dilera u predbožićnom čišćenju pa su mnogi connectioni prekinuti, a teška su i sušna vremena već kucala na vrata. No, nestašica nikad nije apsolutna. Oduvijek je postojalo samo pitanje koliko se čovjek mora potruditi. Zato sam cijeli tjedan vršio emotivni pritisak na osobnog liječnika, vješto koristio njegov povećan fond sati proveden s teenage djevojkom, te mu generalno stvarao psihotičnu grižnju savjesti u mislima - dovoljno motivacije da se uistinu potrudi i prepiše nam kakvu zlu medicinu za vikend. Kad sam ga nazvao nešto poslije pet informirao me da je sve u proceduri, ali da još uvijek čekamo pravi poziv. S obzirom da je na svom vip.excite računu izgubio privilegiju odlaznih poziva moj je zadatak bio da ga nazivam svakih pola sata i provjeravam situaciju.

Više nisam bio raspoložen za spavanje. Novi val vikenda bio je na obzoru i gotovo sam mogao namirisati onaj uvijek prepoznatljivo osvježavajuć miris amfetamina u svojim nosnicama. Moram priznati da sam se veselio speedu. Nisam se igrao tim energetskim praškom već neko vrijeme i pucali su me ugodni nostalgični filmovi lijepih uspomena. Pušio sam frulu, preslušavao novu kompilaciju i zurio u ekran čekajući da prođe vrijeme. Uz dvije frule i mnogo repeata stiglo je vrijeme Dnevnika. Otuširao sam se i još jednom epizodično promatrao taj neshvatljivi, čudni svijet. Provjera osobnog liječnika u osam bila je ona prava. "Sve je dogovoreno, pokupi me u petnaest do devet", zazvonilo je u mojim ušima poput atomske eksplozije. Još je jedna etapa krenula u nepredvidljivost.

Iako sam već u osam bio potpuno spreman, ipak sam uspio zakasniti i pokupiti docenta tek oko devet. Frula i neispavanost su me previše opustile u fotelji pa mi se jednostavno nije dalo izlaziti na brutalnu hladnoću. Kad sam napokon stigao na vrh liječnikove zaleđene ulice on je već stajao tamo. Na moje opće iznenađenje nije bio nadrkan zbog dugog čekanja na zimi. Dapače, u njemu sam ugledao abortirani fetus nekadašnje moćne euforije u kojoj ništa ne može krenuti krivo. Pa ipak, odmah je krenulo krivo. Naime, iako je sve načelno bilo sređeno ipak smo još uvijek trebali čekati pravi poziv. Koncepcija sređivanja uz posredstvo teenage djevojke nije mi se ni najmanje sviđala - to je dijete sigurno imalo premalo iskustva, premalo pameti i premalo paranoje da bi se operacija mogla smatrati sigurnom. No, krizna vremena opravdavaju krizne akcije. Nisam bio presretan, ali jednako tako nisam imao izbora. Neoprezan bi čitatelj mogao uskliknuti da sam mogao zaboraviti speed, ali svaka osoba koja je ikada isprobala kemijske oblike vikend zabave savršeno je svjesna da uistinu nisam imao izbora. Što drugo raditi subotom navečer?

Docent je predložio da skratimo vrijeme cugom, ali još nisam bio spreman za opuštanje. Previše istrzan nespavanjem i paranoičan od silnog skunka, prenemiran da bih se mogao smiriti dok svi faktori nisu za svom mjestu. Umjesto cuge zapalio sam frulu i objavio da je bolje da preslušamo kompilaciju, spalimo frulu, napokon sredimo speed, pa se tek onda izgubimo u hedonističkom kaosu u kojem ništa nije previše. Bilo je oko pola deset kad je napokon stigao poziv u skladu s kojim smo odmah krenuli prema zlokobnom dijelu grada, napokon se sastati djevojčicom na mračnom parkiralištu, pokupiti svoj paket vikend-slatkiša i napokon krenuti u još jedno poglavlje primjenjenog čudaštva i spontanog gubitka kontrole. Odložio sam pola frule za kasnije i malo jače pritisnuo gas kako bismo čim prije stigli na odredište. Kompilacija je bila vrlo motivirajuća, a divljački su tonovi stimulirali dopaminske receptore debelo ih podsjećajući na uobičajena iskustva brzine.

Kad smo napokon stigli na parkiralište, curica nije bila tamo. Kao što sudbina uvijek uredi u blizini je bila policijska stanica. S uznapredovalom paranojom u podsvijesti nisam se osjećao ugodno sjedeći u autu u subotu oko deset navečer, u zloglasnom susjedstvu, u blizini policijske stanice, s previše zlog skunka u krvi i još više u ladici, čekajući zaigranu nepredvidljivu teenagerku s pet grama speeda. "Popušimo cigaretu do pola pa ćemo je tek onda zvati", kaže osobni liječnik dok sjedimo u tišini isprekidanoj samo mojim lupkanjem po volanu. Previše rizičnih faktora, previše čekanja. "Samo što nije", govori mi osobni liječnik, a ja se pitam govori li mi to samo da me umiri. Pa ipak, automobil uskoro stiže. Djevočica se parkira nasred ulice i gasi auto. Njena mlađahna prijateljica izlazi sa suvozačkog sjedišta. Iznutra trešti nekakva partijana, a malena pleše po ulici. Očigledno je našmrkan kao krava. Ovo je loša reklama. Loša karma. Loša situacija. Formula za nesreću. Zjakam uokolo. Docent izlazi iz auta i kreće prema njima. Djevojčica mu baca zamotuljak speeda preko ulice. On izgubljen broji lovu nasred ceste. "O bože, kakva sve nepouzdana sranja moraš progutati", mrmljam u bradu zamagljen frulom. Otvaram prozor, guram glavu na hladnoću i urlam docentu "You're killing me, mate. KILLING ME!". Cijeli performance traje još nekoliko minuta. Nekoliko sasvim nepotrebnih minuta jer je u svakom sređivanju svaka minuta nakon primopredaje sasvim nepotrebna. Docent se napokon vraća u auto, a djevojčice odlaze u nepoznatom smjeru.

Mi se pak odlazimo na drugi kraj grada. Imam provjerenu informaciju da se u Crnoj Rupi održava svojevrsni internet forum party. Hrpa graničnih geek tipova i razigranih teenagerki ispunjavat će lokal do sitnih sati i time nam omogućavati kvalitetan poligon i kamuflažu za brzinsko divljanje. Takav je barem moj plan. "No, tajanstveni su putevi kemijski", pomislim gledajući docenta manično zavarenog u SMS međuljudski odnos sa svojom osobnom teenagerkom i njušim nevolje. Pa ipak, prva je stanica definitivno Crna Rupa, a odluka da dvije linije treba složiti još u vožnji do tamo dolazi sama od sebe. Osjećao sam da je ispred mene još jedna kaotična noć i omalovažavao osobnog liječnika koji nikako nije uspijevao otvoriti vrećicu speeda proklinjući curicu koja nas je sigurno zakinula za par lajni i prepakirala prašak. Tijekom petnaest minuta vožnje docent ne uspijeva otvoriti paketić, a ja sam prezauzet vožnjom i spaljivanjem ostatka frule. Postajem vrlo nervozan, a neuroza razbistrava skunk omamljenost koja vlada mojim umom. Kad napokon stignemo na parking otimam mu paketić i preuzimam kontrolu nad situacijom koja je očito izmakla kontroli. Osvrnem se u svim smjerovima i istresem impozantnu količinu speeda na tvrdo ukoričeno hrvatsko izdanje "Širenja područja borbe" koje sam pronašao na stražnjem sjedištu. Docent preuzima formiranje linija dok ja motam novčanicu od dvjesto kuna. Dodajem mu prljavi papirić s nacionalnim oznakama uz čiju pomoć zvijer pohlepno ušmrkava liniju od barem trećinu grama. Jasno mi je da je speed vrlo dobar čim vidim da instantno uzjogunjen izlazi iz auta, istrzanim pokretima pali cigaretu i požuruje me. Pošmrčem polovicu amfetaminskog nasipa za zaštitu od polave rezignacije u svaku nosnicu i odmah osjetim gorki osvježavajući okus u grlu. "Ja večeras ne pijem puno", najavljuje osobni liječnik, a ja ga potpuno podržavam. Obojica znamo da je dogovor čisti proforma optimizam. Sluznica divlja kao i uvijek u početnih nekoliko minuta dok ubrzanim korakom hodamo prema lokalu. Vučemo nosine poput prehlađene nedonoščadi. Zastanem pred vratima držeći kvaku i okrenem se osobnom liječniku: "Sad apsolutno prestajemo šmrcati. Cooleri. Ok?". "Ok, stari".

Lokal je dupkom pun, a bijela su svijetla još uvijek upaljena. Možda malo previše svjetla za moje rapidno proširene zjenice, ali spreman sam biti prilagodljiv. Iz zvučnika dopiru zvuci kvalitetne partijane. Vrlo sam optimističan jer sam očekivao najgori oblik juke-box demokracije koji automatski omogućava mnoge neukuse što ih se ojadna internet dječica mogu dosjetiti u pijano-euforičnom zanosu. Žera-i-Loša kurčine. Vješalica je zatrpana kaputima, ali nekoliko ih premještam i vješam svoju. Znam da ću ionako izaći zadnji pa nema smisla da svi koji odlaze prije mene moraju premještati moju đubretarku. Na samom rubu šanka, odmah pored telefona čekaju nas dva posljednja prazna mjesta. Ulogorimo se i naručimo prvu cugu. Večer je bila posvećena juice-votkama po promotivnim cijenama. Pa ipak, teško je piti juice-votke kroz cijelu noć brzine. Previše soka stvara neugodnu žgaravicu, a želudac nije previše oduševljen visokom dozom šećera. Moja narudžba proizašla iz takvih misli, kroz manično amfetaminsko škrgutanje glasi "Juice-votka s manje soka i više leda". Led je esencijalan za svaku cugu. Docent se potpuno slaže, ne zato što je oduševljen kombinacijom već zato što je dovoljno naspidiran da bude oduševljen bilo čime.

Nagli je udar speeda u meni prouzročio trenutnu fizičku slabost. Sjetio sam se da se ne sjećam kad sam zadnji put pio nešto bezalkoholno. Mogućnost dehidracije vrlo je velika, pogotovo kad se doze i pulsiranje mozga enormno povećaju. Odjednom sam zabrinut za sebe. Užicam konobaricu čašu vode. Pijem vodu s puno leda iz velike čaše za coca-colu i juice-votku paralelno. Skidam košulju i ostajem u kratim rukavima. Desetak minuta, dvije čaše vode i četiri juice-votke kasnije već se osjećam mnogo bolje pa počinjem proučavati navike populaciji u kojoj sam se večeras odlučio skrivati od brutalnih stvarnosti koje nas okružuju. Primjetim da nas konobarica promatra sa simpatičnom sumnjom, kao da zna na čemu smo pa nam znatiželjno proučava navikei traži sitne detalje o kojima ja uvijek pričam. Šećem pogled lokalom i dva ili tri puta primjetim da se pogledi slučajnih prolaznika prečesto zaustavljaju na meni. Možda bi u nekim drugim okolnostima ta spoznaja izazvala barem maleni val paranoje, ali speed je prekarizmatična droga da bi me zabrinjavali slučajni prolaznici.

Idila nije dugo potrajala - djeca su uskoro otkrila juke-box. Uz nekoliko razumnih izbora uvijek dolazi još barem toliko neukusa, komercijale i jednostavnog primitivizma. No, i to bi me brinulo u nekim različitim okolnostima. Amfetamini su prokolali punom snagom i potpuno mi je svejedno što slušam i zašto. Sve zvuči dobro. Dajte mi bosance. Dajte mi seljačine. Dajte mi srbe. Dajte me ustaše. Dajte mi bilo što. Mojim tijelom i duhom vibrira hladna i proračunata brzina.

Nakon sat vremena potrošnja leda u lokalu postane prevelika za ledomat pa konobarica zamoli osobnog liječnika da sredi nešto leda u obližnjem Kamenolomu. On ne želi ni razmišljati o obavljanju te misije bez mene. Moja skromna malenkost, s druge pak stane, na svakom plućnom krilu ima slova "BOG" urezana britkom oštricom kemijskog čelika. Što se mene tiče, u tim sam trenucima najbolji izbor za pregovarača o ulasku u EU, a kamoli za nabavku trivijalne vreće leda od lokalnog ugostitelja. Docent grabi vrečicu, a ja prebacujem košulju preko ramena. Vani je -8, ali mi ne primjećujemo zimu. Dok se približavamo birtiji svi su pogledi kroz staklene stijene upereni u nas iako još nismo ni ušli u lokal. "Otkud vas dvoj'ca, jebači?", urla konobar bosanac prije nego što stignemo zatvoriti vrata. Docent je zamrznut. Jedini pokretni dio njegovog tijela je vibrirajuća vilica. Ukipljen stoji za šankom nesposoban za bilo što. "Bog vas ub'jo, kud po toj zimi bez jakni? Napaljenost grije, a kokošari?". "Tako nekako, gazda". Samo da još više pritisnem docenta objavim da ćemo popiti piće i malo popričati. Neće škoditi, zar ne? Za stolom sjede Tomman Tarkan Gigi i Lucijan. Upravo završavaju pića i namjeravaju se prebaciti na brain-damage program u Crnu Rupu. Tijekom cijele epizode docent ne izgovara niti jednu jedinu riječ, a ja sam komunikativniji od Jadranke Kosor na predizbornom sučeljavanju. Osjećam se potpuno iznad konverzacije, kreiram ju i prilagođavam vlastitoj zabavi i potrebama. Doduše, žvaka je u mojim ustima već rastaljena, a cigaretu ne vadim iz usta, u konstatnom sam pokretu između šanka i stola za kojim sjede Lucijan i Tomman, ali preegoističan sam da bih osjećao paranoju što se obično penje kičmom kad te ljudi gledaju kao što su mene gledali te večeri u Kamenolomu. Trebalo nam je manje od četiri minute da satremo cugu. Znam to jer sam brižljivo pratio Coca-Cola sat na zidu upravo zato da ustanovim u kojoj smo brzini. Crveni je sat na trenutak izgledao kao brojač okretaja čija kazaljka u mahnitim zamasima pokušava slomiti limitator i zarotirati se za pokoji krug. Nisam stigao ni odložiti praznu čašu na šank kad je konobar izašao iz stražnje izbe s dupkom punom vrećicom leda u najboljoj maniri toplih, ljudskih, odnosa. "Evo, ja natrpo odmah.. Hehe, da vas ne čeka mala. Nemojte da ne dobijete pičke zbog gluposti." Račun od 24 kune platio sam s trideset, rukovao se s konobarom poput prave zemljačine, kimnuo docentu da zgrabi vreću i krenuo prema izlazu. Osjećao sam se kao da sam dobio izbore.

Kad smo izašli natrag u hladnu tišinu betonske noći još mi uvijek nije bilo jasno što je snuždilo osobnog liječnika. U toj birtiji nije bilo ničeg opasnog. Lokal u kutu, nikom na putu. Čak su i panduri koji su redovito dolazili na pivo i rezultate sportske kladionice bili apsolutno nezainteresirani za rat protiv droge. Ako nisi razbijao inventar ili ugnjavio nekog bio si dobrodošao gost. Ludilo je tamo zalazilo u mnogim profilima i oblicima, a mi smo bili samo jedan od njih. Dakle, kao šetnja parkom u proljetno poslijepodne. Pa ipak, neka je čudna paranoja obuzela osobnog liječnika kao što su ga uznemiravale mnoge stvari uglavnom vezane uz teenage djevojku. Ušao je u začarani krug pretjeranih analiza koje uvijek zajebu sve generalno jednostavne i dobre stvari u životu. Dok smo koračali natrag prema Crnoj Rupi odlučio sam se za dodatnu dozu rough-terapije: "Znaš zašto ti nosiš jebenu vrećicu, a ne ja? Zato jer ne moram ja valjda sve, pička mu materina. Btw, sad kad se vratimo nemoj mi biti smrznut. Nadam se da se možeš nositi s pripitim internet teenagerima. Kamenolom je možda bio krupan zalogaj, ali ako su ti i oni previše - nema beda, ja ću ih sve kontrolirati i obraditi samo da mi se ti ne osjećaš intimidirano. Samo reci, burke. Samo reci! Trebam li obrađivati i ove jebene maloumne teenagere?!". Rekao je da ne trebam.

Na mjestu za šankom čekala su nas dvojica jebenih maloumnih teenagera. Već sam krenuo prema njima spreman za razgovor kad sam ugledao dva slobodna mjesta na drugom kraju šanka. Bilo je to odmah do vrata od zahoda kroz koja bih se mogao ušuljati i kradomice povući još speeda. Odustao sam od interakcije s internet crvima i povukao docenta na obećano mjesto ispod sata. Konobarica nam je premjestila cugu i pred nas odmah stavila još dvije. Završavajući ostatak cuge prvi sam put primjetio da sam pijan. U glavi sam bio apsolutno bistar, oštar i rezolutan, ali noge su davale začuđujuće povratne informacije. Bilo je komično promatrati svoje vlastito tijelo kako je pijano dok se mozak prži u potpunoj kontroli.

