LJETU

30 travanj 2006

Ti, što kroz naše prolaziš doline,
Obuzdaj svoje bijesne konje, smiri
Iz nozdrva im plamen! ti, o Ljeto,
Dizalo tu si često zlatni šator
I spavalo pod hrašćem, dok ti uda
Gledasmo žarka mi i cvjetnu kosu.

U najdubljem smo hladu slušat znali
Tvoj glas, dok podne vozi svoja kola
Ognjena preko nebesa; uz vrela
Sjedni, u vlažne doline nam, pokraj
Obale bistre rijeke, baci svoje
Svilene halje i potrči u nju:
Doline naše vole žarko Ljeto.

Slavan je naših barda strune zvon,
Mladići su nam jači od južnjaka,
Djevojke Ijepše u svom čilom plesu;
Imamo vedra glazbala i pjesme,
Jeke i vode čiste kao nebo,
I lovor-vijence protiv sparne žege.

Pauziranje?

26 travanj 2006

Ne znam da li bi ili ne ali svakako ovo vrijeme mami da napravim malu pauzu i lijepo se odmorim te polako pripremim za novu temu koja je u pripremi. party

Teško je to učiniti jer onako uvukao mi se u krv i ne mogu da ne odem gore pogledat tko, što, gdje i kako. No ipak ako ovih dana ne bude ništa napisano nisam Vas sve zaboravio nego eto malo da odmorim "sive stanice". smijeh

Do nove teme sve Vas pozdravljam a nježnijem dijelu posjetitelja mojeg bloga puno pusica. mahkiss

Maje između Lemurije i 2012. godine

25 travanj 2006

Nekoliko je francuskih znanstvenika XIX stoljeća koji izazivaju moje poštovanje.

Abbe Brasseur de Bourbourg (1814-1874) je svoje najkreativnije godine posvetio izučavanju civilizacije Maja u Srednjoj Americi. Zadržavajući se u Meksiku i Guatemali po nekoliko godina, naučio je jezik, običaje i rituale lokalnih indijanaca; u svojim je čestim putovanjima po europskim gradovima pretraživao arhive sa dokumentima iz doba španjolskih osvajanja. U nizu svojih publikacija Abbe piše o svojim prevodima stela Maja i malo poznatih dokumenata koje je dobio na uvid od lokalnih spiritualnih lidera.

Svakako, najspektakularnije je njegovo otkriće Troano Codex-a u Madridu 1866. godine. Riječ je o jednoj od četiri knjige Maja koje su uspjele izbjeći vatre konkvistadora iz XVI stoljeća. Ovu knjigu je svećenik na službi u Meksiku donio u Madrid i tamo je ležala zaboravljena 200 godina. Kada ju je profesor paleografije Juan de Tro y Ortolano kupio 1860. na aukciji nije bio svjestan što ima u rukama. Abbe je knjigu identificirao kao kodeks Maja i nazvao je Troano kodeks.

Abbe Brasseur je iz Kodeksa saznao da je strašna kataklizma uništila veliki otok (Atlantidu) u Atlantiku u davnoj prošlosti. Kodeks opisuje meteore koji su pali iz svemira označavajući kraj naprednoj civilizaciji iz davnina. Godine neumornog znanstvenog rada i objavljivanje sasvim novih teza o ljudskoj povijesti nisu donijele slavu ovom Francuzu: kolege su ga ismijale, a znane institucije izbjegavale do kraja života.



Kopija stranice Troano Codex-a, Guatemala City



Kopija Kodeksa sa hijeroglifima, piktoglifima i crtežima je praćena sa crvenom, zelenom i žutom bojom te slikom Maje koji kreira novu knjigu.



Kodeks Maja, Guatemala City



Autori kodeksa su posebno obučavani. Jer, sadržaj kodeksa je, prema Majama, povezan sa nebesima. Onaj koji piše mora biti u kontaktu sa bogovima i stoga je knjiga sveti produkt.

Knjige su se držale u posebnim prostorijama u hramovima. Mogli su ih čitati samo svećenici koji su prethodno prolazili proces purifikacije (čišćenja) prije nego se obrate narodu na festivalima i specijalnim ceremonijama.

Pisci kodeksa su imali titulu “ah tsib” (pisac) i “ah voh” (slikar). Svećenici su izabirali najtalentiraniju djecu koja su pripremana da apsorbiraju duboke nivoe znanja u područjima kao povijest, jezik, astronomija, medicina, itd. Oni bi, zatim, čitav život posvećivali pisanju kodeksa u gradovima Maja.

Boje u kodeksima nisu imale ukrasnu ulogu. One su vrlo simbolične i svaka boja ima posebno značenje i vezu sa prirodom, svemirom i božanstvima. Papir na kome se pisalo potiče iz unutrašnje kore drveta smokve (“kopo”). U slučaju sačuvanih kodeksa, dužina knjiga je nekoliko metara, a širina oko 20 cm. Preklopljene su i savijene kao lepeze. Zaštitna tekućina od kalcijum karbonata je između pojedinih stranica. Unutar stranica su tipični kvadrati Maja sa ideogramima. Hijeroglifi, pored vlastitih imaju dodatna značenja svojim rasporedom i komunikacijom sa susjednim hijeroglifima.

Teme o kojima govore kodeksi su različite: od astronomije, religije, poljoprivrednih ciklusa i povijesti do proročanstava. Ali, svima im je zajedničko da je sadržaj uvijek povezan sa spiritualnim svijetom.

Nedugo nakon otkrića Troano kodeksa, Španjolac Juan Palacios je ponudio Kraljevskoj knjižnici u Parizu i britanskom Kraljevskom muzeju dokument za koji je tvrdio da je četvrti kodeks Maja. Knjiga nije bila prodata do 1872. kada ju je napokon kupio španjolski kolekcionar Jose Ignacio Miro. On je, opet, prodao tri godine kasnije madridskom Arheološkom muzeju. Dobila je ime Codex Cortesianus, misleći da je nekad pripadala Hernan Cortes-u.

Te, 1875. godine, Leon de Rosny je došao u Madrid i zaključio da su ova dva dokumenta dio jedne knjige i nazvao ih je Tro-Cortesanius Codex. Od 1888. su ove knjige zajedno; danas su poznate kao Madridski kodeks i čuvaju se u Arheološkom muzeju u Madridu.

Kada se raširi, knjiga je dugačka skoro sedam metara. Ima 112 stranica (tekst je sa obje strane). Dijeli se na 11 sekcija: od rituala bogu Kukulkanu, preko opisa kalendara i 52-o godišnjeg ciklusa, do procesa umiranja, pročišćavanja i sl.

Ovime dolazimo i do drugog Francuza kojeg želimo posebno spomenuti. Dr. Augustus Le Plongeon (1825-1908) se, obišavši čitav poznati svijet, skrasio na Yukatan-u. Poznat je kao prvi istraživač Chichen Itza-e odakle je donio preko 500 fotografija snimljenih u posebnoj tehnici koja omogućava trodimenzionalno gledanje (nekoliko web site-ova se moze naći na Internetu sa njegovim slikama; za 3D su potrebne posebne naočale koje se koriste kod gledanja trodimenzionalnih filmova).

Le Plongeon je također naučio jezik lokalnih indijanaca, studirao njihovu kulturu, slušao priče, učestvovao u šamanskim ritualima. Zaključio je da okultna znanja potiču iz daleke prošlosti. Ritualni običaji su bili identični inicijacijama u drevnom Egiptu. Pošto je Le Plongeon bio mason zaprepastio se otkrićem masonskih običaja i masonske simbolike na skulpturama Maja. (Le Plongeon, “Sacred Mysteries Among the Mayas and the Quiches”, 1887)

Nekoliko izvora koji obrađuju život Augustusa Le Plongeon-a istiću da on do svoje smrti u 83. godini "nije dobio naučno priznanje za svoj rad na Yukatan-u, jer su njegove teorije smatrane čudnim” (npr. John Hoopes “Early Publishers, Explorers, Adventurers & Schoolars”, 2000).

Svoje znanje je Augustus Le Plongeon primjenio prevodeći kodeks Troane. U slijedećem pasusu se opisuje kraj civilizacije Mu u Pacifiku:

“U šestoj godini Kan, jedanaestog Mulue, mjeseca Zac, došlo je do strašnih potresa, koji su potrajali bez prestanka do trinaestog Chuena. Zemlja Mu je bila žrtvovana. Dvaput dizana i spuštana iz vode, napokon je zauvijek potonula jedne noći. Vulkanske sile su neprestano tresle vodeni bazen potapljajući kopno na različitim mjestima. Deset zemalja je na kraju ostalo pod vodom. Stradalo je 64 miliona stanovnika… osam tisuća i šezdeset godina prije pisanja ove knjige.” (Le Plongeon, Alice and Augustus, “Queen Moo and the Eastern Sphinx”)

Pretpostavlja se da su Maje kodekse pisale prije tri i po tisuće godina. Le Plongeon spominje osam tisuća godina prije nastanka kodeksa. Jednostavnom računicom dolazimo do 11500 godina. To je doba kada je i Atlantida nestala. Svemirske i prirodne kataklizme su, očigledno, dovele i do kraja velikih pacifickih otoka koji su činili civlizaciju Mu.

Le Plongeon je prevodio i hijeroglife na hramu u Uxmal-u. Oni govore da se “… građevina diže u znak sjećanja na Mu, zemlju sa zapada iz koje su došle svete misterije…” (Hatt, The Maya”)

Pošto su zaključci ove vrste bili suprotni vladajućim doktrinama, Le Plongeon je izgubio svoj kredibilitet i naučna zajednica ga je odbacila, isto kao i Abbe Brasseur-a. I ne samo to. Meksička vlada je konfiscirala veliki dio artefakata koji su lokalni indijanci dali Le Plongeon-u. Pred kraj svog života, Le Plongeon je izgubio interes da dijeli svoja otkrića sa vanjskim svijetom. Nakon njegove smrti, supruga Alice je saopćila da je njen muž sakrio vrijedne mape koji su pokazivali podzemne pećine i prostorije u kojima su pohranjeni savršeni dokumenti o Majama. Da li će oni ikada ponovo biti otkriveni da bi nam rekli punu istinu o Majama?

Direktor Kraljevske knjižnice u Drezdenu (Njemačka) je 1739. kupio knjigu od svojih kolega u Beču. Pretpostavlja se da je u Beč došla sa španjolskog dvora u XVI stoljeću, jer je u to doba kralj Španjolske bio ujedno i kralj Austrije. Prošlo je sedamdesetak godina u kojima je ova knjiga prolazila nezapaženo dok je 1810 Alexander von Humblodt nije spomenuo u svom djelu o “domorocima Amerike”. I napokon je 1829. Constantine Rafinesque ovu knjigu identificirao kao kodeks Maja.

Od tada je Drezdenski kodeks postao ključ za dešifriranje hijeroglifa Maja i najpoznatija i najljepša knjiga Maja.

Tokom Drugog svjetskog rata Drezden je teško bombardiran tako da je i knjižnica pretrpila oštećenja. Dvanaest stranica Kodeksa je uništeno sa svim hijeroglifima. Originalna knjiga je 20 cm široka i kada se raširi dugačka je 3,5 metra. Sedamdeset četiri stranice su obojene sa posebnom vještinom i uz korištenje specijalno tankih i preciznih kistova. Osnovne boje su crvena, crna i azurno plava boja Maja. Opisi u Kodeksu se vezu za grad Chichen Itza-u na Yukatan-u. (Vjerna replika nagorenog Kodeksa se nalazi u samoj Chichen Itza-i)

Osnovna tema Kodeksa je astronomija. Kodeks se dugo upotrebljavao za proročanstva. U njemu su astronomske i astrološke tabele. Ono što se može, na osnovu našeg dostignutog astronomskog znanja, dokučiti je opis eklipsi planete Venere. Projekcije drugih zvjezdanih sistema, ostalih planeta Sunčevog sistema i Mjeseca su također zastupljeni u Kodeksu. Jedna stranica je posvećena drevnom potopu i nestanku prošlih civilizacija.



Drezdenski kodeks, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko



Već spominjani Francuz Leon de Rosny (1837-1914) je u kanti za smeće Pariške Imperijalne knjižnice 1859. pronašao drugi kodeks Maja. Bila je zamotana u papir na kojem je pisalo “Peres” i “tzeltal” (na aztečkom Nahuatl jeziku) i čekala da završi u smeću. U Knjižnici se nalazila od 1832. kada je katalogizirana pod brojem “2 Meksičkog Fonda”.

Nakon što je spasio knjigu, Rosny ju je identificirao kao kodeks Maja pod imenom Peresianus Codex. U lošijem je stanju nego Drezdenski i Madridski kodeks i nešto inferiornijih umjetničkih kvaliteta. Pretpostavlja se da je nastao i korišten u Palenque-u. Jedanaest stranica (24 cm x 13 cm) posvećuje tekst božanstvima i ceremonijama, ritualima i proročanstvima, almanasima budućnosti i zodijačkim predviđanjima.



Peresianus Codex



Izvan Tical-a (Guatemala) nalazi se impresivno drvo yaxche. Bijelo deblo preko 20 metara visoko, uočljivo je te se razlikuje od okolnog raslinja.

U simbolici Maja yaxche ima posebno mjesto. Naime, ljudi nakon svoje smrti se uspinju uz sklisko bijelo deblo prema krošnji ovog drveta (“drvo života”). Na vrhu je nebo (“Caan”). Nebeska sfera odiše mirom, pod blagotvornim je božanskim utjecajem i u njoj dominira svijetlo.

Caan je podijeljen na trinaest nivoa. Grafički je to predstavljeno na piramidama kod kojih je šest nivoa locirano na istoku, šest na zapadu, a sedma je platforma koja simbolizira centar svemira. Bog Hunab Ku vlada različitim, nižim božanstvima. Među njima su Ixchel, boginja plodnosti, voda i duge (koju se nalazila na Isla Mujeres). U Caan-u prebiva i Čak, bog kiše i naš suputnik platoom Yukatan-a. Kukulkan, pernati serpent, naš suputnik iz Chichen Itza-e, Teotihuacan-a i Tule, simbolizira želju Zemlje da ode na nebo, ali i želju neba da bude prisutno na Zemlji.

Zemlja, odnosno “srednji svijet”, se simbolično predstavlja kao leđa serpenta. Pošto su reptili po sebi božanstva, onda je i Zemlja božanstvo. To znači da su Maje s pravom tvrdile da one žive unutar božanstva (“majka Zemlja”) koje im daje hranu, vodu i sve materijale neophodne za život.



Sveto yaxche drvo, Tikal, Guatemala



Bogata simbolika ideograma prati uklesane serpente u Palenque-u (Slika: Serpent iz Palenque-a) i honduraškom Copan-u (Slika: Serpent iz Copan-a). Kada bih se susretali sa ovim uklesanim prikazima serpenta, dobijali bih osjećaj da se pred
nama kulture drevnog Istoka i Zapada stapaju u jednu, u pradavni izvor kojeg možemo da, svojim intelektualnim naporom, dokučimo.

Devet nivoa Podzemnog svijeta Maja (“Xibalba”) Maje su iznimno poštovale. Pratile su me piramide sa četiri nivoa koje se spuštaju sa zapada, četiri sa istoka i devetog nivoa/platforme koja sjedi iznad centra Podzemnog svijeta. Njime vlada bog smrti, Ah Puch a pomaže mu bog Jaguar, životinja koje su Maje najviše cijenile u životinjskom carstvu.

Jaguar također pomaže Suncu da kompletira svoje putovanje kroz mrak; točke na koži jaguara simboliziraju zvjezdano nebo. Promatrajući Lacandon indijance u njihovom rezervatu u Chiapas-u možemo se prisjetiti njihovih legendi koje kažu da će jednog dana jaguar uništiti Sunce i na taj način okončati život na Zemlji.

Slika jaguara u Chichen Itza-i još jednom nas uvjerava u astronomsku i filozofsku dubinu znanja Maja. Nebo i Podzemni svijet okarakterizirala je vječni antagonizam, trinaest bogova Neba se bori sa devet lordova Podzemnog svijeta…

Vječna konfrontacija između dobra i zla proizvodi fenomene na Zemlji; dobri bogovi donose kišu i sunce; zli bogovi nose suše, tornada, ratove, smrt i destrukciju. Potreba da se balansiraju ove moćne sile se postavlja pred čovjeka. Maje se odigrale važnu ulogu u ovoj svemirskoj bitci u želji da postignu harmoniju na Zemlji. Ulogu koja je nama još uvijek nepoznata… jer još nismo u stanju da ih razumijemo.



