Proljeće 1993. godine. Hrvatska je u drugoj godini samostalnosti, ratni požar u Hrvatskoj i Bosni bukti. U zagrebačkom časopisu intervju sa austrijskim ministrom vanjskih poslova. Potvrđuje da su on i nekolicina drugih pro-hrvatskih europskih ministara i predsjednika vlada dobili prijeteća pisma iz Beograda. Potpisnik je bila "Crna ruka".

Interesantno je pratiti kako mali povremeno odigraju ulogu koju bi veliki željeli. A da mali toga nisu svjesni.

Na primjer, veliki odlučuju kad i gdje će započeti ratovi. Tko će pobijediti. I tko će ulagati u izgradnju porušenih ekonomija.

Kao tinejdžer bio je vrlo popularan i briljantan učenik. Pun energije, neumoran. Prijatelji su ga prozvali "Apis" ("pčela"). I taj mu je nadimak ostao čitav život. Nakon srednje škole odlazi u vojnu akademiju gdje ponovo nema konkurencije. Rijetkost je da netko po diplomiranju odmah bude premješten u Generalštab. A to se desilo Dragutinu Dimitrijeviću.

Čitav svoj život imao je samo jedan cilj: stvoriti veliku Srbiju. Pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis bio je centar srpskih revolucionarnih aktivnosti, konspiracija i atentata.

Kao dvadesetčetverogodišnjak pokušao je svoj prvi atentat. Kralj Aleksandar i njegova supruga su ga preživjeli 1901. Međutim, dvije godine kasnije, Apis je, sa svojim suradnicima, bio uspješniji. Nakon Aleksandra dolazi novi monarh, kralj Petar, koji mu biva zahvalan za usluge. Apis postaje šefom obavještajnog odjeljenja u srpskom generalštabu.

Njegov prijatelj je pisao: "Niko ga nije mogao vidjeti... a opet, svako je znao da je Apis skriven iza svega što se događalo..."

Nakon tridesetogodišnje uprave nad Bosnom i Hercegovinom, Austrougarska se odlučuje da je u studenome 1908. anektira. To je izazvalo trenutnu reakciju u Beogradu. U Gradskoj viječnici, u prisustvu ministara, zapovjednika i generala, formira se polu-tajna organizacija "Narodna obrana". Cilj joj je bio da osnuje grupe koje će širiti anti-Austrijsku propagandu. Ogranci u Bosni ("Mlada Bosna"), Hercegovini, Sloveniji, Istri... zadaju dosta muke Austrijancima. Oni 1909. ultimativno traže od Srbije da prestane sa njihovim financiranjem. Srbi se okreću Rusiji; "majka Rusija" još nije spremna za sukob sa silama zapadne Europe te okreće leđa Beogradu. Nevoljko, "Narodna obrana" postaje kulturnom organizacijom.

Nisu svi Apisovi pokušaji atentata bili uspješni. Tisuću devetsto jedanaeste šalje atentatora u Beč da ubije cara Franju Josipa. Bezuspješno. U siječnju 1914 pokušava likvidirati (s Mehmedbašićem kao izvršiocem) guvernera Bosne generala Potjoreka. Ponovo bezuspješno.

Nakon "Narodne obrane" u svibnju 1911. započinje se mnogo ambiciozniji projekat: stvaranje "Crne ruke". Zvanično ime organizacije bilo je "Ujedinjenje ili smrt". Bila je tajna organizacija sa ciljem da, putem terorističkih akcija, ujedini svo srpstvo.

Promatram pečat "Crne ruke": u sredini se vijori zastava sa mrtvačkom glavom. Na strani je nož, bomba i bočica sa otrovom. Na obodu pečata je natpis: "Ujedinjenje ili smrt", te V.C. Uprava ("vrhovna centralna uprava").

Osnivačkom skupu je prisustvovalo osam zapovjednika (po četiri pukovnika i majora), novinar i vice-konzul . Apis je bio među njima i otada je uglavnom i bio ključni čovjek organizacije.

Cilj "Crne ruke" je bio, naravno, stvaranje Velike Srbije. Na vrhuncu svoje moći, 1914, organizacija je imala (nagađa se) preko 2.500 članova. Trenirali su gerilu i sabotaže i aranžirali politička ubojstva. Organizacija se bazirala na čelijama koje su se sastojale od 3-5 ljudi. Iznad njih su bili regionalni komiteti, zatim Centralni Komitet u Beogradu, i napokon, na vrhu, deseteročlani Izvršni Komitet na čelu sa Apisom. Članovi nisu znali jedni za druge, osim za par onih u istoj čeliji. To je bio uslov da organizacija ostane tajnom. Jedini redovni sastanci su bili sastanci Izvršnog Komiteta.