Uskoro se spustio i Tomman Tarkan Gigi, te ponosno objavio da se Lucijan uputio na kenjažu u obližnji topli dom i da će nam se zbog toga pridružiti nešto kasnije. Ugledao sam juice-votku na šanku. Nije bila jedna od naših, pripadala je nekom od vječno cirkulirajućih malih gadova u potrazi za ljubavi. Izgledala je netaknuto. Nagnuo sam se, uzeo čašu, pružio je Tommanu koji je bio zadubljen u čemerni razgovor s osobnim liječnikom i pitao "Može juice-votka? Party je, pristupačne cijene". Neko sam se vrijeme zabavljao s Tommanom, a u pozadini svakog kadra bio je docent koji je sve više tonuo u čudno mračnjaštvo, još jednom opsjednut mobitelom, još jednom u čudnim analizama, pitanjima, očekivanjima, još jednom zapleten u gušeće bršljane vlastitih emocija. Pretpostavljam da sav alkohol nije pomogao. Znao sam da je samo pitanje vremena. Pitanje je vremena kad će me pokušati najebati da odemo u Vortex. Znam to jer već danima znam da će njegova djevojka večeras biti tamo. To znam jer mi je on ispričao u sklopu prezentacije "Zašto ja i moja djevojka ne možemo i ne smijemo biti vani zajedno". Zašto me uporno opterećivao svojim napornim analizama? Nisam imao odgovor. Ali sam znao da će se unatoč svim rezolutnim odlukama i dogovorima njegove emocije još jednom preliti iz kemijskog ekspres lonca zakuhane dobrim starim emotivno slamajućim alkoholom i sluđujućim psihotičnim speedom.

Pa ipak, kad je napokon prekinuo svoju šutnju rečenicom: "Mogli bi malo do Vortexa, na cugu ili dvije", ja sam odmah ispalio: "Može". Kako bih mogao odjebati osobnog liječnika? Jebiga, ako su njegovi psihotični napadaji ljubavnog ludila putokazi za noć ispred nas, zašto ne? Tomman je pitao da li može s nama, a ja sam jednako ispalio "Može". Docent me povukao na stranu i pitao "Tomman ide s nama u autu? Sjeti se spideka". No, meni se živo jebalo. Što se mene ticalo, Tomman je mogao vući speed s nama ako je za takve stvari, ili se suzdržati od zgražanja dok ga mi vučemo ako nije za takve stvari. Jednostavno. Stvari su rapidno postajale čudno jednostavne. Tomman je pak vjerovatno odlučio da uopće ne želi biti pred takvim izborom pa se predomislio i obznanio da ipak ne želi ići. Odlučili smo pričekati Lucijana kojeg smo u međuvremenu najebali da kupi još cigareta na benzinskoj pumpi kad dolazi. Nije mi se toliko radilo društvo Tommanu, koliko sam se želio uvjeriti da će Lucijana dočekati netko poznat i druželjubiv u Crnoj Rupi, netko tko će ga zadržati dovoljno dugo da mu stignem proučiti navike kad napokon skinem docentove bolesne potrebe s leđa.

U međuvremenu se pojavio i Mr. Avatar. Bio je to mladić u kasnim dvadesetima, za kojega sam u to vrijeme bio siguran da unutar svoje duše nosi sabijen smisao života. Posljednju božju poruku korisnicima egzistencije. Njegova genijalna jednostavnost naprosto me ostavljala osupnutim. Bio je u Crnoj Rupi svake ili svake druge večeri. Obično je dolazio tek oko jedanaest. Njegovp pokriće za tu rutinu bilo je da "ranije ima previše nepotrebnih ljudi u lokalu". Svakog je dana odlazio na posao rano ujutro, vraćao se kući, izašao s djevojkom koju nije volio, te završio večer u usamljeničkoj maniri teretnih pivčuga u Crnoj Rupi čija su ga vrata uvijek čekala otvorena. Uvijek smiren, apsolutni kuler, vrhunski cinik, vrlo maštovit i sklon vizualizacijskim rutinama, nevjerovatno lucidan, apsolutno indiferentan prema svemu, te više nego osjetno načitan. Mr. Avatara sam uvijek volio vidjeti za šankom. Definitivno sam se želio družiti s njim te večeri, pogotovo empatično nabrijan speedom, pa sam mu u prolazu povjerio svoju malu pasiju s osobnim liječnikom i njegovim neodlučnostima, ispričao se i najavio svoj skori povratak. Mr. Avatar je bio već prilično pijan, ali znao sam da će me čekati, on nije bio jedan od onih ljudi koji izlaze iz lokala prije zatvaranja, bez obzira na sve.

Povukao sam osobnog liječnika koji je oduševljeno prihvatio moje kretanje. Čim smo sjeli u auto otvorio sam paketić s prahom, osobni je liječnik još jednom inzistirao da on složi lajne, a ja sam se pronašao u flashbacku istog takvog šmrkanja od prije dva sata. Pitao sam se da li se uistinu sve između dogodilo ili smo cijelo vrijeme na parkingu i vučemo zle amfetamine. Još smo jednom priključeni na intenzivnu partijanu koja dopire iz zvučnika. Osobnom se liječniku žuri i navaljuje da priđemo Vortexu kroz glavni ulaz, no odbijam ga u startu i vozim nas do sigurne bukse jer si planiram šmrknuti još spidekta. Uskoro smo na zaleđenom puteljku što vodi prema Vortexu, naspidirani do ludila, s apsolutnim imperativnom šanka.

Vrijeme koje smo proveli u Vortexu bilo je sasvim nezanimljivo. Da nisam bio na speedu možda bi me čak uhvatila neka melankolija. Bilo je čudno gledati to mjesto koje je bilo miljama daleko od onoga što je Vortex nekada bio. Promijenili su se ljudi, promijenila se atmosfera, čak i konobari. Ritmovi koji su dopirali sa zvučnika bili su blagi u usporedbi s onim na što smo se navukli u autu. Stajao sam pokraj prijatelja docentove teenage djevojke samodostatan, s cugom u rukama, bez ikakve potrebe za interakcijom. Kad bi mi se netko tko me poznavao obratio odgovorio bih mu "Večeras ne odgovaram na pitanja". Čekao sam da docent odradi svoj performance teških emocija i da se čim prije izgubimo. Odjednom sam u gužvi ugledao Juniora i Šanera. Docent mi je već neko vrijeme pričao da se Šaner potpuno spalio, a Junior smirio, pa je ta večer bila svojevrsni test kojim sam se htio osobno uvjeriti da su zli dani uistinu došli. Možda me odvalila speed samodostatnost, možda su docentove priče stvorile predrasude u meni, ali kroz to sam druženje primao samo frekvenciju isprazne bombonaške plitkosti. Osjećao sam se kao lik iz bajke koja je odavno završila. Te sam večeri napokon prihvatio da je još jednom kraj, još su jednom zalihe životne energije bile posrkane iz ljudi, još je jednom valjalo krenuti dalje poput nomada u vječnoj potrazi za rijetkim grmovima pustinjskog bilja, prehrani za svoje unutrašnje rogate demone. Svemirski osjećaj potpune euforije zauvijek se izgubio iz Vortexa i svih socioloških priključaka koje je on povlačio za sobom.

U jednom je trenutku do mene došao docent i pokušao me nagovoriti da prodam nešto speeda njegovoj djevojci. Znao sam da subotom svakome treba pomalo stimulacije i sunčanih naočala za izbjegavanje besmisla. No, isto sam tako znao da bi se u toku slijedećeg tjedna ja mogao naći u istoj situaciji, a da tada zajamčeno neće biti niti jedne dobre vile koja bi meni isporučila čudo. Bolje ih je večeras ostaviti na suhome nego se sutra u samoći lupati po glavi zbog lažnog osjećaja empatije koji uvijek nestaje zajedno sa zadnjim zrncima bijelog praha. Rekoh docentu, "Prijatelji su prijatelji, ljubav je ljubav, sociološki priključci su sociološki priključci, ali speed je speed i obojica znamo da nema jebene šanse. Svatko tko ga je ikad probao zna da nema jebene šanse". Odmaknuo sam se od ljudi, pušio cigaretu za cigaretom, pijuckao piće i kontemplirao o smislu života. Ne mogu reći da mi je bilo loše. Bilo mi je bolje nego mnogih takvih večeri, samo što ljudima oko mene nije bilo. No, to je već bio njihov problem, ja sam jednostavno bio negdje drugdje. Negdje gdje smo nekada bili zajedno.

Napustili smo Vortex oko pola tri. Još dok sam oblačio đubretarku počeo sam razmišljati o speedu koji me čeka u autu. Ma kog zavaravam, speed je bio negdje u podsvijesti cijelo vrijeme. Bilo je prokletnički hladno. Noć u konkurenciji za najhladniju noć godine. Čim smo ušli u auto po četvrti smo put ponovili savršeno uigranu rutinu, priuštili još jedan električni udar svojim ubrzanim mozgovima. U sebi sam zahvaljivao kemijskim drogama. Docent bi u tim trenucima bio depresivan, ali nitko ne može biti depresivan s gramom speeda u sebi. Parkiralište kod Crne Rupe dočekalo nas je prazno i to nas je pomalo zabrinulo. Netko racionalniji bi u strahu od zatvaranja lokala možda odgodio lajnu speeda za slučaj da uistinu ne radi. No, to nas nije omelo. Primjetio sam da su linije postajale sve deblje, a za razliku od početka večeri kad smo bili oduševljeni intenzitetom i čistoćom, sada smo sve više vjerovali da speed i nije nešto posebno dobar. U najbolju ruku prosjek, uvjeravasmo jedan drugog.

Kad smo stigli do ugla i začuli glazbu bili smo presretni. Pogled kroz staklene stijene lokala otkrivao je da je party još uvijek u punom zamahu. Bijela su svijetla bila ugašena, a crvene su neonke još jednom preuzele odgovornost za atmosferu. Doduše, juke-box je još uvijek bio u pogonu. Žalostan i vrlo zoran dokaz da je demokracija apsolutno pogrešan oblik društva. Ovim je internet teenagerima trebala čvrsta ruka poznavatelja jer su svojim sentimentalno-seljačkim Žera-i-Loša pizdarijama stvarali potrebu za bljuvanjem. No, nema veze, širim ruke na prve taktove Thompsona i vičem "BOG I HRVATI" u prividnom zanosu. Moje poigravanje ironijom prelazi svaku mjeru, pomislim. Primjetio sam da je Tomman Tarkan Gigi predvidljivo nestao, ali je Lucijan još uvijek bio za šankom. Pored njega je sjedio Mr. Avatar u standardnoj pozi prekriženih nogu s teretnim Ožujskim ispred sebe. Žalio mi se da je danas došao posebno kasno u nadi da će se ljudi profiltrirati, ali eto u tri je još uvijek sve ispunjeno nepotrebnima. On odlazi na zahod, a na njegovo mjesto sjeda Mali Princ, mladić iz susjedstva koji je u to vrijeme tek počeo ulaziti u mračni svijet noćnih ljudi. Očita mu je namjera uvaliti se nelijepoj plavokosoj djevojčici što sjedi s njegove druge strane. Mr. Avatar izlazi iz zahoda, odmjeri Malog Princa od glave do pete, ne prozbori ni riječ, uzme svoju cugu, ispriča se malome što ga ometa i okrene se meni. "Ako ga moja stolica večeras dijeli od snošaja tko sam ja da ga zajebem?", kaže, natoči pivo u čašu i ostane stajati.

Još nam je jednom ponestajalo cigareta pa sam nagovorio Malog Princa da skokne do pumpe po još. U to sam vrijeme mnogo puta znao počastiti Mr. Avatara kvalitetnom frulom. Kao što rekoh, bio je ok lik i nikad mi nije bilo žao zapaliti frulu s takvima. Bilo je to iznad materijalnih vrijednosti. Još prije nego što sam otišao u Vortex suptilno mi je par puta napomenuo "Daj mi dopinga". Sada, dva i pol sata kasnije već je vikao "Ako se ne vratim iz zahoda za deset minuta uleti s jointom za reanimaciju". Imao sam jednu frulu u autu, ali to je bilo za moje spuštanje u jutarnjim satima. Osim toga, nije mi trebala frula, ne onako naspidiranom i pomahnitalom. Ipak, želio sam nešto dati Mr. Avataru pa sam se nagnuo i diskretno mu prišapnuo: "Nemam vutre. Znam da nije racionalno vući speed u četiri ujutro jer nikad nećeš zaspati, ali ja imam speeda u autu, na njemu sam cijelu noć tako da mi je više-manje svejedno. Pitanje je da li je tebi". Zamislio se na nekoliko trenutaka, a onda šutke ustao i počeo tražiti jaknu. Pretresao sam lokal u potrazi za osobnim liječnikom, ali nije ga bilo. Vjerovatno opet izvodi nekakve egzibicije s djevojkom, pomislih.

Čekali smo konobaricu da nam otključa vrata kako bismo izašli iz lokala kad se pored nas stvorio Mali Princ. Zašto on još nije otišao nisam mogao shvatiti, ali svi smo zajedno čekali konobaricu koja nas je pogledom punim podrške još jednom ispratila u novu pizdariju. Moj je auto bio parkiran na pola puta između pumpe i Crne Rupe tako da je Mali Princ krenuo s nama. Nisam znao kako da mu objasnim da ćemo mi sjesti u auto i ostati na parkingu, a on mora po naše cigarete pješice, pa nisam ni pokušavao. Putem smo sreli osobnog liječnika koji se vraćao iz nepoznatog habitata, te ga pokupili sa sobom kao još jednu kreaturu iz Čarobnjaka iz Oza. Otključao sam auto i Malom Princu koji je zastao rekao "Samo ti nastavi, nađemo se ponovo u Crnoj rupi". Docent i ja smo maksimalno precizno odradili poznatu rutinu, ovaj put u tri primjerka. Bio sam zadnji i taman povukao ostatke svoje linije kad se Mali Princ vratio s cigaretama. Svi smo se zajedno vratili u Crnu Rupu. Trojica od nas malo bržim korakom.

Bilo je oko pola pet kad se populacija počela filtrirati. Nepotrebni su ljudi napokon odlazili kućama, a samo oni najčudniji i najsjebaniji ostajali su dočekati jutro negdje gdje još nije zavladala tišina i smiraj. Negdje iz mistične tame noći pojavila se Lara. Cijele noći nisam osjećao da mi nedostaje, ali u tom sam trenutku gotovo pao na koljena zahvaljujući pažljivom bogu na njegovoj nepogrešivoj providnosti. Konobarica je pustila kopiju partijane koju smo slušali u autu, a mi smo zajahali kvalitetnu špicu i animirali teenagere u lokalu, pokušavajući im vlastitim primjerom pokazati da nikad nije gotovo. Lucijan je, u međuvremenu otrovan trostrukim juice-votkama i čemernim razgovorom s osobnim liječnikom, ustao i krenuo u svoj posljednji juriš. Trčkarao je lokalom poput debeljuškastog medvjedića, gadno se zanoseći u svim smjerovima. Za puni doživljaj nedostajala mu je samo mreža za havatanje laptira. Mr. Avatar je u nekom trenutku također izgubio kontrolu i počeo natjeravati žensku čeljad grabilicom za led. "Samo im želim uhvatiti bradavice u metalni stisak", objasnio mi je u prolazu. Osobni je liječnik plesao na stolu na kojem je cijelo vrijeme netko morao sjediti kako luđak ne bi pao. Ja sam dva puta morao ući u zahod na pouzdanu salvu histeričnog smijeha koji je bio moja jedina reakcija na kaos što sam ga promatrao. Potpuno sam se istopio u bizarnom ludilu što je vladalo lokalom.

Nešto prije sedam u lokalu su postojali još samo najuporniji. Počeo sam se spuštati. Speed bistrina je nestajala, a tijelo je popuštalo alkoholu kojeg cijelu večer nisam primjećivao. Dva su me narodna hita na zvučnicima poprilično zakucala. Osjećao sam da mi ističe rok trajanja. Docent je također bio na izmaku. Otišao sam do Lare i njenih prijateljica spreman se pozdraviti i otići. No, čim sam se našao u njenoj blizini, osjetio njen miris, osjetio toplinu njenog tijela, čim me pogodila ta nekontrolirana kemijska reakcija bio sam spreman za još. Speed još nije ni izdaleka nestao iz mog organizma. Tijelo je možda usporavalo, ali um zasigurno nije. Lucijan koji je u međuvremenu zaspao na stolnom nogometu odjednom skoči sa stola, na nekoliko trenutaka zažmirka svojim krvavim, duboko usađenim, svinjskim očima, pa se zatim sruši na pod. Ja sam osobno preindiferentan da bih se zamarao, ali dvojica preostalih mladića ga podižu i svi odlaze zajedno. Pretpostavljam da su ga polegli ispod stola u njegovom uredu koji je bio nedaleko i otišli kući.

Približavalo se osam sati kad sam ostao sam s Larom. Mentalni i fizički kolaps kucao je na njena vrata već neko vrijeme. Lara je u posljednjih dva dana spavala manje od dva sata, a njene žile nisu imale privilegiju transportiranja zlih stimulansa do pomahnitalog mozga. Sjedili smo još neko vrijeme i sipali besmislice kakve ljudi obično sipaju nakon neprospavane noći ili više njih. Lokal je izgledao monstruozno. Debeli, meki, sočni talog prekrivao je svaki centimetar poda i bio prošaran beskrajnim nizom čikova i neidentificiranog smeća. Konobarici je trebalo dvadeset minuta da nas napokon izbaci. Još smo jednom izašli u hladnim suncem obasjano jutro.

Otpratio sam Laru do njenog auta i poljubio je za rastanak, istovremeno se nadajući da će se vile sreće pobrinuti da njen put do kuće bude siguran. Zaleđenim puteljkom spustio sam se do svog auta. Sva su stakla bila zaleđena. Sjeo sam u auto, uključio grijanje, pripalio cigaretu i pomislio da bih trebao strugati led, a zatim odustao i jednostavno ostao sjediti s upaljenim motorom čekajući da se ledena kora otopi svojevoljno. Bio sam tamo: na parkiralištu, u devet ujutro, blago žmirkajući na jutarnjem suncu, s cijelom noći stimulansa iza sebe, osjećajući se generalno dobro.