Vječni antagonizam, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko



Uklesane kamene figure Maja u joga poziciji nalaze se posvuda: u Palenque-u, Yaxchilan-u, Copan-u, Tical-u… Prekrižene noge sa izrazom lica koje očigledno predstavljaju osobu u meditaciji … premošćava se razdaljina između Srednje Amerike i Dalekog Istoka. Spiritualnost Lemurije i Atlantide se raširila posvuda, Pacifikom i Atlantikom.

Umjetnik Copan-a je, ističući duhovnu superiornost svojih vladara, prikazao simboličan prijenost vlasti sa 16 kraljeva Copan-a, pri čemu se svi nalaze u joga poziciji. Original bareljefa se nalazi u Copan-skom muzeju; replika je na otvorenom.



Maje u joga položaju, Copan, Honduras



Ne tako davna otkrića dokaza o životu ljudi u sićušnom Belizeu na istočnoj obali Yukatan-a iz 9000 godina prije nove ere jedan su od primjera spone između velikih civilizacija Lemurije i Atlantide sa njihovim potomcima u centralnoj Americi. (Shirley Andrews, “Lemuria and Atlantis”, 2004)

Potomci Maja, Lacandon indijanci u Chiapas-u, su otkriveni polovinom XX stoljeća. Ova izolirana zajednica pokazala je začuđujuću sličnost sa Baskima i Berberima: izrazito prisustvo RH-negativnog krvnog faktora, orlovski nosevi, tamnija put… Lacandon indijanci su konstantno igrali igru s loptom vrlo sličnu “pelote Basque”, nacionalnoj igri Baska, njihovih dalekih rođaka. Riječ je, naravno, o prebacivanju lopte kroz kameni prsten postavljen visoko na zidu, pri čemu se ruke ne smiju upotrebljavati.

Jezik Baska, “usher”, je unikatan i nema zajedničko porijeklo sa europskim jezicima. Kada su misionari Baska iz španjolskih planina posjećivali indijance centralne Amerike prije 450 godina, obraćali su im se na svom maternjem jeziku. Indijanci Guatemale su ih jasno razumjeli. (Braghine, “The Shadow of Atlantis”)

U svetoj knjizi Maja Popul Vuh, opisuju se svemirski putnici, upotreba kompasa, činjenica da je Zemlja okrugla, poznavanje tajni univerzuma…

Gradnja hramova u obliku piramida je omogućavala Majama da raspolažu sa više energije… iz unutrašnjosti Zemlje, jer su piramide podizali na energetski potentnim točkama… i iz svemira, jer se dolazeća energija u piramidi zadržavala duže i bila je intenzivnija. Za dodatni energetski efekat Maje su stavljale moćne kvarcne kristale na vrh piramide. Tako bi se stvaralo dodatno energetsko polje za one kojima je energija bila potrebna da se kreću drugim duhovnim dimenzijama ili u svrhu liječenja.

Znanje Maja je naslijeđeno od predaka sa Atlantisa i Lemurije (Mu). Gradovi su planirani i podizani oko glavnog trga prema kojemu su se orijentirale piramide i hramovi. One su komunicirale sa kretanjem Sunca i putanjama drugih nebeskih tijela.

Maje su objašnjavale da su gradove tako aranžirali “po uzoru na bogove koji su započeli sa svijetom”. (Van Auken and Little, “Lost Hall of Record”)

Niz kultura diljem Planete, od Indije, Sumera, Egipa, Perua, indijanaca Sjeverne i Srednje Amerike, Inka i Maja, sebe zovu “Djecom Sunca” ili “Djecom Svijetla”. Njihovi daleki preci, civilizacije Atlantisa i Lemurije, podigli su prve hramove na energetski potentnim točkama Planete. Njihova najvažnija funkcija je bila da služe kao vrata prema drugim svjetovima i dimenzijama.

Piramide podignute na ovim energetski moćnim lokacijama su omogućavale Majama da budu bliže nebesima… i drugim nivoima svijesti.

Kako se približavamo 21. prosincu 2012. i kraju značajnog 5200-godišnjeg ciklusa u kalendaru Maja te završetku jos dužeg ciklusa od 26000 godina, pitamo se o nadolazećim promjenama koje su Maje najavile.

Današnje doba tranzicije i kaosa o kome govori mudrost Maja će se zamijeniti “Svijetom Petog sunca”.

Dolazak našeg Sunčevog sistema u početni položaj prema centru galaksije Mliječni put, kada će mo ponovo biti obasjani energetskim snopom… što su napokon prije petnaestak godina potvrdili i moderni astronomi… može donijeti pozitivni svemirski zamah našoj civilizaciji. Unaprijedjena DNK nas može dići na viši nivo.

Znanje Maja ne govori o apokaliptičnom kraju svijeta već o transformiranom svijetu.

Kada se “nebo otvori” i kada poteče svemirska energija prema našoj sićušnoj Planeti… da li će nas dići na viši nivo vibracija… i prevladati doba mračnjaštva koje nas pritišće i ne dopušta da napredak se pokrene punim kapacitetom?

~ Kraj teme: Svemirska misija Maja ~

Kristalna lubanja iz Lubaantum-a

24 travanj 2006

Istraživač Mike Mitchell-Hedges je 1927. raščišćavao vrh jednog od hramova u gradu Maja Lubaantum-u (Belize). Njegova usvojena sedamnaestogodišnja kćer Anna, koja mu je pravila društvo, je iznenada primijetila kako nešto svjetluca. Ispod prašine je izvukla lijepo oblikovanu kristalnu lubanju, čija je vilica nedostajala. Tri mjeseca kasnije, pronašla je i vilicu desetak metara daleko od lubanje.

Lubanja je napravljena od jednog, neobično velikog, bloka prozirnog kvarcnog kristala. Visoka je 13 cm, dugačka 18 cm, a široka 13 cm. Teška je oko 5 kg. Po veličini odgovara manjoj ljudskoj lubanji sa savršeno urađenim detaljima. Nema kružnog izbočenja, što znaci da je riječ o imitaciji ženske lubanje.

Ubrzo je lubanja postala najčuveniji i najmisteriozniji komad drevnog kristala ikada pronađen.



Kristalna lubanja Maja, Lubaantum, Belize



Kristalnu lubanju prate i kontraverze. Različiti autori osporavaju da je Mitchell-Hedges (1882-1959) uopće vodio svoju kćer u Lubaantum. Zamjeraju mu da svoje “otkriće” nije ni spominjao sve do 1943. I, na koncu, tvrde da je on zapravo lubanju kupio na aukciji londonskoj Sotheby-ja 1943. godine. Osporavaju tvrdnje Mitchell-Hedges-a da je lubanja napravljena u doba Atlantide i onda prenesena Majama. Zamjeraju Anni da je nastavila očevim “dezinformacijama”: ona tvrdi da je lubanja vanzemaljskog porijekla i da je bila na Atlantidi prije nego što je prebačena u Belize. Skeptici tvrde da je lubanja napravljena u Njemačkoj prije 150 godina po uzoru na Aztečke.

Ali, sve ove tvrdnje, kao što će mo vidjeti, ne opovrgavaju jedinstvena svojstva kristalne lubanje.

Nažalost, ne postoji moderna tehnologija koja može utvrditi starost kvarcnog kristala pa tako ni kristalnih lubanja. Jedino se možemo osloniti na godine kada se pojedine kristalne lubanje prvi put pojavljuju u javnosti. Što stariji datum, recimo XVIII ili XIX stoljeće, to je i veća mogućnost da se radi o proizvodima antičkih majstora ili nama nepoznate tehnologije.

Kratkotrajna francuska okupacija Meksika tokom 1860-ih omogućila je da “istraživači” i trgovci dođu do kristalnih lubanja koje su, zatim, prodavali europskim muzejima. Pariški Musee de l’homme (1878.) i londonski Museum of Man (1898.) su kao glavne izložbene modele imali prozirne kristalne lubanje čije je porijeklo nedvojbeno iz gradova Maja.

Pariška lubanja je i danas izložena javnosti u Trocadero muzeju u Parizu. Visoko-polirani kvarcni kristal izaziva divljenje. U muzejskoj brošuri se nagađa da je lubanja predstavljala Aztečkog boga smrti Mictlantccuhtli-ja. Ne spominje se kako je muzej došao do ovog eksponata, ali se pretpostavlja da je dio “Maksimilijanove kolekcije”. Dakle, iz doba francuske vladavine Meksikom. Lubanja je naglašeno izdužena.

Britanska kristalna lubanja trenutno nije izložena pogledima posjetilaca. Međutim, dostupne slike jasno pokazuju sličnost sa lubanjom Mitchell-Hedges-a. Jedina razlika je što je ova u jednom komadu. Materijal je također prozirni kvarcni kristal. Samo je jedan naučni članak objavljen o ovoj lubanji i to još 1936. pod pokroviteljstvom Kraljevskog Antropološkog instituta.

Pronađene izdužene lubanje su karakteristične za hijeroglife Maja (na primjer slike glifa iz honduraškog Copan-a); isto tako ove lubanje se sreću i u Peruu te drevnom Egiptu (bog Ptah). Štura objašnjenja uz njih govore o bogovima odnosno vanzemaljcima sa superiornim misaonim karakteristikama. Spiritualna učenja Maja govore o bićima koja su razumjela višu svijest i vladala mentalnim znanjima telepatije, telekineze i teleportacije.



Izdužene lubanje pronađene na Yucatanu, Meksiko



Veze Maja sa misterioznim lubanjama se tu ne završavaju. Nick Nocerino je 1979. došao u kratkotrajni posjed prozirne kristalne lubanje čiji je vlasnik svećenik Maja. On je bio ovlašten da je proda po visokoj cijeni da bi nabavio hranu za svoje mještane (!?) Lubanja nije kupljena, ali je pomno testirana: zvučnom frekvencijom, osiclirajućom opremom, psihometrijom, obojenim svijetlima, magnetima, zvukovima itd. Zaključak: riječ je o savršenom primjeru kristalne tehnologije.

I, na koncu, agent jednog drugog svećenika Maja je 1982. ponudio lubanju od ametista (ljubičastog kvarca) na prodaju u SAD. Te godine nije prodata. I, onda je, 1998. lubanja ponovo izronila na površinu tražeci kupca “teškog” milion dolara. Ponovo bez uspjeha.

Vratimo se tamo gdje je sve počelo.

Nakon smrti Mitchell-Hedges-a, umjetnički restaurator Frank Dorland je dobio dozvolu (1970.) da testira čuvenu kristalnu lubanju u laboratoriji Hewlett-Packard-a (Santa Clara, California).

Ovi testovi su pokazali niz anomalija.

Lubanja je potopljena u benzil-alkohol sa zrakom svjetlosti koja je prolazila kroz nju. Uočeno je da lubanja i vilica potiču od istog kristalnog bloka. Ono što je zaprepastilo laborante bila je činjenica da su i lubanja i vilica izrađene sa nepoštovanjem prirodne kristalne. U modernoj kristalografiji je, naime, prva procedura da se odredi kristalna os da bi se spriječilo pucanje kristala tokom procesa obrade. U slučaju kristalne lubanje Maja kao da su njeni kreatori raspolagali takvom tehnologijom da ih nije brinula mogućnost da kristalni blok može da pukne.

Nepoznati umjetnik nije koristio metalne alate. Mikroskopska analiza nije pokazala ni najmanje znakove ogrebotina na kristalu koji bi mogli nastati upotrebom takvih alata. Naravno, dodatni je problem čvrstoca kristala (Moh faktor 7) zbog koje ni većina modernih alata ne može zagrebati površinu kristala.

Iz današnje perspektive, jedini način na koji je kristal obrađen bio bi slijedeći: prvo je oblikovana gruba forma lubanje uz korištenje dijamantskog alata. Zatim je fina obrada i poliranje izvršeno uz mnogobrojne aplikacije tekućina i kristalnog pijeska. Uz upotrebu te tehnologije bilo bi potrebno 300 godina kontinuiranog rada da se napravi tako savršena kristalna lubanja.

Zdrav razum nam govori da je istina negdje drugdje. Ili su drevni narodi raspolagali nama nepoznatom naprednijom tehnologijom, ili je kristalna lubanja nastala kao kreacija posjetioca iz svemira. Ili, kombinacijom ova dva riješenja.

Engima ne završava sa procesom izradom lubanje.

Od jagodične kosti prema ivicama lubanje formirani su kristalni lukovi koji su odvojeni od same lubanje. Ovi lukovi imaju funkciju svjetlosnih cijevi koji koriste principe moderne optike… i prenose svijetlo od baze lubanje do očnih duplji.

Očne duplje su minajaturne konkavne leće koje također prenose svjetlo iz izvora prema gornjoj strani lubanje. I, na koncu, u unutrašnjosti lubanje je vrpcana prizma i maleni svjetlosni tuneli koji omogućavaju da predmeti ispod lubanje bivaju osvijetljeni i uvećani.

Richard Garvin, autor knjige o kristalnoj lubanji, vjeruje da je ona bila dizajnirana da stoji iznad svjetlosne zrake. (Richard Garvin, “The Chrystal Skull”, 1973) Različiti svjetlosni transferi i efekti prizme bi dovodili do osvjetljenja čitave lubanje i očnih duplji.

Frank Dorland je izvodio svjetlosne eksperimente i bilježio da se lubanja “zapali svijetlošću kao da je na vatri”. (Frank Dorland, “Chrystal Healing: The Next Step”).

Već smo rekli da je lubanja napravljenja iz dva dijela. Vilice savršeno pristaju uz glavu za koju se zakače sa dva udubljenja. Ona omogućavaju vilicama da se otvaraju i zatvaraju. Sama lubanja ima dvije male rupice sa strana koje su vjerovatno služile da se lubanja pričvrsti u mjestu. U savršeno mirnim uslovima lubanja bi ostajala nepokretna. Mali vjetrić bi, na primjer, dovodio do ispadanja iz balansa i pomicanja naprijed-nazad. U tim trenucima bi se vilice otvarale i zatvarale kao kontra-balans. Stvarao bi se vizuelni efekat da se nalazimo ispred “žive” lubanje koja govori (otvara-zatvara usta) i artikulira (klimanje glavom gore-dolje, naprijed-nazad).

Koja je onda bila svrha ove kristalne lubanje? Da bude inteligentna igračka? Ili nešto više?

Mnogi promatrači su primjećivali da lubanja mijenja boje. Nekada se frontalna kost zamagli i izgleda kao bijeli pamuk; u drugim trenucima je savršeno prozirna. Ponekad se formiraju tamne točke prvo na desnoj strani da bi ubrzo zatamnile čitavu lubanju. Zatim se točke povlače i misteriozno nestaju.

Promatrači bi prijavljivali da se dešavaju čudne stvari u očnim dupljama. Vidjeli bi scene građevinskih objekata, iako je lubanja imala crnu pozadinu. Zabilježeni su slučajevi da se čuje zvuk zvona koji dolazi iz dubine lubanje…

Bazirano na dosadašnjim iskustvima i efektima koji lubanja ima na svoju okolinu može se zaključiti da ona utječe na svih pet fizičkih čula. Mijenja boju i svijetlo, emitira miris, kreira zvuk, daje senzacije toplote i hladnoće onima koji je dodirnu (mada je lubanja uvijek na istoj sobnoj temperaturi). Čak je i proizvela osjećaj žeđi i okusa kod nekih posjetilaca.

Dorland je mišljenja da je riječ o fenomenu u kome kristal stimulira nepoznate dijelove mozga otvarajući psihička vrata. On zaključuje: “Kristal kontinuirano emitira električne radio valove. S obzirom da mozak radi istu stvar, oni međusobno komuniciraju.” On je uočio da se ciklična događanja u lubanji mogu povezati sa položajima Sunca, mjeseca i planeta na nebu.

Sugestije niza drugih istraživača su također intelektualno izazovne.

Marianne Žeželić tvrdi da lubanja “…stimulira i pojačava psihičke sposobnosti. Kristal služi kao akumulator zemaljskog magnetizma. Fokusirajući se na kristalnu lubanju, oči uspostavljaju harmoničnu relaciju i stimuliraju magnetizam prikupljen u tom području mozga poznatom kao cerebelum.” Na taj način cerebelum postaje rezervoar magnetizma koji utječe na kvalitet magnetnog protoka kroz naše oči. Uspostavlja se nesmetani protok magnetizma između kristalne lubanje i promatraca. Količina energije koja ulazi u mozak se povećava; nadražuju se magnetni polovi mozga koji se nalaze točno iznad očiju. I slijedeća stvar koja se dešava su psihički i parapsiholoski fenomeni.

Ostajući na istom tragu, Tom Bearden, američki ekspert u polju psihotroničkih studija, vjeruje da kristalna lubanja u rukama iskusne osobe, može postati instrument liječenja. Frekvencija kristalne lubanje se može prilagođavati frekvenciji uma i tijela pacijenta… čime se pojačava blagotvorna energija… čiji se utjecaj može prvo uočiti na auri pacijenta. U ovom slučaju kristalna lubanja ima svrhu pojačala i prijenosnika psihičke energije i zemaljskih energetskih sila.