Statut organizacije bio je rigorozan. Primjera radi:

Član 2: "Organizacija daje prioritet revolucionarnoj borbi..."

Član 24: "Dužnost je svakog člana da regrutira nove članove... za koje će odgovarati vlastitim životom"

Član 25: "Članovi organizacije neće se znati međusobno... osim članova Direkcija."

Član 27: "Članovi Organizacije moraju bezuslovno slušati komande nadređenih..."

Član 28: "Svaki član je obavezan prijaviti organizaciji sve što sazna, bilo iz privatnog ili poslovnog života, jer to može biti od interesa za organizaciju."

Član 29: "Interes organizacije mora stajati iznad svakog drugog interesa."

Član 30: "Stupanjem u Organizaciju svaki član mora znati da time gubi individualnost... Član koji pokuša iskoristiti Organizaciju za svoje osobne interese će biti kažnjen smrću."

Član 31: "Tko jednom uđe u Organizaciju, više je nikada ne može napustiti."

Član 32: "Organizacija ima pravo da se financira, ako treba, i oduzimanjem novca od svojih članova."

Član 33: "U provođenju smrtnih kazni, mjerilo će biti da se one izvrše sigurno i bez greške, bez obzira na način izvršenja."

Član 37: "Članovi ovog Statuta se ne mogu nikada promijeniti."

Okrunjeni princ Aleksandar davao je entuzijastičku podršku (uključivo financijsku) radu "Crne ruke". Srpska vlada je bila dobro informirana o radu ove organizacije. S druge strane, mnogi njeni članovi su držali ključna ministarska i zapovijedna mjesta.

I tako dolazimo do one povijesne točke u kojoj se poklopila dva interesa:

- s jedne strane, male, lokalne, terorističke organizacije, i...

- ...s druge strane, samog vrha piramide planetarne moći, koji je odašiljao signale krupnom kapitalu, korporacijskoj eliti i kraljevskim obiteljima.

U proljeće 1914., Apis krši Statut "Crne ruke". Bez odobrenja Izvršnog Komiteta, privatno, odlučuje da se izvrši atentat na Franca Ferdinanda, budućeg cara močne Austro-Ugarske imperije. Nije bila tajna da je Ferdinand pripremao reforme koje bi dalje ugrožavale ideju o stvaranju Velike Srbije. I kada je najavio svoju posjetu Sarajevu za kraj lipnja, planovi za atentat su se intenzivirali.

Ostatak priče je poznat. Princip, Čabrinović i Grabež su pripremani za atentat. U Sarajevo su poslani mjesec dana ranije. Kada je srpska vlada, a posebno predsjednik vlade Nikola Pašić, doznala za namjere "Crne ruke", izvršeni su pritisci da se od atentata odustane. Mislilo se da bi u sukobu Austrije sa Srbijom, Rusija ponovo okrenula leđa Srbima. Od Apisa je zatraženo da opozove atentat. On je to navodno i zatražio, mlako.

Princip, naravno, ubija prestolonasljednika. "Crna ruka" uspješno skriva svoju ulogu organizatora atentata. Mjesec dana kasnije Austrija objavljuje rat Srbiji; preostale europske sile bivaju uvučene u Prvi svjetski rat.

Željeni scenarij je na djelu.

Slogan "Ujedinjenje ili smrt" uspješno je proveden u stvarnosti.

Ujedinili su se južnoslovenski narodi pod srpskim kraljem.

Smrt je formalno zadesila ideju Velike Srbije. I zamjenjena je idejom pan-slavizma.

A Apis?

On je odigrao svoju ulogu i formalno i ne-formalno je suđen pred vojnim sudom 1917, osuđen i pogubljen (u četrdesetoj godini). U lipnju 1917.

Ironija je da je razlog pogubljenju bio čisti produkt: pokušaj atentata na regenta Aleksandra. "Crna ruka" je zabranjena zakonski, njeni članovi su pozatvarani. Lipanj 1917. godine se smatra njenim krajem. Vlada je mislila da može odahnuti nad zgarištem nekad moćne terorističke organizacije. Ali...

Nova organizacija - "Bijela ruka" - formirana je od strane ekstremnih članova "Narodne obrane". Ona je nastavila rad "Crne ruke" koristeći iste metode. Prvi veći "uspjeh" im je bio eliminiranje atašea u Londonu, Vojislava Petrovića. Koji je, gle vraga, pripremao knjigu koja je opisivala sarajevski atentat i povijest "Crne ruke".

I, sa stvaranjem prve Jugoslavije, "Bijela ruka" postaje sastavni dio državne mašinerije...

Dragutin Dimitrijević Apis bio je na čelu male terorističke organizacije čiji se interes poklopio sa onim sa samog vrha piramide planetarne moći… i krenuo je prvi veliki sukob svjetskih razmjera.