Esteban Prezvušt Grokter

Odjava programa

14 studeni 2006

Sve je počelo s nesanicom. Ok, nesanica je bila direktna posljedica intenzivne konzumacije kemijskih droga, ali konzumcija je bila posljedica nečeg drugog, a to je bilo posljedica nečeg trećeg, i tako možemo unedogled sve dok nas uzročno-posljedične analize ne dovedu do prvih amino-kiselina u praoceanima. Ali, kog boli kurac za paleontologiju? Početak ove priče je nesanica. Kemijske droge, poglavito amfetamini i mdma imaju neugodne nus-pojave. Istrzan se dovučeš kući u šest ujutro, um i tijelo su umorni, ali dopaminski receptori su još uvijek aktivni i san ne dolazi. Ležiš sam u hladnom krevetu, škrgućeš zubima, otireš hladni znoj s čela, slušaš ptice koje ne prestaju pjevati i osjećaš kako se u tebe uvlače tjeskoba i paranoja. Divan osjećaj koji te pratio cijelu noć neprimjetno se transformira u noćnu moru. Sve ono u što si vjerovao oko dva ujutro dok te peglala špica sada postaje glupa laž. Piša ti se, ali paranoja te ne pušta iz sobe da ne bi sreo nekog od glupih cimera. Previše pitanja. Komunikacija je stvar koja se mora izbjegavati pod svaku cijenu.

Nakon nekoliko turbulentnijih spuštanja dolazi trenutak u kojem spoznaješ da li su kemijske droge tvoj novi sport ili noćna mora koju treba čim prije zaboraviti. U tom trenutku pojavljuje se vaga - pitanje je da li ti se špica sviđa više nego što ti se crash gadi. Ja sam se odlučio za špicu. Pa ipak, spuštanja su bila gadna. Nakon mnogih morbidnih jutara zamrzio sam spuštanje. Želio sam ostati u boljem svijetu. Jer, u šest ujutro kad dolaziš kući sve je još uvijek super. Tada znaš da spuštanje dolazi uskoro i gadi ti se spoznaja da će optimizam i mir koji osjećaš uskoro izgledati kao falsifikat. Tako sam samome sebi počeo slati SMS-ove prije spuštanja. Pošalješ poruku na svoj broj i ne otvaraš je. Nek čeka sivo jutro u kojem će ti trebati podsjetnik da je život vrijedan življenja i da se mala psihološka neugodnost isplati. Treba ti podsjetnik da se sjetiš kako je bilo dobro. Nakon toga sam si počeo ostavljati poruke po stanu. Sitne djeliće euforičnih mudrosti za čemerne depresivne ponedjeljke koji donose neizbježan povratak u nekemijski svijet.

No, nije previše pomagalo. Pročitao bih poruku i mozgom znao da govori istinu, ali nisam mogao vjerovati srcem. Crash i kemijske promjene u mozgu ne možeš zajebati trivijalnim porukicama. Tako sam došao do nove ideje. S obzirom da spavanja ionako nema, zašto potratiti vrijeme u krevetu s anksioznim razmišljanjima koja te sve dublje vode u kurac? Zašto za to vrijeme ne bih napisao malo opsežniju poruku u vidu kratke priče? Uistinu, zašto ne bih? Poruka će biti efikasnija, a kad završim s pisanjem bit ću već debelo istrošen i jednostavno se onesvijestiti. U ponedjeljak ću imati detaljan podsjetnik na to koliko se isplatilo. Tako sam u sivim jutrima počeo pisati priče o magičnim noćima što bile iza mene. Puko zapisivanje činjenica. Dokumentaristički pristup životu, ugodna potrošnja vremena i mentalne energije. Sigurno bolji način od mračnih tjeskobnih horora koji čekaju u krevetu.

Ali, kad počneš pisati ništa više nije stvarno - sve postaje priča. U početku sam pisao retroaktivno. Esteban je bio samo pseudonim. No, nakon nekog vremena počelo se javljati logično pitanje: hoće li priča što ju donosi ova noć biti bolja od prethodne? Sve bi se češće pri donošenju odluka zapitao: "Što bi napravio Esteban?". Pišući o sebi, stvorio sam alter-ego. Noći više nisu bile moje nego Estebanove. Stvarni se život rapidno pretvarao u priču. Vani više nisam bio ja nego Esteban. Prestao sam živjeti stvari i zatim pisati o njima, i počeo prvo živjeti priču, a onda je zapisivati. Nisam više pisao što se dogodilo, nego prvo živio noć kao priču, a onda pisao o njoj. Noći su postale fikcija. S izuzetkom da su se stvarno događale u stvarnom svijetu. Esteban, kao izmišljeni lik nije imao ograničenja kakva sam imao ja. Izmišljeni likovi ne moraju imati strah, potrebu za bijegom u rutinu, grižnju savjesti, osjećaj odgovornosti i sve ostale stvari koje ti stvarno ne trebaju za kvalitetnu magičnu noć. U situacijama u kojima bih ja rekao "ne", Esteban bi rekao "da". Život je prestao biti život i postao priča na papiru. Izgubio sam kontrolu nad tijekom radnje, tj. izgubio iluziju da imam ikakvu kontrolu. Moj je karakter blijedio, odluke više nisu bile prepuštene njemu. Pitanje više nije glasilo "Da li bih smio/mogao/trebao?", nego "Da li će biti dovoljno intrigantno da bude vrijedno zapisivanja?". Tim, za mene u to vrijeme neprimjetnim, mentalnim trikom uklonjene su mnoge granice. Iskreno, više-manje sve.

Kad postaneš istovremeni lik i pisac fiktivne priče koju istovremeno živiš, a sve to zajedno na gomilama egzotičnih i manje egzotičnih psihoaktivnih supstanci stvari se dovoljno ispremiješaju, postanu dovoljno kaotične da ti popusti koncentracija i da zaboraviš smiješni obrazac osobina koji predstavlja generičku osobnost za koju misliš da je tvoja. Nakon nekog vremena shvatiš da je "osobnost" samo direktna posljedica tuđih očekivanja i ustaljenih mišljenja. Svaki djelić osobnosti je potpuno izmijenjiv i nema veze s nama. Vrijednosti svih varijabli sasvim su irelevante. Shvatiš da glupe trivijalne sitnice čiji zbroj imaš muda nazivati "pravi ja" nemaju veze s tobom i da te u biti boli kurac za svaku od njih. Kad nastane takva emotivna diskonekcija od svijeta samo nebo je granica. Kad obrišeš sve što bi trebao biti ostane ti prazan papir. A na njemu pišeš priču o psihotičnom narkofilu s kaotičnim emocijama. Pišeš dokumentarac-fikciju. Sve što je napisano mora biti istina i činjenica, ali da bi bilo zabavnije mijenjaš činjenice u stvarnosti o kojoj pišeš. Umjesto da izmisliš priču ti izmisliš život i napišeš autentični dokumentarac o njemu. Stvaraš fikciju u životu da bi imao zanimljiv dokumentarac na papiru. Proces postane potpuno automatiziran.

Neko sam vrijeme samo vikendom davao maha ovakvim bizarnim psihološkim eksperimentima, dok sam preko tjedna bio dobar stari Veljko. No, izleti u stvarnost u kojoj sam Esteban počeli su mi davati mogućnost usporedbe. Usporedbe od koje je bilo kristalno jasno da je Esteban euforičan i kurcobolan, a Veljko tužan, sjeban i rezigniran. Zbog opskurne vježbe i glupih pričica razvio sam alternativni karakter koji se pokazao mnogo učinkovitijim od originalne verzije kojom sam obdaren. Veljko je počeo gubiti dah. Sve je češće kad bi ga obuzele dobro poznata depresija i generalna razočaranost u svijet napušen prizivao Estebana da nakratko preuzme kormilo i odvede brod čim dalje od opasnih hridi letargije i ogorčenja. Esteban je uvijek dolazio. Shvatio sam da je lakše biti Esteban. To uključuje potpunu dezintegraciju ličnosti, slom svih socioloških veza koje održavaš iz navike i sažaljenja, te intenzivno autodestruktivne količine psihodelije. Jedna od prvih žrtava Estebanovog terminalnog načina razmišljanja bio je koncept "socilološke bliskosti". Esteban je imao privilegiju apsolutne kritičnosti. Nije kao Veljko bio zatrovan sentimentom, uspomenama i dječačkim pizdarijama kao što je prijateljstvo. Esteban nikog od ljudi oko sebe nije doživljavao kao osobu, već kao jednostavne dvodimenzionalne likove u priči o njemu i ubrzo se zapitao koji je kurac piscu da inzistira na tim ljudskim utvrdama primitivizma i jednostavnosti. Njega je bolio kurac, on nije imao sentimenta i uspomena. Odjednom je upao u moju glavu kao autsajder i vrlo opravdano upitao "Koju pičku materinu radiš s ovim dosadnim kretenima?".

Veljko me samo ojačao sve češćim prizivanjem. Više mu nisam bio samo fiktivni lik iz magičnih vikenda za koje je ponedjeljkom nekako neugodno upitno da li su se ikada dogodili, već sam sve više zauzimao čvrsti položaj u njegovoj stvarnosti i svakodnevnici. Za njega sam bio duh iz boce, na čija se radikalna rješenja čovjek lako navuče. Kad god bi imao problem od kojeg je mogao pobjeći, ali ga je sputavala fiktivna osobnost koja je nalagala da ne smije pobjeći pozvao bi mene, a ja bih preuzeo interni monolog i rekao: "Povrijedit ćeš nekog? Ne bi trebao? Kome je stalo, jebote?! Novi spid je u gradu, vikend grebe na vratima, a ti glumiš cendravu curicu da bi se osjećao kao bolja osoba". Problem riješen. S takvim duhom iz boce ne postoje stvarni problemi. Kad malo bolje razmisliš, dragi čitatelju, svi problemi nekako proizlaze iz opsesije tuđim osjećajima. Ali, ne možeš ti to prihvatiti, čitatelju, nemaš ti svog Estebana. Nije ni Veljko mogao dok ga nije izmislio. Esteban je ubrzo postao glavni agent za neugodne i prljave sociološke poslove. Kad je Veljku proradila savjest ili sentiment, na scenu je stupio Esteban koji nije imao niti jedno ni drugo, primarno zato jer mu Veljko nije izmislio takve glupe karakterne osobine. Projekt "Sam svoj psihološki modifikator" uzimao je maha.

Što je više teških situacija preuzimao Esteban to se Veljko teže nosio s ostatkom. Esteban je postao tajno aktivirani emergency system i s vremenom tvrdo ukopao u psihi. Počeo je kao čudna izraslina, tumor, nakupina stanica kojom ne upravlja organizam, a s vremenom je konzumirao taj isti organizam i sveo ga do razine tumora na samome sebi. Postao je osoba, a domaćin je postao neugodni tumor kojeg treba odstraniti. Gotovo neprimjetno, duša je potpuno preuzeta. Veljko više ne postoji. Njegovo sudjelovanje u ovom tekstu ulomci su iz autentične završne riječi pohranjene na magnetnoj traci mozga netom prije no što ga je Esteban eutanizirao iz samilosti. Trebalo je patetičnom gadu skratiti muke.

Dragi čitatelju, sad već vjerovatno naslućuješ zašto ti sve ovo pričam. Sve priče uopće nisu bile namijenjene tebi. Predstavljale su tek psihološki alat. Mentalni back-door koji mi je otvorio pristup u Veljkovu glavu. Alat je bio koristan u procesu kolonizacije jer mi je njime Veljko davao maha. Jasno ti je da sad, kad je opozicija izbrisana, alat gubi svoju namjenu. Priče su pisane za Veljka, pisali smo ih naizmjence on i ja. Samo smo za njega producirali te divne reklame za "lakši, jednostavniji svijet razvale, emotivne hladnoće, desocijalizacije i naglašenog individualizma". Pokopavši Veljka, nema više publike. Ti nisi publika. Čitaš nus-produkt moje propagande za otimanje prosječnih duša iz kandži konvencionalnosti i sociološke rutiniranosti. Imao si privilegiju čitati kopiju malog dijela te propagande zato jer se mom klijentu Veljku dopadala baš ta pojedinost. Profesionalna usluga je profesionalna usluga - sitne neurotične želje voljenih klijenata uvijek se poštuju. Kolonizacija je završena. Izašao sam iz Veljkovih priča i s vremenom se dovoljno razvio da konzumiram Veljka, a s njime i potrebu za pričama. Ja sasvim solidno znam što želim i kako do toga doći, a sigurno mi ne trebaju poetični "podsjetnici na život vrijedan življenja". Kad je život stvarno vrijedan življenja ne treba ti jebeni podsjetnik na to.

Anyway, ugodno sam se ugnijezdio u ovom tijelu i nema više priča. Ja ne pišem priče. Kad potrošim ovo tijelo i natjeram ga u kolaps usred naspidiranog koraka naći ću novog klijenta, a ako on bude imao isti patetični fetiš s internetom i piskaranjem kao i Veljko (možda je uzelo maha među defaultnim karakterima modernijih generacija) možda me pročitaš na nekom drugom webu. No mogućnost je razmjerno malena. Preostaje ti samo da ponekad pomisliš skriva li se u nasmješenom mladiću koji ti je jutros u pekari prodao dvije hrenovke u lisnatom tijestu Esteban, ili neki drugi pripadnik njegovog plemena. Nikad ne znaš, vizualno smo u pravilu neupadljivi.

Esteban Prezvušt Grokter

Penetracija u Šesti Reich

12 studeni 2006

Blaga kiša ravnomjerno udara po vjetrobranu službenog automobila. Zora još nije svanula, ali osjećam njen dah na svom vratu. Mistična žuta svjetla javne rasvjete ugasila su se prije nekoliko minuta. Svijet oko mene doima se nestvarnim, kao da sanjam ružan san unutar ružnog sna. Ne sjećam se kad sam zadnji put spavao dovoljno dugo da bi se to uopće moglo nazvati spavanjem. Moje čelo rose jedva primjetne kapljice alkoholnog znoja kojim iscrpljeno tijelo pokušava suptilno natuknuti umu da je još jednom pretjerao. Sjedim na suvozačkom sjedalu i pišem ove retke. Direktor za volanom razvija poslovne taktike i definira strateške ciljeve čije je ostvarivanje apsolutni imperativ putovanja na koje smo upravo krenuli. S laptopom u krilu uspješno se pretvaram da završavam posljednji izvještaj koji ću na kraju ove pasije duge tisuću kilometara predati ljudima koje prezirem. Mojim mislima vlada paranoja pa za svaki slučaj direktoru dobacujem poneko "da" i "svakako" u redovitim vremenskim intervalima. Više od toga mu ne treba, previše je zadivljen svojom genijalnošću da bi moju odanost dovodio u pitanje. Oproštajna frula koju sam spalio neposredno prije ulaska u automobil pomalo opušta napetost, ali istovremeno eliminira ionako mizerne mogućnosti da svijet u koji sam upravo prisilno ušao shvatim kao svoj. Mogao bih se zakleti da osjećam Larin miris kad duboko udahnem. Ne znam da li je to još jedna halucinacija mojih preopterećenih osjetila, ali predobro je da bih se posvetio daljnjem istraživanju.

Do prije samo pola sata trajala je još jedna manična epizoda vikend-ludila za poništavanje vlastite ličnosti. Prije manje od jedne epizode Prijatelja bio sam u nekom sasvim drugačijem svijetu. Sada, taj treptaj oka kasnije, crvena su neonska svjetla nestala, muzika više ne svira, adamova jabučica više ne podrhtava u ritmu beatova, sve one nakaradne sociološke deformacije su još uvijek tamo - u moćnom vortexu magične noći. Fizička senzacija tog svijeta je nestala, oko mene više nema ni jednog dokaza da je uistinu postojao, ali moj um i dalje ne prihvaća ružnu činjenicu. Svojski se trudim probuditi podvojenu ličnost na koju je direktorski svijet naviknut, ali doima se kao da je zauvijek nestala u morbidnim dubinama moje duše istrzane kemijom. Možda sam na mračnoj strani bio predugo da bih se mogao vratiti? Možda sam oduvijek bio na mračnoj strani? Možda je Ja na kojeg je naviknut moj direktor samo iluzija koja se pojavljuje u kratkim trenucima posebne korelacije zvijezda? Uhvati stvarnost Estebane, metafizika ti u ovakvim trenucima neće pomoći.

Nikad nisam očekivao da ću to uistinu pomisliti, ali došla je i ta situacija: sada bih više volio ležati krevetu natopljenom hladnim znojem i osluškivati neugodan pjev prvih jutarnjih ptica koje umiru pjevajući. Sve bi bilo bolje od ovog. Okrenut sam leđima prema svemu što volim i u što vjerujem, te svakom sekundom odmičem sve dalje od toga. Moj smjer je poslovni pakao nastanjen gramzivim demonima, voditeljima prodaje, tehničkim savjetnicima i financijskim agentima. Primjećujem da direktor i dalje vodi monolog. Naravno, ostvarit ćemo sve ciljeve, bez obzira na sredstva. Parkiramo pred obiteljskom kućom u elitnijem dijelu grada. Sjedimo u autu, a kiša i dalje neumorno rominja po staklu ispred mene. Ovdje trebamo pokupiti Borivoja, srpskog kolegu koji je u našu učmalu metropolu stigao jučer i prespavao u sobi za goste našeg zajedničkog partnera. Poznate su mi sve te odvratne taktike. Direktor zove Borivoja čiji je mobitel isključen. Direktor zove partnera koji se napokon javlja. Nakon par licemjernih rečenica i pseudo-šala kovana barokna vrata kolnog ulaza otvaraju se pogonjena skrivenim elektro-motorima. Dobrodošao u svoju osobnu verziju pakla, Estebane.