Kada se sumiraju dosada prikupljena znanja o kristalnoj lubanji Maja ne čudi da eksperti kao Frank Dorland tvrde da je “…doslovno nemoguće da se danas, sa našim nivoom tehnologije, duplicira nešto kao kristalna lubanja.”

Ili, kako bi jedan od kristalografičara iz laboratorije Hewlett-Packard-a rekao: ”…ova prokleta stvar jednostavno ne bi trebala da postoji!”

Ali, eto, ona postoji. Usprkos tome što ne možemo objasniti tehnologiju kojom je napravljena. Niti možemo do kraja razlučiti svrhu kojoj je služila.

Jedino što znamo je da su se Maje služile njima. I da su bile savršene.

Akustični inženjering Maja

23 travanj 2006

Najljepši amfiteatar antičke Grčke se nalazi u Epidaurusu (današnji Peloponez, Turska). Izgrađen 330 godine prije n.e. imao je 14.000 sjedišta. Betonske klupe se nalaze na po jedan metar razdaljine. Kada orkestar na bini počne sa muzikom onda se zvuk odbija od betonskih blokova i počinje proizvoditi svoju “muziku”. Periodičnost blokova (svakih jedan metar) proizvodi periodične niske tonove na oko 340 Hz. Riječ je o vrlo kratkim zvukovima koji traju manje od 50 milisekundi. (Izračunavanja prema David Lubman, 136 ASA Meeting, Norfolk, VA, 1998.)

Epidaurus je primjer slučajnog zvučnog eha.

Najveći kulturni centar u svijetu, Lincoln Center u New York-u, je, odmah nakon svog otvaranja 1962, morao da potpuno sruši i izgradi novu glavnu koncertnu dvoranu zbog akustičnih defekata.

Takozvana “Šaptajuca galerija” katedrale St. Paul u Londonu ima neobične akustične efekte; šapat sa jednog kraja Galerije se može jasno čuti na drugom kraju udaljenom 42 metra.

Slično je i sa ovalnom Galerijom u američkom Kongresu u Washington-u. Dok su se političari jedne stranke došaptavali kako glasati dotle bi političari druge stranke načulili uši i doznavali njihove tajne. Naravno, to nije moglo dugo trajati u Kongresu i danas ta prostorija služi samo za izložbu skulptura i slika.

Njemački poet Goethe je arhitekturu nazvao “zamrznutom muzikom”. Periodičnost blokova u gradnji ga je podsjećala na ritam u muzici.

Sada krenimo u prošlost džungli Centralne Amerike i dokazimo da kod Maja nije bilo “slučajnog zvučnog eha” niti da je njihova arhitektura samo “zamrznuta muzika”.


Na Velikom igralištu Maja u Chichen Itza-i, sto osamdeset metara dužine, sedamdeset pet metara širine. Dva paralelna zida deset metara visoka; teren je totalno otvoren prema nebu. Zidovi nemaju zakrivljenja, ne dodiruju se. Šapat na jednom kraju zida se čuje jasno na drugom kraju zida. I preko puta terena, također.



Kameni zid igrališta, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko



Zdrav razum može prihvatiti eho u grčkom poluzatvorenom amfiteatru ili prijenos šapata u britanskoj katedrali. Ali, ako Maje postižu znatno uvećaniji efekat i to na otvorenom, onda je očigledno da tu slučajnosti nema. Teoretski bi se moglo očekivati da teren ima vrlo slabu akustiku, ali u stvarnosti je rezultat upravo suprotan.

Dok stojim naslonjen na zid Igralista, na sredini terena, u visini kamenog prstena, dolazi grupica turista sa meksickim vodicem. Udara dlanom u dlan. Samo jednom. I bez obzira na prisutnost stotine turista i njihovu graju, odjekuje eho pljeska. Cuo sam ga sedam-osam puta. Kazu, kada je potpuni mir i nema ljudi, da se eho cuje 12 puta.

Kada se prvom trećinom XX stoljeća odvijala rekonstrukcija Velikog igrališta, arheolozi su primjetili da je prijenos zvuka postajao sve jači kako se ugrađivalo više originalnih blokova i kako je zid dobijao svoj nekadašnji izgled.

To meni govori barem dvije stvari. Prvo, da je kamen koji su Maje koristili imao posebna “zvučno-provodljiva” svojstva. I, drugo, da je lokacija ovog grada takva (“energetsko potentna točka”) da pojačava zvučnu transmisiju. Na taj način nastaje ovaj zvučni fenomen, odnosno anomalija.

Leopold Stokovski, čuveni dirigent Philadelphia Symphony Orchestra, je ovdje istraživao akustične fenomene 1931. Danima je slušao svoj fonograf i premještao ga na sve moguće točke Igrališta nastojeći otkriti njegovu tajnu. U to je vrijeme Stokovski želio izgraditi dvoranu za koncerte na otvorenom. Međutim, tajnu Chichen Itza-e nije otkrio. (Prema knjizi “Sylvanus G. Morley”, Robert Brunhouse, 1971.)

Važno je pripomenuti da nalazite li se na vrhu piramida u Guatemali i Meksiku, možete postati svjedokom nekoliko interesantnih fenomena.

Prvo, gledano sa nivoa zemlje, visina piramida od 30-40 metara se ne doima toliko impresivno. Međutim, kad se nađete na vrhu piramide ljudi na zemlji postaju mnogo manji nego što bi se očekivalo. Njihovi glasovi kao da mutiraju i gube se u daljini. S druge strane, naši glasovi, na vrhu piramide, odjekuju dolinom. Objašnjenje se krije u hramovima koji se nalaze na vrhu piramide. Udubljenja u kamenim zidovima služe kao pojačivać našeg zvuka koji se onda širi na sve strane. Mi, na vrhu piramide, dobijamo božanska svojstva. Dizajn arhitekata Maja ovdje dolazi do punog izražaja. A da bi se u potpunosti sagledala njihova genijalnost trebalo je biti ovdje prisutan kada je kamen prekrivao ove piramide i svojom glatkoćom jos više uvećavao efekat odbijanja i prijenosa zvučnih valova.

Piramide u Tikalu (Guatemala) su okrenute jedna prema drugoj. Zahvaljujući kamenim rezonatorima osobe koje normalnim glasom govore na vrhu jedne piramide se sasvim jasno čuju na vrhu udaljene druge piramide.

Slijedeći primjer akustičnog inženjeringa Maja je iz karipskog Tuluma. Otvori na kamenom hramu su podešeni tako da kada vjetar dolazi iz određenog smjera sa specifičnom brzinom kreira se pisak sličan onom iz sučeve (nogometni sudac) zviždaljke. Da li je svrha ovog zvižduka bila da signalizira dolazak tornada ili oluja kao što to literatura sugerira? Vjerujem da su originalne građevine mogle proizvoditi zvukove za različite klimatske najave.



Zvižduk iz Tuluma, Quintana Roo, Meksiko



Na Yukatan-u se upotrebljava termin “pjevajuće kamenje” da opise kamen koji pojačava zvuk. Maje su znale koji kamen ima ova svojstva; također, raspored njihovih građevina je pokazivao da su arhitekte Maja planski gradile pojedine sekcije svojih gradova.

Na sredini Igrališta u Copan-u (Honduras) se nalazi kvadratna kamena ploča. Prije početka utkamice sa te ploče bi se kapetani ekipa obraćali vladaru u kraljevskoj loži. Pojačani zvuk bi lako premošćivao udaljenost između vladara i igrača.



Igralište, Copan, Honduras



Slične akustične efekte pokazuje i Igralište u Monte Alban-u, jedno od najvećih u Meksiku. Teren je u udubini; razgovor sa nivoa vrha stepenica se može lako ćuti nalazeći se na sredini terena.

Piramida Kukulkan u Chichen Itza-i ima još jednu impresivnu karakteristiku. Stojite na primjer u podnožju velikih stepenica. Kamene glave serpenta završavaju pred vama. Imitirajte vodiče i posjetioce i zaplješčite. Ovaj put vam se ne uzvraća eho pljeska. Ono što će te ćuti je nalik cvrkutu ptice!

Ptice?!

Tako je. To se potvrđuje da je zvuk svete ptice Maja – quetzal – ostao zauvijek zapisan u piramidi!

Quetzal, prema legendi, simbolično predstavlja “duh Maja”. Kukulkan u svom korijenu (prefiks “k’uk”), na jeziku Maja, označava pticu quetzal. A drugo ime za superiorno biće Kukulkan je Quetzalcoatl (na Nahuatl jeziku, tri tisuće kilometara zapadnije).

Važnost ptice quetzal je prikazana na hijeroglifima Maja. Kukulkan je predstavljen u ljudskom obličju sa velikim quetzal-om iza sebe, koji lebdi kao duh. Nadalje, mnogobrojni su dokazi o upotrebi perja quetzala u spiritualnim ceremonijalima u svim gradovima Maja.

Quetzal je spona između materijalnog i duhovnog svijeta. Piramida Kukulkan kroz cvrkut quetzala premošćuje ove dvije dimenzije. Eho koji čujemo… su spritualni glasovi quetzala, koji nosi poruke Bogova.

Svijet XXI stoljeća ostavlja svoj zvučni zapis na medijima kao što su kompjuterski diskovi. U posljednjih stotina godina tehnologija snimanja tona se mijenjala toliko puta.

Za razliku od nas, Maje su svoj zapis ostavljale u svojim građevinama. Neograničeni smjenama tehnologija i godišnjih doba.

Da bi provjerile ove teze morali bi formirati novu naučnu disciplinu. Nazovimo je akustična arheologija. Iskoristimo postojeće skromne instrumente (sonogram i zvučni kristal). I krenimo sa provjerom hipoteze.

Hipoteza je slijedeća: Maje su u primjeru piramide Kukulkan izgradile stepenice kao akustične grilje svjesno kreirajući eho zvuka svete ptice Maja, quetzala (lat. pharomachrus mocinno).

Snimljen je cvrkut ptice quetzal; također, zapisan je zvuk i sonogram “cvrkuta” koji se stvara na stepenicama. Usporedi se kvalitet zvuka, frekvencija, dužina i harmonijska struktura. Rezultati akustičara David Lubman-a iz Westminster-a (California) iz 1998: postoji savršena sličnost!

Frekvencija zvuka ptice quetzal se kreće između 900 – 1300 Hz. Prosječna širina stepenica je 26.2 cm i ona daje maksimalnu frekvenciju “cvrkuta” stepenica od 1310 Hz. Prosječna visina stepenice je 26.4 cm što daje dužinu hipotenuze od 37.3 cm i minimalnu frekvenciju “cvrkuta” stepenica od 922 Hz.

Drugim riječima, dizajn stepenica, korišteni materijal i sama njihova izgradnja su bili usmjereni na maksimalno imitiranje zvuka koji proizvodi quetzal.

U dizajnu stepenica se uočava nešto čudno. Stepenice su dosta uske što su arheolozi objašnjavali tijelom Maja koje je proporcionalno manje od našeg. Međutim, svaka stepenica je istovremeno viša nego što bi se to očekivalo za niske rastom Maje.



Stepenice piramide Kukulkan, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko



E tu bi trebala uskočiti (još neformirana) akustična arheologija. Širina i visina stepenica je pažljivo birana da bi proizvela željeni ton. Maje su dimenzije stepenica koristile kao parametre kojom bi dobili željenu intonaciju!

Stepenice na različitim piramidama Maja imaju drugačije dimenzije. Znači li to da su one svirale neku drugu muziku?

Nema sumnje da je upravo to odgovor.

Da li stepenice piramide Kukulkan u sebi sadrže tisuću i pol godina star zvučni zapis?

Da.

Ironija je da su arheolozi do sada ignorirali zvuk u svojim istraživanjima drevnih civilizacija. A svaki put kada bi silazili niz stepenice piramida otvarali bi drevni audio zapis.

Teoretski gledano potrebne su barem dvije stepenice da bi proizvele raspoznatljiv zvuk. Sa većim brojem stepenica, raste i doživljaj tonova. Sa desetak stepenica, stvara se ton od jedne do dvije stotinke sekunde. Ako je riječ o zatvorenom prostoru onda eho drugih struktura može prikriti ton stepenica. Uglavnom, da bi se proizveo i održavao zvuk, idealno bi bilo da se ima dugački niz stepenica i da je na otvorenom. Upravo su Maje bile svjesne tih zahtjeva.

Piramida Kukulkan na svakoj svojoj strani ima niz od 91 široku kamenu stepenicu. Dva niza stepenica su u potpunosti rekonstruirana i cvrkut se može jasno ćuti. Ali, isti ton, nešto slabijeg intenziteta, se može ćuti i sa druga dva niza, još uvijek nerekonstruisanih stepenica. I to sve bez nekadašnjeg fino poliranog kamena koji se nalazio na površini stepenica.

Zbog dužine stepenica, eho traje oko 100 milisekundi (1/10 sekunde). Cvrkut quetzala je nešto duži, oko 200 milisekundi.

Zbog visine piramide, dešava se još jedan fenomen. Cvrkut se spušta sa vrha piramide prema dnu u frekvenciji, produžujući trajanje cvrkuta. Ovako nešto ne postoji ni na jednoj drugoj građevini u svijetu.

Objašnjenje je slijedeće: eho prvo dolazi od nižih stepenica prema slušaocu koji je na dnu stepenica. Eho sa viših stepenica kasni. Vrijeme između eha sa nižih stepenica i onih sa viših se povećava što se više udaljavamo prema višim stepenicama. Na taj način se kreiraju: (1) dojam da se cvrkut kreće, (2) produženi ton cvrkuta i (3) niz frekvencija cvrkuta sa viših stepenica.

Piramida Kukulkan je sjajan primjer matematičkih simulacija koje su utkane u graditeljsku umiješnost Maja.

Akustični eksperimenti u gradu Palenque su posebno interesantni. Dosada iskopani i rekonstruisani dijelovi grada pokazuju neobične zvučne mogućnosti. Ako proizvedemo lagani zvižduk on se prenosi između piramida i hramova, pojačava se i kao zmija provlaći sa jednog kraja na drugi kraj Grada.

Raspored kamenih građevina Maja utjeće na pojačavanje zvuka na dva nivoa: horizontalnom- između pojedinih piramida i vertikalnom - slanje zvuka iz grada kao cjeline prema džungli, odnosno drugim naseljima Maja. (Slika: Akustika Maja – Palenque kao zvučni odašiljač)

Time dolazimo do nove teze: da li je čitav grad služio kao zvučni odašiljač?

Kakvu li su simfoniju proizvodili gradovi Maja, načičkani jedni do drugih?

Gdje su bile granice prijema tih zvučnih poruka? Da li je Planeta bila limit? Ili Sunčev sistem?

Ili je taj tanani zvučni signal, specifične frekvencije, neumorno prodirao još dublje, prema srcu Galaksije?



Palenque kao zvučni odašiljač, Chiapas, Meksiko

Svemirska Igra Maja

22 travanj 2006

Tokom svog postojanja Organizacija ujedinjenih naroda je donijela samo jednu jednoglasnu odluku na svojoj Generalnoj skupštini: onu o ne-vođenju ratova tokom trajanja Olimpijskih igara 2004.

I mada sami sportaši i javnost ne znaju za ovu odluku koja ima pravnu moć zakona, ona nas podsjeća na univerzalnost sličnih običaja iz vremena antičke Grčke. U Olimpiji je 776 godine prije n.e. održano atletsko takmičenje (trka na 200 metara) u čast boga Zeusa. Nakon početnog uspjeha i interesa, dodana su natjecanja u boksu, hrvanju, skoku u dalj, trčanju na duge staze i utrka kočija i time je započela era Olimpijskih igara kada su svi grčki gradovi-države obustavljali ratove. Sport se digao na nivo univerzalnog i to je trajalo gotovo 1200 godina. Rimski imperator Teodosije Prvi je ukinuo igre 394. godine. Trebao je proći mračni Srednji vijek da bi se koncem XIX stoljeća formirali novi sportovi: košarka (1891.), nogomet (1885.), bejzbol (1845.) i drugi.

Za razliku od Starog svijeta (Europa), sportska nadmetanja su započela u Srednjoj Americi znatno ranije i trajala su neprekinuto četiri tisuće godina!

Arheološki ostaci šest stotina (600!) kamenih igrališta na današnjim prostorima Meksika, Belizea, Guatemale, Hondurasa i Salvadora predmet su raznih kontraverzi među arheolozima i povijesničara.


U gradu Maja Cuello, u sjevernom Belizeu, pronađeni su drveni ostaci posuda prilikom skorašnjih istraživanja. Podvrgnuti su metodi C 14 i ustanovljeno je da su stari oko 4700 godina.