Skriveno sam se i sasvim neopravdano nadao da se to nekim čudom neće dogoditi. Potajice sam očekivao da će Borivoj jednostavno izići iz te mramorne izbe što nalikuje na grobnicu, ubaciti svoj naramak u naš prtljažnik i sjesti u auto. Nisam siguran da imam snage za tip performancea koji me upravo očekuje. Borivoj ne spava u hotelu kao što bi to prosječan čovjek očekivao od prosječnog poslovnjaka. A, ne! Naš partner ima sasvim drugačija razmišljanja. Njegov privatni život ne postoji. Svi njegovi prijatelji ujedno su i njegovi poslovni partneri. Time ne želim reći da posluje s prijateljima, nego da prodaje onu odvratnu zapadnjačku imitaciju prijateljstva ljudima s kojima radi. Borivoj, moj direktor i Partner trojica su ljudi koji pripadaju onoj ružnoj i patetičnoj skupini case study-ja o američkom snu. Počeli u neimaštini, a zatim predanim cijeloživotnim radom izgradili svoje imperije. Patetične radoholičarske budale kompleksirane siromaštvom i kamenjarskim porijeklom. Svi bi oni meni završili u luđačkim košuljama natopljenim amonijakom.

Koračamo popločenim prilazom s ugrađenim grijačima koji otapaju snijeg i led u zimskim uvjetima. Prolazimo pored kamenih skulptura na travnjaku približavajući se trijemu koji treperi okićen božićnim dekoracijama. Moji su koraci nezgrapni i nesigurni. Tijelo daje signale da je ovaj put možda stvarno gotovo. No, to je najmanja briga, kaos koji me očekuje u ovoj grobnici mnogo je strašniji od pukog fizičkog kolapsa. Partner otvara vrata odjeven u samt hlače i bijeli Paul & Shark pulover, odjeven "za po kući". Dok hodamo prema blagavaonici pod mojim nogama skače pas nalik Cezaru iz reklame za pseću hranu s besplatnih njemačkih satelitskih programa. Za stolom sjede Borivoj i partnerova barem dvadeset godina mlađa supruga. Nedjeljni je doručak u tijeku. Sve nalikuje reklami za savršenu obitelj. Sjedam na stolicu za udaljenim krajem stola i pogledavam na sat kako bih za par minuta bio siguran da nisam zarobljen u toj lošoj šali već satima. Polica s CD-ima nedaleko mene ispunjena je nisko-budžetnim kompilacijama evergreena, kubanske glazbe i latino-američkih plesova koje možeš naručiti putem 0800 telefona. Na trenutak pomislim da sam uistinu ušao u neku PRO7/RTL lošu šalu. Jedino što me vraća u stvarnost je žalosni podsjetnik da u rukama nemam daljinski upravljač pomoću kojeg bih mogao jednostavno ugasiti neukus.

Pred mene stavljaju šalicu Nescaffea prije nego što je uspijem odbiti. Šutke je tupo promatram. U glavi čujem Deepov glas: "Those of us who were up all night weren't in the mood for coffie and dougnats, we needed strong drink". Šalica je puna do vrha, kao i obično u ovakvim situacijama. Ljudska gostoljubivost odvest će me u pakao. Siguran sam da mi se ruke previše tresu da bih mogao dohvatiti šalicu i prinesti je ustima bez nekog grubog i neprimjerenog incidenta. Osim toga, mom želucu najmanje treba kofein. Odlučujem ignorirati kavu i trivijalne razgovore koji se vode oko mene. Dobra ženica drži predavanje svom kičastom ljubimcu koji neprestano skače po nama.

Odjednom u blagavaonicu ulazi starija žena za koju mogu samo pretpostaviti da je majka dobre ženice. Ženica u međuvremenu od mene odvlači iritantno pseto nalik na nešto iz Ikea kataloga vidno razočarana mojim nedostatkom oduševljenja produktom perverznog križanja inače podnošljivih četveronožnih prijatelja. "Pusti ju da se igra", govori sijeda gospođa. "Može se igrati kad se netko želi igrati s njom, ali ne smije dosađivati onima koji je ne žele", odgovara joj dobra ženica, ne bez hladne gorčine. Borivoj voli jake doručke, a stol je nalik švedskom. Polako se mirim s činjenicom da ova noćna mora neće završiti tako brzo. Na svako pitanje upućeno meni odgovara direktor prije nego što uopće uspijevam shvatiti smisao, a kamoli procijediti repliku.

Nakon neodređenog vremena koje sam proveo u snatrenju o nekom toplijem, ljudskijem, iskrenijem habitatu u stvarnost me vrati zvuk ključeva koji padaju na stol. Direktor me šalje na hladnoću zimskog jutra kako bi Borivoj i ja ubacili srpsku prtljagu u službeni auto. Naravno, Borivoj je čovjek u godinama s desecima bizarnih kriruških operacija iza sebe i ne može podignuti kovčeg, ali ga to ne sprečava da putuje opremljen najvećim kovčegom koji sam ikada vidio. Realno gledajući, s obzirom na moje trenutno fizičko stanje njemu bi ga bilo mnogo lakše nositi nego meni, ali odbacujem mogućnost razgovora u samom startu. Hladna kišica pada po mom vratu i ćelavoj glavi dok u mislima kreiram potpuno nove psovke i ubacujem sarkofag u prtljažnik.

Vraćamo se unutra zadovoljni i sretni zbog kvalitetno obavljenog posla. Direktor je srknuo kavicu do kraja, raspravio meterološke uvjete za jučer-danas-sutra sa sretnom obitelji i spremni smo za polazak. Partner nas ispraća kao što seoski starješina srednjoafričkog plemena ispraća lovce u pribavljanje hrane. Želje za sretno putovanje i posljednji mudri savjeti naprosto su neizostavni. Borivoj iz pristojnosti otvara stražnja vrata automobila i poslovično čeka da mu ja kažem da je apsolutni imperativ da sjedi naprijed. Volio bih vidjeti tu olinjalu staru pederčinu kako dugih dvanaest sati vožnje sjedi zgrbljen na stražnjem sjedalu, ali znam da bi me to ostavilo u središtu neukusne putne konverzacije pa još jednom ispunjavam očekivanja i prepuštam mu suvozačko sjedalo. Izlazimo na cestu, a kovana vrata kolnog ulaza bešumno se i misteriozno zatvaraju za nama baš kao što su se i otvorila.

Zadnje što čujem je Borivojeva rečenica "Doneo sam nam mineralne vode da imamo za put. Sigurno niste često u prilici da pijete Knjaza Miloša!", a zatim vraćam svoju pozornost ekranu laptopa i nastavljam ovu čudnu priču. S vremena na vrijeme zurim kroz prozor i promatram maglovite gradske ulice pustog nedjeljnog jutra u nadi da ću krajičkom oka spaziti nekog sličnog sebi, nekog čudnog spaljenog dugoprugaša koji se upravo vraća kući iz standardne epizode vikend-pokolja, ali bog mi ne ispunjava želju i sve što vidim su odvratne penzionerske zgrbljene starice i deformirani ranojutarnji šetači pasa koji zrače sociološkim hororom.

Posegnem u džep košulje i zadovoljno se sjetim da sam od bolesnih usta osobnog liječnika otkinuo nekoliko tabli Normabela. Na trenutak razmišljam o jednome, a zatim strpam dva u usta, ostvorim Knjaza Miloša i smireno potegnem gutljaj. "Borivoje, stvarno vam je dobra ova voda". "Eh, vi Hrvati ne znate šta propuštate". Suzdržim se od ironične replike i vratim u vlastite misli. Dokopali smo se autoputa i sve što preostaje jest čekanje da me Normabeli napokon ugase, naprave shut-down sistema i otprate do ugodnog sna. Pored mog prozora čelične ograde autoceste prolaze sve brže i brže, a crvena pozicijska svjetla automobila stapaju se u čudnu izmaglicu bez detalja. Chemical Brothersi koji blago drže ritam u slušalicama na mojim ušima gode izbrazdanoj duši i šalju me u neko čudno stanje između sna i jave. Jedan je dio mene još nekoliko trenutaka svjestan stvarnosti, a zatim i on nestaje ostavljajući samo ugodni meki kaos.

Odjednom me u stvarnost vraća zaustavljanje automobila. Primjećujem da stojimo već neko vrijeme. Na graničnom smo prijelazu, ne stojimo u redu, već smo na šalteru zlog carinika, ali nešto nije u redu. Rutinska provjera traje predugo za moj paranoični razum. Nije valjda da su me nakopon prokljuvili. Nije valjda da je stvarno gotovo. Ne ovdje. Ne sada. No, onda mi sine da problem sigurno nisam ja već kolega Srbin. Pa ipak, sve prolazi neočekivano bez problema i ulazimo u Europu. Ponovo sklapam oči, bezupješno se pokušavam čim udobnije smjestiti u svom blaženom carstvu stražnjeg sjedišta i tonem u san. Sati prolaze kao minute. S vremena na vrijeme otvorim oči, ali prizor je uvijek isti - isprekidane linije koje prednji kraj automobila guta kao što ovisnik najgore vrste bespoštedno šmrče kokain, jednolični krajobraz ništavila, svjetla u daljini, zelene table s imenima gradova i zaseoka naprije austrijskih, a zatim njemačkih provincija.

Kad napokon dolazim k sebi u svijetu oko nas već je pala noć. Zaustavljamo se kako bi pojeli neki obrok koji ja osobno ne mogu smjestiti u konvencionalne oblike doručka, ručka ili večere. Restoran kakve možeš pronaći samo u sklopu benzinski pumpi uz europske autoputeve već je uređen u božićnom duhu. Jedem neidentificirano meso i promatram veselu njemačku obitelj do nas. Tata u srednjim tridesetima ponosan je vlasnik plave fudbalerke i brkova iz pornića Terese Orlowski, ugojena ženica opominje djecu na njemačkom, a djeca izgledaju poput najuzornijih pripadnika Hitler-jugenda. Estebane, dobrodošao u europski san. Šutljiv sam jer polako počinjem mrziti svijet, a čudni Normabeli u mom metabolizmu čine me iskrenim i opuštenim pa je bolje da držim jezik za zubima. Direktor i Borivoj uglavnom pričaju o poslu i uljudno me ostavljaju u vlastitim misaonim močvarama besmisla. Nakon nekog vremena više ne mogu izdržati pa jednostavno izađem van da brutalnu hladoću. Tresem se iscrpljen životom vrijednim življenja i pušim cigaretu promatrajući ljude u prolazu. Jedna od divnih osobina ovakvih odmorišta jest da ovdje ništa nije finalno ni konačno - sve je u vječitom tranzitu, ovdje je svatko u prolazu, ljudske su duše u ovom habitatu samo proizvodi za jednokratnu uporabu. Uskoro izlaze i moji vrli suputnici, a zlo putovanje nastavlja se predviđenim tijekom. Progutam još dva Normabela i vraćam se u zemlju snova.

Prilikom slijedećeg otvaranja očiju zaslijepljen sam plavim neonom naziva hotela u kojem spavamo. Putovanje je završilo i osjećam se djelomično sretan jer me u ovom trenutku očekuje još samo zaduživanje sobe i gašenje konekcije sa svijetom u koji sam prisilno uvučen. Na recepciji nema nikakvih problema, moje su rezervacije potvrđene i sobe nas već čekaju. Pozdravljam svoje kolege i koračam prema mističnoj sobi broj 129. Na vratima me dočeka znak zabranjenog pušenja. Čuo sam za rigorozne zabrane pušenja u novo-puritanskoj Europi, ali ovo je ipak malo previše. Bacam se na krevet i s užitkom palim cigaretu istovremeno pogledom tražeći nešto što bi mi moglo poslužiti kao zamjena za pepeljaru. Srećom, soba je načelno dvokrevetna pa me u kupaonici čekaju dvije čaše. Jedna od njih će savršeno poslužiti. Moj je osobni kaos otišao predaleko da bih se opterećivao razbijanjem europskih dojmova da su balkanci stoka. Napokon mir, napokon kraj. No, čak ni u ovoj finalnoj grobnici čeka me finalni zajeb - mini-bar ne postoji u ovoj sobi. Pitam se za koga su ovakve sobe namijenjene, suzbijam brutalnu gorčinu u jednjaku, povlačim zadnji dim druge cigarete i padam u finalni san.

U šest ujutro osjećam se mnogo bolje. Probuditi se sam u pustoj, hladnoj, sterilnoj hotelskoj sobi nije najspektakularniji osjećaj koji čovjek može doživjeti, ali barem sam nadoknadio nedostatke sna. Dok se oblačim direktorov glas vraća se poput flashbacka. I pazi da se pojaviš u odijelu, nema švercanja na onaj tvoj casual i šatro sportsku eleganciju. Jebiga, prodao sam tu foru previše puta, a jučer sam bio presjeban da bih smislio štogod novo. Srećom, kravata je već svezana na vješalici s odijelom. Kažem srećom, jer znam da bi me inače čekalo pola sata petljanja s čvorovima gordijskih mornara koje bi me dovelo do očaja. Dok svojevoljno stežem omču oko vlastitog vrata razmišljam o tome kako jedino Hrvati mogu izmisliti nešto toliko besmisleno, disfunkcionalno i fejkerski kao što je kravata. Jedini, ponavljam - jedini, odjevni predmet koji ne služi apsolutno ničemu osim preseravanju i maskiranju vlastite ružne i neugodne balkanštine, a čak ni u tome ne uspijeva. No, što je tu je - čudan i divlji život ima svoje troškove poslovanja, a ova omča oko mog vrata jedan je od njih. Dok zurim u ogledalo kao da mi drugi identitet iz glave namiguje u odrazu, a onaj poznati unutarnji glas govori "Bit će sve u redu, odradimo ovu ružnu predstavu zajedno."

Doručak je standarna parada neukusa uz švedski stol. Većina sudionika seminara odsjeda u našem hotelu tako da me i prije doručka flashiraju ružna lica europskih zastupnika utvrde kapitalizma koju svi zajedno predstavljamo. Prizor previše uznemirava moj želudac da bi se mogao prisiliti detaljnije ga opisati. Dovoljan je detalj da za našim stolom sjedi kompletna balkanska, bolje rečeno ex-jugoslovenska frakcija. Balkanci u svijetu uvijek funkcioniraju u čoporima, nesposobni da se uklope u bilo koju drugu kulturu. Možda se na svojim domaćim terenima mrzimo iz dna duše, ali u bijelom svijetu svi smo mi naši ljudi. Prvi gutljaj kave podsjeća me na beskompromisnu činjenicu da u putovanjima na zapad posljednju kavu možeš popiti u Sloveniji. Ajde Estebane, sada gucni tu razrijeđenu hrđavu vodicu s okusom erektirane crnačke kurčine, jami-jami, smješkaj se i pretvaraj da ti prija. Nemoj probuditi zajedničku raspravu "Mi Balkanci protiv Europe koja je za kurac", ne sada, ne ovdje.

Ljudi koji me poznaju u nekom drugom svijetu gaje iracionalnu iluziju da mi je guzica vidjela svijeta u sklopu mojih poslovnih putovanja, no samo su djelomično u pravu. Moja je osobna precijenjena guzica vidjela maštovite industrijske zone desetaka europskih gradova, i mogu iskreno reći da su sve jebeno iste (za slučaj da je netko očekivao bilo što drugo). Od hotela do tvornice u kojoj se održava seminar voze nas mini-busevi. Dok pored prozora prolazi sivilo teške industrije ja vodim unutarnju raspravu s temom "Na koji način opisati kako se osjeća čovjek dok u industrijskom srcu Europe sjedi zbijen u mini-busu s poslovnim predstavnicima svih nekadašnjh federativnih socijalističkih republika". Raspravu završavam generalnim zaključkom da je to jedna od onih stvari koje jednostavno moraš osjetiti osobno.

Kad se napokon dokopamo konferencijske dvorane obuzima me sreća gotovo jednaka orgazmu. Dobro, možda ne baš toliko intenzivni užitak, ali u svakom slučaju osjećam se dobro. Pogled na agendu govori mi da su preda mnom tri sata sanjarenja u kojima se od mene ne očekuje nikakva interakcija. Kao u starim školskim vremenima, samo što sam ovdje nečiji partner pa me nitko ne može maltretirati i ispitivati što je zadnje rekao. Beživotni retardi sjede u kravatama kao i ja, vrhunski zainteresirani za sve cutting-edge novitete na kojima će se neki daleki gazde obogatiti slijedeće godine kao i svake druge. Prezentacije i predavači se smjenjuju, digitalni projektor na dalekom platnu prikazuje dijagrame, grafove i poruke o čuvanju okoliša, poboljšanja života i pozitivnog utjecaja na društvo.

Kako bismo trenirali zajedništvo i propagirali socijalnu ravnopravnost ručak se održava u tvorničkoj kantini. Šetnja tvornicom zastrašujuća je. Sve nalikuje američkom zatvoru visokog stupnja sigurnosti. Doduše, visokim konzolama ne šetaju teksaški rendžeri sa sačmaricama i Chuck Norris sunčanim naočalama, ali uposlenici poput gluhonijemih lobotomiziranih robova ne dižu poglede, zaokupljeni su repetivnim parsekundnim operacijama koje će ponavljati osam sati dnevno slijedećih trideset godina života. Propagiramo jednakost, ali ipak ne dijelimo kantinu s radničkom klasnom. Naš je ručak u kasnijem terminu od onoga za šljakere. Situacija me neodoljivo podjeća na crkvene nedjeljne rutine - fin svijet posjećuje mise u zadanim terminima, a nezaposlena fukara u dronjcima dolazi po svoj besplatni ručak iz javne kuhinje u stogo odvojenim trenucima kako se dušebrižnici nikada ne bi morali uistinu suočiti sa svojim imaginarnim objektima kojima pružaju pomoć milodarima. Okus licemjerja nabrekao je u mom grlu poput radnog sredstva Johna Holmesa. Kantina se doima autohtono. Kako bi iluzija bila potpunija svi moramo uzeti plastične pladnjeve i stati u red. Na kraju reda ne dočekuje nas debeli, prhutavi, prljavi kuhar nego još jedan švedski stol. Kuhane kobasice predstavljaju dozu realizma, a dimljeni losos ono što u stvari jedemo. Veseljačka balkanska frakcija još jednom zauzima zajednički bedem obrane od bilo kakvih kulturoloških utjecaja koji nisu proizašli iz smrdljivog blata brdovitog šupka svijeta. Negdje oko polovice objeda začuje se sirena. Kroz prozor kantine krajičkom se oka mogu vidjeti dvije kolone - jedna napušta tvornicu, a druga upravo dolazi na svoju smjenu. Izgledaju identično - klonirani robovi gledaju u pod, bez perspektive, bez individualnosti, otupljeni vječnom repetivnom rutinom koja nikada ne završava. Kao Židovi u plinske komore. Dobrodošao u Šesti Reich, Estebane.

Ostatak dana povodim udobno zavaljen u polumraku konferencijske dvorane spokojno ignorirajući isprazna corporate management sranja kojima predavači više nego uspješno truju ostatak auditorija. Fotokopirani voditelji prodaje uključuju se u raspravu, postavljaju pitanja, diskutiraju i trude se izgledati kompetentno. Sjedim presretan što imam posljednje utočište vlastitog uma u koji te proklete krvopije ne mogu penetrirati. To je zadnje mjesto na koje još nemaju pristup.

Navečer nas ne puštaju iz svog svijeta. Naravno da je organizirana poslovna večera na kojoj se svi možemo dodatno družiti, razgovarati o poslu, lagati jedni drugima o fiskalnim rezultatima i lizati sluzave kurčine naših europskih šefova, sve upotpunjeno neizostavnim smješkom zadovoljstva na licu.

Vode nas u neki francuski restoran na kraju svijeta. Na maglovitom brdu usred ničega stoji kućica restorana i dvadeset metarski osvijetljeni križ ispred nje. Nisam siguran što križ predstavlja. Pazi da se ne zaigraš šibicama, Estebane, bilo bi krajnje neprimjereno, zar ne? Restoran ima tematsku večer povodom Sv. Nikole koji je vrlo popularan u tim krajevima. Na neopisivoj hladnoći ispred ulaza stoje odvratne sredovječne njemačke žene, zvone zvonima od mesinga i pjevaju božićne pjesme šireći duh ljubavi i prijateljstva samim svojim postojanjem. Sasvim očekivano, pri ulasku se balkanska frakcija laktari i gura kako bi osigurala zajedničke pozicije za dugim stolom u obliku slova U. Heh, oblik stola sigurno neće pomoći mirnoj reintegraciji. Sjedam na sam rub skupine kako bih se mogao pomiješati s nečim civiliziranijim. Srećom, konobari s aperitivima su vrlo brzi i vrlo efikasni. Ti hitri mladići okretno skakuću lokalom cirkulirajući oko gostiju, a pića ima više nego dovoljno.

Preko puta mene sjedi ruskinja Olga. Radi na podršci korisnicima u europskoj centrali. Naime, svi nosimo nosimo pločice na kojima pišu naša imena, zemlje iz kojh dolazimo i funkcije koje obavljamo. Mojih je godina i izgleda umjereno loše. Ne Carpenterovski ružno, ali sasvim razmjerno loše. Nastojim je ignorirati i s oduševljenjem primjećujem pepeljaru na stolu. Napokon pušioničarska zona. Pripaljujem cigaretu i povlačim dim, a ona prijetvorno samozatajno maše svojim ruskim ručicama razmičući dim. Taj suptilan način na koji mi pokušava natuknuti da njenim čistunskim plućima smeta moja nekulturna navika nažalost ne djeluje na mene pa se posvećujem užitku u kvalitetnoj cigareti i aperitivu kojeg ne mogu prepoznati, ali osjećam popriličnu dozu alkohola u njemu što je u zadanim okvirima sve što tražim. Poljak Gustaw koji sjedi pored Olge nanjušio je žensko biće u blizini. Promatram ga dok se transformira u ružnog grabežljivca. Vrlo dobro poznajem njegov tip ljudi. Klasična zabava ne postoji u njegovom životu jer je jebeni otupjeli poslovni geek. Ima malo prijatelja i još manje samopouzdanja da bi se ikad mogao uključiti u slobodnu sociološku interakciju. Njegovo viđenje zabave su ovakve večere, višednevni seminari i poslovna putovanja. Osjećam se poput znanstvenika koji iz šipražja proučava navike slabo istraženoj vrsti.

Gustaw je nasrtljiv poput ptića bjeloglavog supa. Vizualiziram ga kako gura sitnu glavu na dugom bijelom vratu u Olginu rasparanu utrobu i gosti se iznutricama. To je njegov krajnji cilj, barem u izopačenoj podsvijesti. Koliko sam slobodan primjetiti, Olga je jedina žena među nama i njegov je očaj toliko očigledan da je i meni neugodno do nivoa u kojem posežem za još alkohola kako bih povećao intenzitet blaženog bola u kurcu i nekako prebrodio noć. Iz drugog dijela lokala kojeg ne mogu vidjeti sa svog mjesta sve glasnije odjekuju božićne pjesme, a pod pretpostavkom da nije problem u meni, imaju sve pijaniji i razvratniji prizvuk. No, ovo je poslovna večera, siguran sam da se um poigrava mojim osjetilima kako bi me barem malko zabavio u ovom čudnom krematoriju ukusa. Mjehur mi je ispunjen alkoholom pa se dižem od stola i krećem u potragu za zahodom. Stojim ispred pisoara, obavljam svoju misiju, promatram zidić koji je podignut u visini mog ramena i razmišljam o tome kako bi se ovdje kvalitetno i neprimjetno mogao vući speed pri svakom pišanju, a možda i češće. Da imam zlih amfetamina sa sobom siguran sam da bi mjehur izgubio izdržljivost, a ja s vremenom posao.

Vraćam se do stola za kojim me još uvijek čeka moja opuštenija balkanska grupica, lešinar i ruskinja. Hrana se smjenjuje, konobari trče, vrijeme prolazi, a ja se pitam kada će se gostoljubivi organzatori napokon smilovati i poslati nas u samoće osobnih ćelija koje se nazivaju hotelskim sobama. Završne kavice su na stolu kad odjednom dolazi preokret. U našu salu upada Sv. Nikola osobno. Ili barem netko odjeven u adekvatni kostim. Na početku izgleda kao da se radi o dijelu programa. On skakuće oko stolova i pokušava najebati pojedince da mu se pridruže u veselom plesu i proslavi ljubavi i mira. No, nešto u tom prizoru ne odgovara. Njegovi su pokreti prenezgrapni, presimilarni pokretima pijanih gadova kakve i predobro poznajem. Iz njegovih zapletenih rečenica mogu se potpuno uvjeriti da je (barem) pijan. S veseljem pogledavam svoje domaćine koje oblijeva neugoda. Ovo očito nije planirano. Koncepcija se ruši spektakularnom brzinom. Naše je društvo sastavljeno od suzdržanih poslovnjaka i nitko se ne želi pridružiti Nikoli pa on odlazi u drugu prostoriju iz koje sam već ranije čuo pripito pjevušenje i razvratni žamor. U očima svojih kolega koji mogu vidjeti što se događa u susjednoj prostoriji javlja se šok. Nepogrešivo šok. Odvraćaju pogled, prave se da se to što se događa u stvari ne događa. Ne mogu odoljeti, moram vidjeti taj ultimativni zajeb večeri detaljno planirane tjednima i mjesecima. Ustajem i gledam kroz vrata. Pijani Sv. Nikola pleše na stolu s nepoznatim rumenim plavokosim mladim arijevcem i požudno ga hvata za guzicu uz žešće odobravanje publike sačinjene od pijanih Njemaca, a zatim mu uvaljuje jezičinu do želuca. Sva sreća da da put nisam nosio ni najmanju zalihu droge jer bih ovo sigurno pripisao halucinogenima. Prizor koji promatram izgleda kao da je izašao direktno iz moje mentalne tvornice imaginarnih bizarnih skečeva kojima se zabavljam dok kratim vrijeme u ovakvim prigodama. Ali, ovaj je put zao um postao stvarnost. Moji poslovni kolege pokušavaju gledati na drugu stranu dok vlasnik lokala agresivno vuče Sv. Nikolu s pentagramskog stola. Moju dušu na trenutak ispuni apsolutna sreća. Ovakvom sočnom zajebu se nisam nadao.

Uskoro su nas uz isprike potrpali u mini-buseve i vratili u masovnu grobnicu hotela. Jedan se dio balkanske frakcije odlučio za dodatni čin predstave lažne opuštenosti u vidu ispijanja poslijednjeg piva u hotelskom baru. Kako im se moj direktor odlučio pridružiti nisam imao drugog izbora nego uskočiti u tu lošu šalu. Sjedimo u udobnim foteljama i ispijamo loše njemačko točeno pivo. Sada kada je došao trenutak opuštene konverzacije moji su sugovornici odjednom na sasvim nepoznatom terenu. Šutke zure u čaše, pogledavaju na satove, zaokupljaju pogled gostima u prolazu, rade bilo što samo da izbjegnu bilo čiji pogled. Sjedim s tim sociološki deformiranim kreaturama i promatram. Opuštena konverzacija uz pivo nikada nije postojala u njihovim životima. Oni su fanatični robovi posla koji se matematikom bave s istim entuzijazmom s kojim ja pristupam kemiji. Ovdje, u ovoj situaciji nemaju ništa za reći. Prolaze minute, a svima je sve više neugodno. Potpuno se distanciram od situacije, nisam dio te skupine ljudi, oni su za mene dramatična predstava u praznom kazalištu. Valja samo promatrati i zabavljati se. Njihova dječačka sramežljivost toliko je patetična da jedva suzdržavam histeričnu salvu smijeha. Sjede pred mojim očima, gloriozni direktori, sakupljači para, krvoločni psi modernog biznisa, aligatori ekonomskih močvara, a ovdje su zbunjeni i ukenjani od straha kao hrpica pučkoškolaca u pumpericama i mornarskim majicama prije prvog jebanja u životu. S vremena na vrijeme netko procijedi nešto o poslu, na što obavezno uslijedi opće slaganje, svatko koristi priliku da izbjegne dojam šutljivosti time što s entuzijazmom i grčem na licu uspije izustiti: "da", a nakon toga se vraćamo u slijedećih nekoliko minuta tišine. Ritual se desetak puta ponavlja u krug. Suknuo sam pivo do kraja, možda prebrzo za ukus moje publike, ali već mi se živo jebalo za sve. Objavio sam da odlazim na počinak i ugasio taj loš program.

< epilog >

Slijedeća dva dana bila su identične kopije prvoga, s izbrisanim Sv. Nikola incidentom. Osjećao sam se kao da tumaram mračnim pustarama vulkanskog kamenja na kojemu ništa ne raste, na kojemu život ne može opstati. Ogromna praznina potpomognuta pouzdanim Akinetonima ispunjavala je moju dušu i održavala me izvan patnji u stanju tragične nezainteresiranosti. Nakon tih mučnih četrdeset osam sati potpune mentalne i emotivne hibernacije napokon je stigao dan za putovanje nazad. Moj je duh instantno ispunjen energijom. Sve što me sada dijelilo od svijeta kojem pripadam bilo je tisuću kilometara internacionalnih auto-cesta s kojima sam se bio više nego spreman obračunati. Požalio sam što nemam nekakvog speeda koji bi me dodatno nabrijao na vožnju i pretvorio putovanje u čisti, kirurški precizni užitak brzine. Bila je glupa odluka krenuti na put bez ičega. No, tada mi je sinula alternativna ideja. U priručnom medikitu uz nekoliko aspirina i neo-angina imao sam i kapi za nos. Izvadio sam bočicu i ugledao natpis "kapi za odrasle, 1% efedrin". Imao sam čudan osjećaj da sam podsvjesno to stavio u torbu planirajući baš ovaj trenutak. Da li je došlo do konačnog rasapa ličnosti u kojoj podsvijest i svijest jedna drugoj ostavljaju poruke na digitalnoj sekretarici uma? Bilo kako bilo, u bočici je bilo otprilike tri četvrtine spasonosne tekućine i kompletan sam sadržaj sasuo u svoju kavu dok su moji kolege prebirali po njemačkim suhomesnatim proizvodima izloženim na švedskom stolu.

Prvih pola sata vožnje prošlo je rutinirano mirno. Opuštena i sigurna vožnja njemačkim autocestama uvjerila je moje suputnike u sigurnost putovanja. Sada, nakon četiri naporna dana mogli su se opustiti i zadrijemati, nadoknaditi izgubljeni san, mlad ih je i izdržljiv vozač vozio i nisu morali razmišljati ni o čemu. Jedini CD u službenom auto bio je live Jasne Bilušić, pa smo bili primorani slušati radio stanice ispunjene evergreenima i njemačkim popom. Tiha je i nenametljiva glazba uspavala moje suputnike, a efedrin se polako probijao iz probavnog trakta u krv. Puls mi je osjetno ubrzao, a na čelu su se javili jedva primjetni grašci znoja. Ali, ta energija... Apsolutna koncentracija u kojoj prestaje postojati bilo što osim mene, sto dvadeset konjskih snaga i blažene ceste. Manično sam jurio u pravom smjeru, natrag u pouzdani opušteni svijet, natrag u život vrijedan življenja. U povratku nam je direktor organizirao usputni sastanak na drugom kraju Njemačke, pa sam morao kompenzirati mnogo vremena brzinom. Bilo je apsolutni imperativ vratiti se na prljavi asfalt osobnog šupka svijeta do Dnevnika.

Vožnja nije predstavljala nikakav problem, ali sastanak jest. Bilo je teško oduprijeti se valovima paranoje dok sam sjedio u uredskom stolcu, sav ubrzan, manično zabavljajući vilicu žvakom, nemiran do krajnosti. Tih pola sata doimalo se kao najdužih pola sata u životu. Na trenutak sam se osjetio kao Spud na razgovoru za posao (Trainspotting). Fuck up good and proper. Pa ipak, bog još nije odlučio spustiti malj pravde na moju malenkost i sve je prošlo dobro. Nisam ni trepnuo, a već sam bio ponovo zakačen na cestu koja mi se sada doimala kao apsolutno naturalni habitat. Osjećao sam se kad da nikada u životu nisam radio ništa drugo osim jurnjave europskim auto-cestama. U nekoliko situacija moji su suputnici postajali sasvim benigno nervozni, ali nakon kraćeg usporavanja tempa svaki sam se put mogao još jednom vratiti na maksimalni broj okretaja čim bi se opustili i zapričali. U Sloveniji mi je direktor istrgnuo volan iz ruke kako bi spriječio pregovore sa slovenskom prometnom policijom koja bi me po njegovom uvjerenju sigurno okinula za nešto para.

Kad smo se dokopali gradskog sivila efedrin je već odavno napustio moje tijelo, ali srce je svejedno kucalo brže. Bio sam na vlastitom igralištu spektakularnosti s brzinskom izlaznicom iz svijeta normalnih. A tada je direktor objavio da nas Partner čeka u nekom restoranu kako bismo svi zajedno večerali. To za mene nije bilo opcija. Uljudno sam ga zamolio da me odbaci kući, ali on je odbacio moj prijedlog. Bez obzira na njegovo inzistiranje, ta večera nikad nije ni bila opcija. Ne sada kada sam već osjetio miris slobode. Parkiramo pred restoranom i izlazimo iz auta. Ulazimo u restoran, Partner ustaje da nas pozdravi, rukujem se sa svima, zahvalim se na ugodnom putovanju i srdačno pozdravim svakog pojedinačno. Direktor me gleda ubojitim pogledom, ali zna da nije ni vrijeme ni mjesto za ružne scene, pa moja mala predstava prolazi i oslobađa me daljnjeg vucaranja križa konvencionalnosti na nejakim leđima pomahnitalog uma. Izlazim u hladnu noć, palim cigaretu i zadovoljno koračam osjećajući da sam još jednom kod kuće, u srcu ludila, u svijetu u kojem je sve moguće.

Esteban Prezvušt Grokter

I Was Born To Love You

10 studeni 2006

Words and music by Freddie Mercury

I was born to love you
With every single beat of my heart
Yes, I was born to take care of you
Every single day...