Još uvijek je na snazi teorija koja govori o civilizaciji Olmeka kao “majci kultura” svih ostalih naroda u Srednjoj Americi. Otkriće iz Cuello-a je zakompliciralo stvar: najednom su Maje postale starije za oko tisuću godina od Olmeka. Ranije tvrdnje da su Maje svoje hijeroglifsko pismo i astronomsko znanje nadogradili na ostavštinu Olmeka je palo u vodu.

Arheolog Norman Hammond koji je otkrio rečene predmete piše: “Jedna sezona rada u Cuello-u je pomaknula povijest Maja za tisuću godina. Civilizacija Olmeka je brisana kao izvor za kulturu Maja. Otvorena je mogućnost da su Maje zapravo odigrale ulogu u pojavi Olmeka.” (Demetrio Sodi, “The Great Cultures of Mesoamerica”, 1983.)

Moja teza je da su se Maje pojavile na povijesnoj sceni još ranije, prije 5200 godina. U sačuvanim dokumentima, stelama i hijeroglifima Maja spominje se godina 3188 prije n.e. kao prva godina novog ciklusa od 5200 godina koji završava 2012. godine. Maje, svemirski putnici, su se zasigurno našli na našoj Planeti na početku ciklusa.

Još jedan arheološki nalaz mi je privukao pažnju. Na krajnjem jugu Meksika, u mjestu Paso de la Amada, otkriveno je kameno igralište. John Clark, antropolog sa Brigham Young University, je radio na otkopavanju ruina još od 1985. Nakon nekoliko godina iskopavanja, na svoje iznenađenje, potvrdio je da je pronađeno najstarije igralište u svijetu Maja.

“Trebalo nam je dosta da shvatimo da je to igralište – to je bila zadnja stvar koji bi očekivali ovdje, jer je toliko arheološki staro, a struktura je istovremeno tako velika”, govori John Clark.

Do tada se za najstarije igralište smatralo ono iz centralnog Chiapas-a staro 2800 godina. Igralište u Paso de la Armada je staro 3600 godina. Dugačko je 80 metara. Pretpostavlja se da je u to vrijeme postojala mreža sličnih igrališta.

Tipično igraište Maja je u obliku rimskog broja jedan (“I”). Dva paralelna kamena zida sa nagibnim zidovima uokviruju teren. Nekoliko metara visoko, pri vrhu zidova, nalaze se jedan do tri kružna diska ili prstena. Različiti gradovi su imali različit broj diskova, odnosno prstenova. Za igru se koristila gumena lopta. Njena veličina je varirala. Pronađene su 50 cm velike, ali i veličine narandže. Piktoglifi i murali Maja potvrđuju ovu činjenicu; na primjer, disk iz Chinkultic-a (Chiapas) prikazuje igrača sa loptom veličine košarkaske lopte. Proporcionalno, slične su dimenzije lopte na vazi pronađenoj u gradu Maja Hixwits-u. Iz kasnog klasičnog perioda pronađene su lopte u Chichen Itza-i sa ljudskom lubanjom unutra.



Igralište, Monte Alban, Oaxaca, Meksiko



Veličina igrališta se određivala prema zemaljskoj moći i svemirskoj važnosti grada. Većina od nekoliko desetina gradova o kojima sam pisao imaju uglavnom manja igrališta: zidovi su dugački dvadesetak metara i više, a teren je širok od pet metara pa naviše. Veći gradovi imali su po nekoliko igrališta (Coba ih je imala osam). Najveće igralište je u Chichen Itza-i i dvostruko je veće od prosječnog nogometnog stadiona: dugačko je 180 metara, a široko 75 metara!



Igralište, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko



Broj igrača je ovisio o veličini terena: od dva u svakom timu na manjim, do dvanaest igrača po timu na većim igralištima.

Zidovi su bili glatki tako da se lopta mogla odbijati i vraćati nazad igračima. Pošto je lopta bila ispunjena gumom, njena težina je prelazila 1 kg. Stoga su igrači nosili štitnike na rukama i nogama.

Na slikama i tekstovima se ne vidi da igrači dodiruju loptu rukama. To je razlog vjerovanju da ju je bilo zabranjeno udarati dlanovima ili stopalima. Štitnici su na laktovima, bedrima i oko trbuha.

Položaj kamenih prstenova ili diskova sugerira da je cilj igre bio probaciti loptu kroz prsten ili pogoditi disk.

Simulacija igre u naše vrijeme pokazuje da je to izuzetno težak zadatak. Ne bi čudilo da su drevni igrači provodili čitav dan u pokušajima da postignu pogodak.

Bereljefi na stadionu Chichen Itza-e prikazuju dva tima sa po sedam igrača. Kapetan jednog tima drži žrtvovanu glavu drugog tima u svojim rukama. To je ponukalo istraživače da utvrde da su sve utakmice Maja završavale žrtvovanjem. Prvo se pretpostavljalo da je žrtva pripadala timu gubitniku. U novije vrijeme je raširena verzija da je kapetan boljeg tima “zaslužio” da bude žrtvovan, jer će biti ponovno rođen na višem duhovnom nivou. Treća verzija spominje mogućnost da je žrtva u stvari samo simulacija.

Pošto je lopta uvijek prikazivana u zraku smatra se da nije bilo dozvoljeno da padne na zemlju.



Igralište, Copan, Honduras



Nažalost, pisana pravila nisu sačuvana. Usmenih predanja nema, jer je igra u izvornom obliku nestala sa Majama. Španjolci se nisu trudili da približe opisu vrlo sličnu igru koju su igrali Azteci u XVI stoljeću. Zbog svega ovoga, sve što je dosada rečeno spada u domen špekulacija.

I tim putem će mo nastaviti do kraja ovog teksta.

Knjiga Kreacije “Popul Vuh” spominje legendu o dva mladića koje bogovi podzemnog svijeta izazivaju na dvoboj. Mladići gube utakmicu i bivaju pogubljeni. Glava jednog završava u rukama boginje Lady Blood koja ubrzo rađa dva blizanca. Kada su odrasli oni pobjeđuju bogove u uzvratnom meču.

Ova se legenda nije mogla potvrditi ni na jednom od zidova igrališta, ali je doprinjela njenom krvavom predznaku.



Igralište, Coba, Yucatan, Meksiko



Međutim, simbolika same igre ima drugačiji, svemirski karakter.

Lopta je mogla da predstavlja Sunce i Mjesec, a igralište planetu Zemlju. Lopta je uvijek u zraku, isto kao što su Sunce i Mjesec uvijek na nebu.

Takmičenje između dva tima može simbolično predstavljati borbu između života i smrti tokom Treće kreacije (prema Majama zadnjih pet tisuća godina je vrijeme četvrte kreacije).

Igra može simbolizirati i plodnost zemlje. Teren je zemlja, lopta je sjeme, a niz zidove sjemenje pada u zemlju.

Većina igrališta je pravilno orijentirana prema stranama svijeta. Strane zidova su okrenute istoku i zapadu. To implicira da gumena lopta koja se odbija od istoka i zapada zapravo predstavlja izlazeće i zalazeće Sunce.

Spominjali smo vladara Yaxchilan-a, Bird Jaguar-a Četvrtog. On je prikazan ne jednom od bareljefa obučen kao igrač koji se “poigrava” sa svojim zarobljenim protivnikom da bi ga ponudio Suncu na žrtvu.



Igralište, Yaxchilan, Chiapas, Meksiko



Igrači su uvijek prikazivani bogato obučeni, ukrašeni nakitom i sa (zaštitnim, svemirskim?) kacigama što je pokazivalo njihvo status i socijalni značaj same igre.

Kameni prstenovi su uvijek ispisani hijeroglifskim tekstovima i spiritualnim imidžima. Pretpostavlja se da bi prolazak lopte kroz obruč simbolizirao prolazak kroz vrata drugog svijeta (dimenzije).



Prsten na igralištu Uxmal-a, Yucatan,Meksiko



U nekim slučajevima prstenovi su sami dio kamenih statua koje prikazuju glavu serpenta; drugim riječima prstenovi imaju uloga očiju za božanstva koji također promatraju utakmice.

I, na koncu, riječ Maja “hom” znači “pukotina”, ali i “igralište”. Ako se zidovi, koji se spuštaju pod kutom prema terenu, mogu smatrati pukotinom na “Planini stvaranja” (o kojoj govori Popul Vuh), onda je igralište simbolom samog akta stvaranja. U tom slučaju ovo igralište, odnosno pukotina, zbilja omogućava ulazak njenim sudionicima u drugu dimenziju.

Iz te dimenzije možemo prisustvovati momentu prelaska iz Treče kreacije u Četvrtu.

…U momentu kada su se Maje pojavile na licu naše Planete. I sa igralištem donijele simboliku početka novog ciklusa…

Ek Balam, Dzitnup, Coba, Tulum, Xcaret, Isla Mujeres ...

21 travanj 2006

Valladolid nema nijednog objekta iz doba Maja. Nekada je ovdje bio njihov grad Zaci. Danas se brojne crkve, palače i kuće u pastelnim bojama kočopere na temeljima piramida Maja.


Drevni grad Maja Ek Balam (“crni jaguar”). Prva misterija je kako je ovako značajan grad gotovo potpuno nepoznat javnosti.



Pogled na grad Ek-Balam, Yucatan, Meksiko



U knjizi biskupa Diego De Lande iz 1571. godine (on nije za života objavio ovaj rukopis nazvan “Izvještaj o događanjima na Yukatan-u”), ne nalazim nikakvu referencu u vezi Ek Balam-a. Ali zato, osam godina kasnije, 1579., španjolski konkvistador “komandir” Juan Gutierez Picon bilježi u svom “Izvještaju o Ek Balam-u” da mu je kapetan Francisco de Montejo (zapovjednik konkvistadora) poklonio grad Ek Balam. U to vrijeme Ek Balam je bio glavni grad provincije Tiquibalon sa gradom i pet okolnih sela. Poklon je uslijedio kao zasluga što je komandir Picon bio jedan od osvajača Yukatan-a.

Neki drugi španjolski izvori, pak, govore da je Ek Balam bio na čelu velikog imperija zvanog Talol.

Enormne dimenzije ovog Grada su ono što ga izdvaja od drugih kao i činjenica da je centralni dio bio okružen sa dva zida. (To je karakteristika za još samo dva grada Maja, Mayapan i Tulum.) Na desetak kvadratnih kilometara tek je renovirano nekoliko objekata.

Većina sačuvanih piramida je iz klasičnog perioda (600. - 900. godine), ali za nekoliko manjih hramova je utvrđeno da datiraju još iz 100. godine p.n.e. Nema sumnje da je grad bio veliki i bogat, da bi potonuo u tišinu i mrak u desetom stoljeću. Nakon doba komandira Picon-a (1579.) trebalo je proći 300 godina da Desire Charnay (1886.) započne raščišćavanje Ek Balam-a. I ponovo ništa stotinu godina sve do 1987. kada započinje ozbiljan rad na rekonstrukciji.

Na samom ulazu u Grad nalaze ee Vrata od kojih je polazio bijeli put – sacbe. Na tabli piše: “Ova sekcija sacbe puta je široka deset metara (!) Putevi su bili simboli važnosti gradova sa više ekonomske i političke moći…”

Naravno, ovu konstrukciju “ekonomske i političke moći” prihvatimo samo uslovno, jer sam ranije objasnio svoje viđenje bijelih puteva kao svemirskih putanja. Međutim, imati deset metara širok kameni put (otprilike kao auto put sa četiri trake) je zavidno. Dodamo li tome činjenicu da je u grad vodilo čak pet puteva (dva prema južnom ulazu) je impresivno.

Na deset metara širokom putu (pokoji kamen tek izroni sa strane podsjećajući na dane Maja) te vodi prema piramidama. Igralište je renovirano; Ovalna palača djelomično. Onda izroni Akropolis kao jedna od najviših sačuvanih građevina Maja na Yukatan-u. Riječ je o vrlo širokoj piramidi na kojoj počiva nekoliko hramova koji nisu međusobno povezani.



Pogled na uklesane figure, Yucatan, Meksiko



Kamena grdosija; strane su joj oko 150 metara, visina 35 metara. Renovirani hramovi donose još jednu novinu za mene. Među uklesanim figurama su i likovi sa krilima. Anđeli, leteća bića?

X-Keken je jezerce tridesetak metara ispod nivoa zemlje. Bistra, plava voda. Otvor na kamenom svodu donosi sunčevu svijetlost.



Jezerce X-Keken, Yucatan, Meksiko



Pećina Dzitnup, riječ je o jednoj velikoj odaji koja je očito mogla poslužiti kao dobro sklonište od nepogoda i za željene spiritualne obrede.

Duhovni svijet Maja je sadržavao šamanizam, sakralnu geometriju i telepatske sposobnosti da se ostvari kontakt sa centrom naše Galaksije.

Galaktički centar je Majama bio Izvor kreacije (Bog). Njihovi hijeroglifi pokazuju da, kada kreativni Izvor (“majka”) dođe u kontakt sa Suncem (“otac”), onda se uštrcava život u naš Sunčev sistem i na samu planetu Zemlju.

Maje su vjerovale da su život i smrt dijelovi velikog ciklusa… koji se kreće… sa putanjom Sunca… kroz našu Galaksiju.

Tokom ključnih godišnjih doba, prema galaktičkom rasporedu, Sunce se poravna sa nebeskim konstelacijama, zvijezdama i svemirskim anomalijama. Ti događaji imaju ključno značenje za rast i progres čitavog Sunčevog sistema; oni utječu na život na Zemlji, od poljoprivrede do spiritualnih stanja.

Svemir je stoga igrao najvažniju ulogu u misterijama Maja. Ove svemirske drame su zapisane u njihovim hijeroglifima i monumentalnim strukturama Srednje i Južne Amerike.

Ono što mi danas nazivamo arheološkim parkovima ili gradovima Maja su nekada bili energetski centri. Putevi između piramida i hramova su izgrađeni kao putanje kojima se mogao imitirati put između zvijezda. Istovremeno, ove putanje su pratile podzemne energetske tokove. Stoga je kretanje po njima rezultiralo buđenjem svemirske svijesti i šamanskih iskustava. Oni bi omogućavali iniciranim bićima da se izdignu iz granica između prostora i vremena i da… upadaju u alternativne dimenzije.

Da li ovim sugeriram da su Maje završile u alternativnoj dimenziji kada su tajanstveno nestali u X stoljeću?

Da.

Ako je to bio slučaj prije tisuću godina, da li je moguće da se i danas nešto slično dogodi? (Naravno, bilo bi zgodno poslati sve političke elite u drugu dimenziju i osloboditi se njihovih manipulacija. Ili, da svi mi odemo i ostavimo ih bez “političke baze”.)

Da li bi upotreba specifičnih geometrijskih i numeričkih dizajna u gradovima Maja mogla da aktivira šamanske moći i svemirske događaje… koji bi probudili našu svemirsku svijest?

Zašto ne?

Nisu svi centri Maja dizajnirani sa istim ciljem. Zapravo, svaki njihov Grad nosi tajnu poruku koja je šifrirana u geometriji Grada… u hijeroglifima na hramovima i piramidama… u stelama i kamenim obeliscima koje su dizali svake pete i dvadesete godine.

Sjetimo se Biblijskog koda koji na površini Starog testamenta nudi priče o povijesnim plemenima… a u sebi krije kod koji opisuje kompletnu povijest naše civilizacije i svake osobe.

Složenost i višeznačnost hijeroglifa i piktoglifa Maja je neosporna. Ali, njihove tajne poruke su još daleko od našeg shvaćanja.

Coba (“Coh-bah”, u prijevodu “vode uskomešane vjetrom”) je povezana sa manjim centrima u svojoj okolini sa četrdeset i pet (45!) bijelih puteva. Putevi se pružaju pravocrtno i nema sumnje da prate energetske i svemirske linije. Na primjer, ono što arheolozi danas nazivaju Sacbe broj 1, ide od Cobe čitavih 100 km do grada Yahuna, u blizini Chichen Itza-e.

Ovo je Grad koji se pruža na najvećoj površini u Svijetu Maja; na sedamdeset i pet kvadratnih kilometara (!).

Prvo se dolazi na igralište koje je rekonstruirano; slijedi kružna građevina koju su arheolozi prozvali “Crkva” i koja ima niz astronomskih funkcija. Nakon još nekoliko “oltara” i hramova polako dolazi se do: Velike Piramide.



Velika piramida, Coba, Yucatan, Meksiko



Na samoj čistini sa nalazi najviša sačuvana piramida Yukatana. Stepenice su široke i izgrađene od većih kamenih blokova na prilaznim platformama. Kako se približava vrh postaju uže i strmije.

Piramida nije građena u stilu ostalih građevina na Yukatan-u. Radije, ona pripada dizajnu piramida iz Petena (Guatemala). Jedino se na vrhu nalazi hram koji je tipičan za ovo podneblje. To mi govori o nekoliko perioda ovog grada: pretklasičnom i klasičnom (600. – 900. godine).

Literatura govori o 55.000 stanovnika. A ovu piramidu, 42 metra visoku, indijanci su prozvali Nohoch Mul (“velika kamena gomila”).

Legende Maja i Priče o Kreaciji govore: “…mogućnost da se vidi na velike udaljenosti daje moć koja onda dijeli bogove od smrtnika… svećenici Maja i njihovo plemstvo su dobijali božanske atribute podižući se iznad vrhova šuma…”

Vjetar mi je napunio pluca i sad sam spreman za spustanje medju “smrtnike”. Oni na cistini su mi izgledali nestvarno maleni.

Na dnu se na jednoj uspravljenoj steli može vidjeti zapisani hijeroglifski datum Maja: 30. studeni 780.

Macanxoc hramovi su smješteni između dva jezera te su neraščišćeni, ali nekoliko stela je impresivno. Na jednoj od njih je prikazana kraljica (vladar Cobe 653-672) što je vrlo rijedak slučaj u umjetnosti Maja da se ženi posvećuje ovakva pažnja.



Stela, Yucatan, Meksiko



Druga uspravljena stela donosi još važniji datum: 3188. godina prije naše ere! I eto nam dokaza o ciklusima Maja od 5.200 godina (kraj ciklusa je naravno 23.prosinac 2012.) Prisjetimo se, Maje tvrde da se vrijeme sastoji od ciklusa unutar ciklusa i da se događaji ponavljaju na istim vremenskim točkama.

Sretan sam što Španjolski konkvistadori nisu otkrili i uništili ovaj centar Maja jer bi se izgubilo mnogo svjedočanstva kojeg se može naći kroz naprednu tehnologiju gradnje i nebeskog planiranja Grada, koji je ponovno bio otkriven tek 1890., da bi ozbiljniji radovi na rekonstrukciji počeli tek početkom 1970-ih.

Ovaj dio Yukatan-a je beskrajna ravnica; nigdje brežuljaka. A Maje su odavdje izgradili 45 savršeno ravnih puteva u raznim pravcima. I to kroz džunglu. Kojim instrumentima su određivali pravac? Da li su se penjali na krošnje drveća i dobacivali radnicima kako da grade auto put? Ili su imali letjelice sa kojih su laserskom preciznošću markirali pravac na koji će doći bijeli kamen?

Karipsko more je zapljuskivalo lučke gradove Maja: Tulum, Chetumal, Xelha, Xcaret, El Rev, centre na otocima Cozumel i Isla Mujeres…

Tulum je najveći od gradova Maja podignutih na moru. Nalazi se na južnom kraju modernog auto puta Cancun-Tulum (129 km) i meksičkog turističkog raja. Kameni stup sa uklesanim datumom od 564. godine svrstava i ovaj Grad u klasični period Maja. U kasnijoj fazi je podignut zid s pet vratiju po kome je ovaj grad i dobio ime (“tulum” – zid). Najveća građevina je u obliku tvrđave (“El Castillo”) i sadržava figure i maske božanstava koji simboliziraju planetu Veneru i zalazak Sunca.



El Castillo, Tulum, Quintana Roo, Meksiko



Ovaj grad je bio naseljen i nakon odlaska Maja u desetom stoljeću. Indijancima je ovo bio centar od XIV do XVI stoljeća. Grad je još uvijek bio aktivan kada je stigla prva španjolska ekspedicija 1518. na čelu sa Juan Diaz de Grijalva-om. Tristopedeset godina kasnije (1871.) Tulum je bio utočište “kraljici Tulum-a” Maris Uricab koja je predvodila kult “Križ koji govori”.

Otočić Isla Mujeres je krajnja sjevernoistočna točka Meksika. Literatura upozorava da su one posvećene boginji Maja Ixcel, supruzi Kreatora Itzamna-e. Ona je, prema legendi, boginja mora, Mjeseca, rođenja, medicine, tkanja… “Gospođa duga”, zvali su je.



Zidine Ixchel, Isla Mujeres, Quintana Roo, Meksiko

Briljantna Chichen Itza

20 travanj 2006

Chi (“usta”), chen (“izvor”), Itza (“pleme Itza”) nije najveći ni najimpresivniji grad Maja. Ali je, zbog velikog priliva turista, najpoznatiji. Od nekoliko stotina objekata na petnaestak kvadratnih kilometara, renovirano je njih tridesetak. Grad je podijeljen na tri jasno odvojena dijela: Stari Chichen (435. godina), Klasični period 600-900 godine i utjecaj Tolteka nakon XI stoljeća.

Maje napuštaju Grad prije 925. godine. Nakon pauze od stotinjak godina ponovo je naseljen i postaje centrom indijanaca čitavog Yukatan-a. Porazom 1194. ponovo je napušten.

Astronomski, arhitektonski i artistički gledano Chichen Itza je jedan od najinteresantijih gradova Maja. Stoga ne čudi njen status svetog grada tokom klasičnog perioda.


Prva građevina na koju se izbije na širokom platou je ujedno i najpoznatija: piramida El Castillo (dvorac) ili Kukulkan-ova piramida. S razlogom se ova skladna piramida nalazi na mnogobrojnim turističkim prospektima.

Na četvrtastoj osnovi se skrasio savršeno simetrični dizajn koji u sebi sadrži elemente sofisticiranog kalendara Maja. Svaka od četiri strane piramide ima 91 stepenicu; ukupno 364 stepenice plus platforma na vrhu simboliziraju broj dana po sunčevom kalendaru. Dodatna stepenica ispod piramide označava put u podzemni svijet.



Piramida Kukulkan, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko



Svaka strana piramide ima 18 terasa – po devet sa svake strane stepenica (“devet Gospodara vremena”) – 18 je broj mjeseci za jednu godinu po kalendaru Maja. Ukupno su 52 panela na piramidi i to odgovara broju godina jednog kalendarskog ciklusa Maja. (Ovaj ciklus od 52 godine je usko povezan sa zvjezdanim sistemom Plejada.)

Svakako najpoznatiji fenomen vezan za Piramidu se dešava dva puta godišnje: na proljetnu i jesenju ravnodnevnicu (oko 21.03. i 21.09.) Sa početkom zalaska sunca na sjevernim stepenicama se stvara sjena ispod terasa koja u kombinaciji sa sedam svjetolosnih trokuta nalikuje tijelu zmije. Na dnu stepenica je isklesana glava serpenta tako da je iluzija kompletna. U proljeće se serpent spušta prema zemlji; u jesen se penje prema nebu.

Ovaj briljantni inženjerijski poduhvat Maja privuče oko 25.000 posjetilaca tokom dva godišnja ekvinocija.

Međutim, glave serpenta na dnu stepenica postoje na još nekoliko piramida. Pošto nisu obnovljene njihova uloga nije poznata; možda vremenom otkrijemo koje astronomske pojave su oni predstavljali.



Glava serpenta, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko



Serpent je naravno simbol znanja, superiorno božansko lice Kukulkan koji je došao u Chichen Itza-u u desetom stoljeću nakon napuštanja Tule (sjeverno od Meksiko City-ja). U Tragovima Atlantide sam pisao o vladavini Quetzalcoatl-a (odnosno Kukulkana) koji je napustio svoj glavni grad Tulu i odletio na “zmiji” prema istoku, Yukatan-u. Prije Tule, pernata zmija Quetzalcoatl je svoj pečat ostavila u gradnji najimpresivnijeg grada obje Amerike – Teotihuacan-a.

Sada dolazimo do nove, još neriješene, zagonetke. Imamo impresivan grad Maja (Chichen Itza) i tri tisuće kilometara zapadno glavni grad Tolteka (Tula). Prostor između njih (srednji i istočni Mekisko) nema nista zajedničko, prema povijesničarima i arheolozima. I onda, sasvim neočekivano, arhitektura dva grada se poklapa kao da su međusobno udaljeni 30 kilometara, a ne tri tisuće.

Objašnjenje povijesničara: (1) Tolteci su organizirali vojni pohod od 3000 kilometara zaobilazeći stotine drugih gradova, vojno su porazili Chichen Itza-u i tu ostavili svoj građevinski i spiritualni pečat (?); (2) Grupica Maja je otišla na putovanje od 3000 km. i onda su, oduševljeni arhitekturom Tule, u povratku dodali simboliku Kukulkana na svoje građevine (?)

Oba objašnjenja su klimava i stoga neprihvatljiva.

Rješenje je u trećem, “nemogućem” za znanu nauku. Samo slijedimo legendu koja kaže da je Kukulkan bio superiorno biće koje je, koristeći tehnologiju zračnih letjelica, sletio u Chichen Itza-u i tu (i samo tu) obnovio svoju vladavinu.

Ovdje misterije ne prestaju.

Unutar piramide Kukulkana je sistem hodnika koji dovode do ranije izgrađenih hramova. U jednoj od prostorija je statua jaguara. Tijelo je od crvenog kamena. Oči su mu od zelenog žada (nefrita). Problem otvara porijeklo ovog poludragog kamena. Naime, u Meksiku ne postoje nalazišta nefrita. Najbliža su… u Kini (?!)

Znana povijest ne priznaje postojanje kontakata između Kine i Meksika prije par tisuća godina. Ali, nesumnjivo da je postojala komunikacija ovih kontinenata mnogo dublje u prošlosti.

Južno od piramide Kukulkana je još jedan testament astronomskih dostignuća Maja: kružni toranj Caracol (“zmija”). Impresivne platforme i terase na kojima počiva toranj su pažljivo izgrađene prikazujući važne nebeske događaje. Spiralne stepenice zmijolikim prolazom vode do vrha tornja.



Zvjezdarnica Caracol, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko



Nema nikakve sumnje da je ova građevina služila kao astronomska zvjezdarnica Majama. Četvoro ulaznih vrata se savršeno podudaraju sa stranama svijeta. Gornji horizontalni otvori se poklapaju sa nizom svemirskih događaja: najsjevernim i najjužnijim položajem zvijezdanog sistema Plejade (Tzab), putanjom Sunca za vrijeme proljetne i jesenje ravnodnevnice, najsjevernijom i najjužnijom putanjom planete Venere (Čak), položajem zvijezda Sjevernjače (Zamaan Ek), Škorpiona (Zinaan Ek), Blizanaca i drugih!

Istočno od piramide Kukulkan je Hram Ratnika i Grupa od Tisuću Stupova. S prednje strane Hrama Ratnika su redovi impresivnih kamenih stupova sa uklesanim likovima ratnika. Ovaj hram je identičan onom koji se nalazi u tri tisuće kilometara udaljenoj Tuli. Sačuvane platforme i krovna struktura simboliziraju planetu Veneru (ili što bi znana literatura rekla “boga kiše Čaka”), pernatu zmiju (Kukulkan) i mitske životinje, među kojima je većina sa naše planete.



“Hram ratnika”, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko



Sa zadnje strane Hrama Ratnika nalazi se kamena platforma koja počiva na devetnaest stupova. U stupovima su uklesani likovi nazvani “Atlantiđani”. Nema nijednog identičnog lica; svi su drugačije obučeni i predstavljaju različite rase. Već sam spominjao ovu misteriju kako su Maje znale za sve Zemaljske rase u doba za koje naši znanstvenici tvrde da nije bilo putovanja po planetarnim oceanima.

Do Hrama je Grupa od Tisuću Stupova. Riječ je o kamenim kružnim stupovima isklesanim u istom stilu kao i oni u Tuli. Bareljefi su izblijedili, vrijeme ih je pojelo, kamen je popucao. Ovi stupovi su bili nosači za krovnu konstrukciju velebnog hrama o čijoj svrsi možemo samo nagađati (rezidencija za vladajuću elitu?). Ovaj geometrijski labirint ima doduše nešto manje od tisuću stupova, ali je i takav dovoljno impresivan.



Grupa tisuću stupova, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko



Piramida Kukulkan je u centru Grada. Oko nje u širokom krugu nalaze sa kamene strukture koja svjedoče o prohujaloj civilizaciji:

- Platforma Venere sa figurama pernatog serpenta (Kukulkana); ovaj put ljudska glava se nalazi u ustima (slično kao glave koje se nalaze u ustima Čaka koje se mogu vidjeti u gradovima na ruti Puuc);
- Platforma Orla i Jaguara sa uklesanim životinjama koje u kandžama drže ljudsko srce (?)
- Hram Lobanja (Tzomapantli); u pocrnjelom kamenu se jasno prepoznaju lubanje od kojih, ponovo, nijedna nije ista. Arheolozi pretpostavljaju da je artista želio prikazati aktove žrtvovanja. Ova ideja je, po meni, površna i ne dotice suštinu autorove ideje;
- Grobnica Svećenika je piramidalna građevina sa hramom na vrhu; ova impresivna građevina koja još nije rekonstruirana je sigurno imala puno širu funkciju od obične grobnice. Velika glava serpenta u njenom podnožju to nagoviještava;
- Cenote (sveti izvori vode); dva su pristupačna od nekoliko desetine koje su svojevremeno koristile Maje. Američki National Geographic Society je sponzorirao istraživanja dna ovih izvora. Nakon što je desetak metara debeo talog mulja izvađen pronađene su kosti, idoli, nakit, nefrit i drugi artefakti;
- Kuća Falusa je dobila svoje ime po skulpturama; rašireno je mišljenje da veći broj kamenih statua falusa širom Yukatan-a predstavljaju nekada postojeći kult;
- Hram Jaguara se nalazi na oba kraja Velikog Igrališta. Naime, zapadno od piramide Kukulkan je smješteno najveće igralište u svijetu Maja divovskih dimenzija: 180 x 75 metara. Hram na sjevernom kraju (Slika dolje – Hram Jaguara) pri vrhu ima niz širokih stepenica koji se uljevaju u dvije kolosalne statue serpenta koje služe kao potporni stupovi krovnoj konstrukciji. Jedva su vidljivi ostaci nekada bogato ukrašenih murala i statua.



Hram jaguara, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko



Ono što još više zaintrigira su neobjašnjeni zvučni efekti. Šapat na jednom kraju igrališta jasno se čuje na drugom, skoro 200 metara udaljenom. Pljesak na sredini Igrališta ili ispred piramide Kukulkan prati eho.

Majstorstvo Maja.

Nekoliko kilometara istočno od Chichen Itza-e “Cenote Saga, Aqua Azul”.



Sveti podzemni izvor “Cenote Saga” (Aqua Azul), Yucatan, Meksiko



Izvor se nalazi pedesetak metara ispod novoa zemlje. Čista je i prozirna; jata riba u dubini. U visokoj galeriji na čijem je vrhu izlaz lijane se spuštaju sa vrha, ali vjerujem da su Maje imale drvene stepenice koje su vodile do dragocjene vode.

Sayil, Xlapak, Loltun, Mayapan, Acanceh, Izamal …

19 travanj 2006

“…Nakon što smo produžili nekoliko kilometara ugledali smo kamene gomile prekrivene drvećem. Iznenadile su nas svojim ogromnim dimenzijama. Vodiči su mačetama probijali put, raščišćavali grane oko nas; mi smo ih pratili na konjima. Napokon smo došli do Casa Grande. “Velika kuća” je ime koje su indijanci dali velikoj zgradi izgrađenoj od bijelog kamena. Zavezali smo konje i uputili se prema ulazu. Drveće je bilo toliko gusto da smo se jedva probijali…”

Tako je John Lloyd Stephens opisivao svoj posjet gradu Maja Sayil-u tokom ekspedicije Yukatan-u 1841. Doduše, on je za Grad koristio indijansko ime Zayi. U prijevodu, “sayil” su mravi skupljači lišća.



Velika Palača, Sayil, Yucatan, Meksiko



Velika Palača je najljepša građevina Sayil-a i pravi dragulj arhitekture Maja. Na tri je nivoa, dugačka 85 metara, a široka čitavih 35 metara. Najgornji nivo je simetrično građen i sadrži sedam nadsvođenih prostorija. Donja dva su asimetrična što je netipično za gradnju Maja. Široke stepenice ih sijeku na dvije polovice. Ukupno je 98 soba u palači; njihova funkcija nije poznata. Glavna fasada gleda na jug i odatle sa široke prednje platforme započinje sacbe – “bijeli put”.

Drugi nivo je bogato ukrasen i sadrži dva prolaza. Krovovi na prva dva nivoa služe istovremeno i kao terase. Zidovi na drugom katu su ukrašeni kamenim stupovima i velikim nosatim maskama boga Čaka te figurama bogova “Ah Mucen Cab” vezanih za rituale posvećene planeti Veneri. Tu je i (naš poznanik) Kukulkan, pernati serpent. Figure i oblici su dobro balansirani. Na fasadi je nekoliko “bogova”prikazano naopako: pretpostavlja se da ti “bogovi” promatraju što se dešava među Zemaljskim smrtnicima.