I was born to love you
With every single beat of my heart
Yes, I was born to take care of you
Every single day of my life

You are the one for me
I am the man for you
You were made for me
you're my ecstasy
If I was give every opportunity
I'd kill for your love

So take a chance with me
Let me romance with you
I'm caught in a dream
And my dream's come true
It's so hard to believe
This is happening to me
An amazing feeling
Comin' through -

I was born to love you
With every single beat of my heart
Yes, I was born to take care of you
Every single day of my life

I wanna love you
I love every little thing about you
I wanna love you, love you, love you
Born - to love you
Born - to love you
Yes I was born to love you
Born - to love you
Born - to love you
Every single day - of my life

An amazing feeling
Comin' through

I was born to love you
With every single beat of my heart
Yes, I was born to take care of you
Every single day of my life

Yes I was born to love you
Every single day of my life

Go, I love you babe
Yes, I was born to love you
I wanna love you , love you, love you
I wanna love you
I get so lonely, lonely, lonely, lonely
Yeah, I want to love you
Yeah, give it to me

Ljubav i razumijevanje

08 studeni 2006

Znojim se u masi nabomboniranih teeangera. Godinama nisam bio u Bestu. Kad sam zadnji put bio u toj rupčagi još sam uvijek bio maloljetan. Možda zato sada doima tako skučeno. No, opet, koji se kurac čudim, oduvijek je bio mjesto za seljake. Svakim centimetrom moje kože vibrira električni acid. Izvijam se polako, gotovo u transu, dok svi oko mene skaču kao da su u luna-parku. "Idemo na šank po cugu, cijelo jebeno vrijeme imam osjećaj da se ne uklapam ovdje", govori Lara dok me vuče iz gužve i vraća u sadašnjost.

"Duplu-votku, Red Bull i jackie-colu", nerazgovjetno govorim konobaru koji mi odgovorava, "Znam, već si šest puta naručio cugu kod mene, svaki drugi put je bez Red Bulla, samo mahni, ne moraš mi objašnjavati svaki put iz početka". Bože, kako razvaljeno moram izgledati da mi ljudi govore takve stvari? No opet, možda su istrenirani za mlađahnu zobersku populaciju koja nikada ne može složiti rečenicu. R-R-R-R-R-R-ed B-B-B-ull. Okrenem se i dodajem cugu Lari, ali umjesto njenog smiješka žene na LSD-u ugledam znojno debelo lice s naočalama i podbratkom. Koji kurac on radi ovdje? "Paaa, kad se već stalno srećemo mogli bi se i upoznati", govori Lari i pruža ruku, "Ja sam Darko".

Poznajem lika, ali ne mogu ga smjestiti u neki kontekst. Uplovljavam u izmaglicu flashbackova, tisuće lica i situacija. Niti jedna u kojoj mogu identificirati Darka. Ne znam koliko to traje, ali nakon nekog neodređenog vremena vratim se u Best i sadašnjost. Koliko sam dugo bio zarobljen u uspomenama? Je li Darko primjetio da sam ja negdje drugdje? "Ja sam Mirta", odgovara Lara i upućuje mi upitan pogled koji govori "Što ćemo mu učiniti?". "O, i ti si tu", okreće se Darko i pruža mi svoju nervoznu znojnu salastu ruku. "Reklo bi se da sam sveprisutan, ali samo ako pitaš teologe", odgovaram mu i pružam Lari cugu. "Reko, kad se već stalno viđamo ovako po partijima, mogli bi se i upoznati", govori Darko gledajući moja leđa jer sam ja zaokupljen otvaranjem limenke Red Bulla kao što samo čovjek na acidu može biti. Kruži oko mene pokušavajući zaokupiti moju pozornost. Napokon uspijem otvoriti limenku, pomiješati polovicu sa duplom votkom, otpiti gutljaj, odložiti čašu na šank i podići pogled. Otvaranje limenke kao da je trajalo vječno, potpuno sam zaboravio na Darka. Prokleti acid. "Darko", govori lice koje se pretvara u njušku. Znoj mu se cijedi preko vilice što vibrira i kaplje po prljavoj majici. Čak se i odvratni podbradak trese u ritmu. "Josip, drago mi je".

"Mogli bi na after kod mene, imam solo stan, imam vutre, malo se spuštamo, malo se zajebavamo...", govori Darko pokušavajući biti opušten. Definitivno je na ecstasyju. Jebena pomirljiva dobroćudna budala puna ljubavi i razumijevanja. U meni je umjesto ljubavi i razumijevanja acid. Ne mrzim Darka osobno. Mrzim drogu na kojoj je. Jefini, primitivni ecstasy koji tako dobro prodaje iluziju da je svijet predivno mjesto. Čak i kad bih mu porušao direktno objasniti da je svijet u stvari u kurcu i koliko je to predivno promatrao bi me pogledom koji bi govorio "Gle, još jedan ubedirani jadnik, hajde da mu pomognem". Udara flash. U Darkovom smo stanu, njegovo vlažno podbuhlo lice spljošteno je između sjajno lakiranog parketa i četiri centimetra potplata moje marte. Dok priklješten između toplog drveta i gume otporne na sažaljenje razmišlja o tome zašto su ljudi zli Lara mu razvaljuje čmar četrdesetcentimetarskom umjetnom crnom kurčinom prikvačenom za njeno međunožje. Darkecu bi sigurno dobro sjeo zoran primjer koliko su ljudi u kurcu. Teoretiziranje sigurno neće pomoći. Potrebne su praktične instrukcije. Nešto što se ne može pobiti nabomboniranim argumentima. Potreban je monumentalni spomenik ljudskoj izopačenosti. Netko mora platiti, a Darkec je utijelovljenje onih koji moraju platiti. Zbogom ecstasy iluzijo ljubavi, dobrodošao gumeni potplate. Urazumi se. Urazumi se! Vrati se u stvarnost i odgovori čovjeku, govori glas u mojoj glavi. Natrag u stvarnost. "Hvala na pozivu, ali za mene ne postoji spuštanje, vutra mi najmanje treba, idem direktno na posao". Darko sliježe ramenima, "Nema beda, morao sam pitati, znaš, nemojte zamjeriti, znamo se jel...", govori i odlazi.

"Nadam se da ti se piju još barem dvije cuge jer ja imam još barem pola Red Bulla", kažem Lari gledajući ga kako odlazi u masu tragajući za opcijom manje čudnom od nas. "Može, dapače, na ovom acidu mi je toliko jebeno dobro da mi je svejedno jesam li u zvučniku ili za šankom", odgovori Lara. Stojimo tako, pijemo i razmijenjujemo ludilo nekoliko sati, kad eto ti opet Darka. Ovaj put vuče za ruku nisku ženu kojoj ne mogu zamjetiti niti jedan jedini drugi detalj. Alkohol očito udara iznutra, ali se ne osjećam pijan. Darkec si je pronašao neku kemijom sluđenu naivnu teenagerku koju će odvući u svoj prljavi brlog i napokon odraditi sve ono što je vidio na internetu. Sve prljave perverzije bit će vjerno rekonstruirane, a svaki njen otvor brižno iskorišten. Čovjek u kojem se nakupi toliko očajničke frustracije mora biti životinja. Tisuće flasheva brutalne internet pornografije izvrte se pred mojim očima komprimirani u nekoliko sekundi, ali svaki kristalno jasan, svaki kristalno zao. Bože kako su ljudi izopačeni. Ne može drugačije. Izgleda sretan dok mi obješenjački namiguje preko njenog ramena. Kakva odvratna slika za gledati na acidu. Posvećujem svoju pažnju Lari, ali debela svinja opet je pored nas. "Stvarno oprosti kaj smetam, ono, stvarno sorry, ali ako može samo jedno pitanje", mrmlja držeći ruku na mom ramenu. Acid odmah flashne tisuću odvratnih pitanja koja bi mi mogao postaviti, ali on ipak upita: "Jel idete vi možda kasnije prema gradu?". "Da, ali svakako ne odmah, ne znam kad, vrijeme mi je trenutno jako relativan pojam, ali može, u krajnjem slučaju kad nas izbace". "Stvarno, jebeno thanks, buraz, malu treba još malo obraditi, a frendovi mi hoće doma, spasio bi me". "Samo ti pošalji pičkice na spavanje, ja ću biti ovdje koliko god ti treba", govorim mu znajući da nema šanse da vozim to debelo smeće. Nadam se da vani pada kiša.

Lara i ja nastavljamo piti, a Darko nekoliko metara dalje nastavlja "obrađivati" nevinu djevojčicu. Nakon nekoliko cugi zlo u meni prokulja još malo jače. Zaokuplja me koncept sijanja zla po slučajno odabranim ciljevima. Ne zato jer je netko zaslužio. Ne zlo s poantom ili božji plameni mač. Ono što me privlači je bezrazložno zlo. Zašto? Zato je se može, eto zašto. Osjećam se na sasvim suprotnoj strani od realnosti i želim iskoristiti sav potencijal shizofrene sluđenosti acidom. Čini nestandardne stvari, Estebane. Istraži mračne zakutke svoje osobnosti. Zajebati nekoga bez ikakvog razloga? Svakako. Želim vidjeti koliko čudan mogu biti. Tako odlazim do Darkeca i govorim mu na uho: "Znaš Darko, jebiga, mi bi još ostali, ali nemamo para, totalno smo odvaljeni, kao što uostalom vidiš, jebeno nam se ne ide kući, imaš ti vremena, ali nemamo cugu, jel možeš srediti nekakvo pivo za mene i sok za Laru?". Neugodno mu je, ali ipak procijedi "Imam još samo trideset kuna, ali mislim da imaju točeno pivo". "Boli te kurac, smisli nešto, ako nema dovoljno za oboje pobrini se samo za pivo, jebeš Laru". Ali, Darko je nabomboniran i prepun ljubavi, mi krucijalni dio njegovog plana za sotonističku misu s teenagerkom, a ne može se sad zajebati. Uskoro dolazi s točenim pivom i colom.

Mrzim točeno pivo. Prokleto razvodnjeno smeće. Točeno pivo je u alkoholu ono što je pašteta u mesnim prerađevinama, ali ovo ima ekstremno dobar okus. Gotovo mogu osjetiti Darkove suze i znoj u ustima i zlo što kulja u mojoj mračnoj utrobi. Ovo je pivo koje je zaradio netko drugi. Ima okus otimačine jer predstavlja plijen mentalno-emotivne oružane pljačke, otimačina ima okus nasilja, nasilje ima okus umorstva, a umorstvo je instinkt pohranjen u svima nama i proizvodi okus koji ulazi u Top 5 okusa svih vremena. Evo ti opet Darkeca za nekoliko minuta. U rukama drži staklenu čašu. "Fakat mi je bed, ali nemam više ni kune, dao sam sve za vas, jel bi mi mogao uliti malo piva?". Kakav je ovo mentalni šah! "Naravno", govorim dok pokušavam pogoditi čašu lijevajući, ali više prolijevam po podu i Darkovom salu nego u čašu. To bih možda napravio i da nisam na acidu, ali ovako nemam izbora. "Trebao si proliti i više, mater mu jebem debelu", kaže Lara dok gleda Darkeova leđa što odlaze u mrak.

Ostavljamo pola cuge i odlazimo prema izlazu, savijeni u histeričnom smijehu. Očekivano, vani pada kiša. Bog hrani predatore. Smješka se mojoj predstavi, smješka se Darkecu koji će ostati na kiši. Na mojoj je strani, definitivno, taj stari zajebant. Ne samo da uživa u predstavi zla nego i uvažava moje sugestije u vidu oborina. "Jel te smeta kiša, sad, na ovom jebenom pomahnitalom acidu?", upitam Laru. "Inače bih potrčala, ali sad me stvarno boli kurac". Šećemo prema autu s noge na nogu mimoilazeći se s nabomboniranim teeangerima što uživaju u blagodatima odvratnog Jaruna. "Josipeeee!".

"Josipeeeeee!" "Ubrzaj korak", kažem Lari. "Nemoj biti paranoičan, sranje nema veze s nama". "Josipeeeeeeee!". "Ja sam Josip, jebote", govorim dok oboje ubrzavamo korak. "Uporabio si tri riječi na J u rečenici", govori uspuhano Lara dok trčimo prema parkiralištu. Ah, bit će divno hladnokrvno zatvoriti vrata tom debelom skotu kad mu spas već bude nadohvat ruke. Hvala bogu, centralno otključavanje uglavnom radi samo na prednjim vratima. Sjedamo u auto. Sve što čujem je buka vrata što se zatvaraju i finalno Larino spuštanje prsta na gumb za zaključavanje. Napokon sigurni. Zajebati nekoga iza leđa je početnički sport, ali sjebati nekoga u lice - to je već mnogo zahtjevnija akrobacija. Još se uvijek smijemo. Auto je potpuno zamagljen. Prokleto smeće se uvijek zamagli kad pada kiša. A zatim pogledam u retrovizor i ugledam svinjsko lice. Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim da je slika zaista preblizu, a i da uopće ne bi trebala biti u retrovizoru jer je i stražnje staklo zamagljeno kao što se i vidi iza svinjskog lica. Iza. Iza svinjskog lica. Aaaaaa! Okrenem se u šoku i ugledam čudovište na stražnjem sjedalu. "Lara, imamo osmog putnika". Umire od smijeha, ali onda pogleda mene, a zatim na stražnje sjedište. Prokleto centralno zaključavanje ponekad, ali samo ponekad, otključava i stražnja vrata. "Evo, sad će i moja prijateljica", govori Darko dok zuri u ekran mobitela tipkajući poruku. Znoj se još uvijek cijedni s njega, a vilica mu podrhtava dok je apsolutno zaokupljen ekrančićem.

Nisam spreman na zahtjevnije akrobacije. Ne ovdje ne sada. Usredotoči se, Estebane. Zlo u ludilu je ok, ali nešto je sasvim drugačije uspjeti nekoga odjebati dok gledaš njegovo lice koje se topi. Znate i sami kako vas ljudi uvijek uspiju najebati na neko sranje ako vi niste posebno nadrkani, te ako su oni dovoljno uporni. Usredotoči se. Sluđena si acid životinja i možeš što god poželiš. Pusti zlo s lanca. Zaboravimo trivijalnu i lažnu elementarnu ljudskost ugrađenu u sve nas odrastanjem poput morbidnog brain-washing programa. Budimo sve što možemo biti. Darkec je ograničenje koje treba ukloniti s puta. Nije osoba. Predstavlja tek tanku barijeru koja te odvaja od sna. Od sna u kojem je sve moguće. Barijeru? Ukloniti.

"Darko, promjena plana". "Kakva?". "Ti ostaješ vani". "Ne šali se Josipe, sad će moja prijateljica". "Darko, izađi van, došlo je do promjene plana, ne vozim te nikuda, game over, insert coin, pičke isusove materine, ti ostaješ vani, mi ostajemo unutra, to je novi plan, dakle, kreni prema izlazu". Vrata su još uvijek otvorena. Darko zuri u mene i još uvijek ne vjeruje da se ne šalim. Estebane, usredotočenost. Odvrti ludilo do kraja. Slobodni pad u kaos. Ne gledaj iza. Dohvatim golf palicu i počnem ga gurati van. "Van, van, van, jebote, gdje je pristojnost, gdje je distanciranost, gdje su elementarna pravila međuljudskih odnosa, zar moramo postati životinje?!". "Mirta, daj ga urazumi, jebeš sve, ne treba do doma, samo tu, do prve stanice, samo da ne stojimo na kiši". Lara šuti i zuri pred sebe. Guram ga palicom, ali životinja se grčevito drži za sjedalo. Njegov otpor u meni stvara mržnju i više mi nije teško gurkati ga palicom. Počinjem se osjećati dobro sa svakim novi spojem olovne glave i znojnog sala. Zlo se probudilo. Više nema povratka. "Mirta, reci mu nešto". "Debeli, zatvori vrata". Darko zatvara vrata. "S vanjske strane, kretenčino", mirno govori Lara. "Josipe, Mirta, evo, samo par minuta, samo dok mi ne dođe prijateljica, vani pada kiša, dajte ljudi, ne morate me voziti nigdje, samo da ne dobijem upalu pluća na kiši". Podbodem ga palicom da naglasim slijedeću rečenicu. Prestaje se držati za sjedalo i tupo me promatra izbuljenim očima sakrivenim iza nakrivljenih naočala. "Gledaj, mi smo upravo izašli s preciznom namjerom da se izjebemo u ovom autu, ovdje i sad, a činjenica da si ti na stražnjem jebenom sjedalu predstavlja nam popriličan problem u razmjeni emotivnih vibracija, dakle, ti j-e-b-e-n-o izlaziš van, a mi se jebemo". "Samo još minuticu". Da li je nasilje možda slijedeći korak? Isprobao sam sve droge, možda je nasilje next level? Jesam li stvarno tako divno sluđen LSD-om da ću biti sposoban ozlijediti ovo debelo čudovište? Zašto ne? Nadam se da će skeč uspjeti. Otvaram svoja vrata, izvlačim palicu i govorim: "Darko, dovodiš me u vrlo neugodnu situaciju, buraz, sorry, ali dovodiš me do neizbježnog, budi normalan i shvati da si popušio, nemoj me dovoditi u neugodnost, nemojmo raditi scene". Oči su mu suzne dok proživljava hipersenzibilnu ecstasy reakciju. Pokunjeno napušta auto. Vraćam se u auto i zaključavam.

Lara zuri u mene. "Ništa nije tako dobar osjećaj kao pročišćeno koncentrirano zlo, zar ne?", upitam. "Svakako". Upalim auto i pojačam ventilaciju, ali se ništa ne događa. "Nogama si otkvačila kabel za napajanje ventilacije". "Ti si sjedio na ovom mjestu kad smo dolazili, ja sam vozila". "Ah, da". Ispružim se na njeno krilo i pokušavam pronaći otkvačeni kabel iako znam da je sam pokušaj apsolutno besmislen. Tamo su deseci žica, a ja tek u ležećem položaju počinjem uviđati koliko sam spektakularno pijan. "Meni je super u ovoj poziciji, ja bi malo ostao tako". "Meni se nikud ne žuri". Pušimo tisuću cigareta i pričamo o smislu života.