Prolaz na drugom katu Palace, Sayil, Yucatan, Meksiko



Literatura piše o vrhuncu Sayil-a između 600. i 900. godine. Sabloff i Tourellot su, nakon opsežnih istraživanja 1985. godine, zaključili da je Grad ležao na površini od 5 kvadratnih kilometara sa značajnim prigradskim kamenim naseljima i populacijom od desetak tisuća stanovnika. Kao i ostali gradovi u regiji tajanstveno biva napušten oko 950. godine.

Međutim, povijest Grada je puno starija. Na malom četvrtastom hramu sa pet soba nalazi se krov sa tipičnom krovnom konstrukcijom u obliku česlja koja je karakteristična za arhitektonski stil regije Peten u Guatemali. Ta nas činjenica vraća u dalju prošlost za dvije tisuće godina.

“Stari zidovi” (Xlap-pahk, prema indijanskim vodičima John Stephens-a iz 1841.). I u ovom Gradu se ističe “Palača” sa svojom fasadnom dekoracijom. Geometrijski elementi te kameni likovi Čaka sa prepoznatljivim zakrivljenim nosom na kutovima zgrade i čelnoj fasadi čine ovu zgradu unikatnom.



Palača, Xlapak, Yucatan, Meksiko



Bočna i zadnja strana palače su u ruševinama. Gomila kamenja razbacanih u travi. Ovo je dobar primjer što džungla može učiniti gradovima, mada su oni napravljeni od kamena. Drveće raste uz zgrade, na njihovim stranama i na krovovima. Korijeni i grane se probijaju u svim prostorijama. Pod težinom drveća prvo padaju krovovi. Na red dolaze zidovi: plaster i cigla. Jedna po jedna ispadaju iz ležišta. Šumska vegetacija, zemlja, voda, drveće nastavljaju sa osvajanjem kamenih objekata dok ih potpuno ne unište.

Prošlo je dvije i tri tisuće godina od nastanka ovih gradova. A milenij od kada su napušteni i ostavljeni zaboravu.

Sistem pećina nazvanih Grutas de Loltun (“cvijet u kamenu”), u svijetu Maja ovaj kompleks zauzima posebno mjesto. Među 25 pećina u kojima su pronađeni crteži i hijeroglifi Maja, ove u Loltunu se smatraju za najstarije.

Na ulazu u pećinu uklesani hijeroglifski reljefi na nekoliko metara visine i tekst na tabli: “Ratnik – reljefni hijeroglifi koji pripadaju pretklasičnom periodu Maja. Prema komparativnim studijama Anthony P. Andrews-a sa Stele broj 11 u Kaminaljuyu u Guatemali, oni datiraju iz 2200 – 2500 prije nove ere.”



Natpis na ulazu u kompleks pećina Loltun, Yucatan, Meksiko



U pećinama su pronađeni fosili i kosti životinja stari 20000 godina. Ljudsko prisustvo datira od prije desetak tisuća godina. Osim hijeroglifa na ulazu, pismo Maja se sreće na nekoliko mjesta u pećini. Crtezi ljudskih ruku privlače dosta pažnje, mada se ne mogu odmah uočiti. U pećini sa otiscima ruku prvo mora biti bez svijetla; kada se oci priviknu na mrak može se vidjeti ruke na kamenju kao fotografski negativ. Interesantna tehnika od prije par tisuća godina. (Inače, ruke su čest motiv na zgadama Maja. Ali, one su uvijek obojene crveno. Ovdje u Loltunu su u crnoj boji, “Manos Negras”.)

Na nekoliko mjesta se može vidjeti stilizirani svemirski brod. Slijedi skulptura jaguara. Zatim statua “ratnika Maja”. Glava podsjeća na stil tzv. civilizacije Olmeka i njihovih crnačkih “kraljeva” prije 4500 godina. Kapa ili (svemirska) kaciga je na glavi; na ušima su bogate naušnice koji su obično znak božanstva/superiornog bića.



“Ratnik” ili superiorno biće, Loltun, Yucatan, Meksiko



Tri kilometra Loltun-a su otvorena za javnost. Prirodne formacije (stalaktiti, stalagmiti) se smjenjuju sa rukotvorinama i crtežima Maja. Podzemne komore i galerije su služile kao skloništa i ceremonijalni centri od ledenog doba do Ratova kasti iz 1800-ih godina.

Oko nastanka Mayapan-a postoji nekoliko oprečnih verzija:

- Prva je na zvaničnoj tabli u samom Mayapan-u koja kaže: “Ograđeni grad Mayapan je nastao u drugoj polovini osmog stoljeća i pokrivao je područje od četiri kvadratna kilometra. Sadržavao je preko 1000 građevina sa populacijom od 12.000 ljudi. Ime mu znači “zastava Maja”.
- Enciklopedijska verzija (“Wikipedia”) zvuči ovako: “Mayapan je bio politički glavni grad Maja na poluotoku Yukatan od 1221. do 1441. Nakon što su Maje digli pobunu protiv Toltečkih Maja Chichen Itza-e 1221., močni gradovi i obitelji su odlučile da obnove centralnu vlast i izgrade novi glavni grad u blizini grada Techaquillo. Ovaj grad je izgrađen sa zaštitnim zidovima, a vođa Cocom obitelji je izabran da bude kraljem. Ostale plemičke obitelji su učestvovale u vlasti i taj aranžman je trajao 200 godina.”
- Mundo Maya (Quimera Editores, 2002, Mexico) piše: “Mayapan je jedan od zadnjih gradova Maja koji se držao do 1450. kada ga je uništila vatra iz nepoznatih razloga. Veliki broj građevina je bio zaštićen zidovima i to govori o turbulentnim vremenima. Interesantno je da su građevine Mayapan-a male kopije zgrada kao “El Castillo” i “El Caracol” u Chichen Itza-i.”
- Demetrio Sodi (Tha Mayas, 1983) opisuje: Mayapan je bio veliki grad, izuzetno politički značajan. Bio je sjedište konfederacije. Osnovan je 941. i razvijao se pod vodstvom Cocom obitelji.



Zvjezdarnica, Mayapan, Yucatan, Meksiko



- Biskup Diego de Landa (An Account of the Things of Yukatan, 1560.) citira: “Vjerovanje je indijanaca da je sa Itza-om, koji je osnovao Chichen Itza-u, vladao lord Kukulcan. On je na Yukatan-u smatran bogom, jer je bio veliki državnik koji je donio mir i prosperitet Yukatan-u. Osnovao je još jedan grad, dogovorivši se sa vladarima pojedinih gradova da u njega prebace svoje vođenje poslova. Podigao je visoke zidove ostavljajući samo dvoja niska ulazna vrata. Hramovi su bili izgrađeni unutar zidina, a najveći među njima je nazvan Kukulcan. Drugi, kružni hram, je imao četiri ulaza, i razlikovao se od svih ostalih građevina Maja. Kukulcan je u gradu živio neko vrijeme da bi se vratio u Meksiko.”

- Na kraju, moje skromno mišljenje je da je Mayapan mnogo stariji nego sve dosadašnje pretpostavke. U njegovoj su okolini odreda naselja koja potiču od prije naše ere. “Zvjezdarnica” je identična onima u Palenque-u i Chichen Itzae-i što znači da i projekat pripada pravim Majama (dakle prije X stoljeća i tajanstvenog nestanka Maja). Arheološka istraživanja u Mayapan-u su vrlo skorog datuma (1950. Carnegie Institution, 2001. Grinnel College). Detaljnija ispitivanja će dovesti do zaključaka o pravim datumima izgradnje. Glavne građevine su kopija onih u Chichen Itza-i, a to pripada periodu od VI-IX stoljeća. Obrambeni zidovi, kao nešto nekarakteristično za Maje, su nastali sto ili dvijesto godina nakon što su Maje napustile grad.

Mayapan je danas područje opsežnih građevinskih radova. Istovremeno se obnavlja i rekonstruira nekoliko objekata. Piramida izgleda skladno; zvjezdarnica je još uvijek bez krova; hijeroglifi u kamenu su skrpljeni na nekoliko mjesta; nekoliko hramova sa terasama i platformama dobija konačan oblik.



Pogled sa piramide, Mayapan, Yucatan, Meksiko



Acanceh mirno naselje sa par tisuća stanovnika. Glavni trg, “The Square of Cultures”, u sebi kombinira građevine Maja, kolonijalnog i modernog doba. Nogometni teren je u samom centru, umjesto parka kao u većini kolonijalnih gradova. S jedne strane terena je franjevački hram “Temple of Nuestra Senora de la Natividad” (XVI). Sa obje strane hrama su piramide Maja. Niza ima tri terase i četiri reda stepenica. I čeka bolja vremena da se obnovi.



Piramida, Acanceh, Yucatan, Meksiko



Acanceh se odlikuje velikim kamenim blokovima koji su ugrađeni u stepenice i zidove. Donji nivo je ukrašen astronomskim simbolima. Gornji redovi imaju stilizirane zoomorfne figure; na vrhu su sisari i ptice. Ostaci boja upućuju na nekadašnji sjaj žarko crvene i zelenkasto-plave boje (poznate kao Maja plava).

John Stephens i Frederick Catherwood su posjetili Acanceh 1840. John je pisao o, a Frederick nacrtao dvije ogromne maske koje su se još nalazile na piramidi. Nakon toga, maske su nestale. Možda su bile ukradene ili uništene. Kako bilo da bilo, da nije bilo svjedočanstva ove dvojice istraživača niko ne bi znao da su maske i postojale.

Nakon više od 150 godina Acanceh je iz zaborava izvukla mlada arheologinja Beatriz Qunital. “Od 1990. do 1992. restaurirala sam sa svojim timom malu sekciju južne fasade piramide. Zatim sam započela restauraciju Palače. Do 1996. sam već imala složeni Projekat pod svojom kontrolom.”

Ekskavacija se kretala prema vrhu Palače. Bilo je uočljivo da su Maje dograđivale Palaču dva puta. Napokon, na strani Palače, nakon pažljivog skidanja materijala se ukazala maska. Dimenzije se bile iznenađujuće: 3,2 metra široka i 2,25 metra visoka. Takvo što nije bilo nađeno u svijetu Maja.

Maska prikazuje vladara ili božanstvo; naušnice imaju ukrasne spirale; na čelnom dijelu maske su kotači; oči imaju neobičan dizajn; ostaci crvenog pigmenta daju ideju kako je maska nekada izgledala.

Nastavljajući radove Beatriz je otkrila još dvije maske ogromnih dimenzija. I to je odjeknulo kao bomba u arheološkim krugovima. San svakog arheologa se ostvario u slučaju mlade Beatriz.

Replika maski sa briljantnim bojama krasi jednu stranu fasade. Ovaj drevni grad, stalno naseljen od prije 2500 godina kao da počinje da oživljava.

Kada su konkvistadori osvajali Yukatan, Izamal je bio jedan od najvećih i najljepših gradova. Prije 450 godina Landa je pisao za gradove Yukatan-a: “… Toliki je njihov broj i tako su dobro građeni da predstavljaju divan ugođaj za oči. A ova zemlja danas nije ono što je nekada bila u doba svog procvata kada su nastajale ove građevine koje su podignute bez pomoći metala… Postoji tajna koja nije otkrivena domorocima kako su ove građevine izgrađene…Ovdje u Izamalu se istiće jedna zgrada ispred svih drugih koja je ogromno visoka i prelijepa… Stepenice od preko 30 metara širine idu prema vrhu… Na stranama su vrlo čvrsti zakrivljeni kameni blokovi… Nekoliko platformi i nivoa vodi do vrha gdje je sagrađen bijeli hram. Popeo sam se i imao veličanstven pogled sve do mora… Bilo je dvanaest ovakvih građevina u Izamalu… Niko se ne sjeća tko ih je gradio…”

Sa dolaskom Španjolaca lokalno stanovništvo je pretvoreno u roblje. Bili su primorani da sruše sve piramide i hramove, a na njihovim temeljima da izgrade crkve, manastire i kolonijalne palače. Crkva je vjerovala da će tako odučiti lokalno stanovništvo od “đavolskog vjerovanja”.

Na mjestu najveće piramide izgrađen je franjevački manastir San Antonio de Padua. Arhitekt-fratar Juan de Merida je započeo radove 1553. i dovršio ih 1561. Izgrađen je najveći atrij u katoličkom svijetu, izuzev onog Sv. Petra u Vatikanu. Dimenzije su mu 520 sa 420 metara. Tolika je bila površina gornje platforme piramide Maja. Drvena figura djevice Marije je postavljena unutar manastira. Ubrzo su se počeli registrirati slučajevi izliječenja i Izamal postaje mjesto hodočašća katolika sa svih strana. U dvadesetom stoljeću polako tone u zaborav sve do posjete pape Ivana Pavla Drugog 1993.



Manastir u Izamalu na mjestu gigantske piramide, Yucatan, Meksiko



Kako bi stvarna priča o Izamalu mogla izgledati očima povjesničara? Gdje prestaje legenda, a počinje stvarnost?

Pogledajmo.

Izamal je osnovao Izamna (Itzam Na), vizionar i lider. Došao je na brodu sa potonulog Atlantisa i naselio Yukatan. Vremenom su mu dali epitet božanstva, sa moćima izliječenja i vračanja u život. Na čelu je Panteona Maja sa titulom “ahaulil” (Lord); on predsjedava skupinom nižih božanstava, odnosno superiornih bića u odnosu na ljude.

Izamal je Majama predstavljao manifestaciju Boga Sunca koja je materijaliziran u piramidi Kinich Kak Moo (Slika Izamal - Kinich Kak Moo). Dvije tisuće prije nove ere i jednu tisuću godina naše ere Izamal je važno hodočašće Maja. Centrom dominira platforma Paphol Chac (Dom Caka, boga kiše) sa hramom na vrhu koji je destinacija hodočasnika. Kolosalne piramide Itzamatual, Kabul, Hunpictoc i Habuc uokviruju ovaj grad.



Piramida Kinich Kak Moo, Izamal, Yucatan, Meksiko



Paphol Chac je izgrađen na energetski vrlo potentnom mjestu. Tisuće hodočasnika iz doba Maja su svojim posjetama, tokom perioda od više tisuća godina, formirali psihičko polje energetski usmjereno na izliječenje raznih bolesti. Kombinacijom Zemljine i ljudske energije kreirano je područje koje ljekovito djeluje na ljudski organizam.

Beneficije Izamala su se prostirale kroz vrijeme uključujući i barbarsku civilizaciju koja je došla nakon XVI stoljeća i tu postavila svoje drvene simbole.

Gdje prestaje stvarnost, a počinje legenda?

Ruta Puuc: Kabah, Labna…

18 travanj 2006

U središnjem Yukatan-u, među Puuc brežuljcima, svakih nekoliko kilometara se redaju gradovi Maja: Kabah, Sayil, Labna, Xlapak…

“Ka” je na arhaičnom jeziku Maja značilo ruka, “bah” je dlijeto. “Kabah” se prevodi kao “vješta ruka”.

Da li je to stvarno ime grada, ili nešto izmjenjena verzija (“Kaabah” – čvrsta ruka, ili “Kabahaucan” – kraljevska zmija u ruci) ostat će nepoznato.

Zeleni travnati tepih prekriva dugački (nekada kameni) plato Kabaha. Mjesto odiše mirnoćom kao i sva napuštena mjesta Maja.

Tisućama godina su Maje bile kuriri svemirskog znanja. Širili su univerzalnu filozofiju koja je učila da ljudsko tijelo pripada Zemlji, a ljudski duh Svemiru. I u tome se krije neprolaznost civilizacijskih vrijednosti Maja te razlog moga interesiranja za gradove davno napuštene.

Tipične turističke agencije vode posjetioce po svetim gradovima Maja i pri tome im govore samo negativne ili nebitne stvari. Iz ustiju vodiča mogu se ćuti samo hrpe krivih podataka i kako slavodobitno govore grupicama turista o navodnim žrtvovanjima Maja i čupanju srca iz živih tijela zarobljenika (taj ritual nema nikakve veze sa Majama). Kako neinventivno započinju turisticke ture u kojima se daju iz rukava izvađeni datumi o nastanku gradova, o navodnom idolopklonstvu Maja, “brojnim” međusobnim ratovima i sl.