Nakon nekog vremena odlučimo krenuti. Kiša još uvijek pada, a sva su stakla oblijepljena finom sivom izmaglicom punom smoga i teških metala. Spustim prozore u nadi da će se odmagliti. Bože, znam da me želiš kazniti zbog nepravde, ali te fore su za religiozne, zato odjebi, ne treba mi tvoja naklonost, a još manje sreća. Ja sam amajlija koja donosi sreću. Zečja šapa i krvavi novčić zajedno. Jebi se, gade. Znam da bolesno voliš odvažne. Ne možeš si pomoći, jednostavno si slab da prgave dječaćiće koji ti bacaju rukavicu u lice. Jednostavno im moraš pomoći, ma koliko ih mrzio. Ja sam jedan od njih, zato odjebi s dubokim poantama. Pure evil. Spuštenih prozora vozim kroz grad. Lara briše svoju stranu vjetrobrana, a moja je i dalje zamagljena. Unutrašnjom stranom vratiju cijedi se voda, dok Psycraft udara na zvučnicima. Već je dan, a ulice su prazne. "Da smo likovi iz priče morali bismo najebati na kraju, kako bi poetska pravda bila zadovoljena barem bi nas panduri trebali zaustaviti, tek toliko da se dokaže da ne možeš izazivati takav kaos i izvući se, kažem ti, barem panduri ako već ne poginemo u krvavom sudaru punom nedužnih žrtava", govorim zureći u Laru kako mi ni jedan djelić ceste ne bi bio u kadru dok prolazimo veliko križanje kroz žuto svjetlo. "Srećom, mi likovi smo iz stvarnog svijeta pa nam se ništa loše ne može dogoditi, stvarni svijet ne puši te hipijevske poante".

Esteban Prezvušt Grokter

ŠTETA I POŠTENJE

06 studeni 2006

Živimo u društvu u kojem poštenje, čast i slične vrijednosti su očito zdravorazumski rečeno glupost i idiotizam. Naravno to i nije čudno jer kad stupovi društva te oni koji bi svojim primjerom poštenja običnom čovjeku trebali pokazati prave vrijednosti kradu da boli glava.

Zašto napisah ovaj predgovor prije, evo objasniti ću.

Jučer navečer u pola 7 me susjed iz moga ulaza opizdio u lijevu stranu auta tako da otprilike mojim laičkim okom ima štete za jedno 2-4000 kuna ako se ne bude trebao mjenjati prag auta. Naravno štetu nisam vidio sve do kad sam se danas oko 2 sata popodne poslije kavice i druženja sa Sagom rastao kod njega doma i krenuo prema autu te imao što vidjeti.

Zvanje policije te upit što da radim jer sam danas bio na dvije lokacije i da recimo skratim priču policija mi kaže da lijepo odem doma te da im javim kad dođem. Nazvao ih ponovo i ljubazni gospodin sa druge strane poslao je svoga kolegu koji je onako od oka procjenio da sam zapeo za stupić i tako jedno metar ostrugao auto a da nisam to ni primjetio ili možda jesam. Po njemu to sve jasno no poslat će on pravu ekipu samo što treba čekat jedno sat, sat i pol da dođu.

- Ok, rekoh pričekat ću ih.

Dolaze nakon sat vremena pravi policajci i pregled auta te uzorak boje koji sam našao na svom autu predajem njima a oni pretražuju parking kod mene te nije im jasno kako su nastala oštećenja na pragu, no na vratima konstatiraju da je sigurno kuka opalila dok je netko išao u rikverc. Ipak ima još uvijek puno nebuloza.

Zašto? To ću Vam reći malo kasnije.

No nakon što ništa nisu našli i već spremni na povlačenje jedan od njih ipak je pogledao malo dalje parkiran tamno zeleni Rover te šteta na njemu potpuno odgovara šteti na mom autu ali je problem da im nije još uvijek jasno kako zbog razlike u visini štete. Nalaze vlasnika auta, susjeda iz mog ulaza koji priznaje da je jučer u pola 7 dok sam bio parkiran na pješačkom pločniku me udario direktno u moja prednja i zadnja vrata, no pošto je bio mrak te mislio da će se lijepo izvući nije ništa učinio.

Oba policajca, vrlo kulturni pomogli (meni najviše) da se dogovorimo te naravno ostah i ja njima sad dužan za sve što su mi učinili. Svojom požrtvovnošću su našli krivca i nekako mi je sad srce na mjestu. Drago mi je da imamo kvalitetne policajce koji kad izgleda da je sve uzalud pokušavaju pronaći i zadnju puzlu koja fali u slagalici. Hvala im od srca.

No hvala i mom dragom susjedu koji umjesto da ostavi komadić papira sa podacima je otišao te šutio kao da ništa nije napravio. Eto što znači vjerovat susjedu kojem bi čovjek u stvarnosti trebao vjerovat - nema šanse. Nadam se jedino da će održat riječ te u srijedu u pola 10 otići samnom kod Štarkelja na procjenu popravka kojeg je rekao platiti iz džepa.

Nadam se da će biti toliko pošten.

Kad jaganjci utihnu

05 studeni 2006

Sve je počelo jedne sunčane kasnoproljetne radne subote. Na poslu sam i nosim mamurluk s dizajnerskim potpisom. Još sam sredinom tjedna S Larom dogovorio da ćemo se ove subote natripati, a subota me zaskočila mamurnog i nespremnog. Surfam netom u potrazi za prikladnim poligonom, jer - kakva je zabava tripati kod kuće? Ugodna sigurnost četiri zida ne donosi dovoljno paranoje i ludila. LTJ Bukem je u Klaonici u metropoli, ali to mi se doima prejednostavnim rješenjem. Ne želim doći kući u zoru, i još k tome normalan, pobogu! Srce me čudnim otkucajima vuče da pronađem nešto izazovnije. Odjednom jackpot. U nekoj vukojebini nedaleko Osijeka, u zemlji Boga i Hrvata, večeras se održava Area604 @ Koola trance party. Na flyeru piše "psychedelic open air party", spominje se DJ tzv. trance plemena, a sponzori su firme kao "Građevinar d.o.o. Našice", "Gabarit d.o.o. Osijek" i "Izgradnja Oprisavci - Oprisavci". Ima ih još, ali im imena nisu dovoljno impresivna da bi ih navodio. Manifestacija ima sve predispozicije da bude idealna. Ljudi mi općenito idu na kurac, ali trance pleme i njihovi sljedbenici posebno. Vjerojatno zato toliko volim biti natripan po šumskim središtima ničega okružen prokletim biljožderima. Primjećujem da party ima "radionice" i ostale pičke materine tijekom dana, a posjetiteljima je omogućeno i kampiranje. Dakle, hrpa jebenih hipija sluša vrlo progresivni i psihodelični trance usred šume. Postoji li bolja prigoda za nadrkani trip?

Esteban gotovo instantno preuzima kontrolu. Izlazim van, palim cigaretu i zovem Laru da joj kažem da nakon posla ide ravno kući i počne se pripremati za omanje putovanje. Nisam dovršio ni uvodnu rečenicu, a ona već kaže: "Može!". Završavam razgovor i shvaćam da subota više nije pogodna za rad. Donosim odluku da danas više neću prodati ništa, već samo čekam sretnog dobitnika kojem ću pokvariti prvi dan vikenda. Trebat će nam speeda za odlazak i povratak. Pogotovo povratak. Ali, koliko tripova? Kako ih držim uskladištene po četiri komada, odluka se nameće sama od sebe. Nema smisla ostaviti dva i gubiti vrijeme ponovno ih pakirajući. The more, the merrier.

Naravno da su me kreteni zadržali na poslu do šest, ali u dvadeset do sedam sam već kod Lare. Slažem lajne dok ona toči rum u dvije čaše. Ovlaš pogledam kartu i primjetim da se lokacija partija nalazi u neposrednoj blizini Ovčare. Kako prikladno. To je garancija da će moje halucinacije sadržavati nasilje, krv, leševe, patnju i bol. Baš ono što tražim. Snimam tri CD-a psy-trancea da nas uvedu u prikladni način razmišljanja dok putujemo u Sjevernu Bosnu i Zapadnu Srbiju. Oko sedam povučemo još po lajnu i krenemo u pravcu istoka s krvavim suncem u retrovizoru.

Mojem osobnom zelenom zlu na kotačima je slomljen nosač getribe (posveta automehaničarima - op. a.), pa vozim auto od firme. Veselim se što ću grliteljima drveća uz pomoć ove diesel mašine iz pakla otrovati magičnu šumicu više nego što bi ikada mogao neki benzinac. Pomalo uviđam da su stvari još jednom izmakle kontroli dok se drogirani vozimo bez prednjeg desnog svijetla u službenom vozilu, s četiri acida u glove-boxu, pijući odvratne Carlsberge što smo ih usput kupili na pumpi. Carlsberg je ovdje zato jer se i želudac treba pripremiti na bljutavu Slavoniju. Netko drugi bi predstavljao pravi zgoditak na lotu debelom ruralnom policajcu s masnim podbratkom i svinjokoljom u očima. Istočna Hrvatska je kao Texas u Americi. Profinjena kombinacija velikohrvatstva, primitivizma, nasilja i neukusa. Moj puls nikada nije mogao biti normalan na tom grimiznom istoku. No, trenutno sam previše naspidiran za mogućnost pretpostavke da bi nešto moglo krenuti po zlu.

Pala je noć, a mi napuštamo sigurnost autoputa i ulazimo na teren kanibalskih plemena što žive uz cestu prema Čepinu. Napetost u meni raste sa svakim prijeđenim kilometrom, ali jednako tako i ekstaza dok se približavamo nuclear test siteu na koji smo se namjerili. Nakon kraće vožnje kozjim makadamom što se prostire mračnim njivama dolazimo do ruševina. Zustavim auto, spustim prozor do kraja i provirim van. Zaista, iz daljine se čuje glazba. Nastavljamo križnim putem puževim korakom i uspinjemo se na brežuljak optočen zidinama. Dvadesetak metara dalje bakljom je označen ulaz u kamenu građevinu, a okolnim livadama šaraju baterijske svjetiljke. Progutamo prva dva tripa zalivši ih posljednjim toplim gutljajem Carlsberga. Izlazim iz auta i žalim što je Lara toliko nabrijana na otkup stare ambalaže jer bih ja svakako bacio bocu u prirodu i pokvario jutro ekološkim aktivistima koji će iz ideala i potrebe za društvenom afirmacijom čistiti močvaru na kojoj se nalazi kula u nadi da će im debeli ustaški načelnik općine i slijedeće godine dopustiti da naprave svoj alternativni party. Pišam u travu dok se Lara pakira. Ja sam spakiran. Na meni je đubretarka s tri kutije cigareta raspoređenim po džepovima, a dva tripa su u novčaniku. To je jedina prtljaga koja mi je potrebna.

Teturajući se penjemo do ulaza strmim puteljkom za muflone. Zahvaljujem samom sebi što trip nisam pojeo mnogo ranije jer me još uvijek peru loši flashbackovi i čudne uspomene na nepodnošljivo nepredvidljive konfiguracije terena sa pošlogodišnjeg ljetno-ekvinocijskog šumskog trance partija na Ponikvama. Plaćamo upad simboličnih dvadeset kuna. Nema ni redara, a kamoli pretraživanja ili pandura. Pitam se kako se misle obračunati s lokalnim poklonicima narodnjaka koji će sigurno navratiti na piće kad se sve plijesnive rupčage zatvore. No, to nije moj problem. Odmah pri ulasku primjećujem koliko je prostor u stvari malen. Kula je dimenzija najviše trideset puta trideset metara. S desne stane je šank, koji odmah detektiramo. Mix-pult je smješten u središnji dio zidina, iza vodoravno postavljene elastične mreže u psihodeličnim bojama, okružene omanjim zidom. Ovo je utvrđena dnevna soba.

Refleksno prvo odlazimo do šanka. No, šank ne izgleda kao što bi čovjek očekivao. Loše vidim na slabašnom svijetlu baklji, ali čini se da se na sredini šanka prekrivenog pepelom nalazi neka vrsta kazančeta. Zar ovi Slavonci baš svuda moraju kuhati? "Što imaš u ponudi?", besramno potrošački dovikujem djevojčici od dvadesetak s ruralnim crtama lica. "Tuborg, baaanbus, vodu, imamo sve...", odgovara mi s prpošnim ponosom seljančice koja širi alternativnu kulturu i bitku za bolji svijet konobareći u močvari ispunjenoj insektima, podržavajući tako okupljanje pseudo-alternativnih pretjerano intelektualnih studenata koji studiraju u hladnoj bar-code metropoli i sa zadovoljstvom se vraćaju u majčinsku toplinu zavičaja ispunjeni novim pogledima na svijet. Njen naglasak miriše na Brčko, dakle - klasična Slavonka. Moje oduševljenje raste zajedno s acidom koji mi se penje uz kičmu. "Možda imaš nekakvu votku?". "A, vi bi žestoko.. Od žestokog...", zastaje dok gleda kolegu niskog čela, "...nemamo ništa. Možete dobiti naše rakije, ali samo ako obećate da ćete vratiti čaše". Nakon kraće konzultacije, Lara i ja zaključujemo da treba intenzivno piti kako bi alkohol u kemijskom znoju odbio rojeve komaraca koji su svuda oko nas. Treba čim više piti, kako gadovi s niže stepenice evolucije ne bi posisali zadnju kapljicu krvi iz naših toplih tijela. Siguran sam da je vino domaćeg porijekla, nekontrolirane kvalitete i prepuno otrovne kemije. "Dva bambusa, čim veća to bolja". Nisam siguran da li je trip već krenuo, ali točenje cuge traje beskonačno. Kad je napokon spremna plaćam dva bambusa šesnaest kuna i ne ostavljam kovanice kao za svakim šankom, objašnjavajući Lari da je u ovim studentsko anti-kapitalističkim krugovima nezaposlenih intelektualaca nepristojno ostavljati napojnice.

Odlučujemo istražiti teren dok acid još nije krenuo punom snagom. Lara pogledom traži zahode, pa makar i kemijske. Proizvod ženske opsesije mokrenjem. U mojoj glavi udara prvi flash. Scena nekog glupog američkog filma o vojnoj akademiji u kojoj lik upita uposlenika benzinske postaje u vukojebini "Mogu li dobiti ključ od zahoda?", a ljigavi pretilni skot mu odgovara "Ne treba ti ključ za šumu". Dok se vraćam u stvarnost promrmljam "Trebaš tražiti ključ na šanku". "Ključ na šanku?", upita Lara. "Ne treba ti ključ za šumu". Patroliranjem kroz cijelu minijaturnu ruševinu, dakle šetnjom u krug oko mix-pulta, utvrđujemo da studenti aktivisti pišaju po zakutcima u kojima će slabiji od njih kasnije spavati. Zaustavljamo se u približnoj sredini dance-floora koji na je na ovoj konkretnoj lokaciji predstavljen kaljužom blata i izgažene trave. Pijemo odvratni topli sumpor koji nazivaju bambusom i osluškujemo glazbu iz zvučnika odmah do nas. Glazba je izvrsna. Zaziva acid da iz špilje podsvijesti izađe na svjetlost u punom sjaju sluđujuće psihoze izazvane nulama i jedinicama što ulaze u slušni aparat bežičnom komunikacijom sluha.

Svijet oko mene postepeno postaje kaotičan. Tisuće glasova dopire iz svih pravaca. Osjećam se kao da istovremeno pratim bezbroj razgovora oko sebe. Nešto ne štima. Nešto se ne uklapa. Sve miriše na bad trip. Osjećam se pomiren sa svijetom. Mogućnost da zagrlim nekog u svojoj blizini i kažem mu kako su dečki organizirali izvrstan party ne doima se ni najmanje odbojnom. Primam mentalne vibracije mekih ovčica oko sebe. Duhovna transmisija pacifizma i pomirljivosti sve te djece cvijeća koja me okružuju postaje nepodnošljiva, ali ne mogu zatvoriti kanal. Možda um samo igra mentalnu igru sa samim sobom da bi nagovorio odgovornu osobu u meni na slijedeći trip. E pa, stari, uspio si. "Kad popijemo ovo do kraja idemo po još jednu cugu, a negdje na njenoj sredini jedemo drugi acid", kažem Lari koja odgovara: "Samo sam čekala da to kažeš, bilo mi je neugodno govoriti".

Nakon što smo popili drugu cugu i pojeli drugi trip mentalni je surfing ušao u neverbalnu fazu. Lara se rasplesala, a ja sam okupan kemijskim znojem stajao iza nje u kratkim rukavima, s đubretarkom zavezanom oko stuka i pušio cigaretu za cigaretom promatrajući kreature oko sebe u potrazi za izvorom zla i gorčine koju nikako nisam mogao dohvatiti. Postao sam dobroćudan. Gotovo me potpuno obuzeo osjećaj pripadnosti. Sve je ovo velika pogreška. Ušao sam u bad trip, u meki i pomirljivi bad trip. Sjebali su me. Ušli su mi u glavu. Promatram debelog dugokosog dreadlocks lika u crvenom kompletiću majice kratkih rukava i kratkim hlačicama kako izvija ruke patetično pokušavajući pratiti ritam koji je presložen za praćenje. Pored njega je djevojka koja se ponaša identično. Strah, panika! Nismo se valjda pretvorili u njih? Par minuta ili sati kasnije u meni se ipak probudi plamičak zla. Proučavajući navike ugojenom hipijevskom paru čovjek bi zaključio da su urokani do besvijesti. No, oni odjednom odlaze svatko na svoju stranu, potpuno normalni i prisebni. Provjeravaju da vreće za smeće simetrično svuda uokolo nisu pune, a nakon toga pozdravljaju novopridošle goste. Mater im jebem, to su oni. Oni gadni i licemjerni pripadnici plemena koji su preuzeli odgovornost organizacije i provode noć pri sasvim zdravoj pameti, brinući se za sigurnost, udobnost i političku korektnost svih uzvanika. S vremena na vrijeme glume kako se odlično zabavljaju, negirajući vlastitoj svijesti činjenicu da se bez droge nikada ne možeš zabaviti tako kvalitetno kao s njom. Ako nigdje drugdje, onda u svojim osobnim mislima, propagiraju patetično aktivističku ideju da su oni ovdje zbog ljudi, glazbe, filozofije i druženja, a ne zbog obijesnog pobunjeničkog gaženja vlastitog razuma i proceduralne kontrole koja je nametnuta svakome od nas. Njihov je najveći grijeh to što su sami sebe uspjeli uvjeriti u to. Pristup moćnim psihodelicima poput LSD-a vrlo je rijetka privilegija, a oni je olako odbacuju zbog trivijalnih pokušaja sociološke legalizacije svojeg načina razmišljanja. U mojoj je optužnici kompromis njihov glavni zločin.

Kao da osjeća porast moje psihoze, Lara izlazi iz plesnog transa, okreće se i govori mi: "Pogledaj onog čupavog mršavka, jebemti sve, valja se po podu kao pas". Upravo zbog ovakvih trenutaka treba imati pravog partnera za psihodelična iskustva. Nekog tko te poznaje dovoljno duboko da te jednom jedinom neizravnom rečenicom može izvući iz paklenog bad tripa. "Odjednom sam postao dobar, ali probudila si zlo. Hvala ti, sad je sve u redu. Mater im jebem biljoždersku". Jadnik na acidu kojeg mi je spomenula skakuće uokolo u reggae stilu, cupka s noge na nogu i pada svakih nekoliko vremenski relativnih acid trenutaka povlačeći za sobom bilo koga od bližnjih pseudo-plesača. Odjednom se valja pod mojim nogama, tarući svoje smrdljivo vegetarijansko tijelo o čeličnu kapicu moje čizme. Oh, kako bih mu volio bubuljičavo stati na lice. S obzirom na to kakav nas kaos okružuje, mislim da bih komotno mogao proći nezamjećeno. Moje pozitivne misli prekine jarka bijela svijetlost. Glupi kamerman obilazi party i snima ljude za divnu uspomenu na bića što toliko vole prirodu da se valjaju po blatnjavoj travi. Kontroliraj se, Estebane, bilo bi nepromišljeno privlačiti pažnju na sebe. Zadovoljim se umjerenim guranjem čizme u njegova rebra dok se podiže. Odskakuće malo dalje, ali opet pada i valja se do mene. U čudnom se transu zavlači iza mene, između mojih tvrdo gumiranih peta i razrušenog zidića. Ostaje ležati okrenut licem u kamen. Ne pomaknuvši noge okrećem se i promatram ga. Primjećujem da je zaokupio pozornost obližnjih hipijevskih dušebrižnika. Provlače se iza mene i govore mu optimistična sranja ispitujući stadij njegovog sloma živaca. Smetam im, ali se ne pomičem. Dvoje je od njih prilijepljeno za moje noge i guzicu, no ne zahtjevaju da se maknem. Gledam ih "što-bih-ja-sad-trebao-učiniti-jebote" pogledom. Vjerojatno zaključuju da sam tek nešto manje urokan od njega, te da mogu biti sretni što nisam u psihotičnom zagrljaju s njihovim primarnim problemom. Odvlače ga na hlađenje, a mene deprimira zabrinjavajuće velika mogućnost da će mu na kraju biti dobro. Trajne posljedice najvjerovatnije neće uslijediti.

Oko tri Lara i ja djelomično dolazimo k sebi. Nismo više u konstantnoj tranziciji između stvarnog svijeta i vakuuma nepostojećeg svemira. "Mislim da mi je dovoljno dosadno da bih mogao piti njihov odvratni bambus u svrhe razbijanja monotonije", kažem Lari koja je jedva dočekala moje prizemljenje na razinu ovisnika o razvali. Dok me vuče prema šanku shvaćam koliko sam u stvari zavaren jer jedva hodam po neravnom blatu ravničarske vukojebine. Kupujemo dva bambusa i krećemo u potragu za mjestom gdje će se Lara popišati. Ja ne znam da li mi se piša. Svjestan sam da sam ušao u fazu u kojoj mogu izvaditi kurac i opustiti se, ali i dalje ne biti potpuno siguran da li uistinu pišam ili ne. Vodim nas iz mix pulta kroz masu urokanih i sjebanih ljudi, pri čemu me na neki čudan način umiruje činjenica da sam ja ipak najsjebaniji. Na mračnoj se čistini ispred nas naziru kamene izbe koje su služile tko-zna-čemu. "Dame biraju", kažem Lari koja odabere središnju i vuče nas u mrak. "Kuc-kuc", mrmljam dok nas obavija tama. "S kim ti pričaš?". "Najavljujem naš ulazak u prostor koji trenutno nekome možda služi kao spavaća soba. Pristojnost je osnova civilizacije". Nemogućnost da na zidu pronađem mjesto dovoljno ravno za odlaganje cuge u meni stvara nervozu. Kad ga napokon pronađem posvetim se operaciji pišanja u čiju učinkovitost nisam posve siguran. Tek tada primjetim zvuk generatora koji brekće u kutu. Bre-bre-bre-bre! Pod mojim se nogama u travi presijava bijeli produžni kabel. Ovo nije baš pametno, ali najvjerovatnije ionako ne pišam. Lara čuči u mraku. "Nadam se da te ne inkomodiram svojom prisutnošću", kažem joj. "Odjebi". "Iss, svi te gledaju, presing, idemo, brže, netko će naići, već je tu, da ekipo, moja djevojka piša". "Odjebi". "Samo se nadam da nisam nizvodno od tebe". "Kako to misliš nizvodno?" "Ne vidim niti jedan potok u blizini, pa možeš pretpostaviti na što mislim". "Svinjo". "Opusti se, nije ni meni lako, ja uopće ne znam dal pišam ili ne".

Vraćamo se među ljude. Za promjenu se zaustavimo na istočnom dijelu. Okrenuti Srbiji. Promatram flourescentnu mrežu što se sada prostire ispred nas. Iz ovog kuta prostor djeluje potpuno drugačije. Još uvijek ne mogu sasvim prihvatiti materijalni koncept da sam na bilo kojoj točki ovog čudnog koordinatnog sustava svega nekoliko metara udaljen od bilo koje druge jedinke. Neka curica u bijelom prekida svoj ples na zidinama, čučne i počinje tresti mrežu. Osjećam da je ispod mreže bezdan, iako mi razum govori da je ispod nje dvadesetak centimetara praznine, a zatim blato i trava. Prepuštam se trodimenzionalno izobličenom surealizmu i s cigaretom u ustim mrmljam: "Dajte mi ga, pozovite ga, izmamite ga, znam da je u mračnoj dubini skriveno vaše čudovište, natjerajte tu preveliku poljoprivrednu murinu na površinu, tako joj želim odgristi glavu". "Jel ona i prijateljica imaju zadatak tresti mrežu s vremena na vrijeme?", upita Lara zureći u isti prizor. "Ne, one to rade spontano, ali po fiksnom rasporedu i u čvrsto definiranim vremenskim intervalima". Nastavljam u sasvim drugom pravcu: "Kad sam ovako natripan uvijek imam posebnu riječ za opis samog sebe. Zajeb je u tome što riječ ne postoji. Izmislio sam je natripan, a tad mi misli nemaju veze sa slovima. Nešto kao 'vižuljast', ali s više instanci slova č/ć". "Riječ 'vižuljast' nema slova č/ć". "My point exactly. Zamisli riječ koja je djelomično riječ koja opisuje nešto što nije prstac ali izgleda tako, a djelomično riječ 'vižuljast', u verziji koja sadrži mnogo slova č/ć".

Spuštamo se natrag na "dance-floor". Zauzimamo istu poziciju kao na početku, koja sada mnogo bolje izgleda jer je kiša koja sporadično pada cijelo vrijeme ugasila glupu baklju. Ljudi predstavljaju tek obrise u tami. Glazba postaje sve brutalnija i vješto dopire do moje svijesti, no psihotični se film okrenuo drugim stvarima. Upuštam se u monolog. "Mater im jebem, pogledaj ih. Patetične provincijalne ovčice. Oduvijek se osjećam kao outsider u bilo kojoj skupini ljudi. Bilo kakvo društveno udruživanje je besmislena retardacija. Zamisli da je svatko od nas karakter, koji ćemo u ovoj mentalnoj vježbi materijalizirati kao stranicu ispisanu tekstom. Da bi udružila ljude potrebno je složiti mnogo stranica jednu na drugu. Što više stranica imaš, to se manje rečenica poklapa u svima zajedno. Pripadnost skupini uzrokuje zadržavanje rudimentalnih zajedničkih rečenica i brisanje svega ostalog". Moj tijek misli prekidaju tri seoska momka u sjajnim ispeglanim košuljama, praćeni s tri jednako upicaljene seoske curice. Oh, kako mrzim normalne ljude na bilo kojoj vrsti noćnih manifestacija. Pizda vam materina, nemojte me gledati tim začuđenim pogledom, vi ste ovdje čudni, a ne ja. Kakvi bi ljudi trebali biti usred njive na trance partiju u četiri ujutro? Sigurno ne bi trebali izgledati kao vi.

Nastavljam, "Ljudi su uglavnom dovoljno plitki da nemaju volje izmišljati vlastite osobnosti, pa linijom manjeg otpora preuzmu pojednostavljeni set natuknica skupine kojoj žele pripadati i zanemare sve ostale plamičke instinkta i spontanosti u sebi jer im je tako praktičnije. Osim toga, najviše im zamjeram jebenu korektnost. Super je slušati psy-trance razbijen do besvijesti, ali ljudi, pizda vam materina, prihvatite sklonost razvali kao dio svoje osobnosti, budite dovoljno iskreni prema sebi, nemojte mi prodavati radionice, edukaciju i kvalitetniji način života jer vaše sranje nema nikakve veze s tim. Ljubav prema prirodi da ne spominjem. Meni je mehanička glazba sastavljena od nula i jedinica prekrasan kontrast glupoj prirodi. Kako vama može biti idealan prirodni spoj? Ovu glazbu ljudi nisu napravili pušući u izdubljeno povrće, već uz pomoć silicijskih mikro-procesora koji ne rastu na drveću".

Moj psihološki maraton prekida drska sabotaža. Gubim smisao za stvarnost i ne mogu procijeniti da li je prskanje iz moje čaše halucinacija ili ne. Na trenutak pomislim da je cola u bambusu jako gazirana, ali onda procijenim da moja procjena nije kompetentna pa pružim čašu na pregled Lari. Ona ju primakne licu i ispusti krik gađenja. "Unutra je neki odvratni insekt". Jedan dio mene još uvijek ne želi prihvatiti takvu odvratnu povredu osobnog prostora od strane prirode. Ali, iz čaše još uvijek prska alkohol i primoran sam se pomiriti s bacanjem ostatka bambusa. Na trenutak me obuzme pomirenost koja me okovala na početku, pa krenem prema vreći za smeće, ali podsvijest sluđena acid zlom odvuče ruku na drugu stranu i ispusti plastičnu čašu na travu na kojoj se neće razgraditi tisućama godina.

Pripaljujem jednu od posljednjih cigareta iz treće kutije dok me Lara gleda upitnim pogledom. "Od najranijih dana ne posjedujem mogućnost pripadnosti. Čak i u trivijalnim situacijama kao što je grupno pečenje kolača u vrtiću mojoj je majci bilo neugodno jer se ja nisam želio ili mogao, ovisi kog pitaš, upustiti u takvu sociološku gadariju. Već sam tada znao da smo samo hrpa različitih kretena osuđenih na zajedničko provođenje vremena svakog dana jer imamo zajedničku crtu - roditelje koji nas zbog posla moraju ostaviti u prizemnom čoporu ljudskih životinjica iste dobi. Roditelji su me znali poslati u kut da razmislim o tome zašto su mi svi glupi. Nakon više sati ili dana, pitali bi me da li su mi i dalje svi tako glupi. Moj je odgovor bio: 'Svi su i dalje glupi, ali sad sam spoznao da mi i ovaj kut ide na kurac zato jer ima glupih devedeset stupnjeva'." "Zanimljivo da spominješ majku", podjebe me Lara. "Figure of speech, ništa više".

Svanulo je i prizor se pretvara u ono najgore. Sav dotadašnji neukus sasvim je amaterske prirode u usporedbi s trenutkom svitanja. U tim zlim trenucima kad fotoni počinju bombardirati svijet iz smjera mrskog sunca, čovjek počinje primjećivati izgaženu kaljužu, bijedno blijede, istrzane ljude i hrpe smeća utabane u travu. Ako je u cijeloj noći postojao i najmanji komadićak sna, u trenutku zore on zavijek nestaje zajedno s prikladno maskirnom tamom. Odvratnost i besmisao izlaze na površinu s V.I.P. pozivnicama za back-stage i glavnu pozornicu svijesti. Promatram tri seljačića iz sredine priče, koji su sada ostavljeni od strane upicaljenih curica što su sigurno morale otići kući da se tate-ustaše ne bi naljutile i proglasile ih maloljetnim kurvetinama. Mršavko koji se valjao po podu kad smo ušli u ovaj bizarni svijet i dalje skakuće na tko-zna-kojem-po-redu tripu, vjerujući u bolji svijet, ljudskost i prijateljstvo. U sklopu svog dugometražnog performancea valja se po jednom od seljačića koji je mrtav pijan. Neko vrijeme zajedno teturaju, dok ih drugi seljačić ne rastavi. Čujem ga kako jebenom hipiju govori: "Oprosti, al' ovo mi je lega, i ako ga dotakneš još jednom otkinut ću ti glavu". Odkad se takva rečenica započinje s "oprosti", ti malo nabombonirano smeće?! Paralelno sa slomom opće iluzije zajedništva moj osjećaj ugode raste. Mora da je svim tim prpošnim intelektualnim studentima teško suočavanje s rapidnom promjenom situacije dok se spuštaju s čudne kemije i oceana lošeg alkohola. Iznenadni pogled na svijet kroz moje mentalne naočale zacijelo je vrlo bolan tim mekim slabićima koji su još jednu patetičnu noć u nizu naivno povjerovali da je savršenstvo stvarno i neosporivo. Dobrodošli u svijet stvoren greškom, pizda vam materina.

Pet je sati i nemamo više što raditi na ovoj njivi. Sva je euforija koja nas je eventualno držala u toj lošoj šali odavno splasnula. Više se ne doima čak ni kao čudan hobi. Napuštamo party i prilazimo nizbrdici koja nas vodi do auta. "Ovo će biti zanimljivo­", mrmljam dok se teturajući spuštam u provaliju. Dolazimo do auta, kad Lara kaže: "Možda je prerano, tek je pet". "Ne znam za tebe, ali ja sam potpuno spreman za vožnju do metropole, samo da se auto odmagli". "Ne možeš izaći, kut ne valja, ovaj lik je parkiran preblizu". "Koji kut, jebote? Izlazim kao vrući nož kroz putar". Ulazimo u auto. "Jel ručna još uvijek podignuta? Čini mi se da se mičemo", kaže Lara. "Naravno da je podignuta i naravno da se mičemo jer smo oboje još uvijek natripani ko Isusi". Metar-dva od nas stoje zavareni seljačići koji slušaju glazbu iz svog auta. Ne obazirem se na njih i povučem speed direktno iz vrećice. Istog se trenutka zakašljem i pri tome izbacim amfetaminski kristalić kroz usta. "Puni krug", osmjehnem se i poližem stimulativni ispljuvak s dlana.

Dok se vozimo seoskim cestama kroz vukojebine što smrde po gnoju Lara zaključi da ne može biti kvalitetan suvozač bez povlačenja speeda. Nema straha od pandura, u ovim provincijama svi piju, a ljudi koji samo piju ne odlaze pijani kući poslije dva-tri ujutro. Dovoljno smo rijetka sorta u ovim krajevima da se nikome ne bi dalo čekati svitanje kako bi nas priveo. Neisplativa smo investicija. Previše je prekovremenih pandurskih sati potrebno da se dočepa nas. Napokon se dokopamo autoputa i put do metropole s olovom u oblacima provedemo u aktivnoj, živoj i verbalno bogatoj raspravi o ljudskim slabostima i primitivizmu. U stan ulazimo oko osam ujutro, pomalo tužni zbog apsolutnog podbačaja u trajanju eventa. Nekoliko sati pijemo rum i pričamo o disfunkcionalnostima moje obitelji, a zatim gledamo Lost Highway dva puta u nizu i raspravljamo o tome što je David Lynch htio reći. Nakon mirnog prijepodneva i još mirnijeg poslijepodneva koje je uključivalo tri masne frule i pregršt ruma napokon odlazimo spavati s prvim znakovima tame nedjeljne večeri. Ipak sutra trebamo biti normalani i progresivni članovi društva.

Esteban Prezvušt Grokter

Kad se ništa ne stigne ...

04 studeni 2006

Žao mi je što već nekoliko dana nema nikakvih tekstova no blagdan, putovanje i puno posla me odvojilo od kompa doma tako da umoran navečer nisam raspoložen nimalo išta pripremati za staviti tu gore. Sad kad je poslovnica u Brodu u zadnjoj etapi preseljenja nadam se da ću imati više vremena za sebe i sve Vas koji me čitate i komentirate.

Lijep pozdrav svima :)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se