Ono što se moze pročitati o Kabah-u u dostupnoj literaturi bilo bi slijedeće:

“…Kabah je jedno od satelitskih naselja na Puuc ruti, dvadesetak milja južno od Uxmal-a. Područje je bilo naseljeno od trećeg stoljeća prije nove ere. Većina preostalih građevina potiče između VII - X stoljeća. Jedan od sačuvanih datuma na kamenom vratnom okviru prikazuje 879. godinu kada je Kabah bio na svom vrhuncu. Grad je napušten u X stoljeću…

…Kabah se sastoji od serije hramova i palača, manjih piramida i monumentalnih Vrata. Najčuvenija građevina je Codz Pop ili Hram maski sa svojom fasadom prekrivenom sa 270 maski nosatog boga kiše Čaka. Čak su i stepenice koje vode u četiri odaje dijelovi zakrivljenog nosa. Krovna ukrasna konstrukcija se sastoji od pravokutnih kamenih blokova sa nizom otvora…



Hram maski, Kabah, Yucatan, Meksiko



…Kiša i voda su bili od glavnog značaja i čitava zgrada simbolizira kiše koje život znače, a koje su dolazile sa zapada…

…Na stražnjoj (istočnoj) strani su skulpture dva ratnika koji su okrenuti izlazećem suncu i koji, vjerovatno, imaju ulogu čuvara hrama. Kipovi su u još dobrom stanju koliko se po slici može vidjeti…



Čuvari hrama, Kabah, Yucatan, Meksiko



…U centru nekadašnjeg Kabah-a se nalazila Vrata sa tipičnim lukom Maja. Odavdje je polazio popločani put (“sacbe”), širok 5 metara i dugačak tridesetak kilometara, spajavši Kabah sa Uxmal-om. Vrata sjede na širokoj kamenoj platformi… Ista takva, samo nešto manjih dimenzija se nalaze na ulazu u Uxmal…



Vrata, Kabah, Yucatan, Meksiko



…Hram Crvene ruke i Zvjezdarnica na zapadnoj strani Grada su vjerovatno imali religijske i ritualne funkcije…

…Niz skulptura, panela, lintela, kamenih blokova sa hijeroglifima… nisu više u Gradu; ili su pokradeni ili se nalaze o raznim muzejima…

…prvi detalji o Kabah-u su došli iz pera John Lloyd Stephens-a i Frederick Catherwood-a 1843… Arheolog Ramon Carrasco 2003. predvodi arheološke napore na raščišćavanju i rekonstrukciji …”

Slični tekstovi idu i na račun obližnjeg grada Labna.

“…Labna je nekad bio grad sa preko 2000 ljudi. Trenutno su samo četiri građevine obnovljene. Dosada je pronađeno oko 70 chultunes-a (podzemnih vodenih cisterni)…

… Najpoznatiji monument su rekonstruirana Vrata sa većim lukom i više ornamenata nego ona u Kabahu. Struktura na koju se vrata nekad naslanjala više ne postoji. Luk je sedam metara visok i preko tri metra širok. Pretpostavlja se da je original bio znatno viši i obojen u plave i zelene boje koje simboliziraju pera ptice quezal…



Vrata, Labna, Yucatan, Meksiko



…Labna znači “stare kuće” na jeziku Maja…

…Nedaleko od Vrata je El Mirador, piramidalna struktura koja leži na gomili kamenja…

…Impresivna Palača u Labni nije dobro očuvana, a niti obnovljena. Ipak se može primijetiti da su ukrasi vrlo imaginativni…Šezdeset sedam soba na dva nivoa je arhitektonski dragulj Puuc regiona. Ulaz u jednu od odaja krasi ogromna, zubata maska boga Čaka sa velikom njuškom…



Maska Čaka, Labna, Yucatan, Meksiko



…Glava serpenta se istiće na jednom kraju palače. Iz njenih otvorenih čeljusti viri ljudska glava koja simbolizira život…

…Stephens je prilikom posjete Labni 1841. pisao: “Od dolaska u ovu zemlju nisam bio više uzbuđen; miješali su mi se bol i zadovoljstvo. Bol što ovaj Grad nije bio otkriven prije nego se pretvorio u ruševine; istovremeno, bili smo sretni što smo ga vidjeli prije nego je do kraja propao, jer je i ovakav častan spomenik svojim misterioznim autorima…”

Ono o čemu ne piše dostupna literatura je mnogo značajnije za razumijevanje ovih gradova.

Zamislimo 270 vatrenih baklji koje počivaju u nosnim udubljenjima boga Čaka. Fasada hrama i noćno nebo gore… Zrakom se širi miris kopalovog tamjana.



Fasada Hrama maski, Kabah, Yucatan, Meksiko



Maje se obraćaju okupljenima: “Vi ste svemirska kreacija Hunab Ku’a. Vaše tijelo je stvoreno od svete zemlje, vas duh je donesen na svetom vjetru. Srodni ste vječnoj Sunčevoj vatri…”

Šamani Maja vam pomažu da shvatite svoju ulogu u Univerzumu. Učite o kalendarima sedam Solarnih sistema, svemirskoj seksualnosti, buđenju energije Kundalinija… ulozi galaksije Mliječnog puta kao generatora života.

Ono što ne analizira literatura u vezi “sacbe” – bijelih puteva je njihov simbolični, a zatim i metafizički značaj.

Suština bijelog puta nije u tome da je izgrađen od bijelog kamena i da povezuje “bijele” (kamene) gradove. Suština je u povezivanju gradova koji su svete točke na horizontu. Time oni dobijaju astronomsko značenje.

Mreža bijelih puteva odgovara svemirskoj mreži između zvijezda galaksije Mliječni put. Bijeli putevi Maja su nosili informacije između gradova. Galaktički putevi nose informacije među zvijezdama. Zemaljski bijeli put kopira svemirski informacijski put.

Informacija simbolizira znanje. Njen nesmetan protok među gradovima, ili zvijezdama svejedno, odražava sposobnost vladara (“Boga”) da održava informativnu (svemirsku) mrežu.

Nisu svi gradovi Maja povezani bijelim putevima. Ali, veza među svetim gradovima postoji. Ideološka, informatička, spiritualna. Različite legende govore i o podzemnim tunelima koji vezu gradove Maja. Ako bi za tren mogli gledati očima Maja mogli bi vidjeti kompleksnu informatičku mrežu drevnog svijeta.

Odlika bijelih puteva Maja je da su oni savršeno ravni, nema krivudanja.

Naravno, postavlja se pitanje što će Majama ravni auto putevi kada, kako nam to danas službeno govore da Maje “nisu znali za kotač ni zaprežne životinje”.

Jednog dana kada otvorimo oči i budemo mogli čitati povijest drevnih civilizacija naći će mo i taj odgovor.

Veza između informatičkih, spiritualnih i energetskih mreža drevnog Perua, Yukatana, Pueblo Bonita i jugozapadne Engleske postat će očita. Ponovo će se otvoriti “legende o duhovima i čarobnjacima (aluxes) koji hodaju bijelim kamenim putevima”; pronaći će se paralela između kamenih puteva sa (svetim) podzemnim vrelima i elektromagnetskim linijama.

Možda će mo (ponovo) saznati sa postojanje astroloskog kompasa kojim se osiguravalo da se građevine dižu u harmoniji sa prirodom i civilizacijom.

I možda će mo se podsjetiti da u našem mikrosvemiru hodanje bijelim putevima između gradova ili pojedinih građevina, u točno određenim danima, zapravo imitira put pojedinih zvijezda i planeta u makrosvemiru.

U drevnom gradiću Maja Chan Kom, galaksija Mliječni put se naziva “Zac Be”, odnosno “bijeli put”! Ista riječ se upotrebljava za kameni put.

Španjolci konkvistadori su, prije 500 godina, počeli uništavanje kamenih puteva Maja. Od tada je ostala legenda da su oni, “presijecanjem sacbe u dva dijela, pustili krv”. Nema sumnje da je jedna od najvažnijih arterija na Yukatan-u bila put od Tuluma preko Coba-e, Chitzen Itza-e do Uxmal-a. Među njima je bila svojevrsna pupčana vrpca sa krvotokom. Španjolci su je, i ne sluteći, presjekli i izvršili atak na sistem vjerovanja i informatičku mrežu Maja.

Veza sa prošlošću civilizacije Maja je grubo prekinuta.

Više nije bilo onih koji će hodati drevnim putevima imitirajući svemirske procese.

Labirint Oxkintok-a i pećina Calcehtok

17 travanj 2006

“Ox” (tri), “kin” (sunce) “tok” (oštro) je van glavnih turističkih puteva. Ovdje je ustanovljen arhitektonski stil Puuc (300. p.n.e. - 350. a.d.).

Od sačuvanih hijerogilifa istiću se oni koji govore o konkretnim Gradskim događanima iz 475. i 487. godine, te hijeroglif u kojemu Maje opisuju događaje od prije 400 miliona godina! To zvuči toliko nevjerovatno.

Međutim, tu niz nevjerovatnih stvari ne prestaje.



Đavolja piramida, Oxkintok, Yucatan, Meksiko



Među 12 piramida/hramova Oxkintok-a pronađeni su potporni stupovi u obliku čovjekolikih stvorenja. Preciznije, riječ je o četiri kipa visokim dva i po metra koji izgledaju kao vanzemaljski humanoid. Velika glava je podijeljena na dvije istaknute polovine sa udubljenjima po sredini i na čelu (“treće oko”).

Gle slučajnosti. Prilikom pisanja o južnom obodu kraljevstva Maja - Copan-u u Hondurasu, naišao sam piktoglif koji je imao identičan oblik glave vanzemaljca.

Arheološki tim koji je prvi nabasao na ove statue je nazvao piramidu đavoljom. A da slučajni posjetioci ne bi puno lupali glave o porijeklu hijeroglifa i kipova, oni su sada sklonjeni na sigurno.

Najveća piramida u ovom Gradu, neinventivno nazvana “Struktura broj 1”, zauzima centralno mjesto. Pretpostavlja se da je podzemnim tunelima vezana za ostale hramove i palače.



“Struktura broj 1”, Oxkintok, Yucatan, Meksiko



Ispred jedne od palača nalaze se ostaci potpornih stupova nazvanih “Ratnici Atlantiđani”. Oni su u prirodnoj ljudskoj veličini, lijepo trodimenzionalno isklesani, tako da se i nakon tisuća godina izloženih nevremenu lica lako prepoznaju.



“Ratnici Atlantiđani”, Oxkintok, Yucatan, Meksiko



I tu nastaje novi problem za modernu povijest. Naime, “Atlantiđane” susrećemo na raznim stranama Meksika: od Tule (sjeverno od Mexico City-ja), preko Oxkintok-a do Chichen Itza-e. Nema dvojbe oko njihove funkcije: služili su kao potpora platformama koje su smještene iznad njih. Međutim, likovi Atlantiđana su različiti i predstavljaju različite rase, sa različitim odorama i fizičkim karakteristikama.

Postavlja se pitanje kako su autori kipova znali za različite rase prije dvije tisuće godina, kad je u ovoj regiji svijeta živjela samo jedna? A pogotovo, kako su poznavali sve rase sa Planete?

Tu pitanja ne prestaju.

Skoro su španjolski arheolozi završili rekonstrukciju nekoliko prostorija unutar jedne od palača (Tzat Tun Tzat) poznatih pod imenom Labirint. Zbilja, uski tuneli, prolazi, stepenice i sobe kreirali su jedinstvenu građevinu u svijetu Maja. Strateški razmješteni prolazi i prozori donose svjetlost u labirint. To je osobito vidljivo tokom dva dana u godini: proljetnjeg i jesenjeg ekvinocija (21.03. i 23.09.) Tada sunčeva svjetlost osvijetli sve prostorije kroz seriju otvora u zidovima!



Labirint Oxkintok, Yucatan, Meksiko



Ulaz u labirint je na donjoj terasi. Nakon niza stepenica i prolaza, izlaz je pri vrhu građevine.

Labirint simbolizira tamnu i svijetlu aveniju. Funkcionira kao sveti put kojom osoba kreće od vanjskog svijeta prema unutarnjem, a zatim od unutarnjeg prema vanjskom; od nizih realma prema višim.

Ulazak u tunel je ulazak u nepoznato, u našu skrivenu stranu. Sklon sam tezi da su Maje labirint koristile za školovanje šamana i iniciranih. Tu su oni, simbolično, prevazilazili strah od nepoznatog i skrivenog. A kad se jednom identificira naša tamna strana, onda možemo da preuzmemo kontrolu.

I kao sto Labrint Maja spiralno završava na vrhu piramide, tako se i mi nalazimo na spiralnom putu zvanom život. U centru tog puta je tamno središte naše Galaksije Mliječni put, koja se, zatim, spiralno otvara i širi, a mi, naš Sunčev sistem i mi kao ljudska bića smo na vanjskom obodu te spirale koje zahvaća sve šire beskonaćne prostore svemira.

Spirala Mliječnog puta je primjer harmonične geometrije. Ona kreira i premošćava dimenzije, spiritualni i materijalni svijet.

Spiralna formacija je metafora za mistično putovanje vječnog života. Na tom putu mi stječemo svijest o sebi. Nju širimo iskustvima u ovom životu, smrti i ponovnom rođenju.

Spiralni put je sveto duhovno oruđe onih koji su tražili spoj sa svemirskim centrom… koji daje i uzima život.

U Oxkintok-u su se šamani morali suočiti sa tamnom stranom svoje duše i integrirati je u svoju svijest. Morali su proći test labirinta, susresti i zatim kontrolirati svog unutarnjeg “đavla”; tek onda su bili spremni za potpunu duševnu integraciju… koja ih je vodila prema međudimenzionalnim i ekstraterestrijalnim putovanjima.

Slike koje su viđali na svojim putovanjima tokom hladnih i tamnih svemirskih noći su bile strane, čudne i “vanzemaljske”. Ali, znanja koja su donosili sobom su im pomagala da otkriju svoj istinski svemirski identitet… i time je padalo velo Zemaljske amnezije u kojoj su živjeli.

“Cal” (vrat), “ceh” (jelen) “tok” (kamen) kompleks podzemnih pećina je drugi po veličini na Yukatan-u.

Ovo bila posljednja linija obrane za Indijance pred Španjolcima koji su ih ovdje porazili polovinom XVI stoljeća. (Gledam prema otvoru i zamisljam konkvistadore u njihovim željeznim oklopima i mačevima žednih krvi. Nakon godina skrivanja padala su zadnja uporišta indijanaca.)



Pećina “Grutas Calcehtok”, zadnje uporište indijanaca, Yucatan, Meksiko



U kamenu isklesane posude koje prikupljaju kapi vode sa tavanice. Na nekoliko mjesta se stapaju stalaktiti sa stalagmitima. Centralna galerija sa vrlo visokom tavanicom, izravnan kameni pod. Na sredini kružni kamen. “Oltar”.

U procijepima se vide ostaci keramike Maja. Na drugom mjestu školjke. Zatim kameni noževi. Sa tavanice strši kamena figura krokodila: poluotvorena usta sa zubima, oči, tijelo i dugački rep. Na drugoj strani svoda morska sipa. Lijevo do nje konture vanzemaljca.



Konture vanzemaljca, lijevo od sipe, Calcehtok, Yucatan, Meksiko



Kakvo je bilo njihovo iskustvo?

Svemirsko.

Elegantni Uxmal

16 travanj 2006

Merida je milionski grad. Čist i bijel, La Ciudad Blanca (“bijeli grad”). Na glavnom trgu se kočoperi najstarija katedrala Meksika “Cathedral of San Ildelfonso” (1556.).

Španjolac Francisco de Montejo je porazio lokalne indijance (1542.) koji su živjeli u velikom, napuštenom gradu Maja zvanom Tiho ili Ichcaanziho. Tu, među obiljem praznih građevina Maja, rušio je sve redom i dizao španjolske palače i crkve. Katedrala je sagrađena na mjestu najveće piramide. Prelijepo obrađene figure i hijeroglifi u kamenu su srušeni; murali uništeni. Tako je nastao novi grad zvani Merida, jer je svojom klimom i položajem podsjećao konkvistadore na istoimeni grad u Španjolskoj (doduše, ni tamošnja Merida nema španjolske korijenje; nastala je na antičkim rimskim ruševinama).

Franjevac Diego de Landa, zaslužan za uništenje kompletne pisane građe Maja, opisuje (“An Account of the Things of Yucatan”, prijevod na engleski iz 2003.) događaje u ovoj regiji:

“Otpor nije bio dovoljan da spriječi Don Francisca de Monteja i njegovu armiju da osvoji Tiho. Tu je osnovao grad Meridu. Odatle je poslao svoje kapetane u raznim pravcima da nastave sa osvajanjima…

…U obližnjem gradiću Chel kapetan je objesio dvije žene. Jedna je bila još nevina, a druga tek udata. Oni nisu bile krive ni za što. Razlog što su obješene bila je njihova ljepota. Na taj način su pokazali lokalnim indijancima da im njihove žene nisu važne. Sjećanja na ove dvije žene još su uvijek živa i među indijancima i među Španjolcima što zbog njihove ljepote tako i zbog okrutnosti kojom su ubijene…”



Katedrala u Meridi, Yucatan, Meksiko



Da je zaviriti duboko pod zemlju našli bi prve tragove života u Meridi od prije 20000 godina. Niz poljoprivrednih kultura je odomaćeno prije 8500 godina. Koliko tisuća godina je star život u ovom Gradu?

Literatura ovako opisuje Uxmal:

“Od šestog do osmog stoljeća Maje na Yukatanu kreiraju nove arhitektonske stilove. Jedan od njih je Puuc, nazvan po obližnjim visoravnima. Uxmal je najveći grad izgrađen u Puuc stilu. Njegov najbolje sačuvan hram je Piramida Mađioničara koja je eliptičnog oblika i pet puta dograđivana. Sjeverozapadno od piramide je “Kvadratni ženski samostan” koji se sastoji od četiri bogato ukrašene palače. Iza nje je Velika piramida, potpuno ruinirana i Palača Guvernera… Posljednji pronađeni datum uklesan na zidovima je iz 909. godine kada je Grad odjednom napušten.” (Alberto Ruz, “Uxmal”, Instituto Nacional de Antropologia e Historia).

“Uxmal znači “triput građen” ili “triput okupiran”. Bio je središte političkog kraljevstva u jugoistočnom Yukatan-u. Dekoracija na palačama predstavlja bogove, životinje, osobe, geometrijske forme, simbole Venere, maske boga Čaka. Odmah do ograđenog dijela grada su stambeni dijelovi koji su mogli imati populaciju od oko 25.000 ljudi. Uxmal je bio naseljen od 800. godine prije nove ere…”

“Istočno stepenište Piramide Mađioničara ima 89 stepenica. Nagib je identičan kao kod Kefrenove piramide u Egiptu…” (Secrets of the Pyramids, Reader’s Digest, 1982.)

“Osim grada Chichen Itza, Uxmal je jedan od najvažnijih gradova Maja. Kompletna mapa grada još nije završena tako da se njegove granice još ne znaju. Međutim, zna se da je bio izgrađen na osi sjever-jug, a najvažnije zgrade su na sredini te osi.” (Mundo Maya, Quimera, Mexica, 2002.)



Mapa grada Uxmal-a Meridi, Yucatan, Meksiko



“Građevine u Uxmal-u daju osjećaj harmonije i promatraču omogućuju da diše slobodno, jer su posvuda otvoreni prostori. Ravnih kuteva zgrade su smještene sa obje strane avenije, a piramide počivaju na masivnim temeljima. Njihova veličina i sjajno ukrašene fasade izazivaju čudjenje i uzdah promatrača. Hramovi Maja se uzdižu iznad vrhova krošnji; ljudski rad je podignut iznad prirode… Piramida Mađioničara izgleda magično i to je razlog postojanju legende koja kaže da ju je napravio patuljak, koji se izlegao iz jajeta i kojeg je odgojila vještica. Patuljak je bio osuđen na smrt, ali je ubijedio vladare da mu poštede život. Zauzvrat će im, obečao je, dati građevinu koja bi bila iznad svih njihovih očekivanja. I, zbilja, kada je noć prošla, ujutro se iz magle digla piramida kakvu dotada svijet nije vidio.” (The Mayas, Demetrio Sodi, Panorama Editorial, Mexico, 1983)

“Ako se Chichen Itza smatra za najimpresivniji grad Maja na Yukatan-u, onda je Uxmal najljepši. Arhitektura se odlikuje bogato ukrašenim fasadama i veličanstvenom piramidom. Prva arheološka iskopavanja je započeo Danac Frans Blom 1929. da bi Meksička vlada nakon toga potpuno rekonstruirala glavne objekte. ” (Mexico travel Book, AAA Publishing, Florida, 2001)



Pogled na ženski samostan sa Piramide Mađioničara, Yucatan, Meksiko



Postoji jedna tendencija u zvaničnoj literaturi – enciklopedijama, da se misterija nestanka Maja u IX stoljeću potpuno izbriše slijedećom tezom: Maje su se, zbog nepogodnih klimatskih uvjeta, povlačile iz Chiapas-a i Guatemale i kretale se prema Yukatanu gdju su nastavile svoju civilizaciju. Međutim, usporeni razvoj i nazadovanje i međusobni sukobi su doveli do kolapsa koji se poklopio sa dolaskom Španjolaca. (?)”

Ova teza mi se nije nimalo dopala i smatram je znanstvenom glupošću. (Na primjer, The New American Desk Encyclopedia iz 1993. piše: “Uxmal su ruševine grada Maja na Yukatanu-u koji je napušten oko 1450. godine.”)

Prvo je pala u vodu ideja da su gradovi Yukatan-a podignuti nakon što su Maje napustile gradove kao što su Tikal (Guatemala), Copan (Honduras) ili Palenque (Meksiko). Naime, Uxmal je podignut prije barem tri tisuće godina što ga stavlja u istu crtu sa ostalim gradovima Maja.

Drugo, meksički arheolozi su dokazali da je i Uxmal bio tajanstveno napušten krajem IX stoljeća kao i ostali gradovi Maja.

Treće, nakon napuštanja, ovaj grad Maja je nekoliko puta bio naseljavan od strane nomadskih indijanskih plemena koje su Španjolci zatekli u XVI stoljeću. Ali, oni nisu bili direktni potomci Maja, jer su na upite konkvistadora odgovarali da ne znaju tko i kada je napravio ove građevine.

Sada sam se mogao više vremena posvetiti arhitekturi Uxmal-a i njenom značenju.

Piramida Mađioničara je prva građevina na koju se dođe na samom ulazu u Grad. Sa preko 36 metara je najviši objekt u Uxmal-u. Legenda u patuljku, odnosno mađioničaru Itzamna, koji je jednom rukom podigao piramidu preko noći, može se shvatiti na slijedeći način. Ova struktura, kao i čitav sveti kompleks Uxmal-a, je imao antičku upotrebu kao Škola Misterija i spiritualnih ceremonija. Pretpostavlja se da je Piramida sa okolnim kompleksom bila jedan od najvećih Sveučilišta Maja na kojima su se učila ezoterična znanja. Čitav kompleks odražava kretanja Sunca i Venere. Stepenice na zapadoj strani Piramide Mađioničara su orijentirane tako da prate zalazak Sunca prilikom ljetnog solsticija.



Piramida Mađioničara, Uxmal, Yucatan, Meksiko



“Ženski samostan” je kompleks od četiri dugačke zgrade koje formiraju zatvoreni trg. Ime su mu dali Španjolci jer su ih 74 prostorije, koje su imale izlaz na dvorište, podsjećale na njihove samostane. Svaka od četiri građevine ima unikatne fasade sa simbolima boga Čaka, zmije i rešetkastih stupova. Pretpostavlja se da su unutar trga žene Maja učile o različitim aspektima energije: ženskoj, seksualnoj, mjesečevoj i kundalini (čakre) energiji.



“Ženski samostan”, Uxmal, Yucatan, Meksiko



Jednostrano i limitirano promatranje svijeta Španjolaca nastavilo se i u slučaju prekrasne građevine koju su oni nazvali Palača Guvernera. Jasno je da Maje nisu imale ni guvernere, ni opatice. Ali, kako objasniti Španjolskim vojnicima da se ključ za filozofiju arhitekture Maja skrivao u njihovoj astronomskoj orijentaciji.



Pogled na dvorište “Ženskog samostana”, Uxmal, Yucatan, Meksiko



I pored sistematskog napora Španjolaca da unište sve dokaze o sofisticiranim dostignućima Maja u astronomiji i matematici, posljednjih nekoliko desetljeća se čine napori da se razumije ova misteriozna civilizacija. Pronađeni su dokazi o vrlo intimnoj vezi između planete Venere i “Palače Guvernera”. Na fasadi se nalazi više od 350 glifa koji su posvećeni ovoj planeti Sunčevog sistema (stilizirano slovo “M” sa dvije točke je simbol Maja za Veneru).



“Palača guvernera”, Uxmal, Yucatan, Meksiko



Izračunavanja iz 1975 (istraživači Aveni i Hartung) su pokazala da se dugačka strana Palače Guvernera nalazi pod kutom od 19 stupnjeva u odnosu na glavnu orijentaciju građevina u Uxmal-u. Pod identičnim (“najjužnijim”) kutom se planeta Venera pojavljuje na nebu svakih osam godina. Upravo taj osmogodišnji period je vrlo značajan za Maje.

Maje su znale da Venerin sinodički period (vrijeme kada se Venera spaja sa Suncem na nebu) iznosi 584 dana. Postoji pet različitih sinodičkih pozicija Venere (kao dnevnog i noćnog svemirskog objekta). Nakon petog sinodičkog perioda ova se pojava ponavlja sa novih pet perioda. Moderni astronomi ovu pojavu nazivaju “Veliki Venerin Ciklus”.

Pet Venerinih ciklusa (2920 dana) točno odgovara periodu od osam zemaljskih ciklusa, odnosno godina (2920 dana). Specifični dokaz o ovoj vezi “pet-prema-osam” je na sjevernozapadnom i sjeveroistočnom kraju fasade Palače Guvernera. Crta sa tri točke, odnosno broj osam prati masku boga Čaka koji ima izraženu vezu sa planetom Venerom.



“Pet-prema-osam”, fasada Palače guvernera, Uxmal, Yucatan, Meksiko



Sam događaj pojavljivanja Venere na najjužnijoj točki neba (sječanj 1997, 2005, 2013. itd) i njena nebeska putanja odgovaraju zamišljenoj liniji između Palače Guvernera u Uxmal-u na jednom kraju i maloj piramidi u, još nedovoljno poznatom gradicu Maja, Cehtzuc-u koji se nalazi na horizontu gledajući od Uxmal-a! Odstupanje je, prema Aveniju (1975.) neznatno: manje od jednog stupnja (117.56 prema 118.22 stupnjeva). Međutim, u doba kada su Maje pravile ove piramide (kraj IX stoljeća), položaj Zemlje u Sunčevom sistemu bio je malo drugačiji, tako da odstupanja uopće nije bilo!

Jugozapadno od Palače prema nebu se diže Velika Piramida. Djelomično je restaurirana. Originalno je imala devet terasa, odnsono devet nivoa (“Devet Čuvara vremena Maja”). Simbolika u broju stepenica i nivoa te hramu na vrhu platforme sa Bogom Čakom dopunjavaju sveti kompleks Uxmal-a koji je bio ekskluzivna Škola za astronome, matematičare, šamane, svećenike, proroke i ranare.



Velika piramida, Uxmal, Yucatan, Meksiko



I tu, sa zamišljenim pogledom, završavamo svoj virualni posjet Uxmal-u.

Svim blogerima!

15 travanj 2006

Poštovani blogeri želim svima Vama i vašima od srca

Sretan i blagoslovljen Uskrs!

ISUS - USKRSNUĆE I ŽIVOT



Isusovo uskrsnuće je odlučujući spasenjski čin u povijesti. Ono što Pismo najavljuje doživljava svoje ispunjenje. Isusova smrt na križu koja je u očima tadašnjih ljudi predstavljala sramotu i poniženje, za mnoge i kraj života - u biti je izvor života. Objavljuje nam to sam Bog, gospodar života i smrti, Kristovim uskrsnućem. Uskrsnuće je cilj zbog kojeg smo stvoreni, naša budućnost.



Kristovim uskrsnućem označen je početak novog eona u povijesti. Počinje kraljevstvo koje neće imati svršetka, kao što je Mariji navijestio anđeo Gabrijel - "vladat će kućom Jakovljevom dovijeka". Isus je po uskrsnuću i uzvišenju potpuno ušao u Božju dimenziju. On je s nama svake sekunde našega života "dolazeći, iz Božje dimenzije i na Božji način". Isusovo uskrsnuće je temelj naše nade i vjere, korijen našeg uskrsnuća. Početak našeg uskrsnuća događa se čim priznajemo da je Isus Sin Božji. Jer tko prizna da je Isus Sin Božji, "Bog ostaje u njemu i on u Bogu", kako kaže sv. Ivan u svojoj prvoj Poslanici.

Kada Bog ostaje u nama i mi u Bogu, tada sve u našem životu ima drugi smisao. Bog u nama ne može nas dovesti u situaciju koja nema smisla i iz koje ne postoji izlaz. Jer Bog je taj koji daje smisao i na nama je samo da mu dopustimo da nam ga otkrije. Bog je naš najbolji prijatelj koji nas najviše ljubi. I ako se toga svakog dana samo jednom sjetimo, shvatit ćemo kako svaki "nesmisao" u našem životu ima dubok smisao. Tako će iz našeg života nestati bojazni odnosno strahovi, uključujući i strah od smrti. Ali ona smrt koja je opasnija, a veliki broj ljudi je se uopće ne boji, ne razmišlja o njoj, ne zna da se nalazi u njoj, jest duhovna smrt. Ona može čovjeka odijeliti od Boga za svu vječnost. I to je onda pakao. Ali Isus može uskrisiti duhovne mrtvace iz njihove duhovne smrti. To potvrđuju tolika obraćenja u povijesti i danas. Jer On sam je Uskrsnuće i Život. Život koji nam Isus daruje jest upravo vječni život koji počinje već ovdje i sada ako vjerujemo Sinu Božjemu. Doživjeti Božju blizinu i njegovu ljubav možemo već sada. Za onoga koji vjeruje u Isusa, za njega je fizička smrt samo vrata kroz koja se ulazi u vječno zajedništvo s Bogom. Tako onaj tko vjeruje u Isusa "sigurno neće nikada umrijeti, a ako i umre živjet će." To nam je objavila sama Ljubav što je tijelom postala i prebivala među nama.

Uskrsli Krist identičan je Isusu iz Nazareta u čijem se ovozemaljskom životu božanstvo moglo zamijetiti tek kroz znakove. Svoje uskrsnuće Isus najavljuje tri puta, onda kada najavljuje i svoju muku. Lazarovim uskrsnućem i Preobraženjem Isus naviješta svoje uskrsnuće ali i objavljuje svoje božanstvo. One koji traže znak da je on Mesija podsjeća na znak Jonin. Nakon što je Jona bio tri dana u utrobi kita "Jahve zapovjedi ribi i ona izbljuva Jonu na obalu". Treći dan nakon Isusove smrti njegovo tijelo više ne leži u grobu, već se Isus pokazuje apostolima kao uskrsli. Broj tri označava puninu, određeno vrijeme nakon kojeg će doći do Božjeg zahvata.

Isusov život poslije uskrsnuća nova je stvarnost postojanja njegove ljudske naravi koja je neodjeljiva od druge božanske Osobe, tj. od Sina. Tako je Isusovo uskrslo tijelo suobličeno Duhu i podložno Duhu, tj. tijelo preobraženo u slavi Božjoj. Za preobraženo tijelo više ne postoji udaljenost. Gospodin se pokazao različitim ljudima na različitim mjestima u isti dan. Upravo kako je rekao da će njegov dolazak biti "sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada". Podložni su mu prostor, vrijeme, materija. Isus se ukazuje apostolima. U drugom obličju se ukazuje dvojici učenika na putu u Emaus, opet drugačije se ukazuje jednog dana sv. Pavlu na putu u Damask. Marija Magdalena ne prepoznaje odmah uskrslog Isusa nego tek kad joj se On otkrije, kad je zove po imenu. Dvojica koji su išli u Emaus prepoznaše ga tek u lomljenju kruha, a nakon što su ga prepoznali shvaćaju da je "gorjelo srce u njima dok im je tumačio Pisma". Uskrslog Krista, bez obzira što je kraj nas, ne možemo "vidjeti" ako nam se sam ne želi otkriti. Ali svatko tko ga želi naći, može ga naći u Riječi i u Euharistiji. U Riječi i u Euharistiji moći će ga se susretati sve do svršetka svijeta.

Vjera u Isusovo uskrsnuće uključuje vjeru u naše uskrsnuće tj. vjeru u vječni život stoga i u našu besmrtnost. U takvoj vjeri nema mjesta za beznađe. U njoj čovjek otkriva božanski smisao ljudskog postojanja koji Isus objavljuje svojim uskrsnućem.

Murali Bonampaka

Bonampak je mnogo više od “kulturnog blaga ljudi Chiapas-a”. U sebi čuva jedini mural iz svijeta Maja. Ove veličanstvene zidne freske igrom boja daju odgovor na dva pitanja: prvo, kako je izgledala svakidašnjica Maja i, drugo, kako su bile ukrašene fasade i unutrašnji zidovi građevina Maja.


Fotograf i autor dokumentarnih filmova Giles Healy bio je u posjetu indijanskom rezervatu Lacandon 1946. godine. Snimao je dokumentarac o primitivnim indijancima pokušavajući odgovoriti da li su oni potomci Maja. Njegovi domaćini su ga odveli do napuštenog grada Maja koji je kasnije nazvan Bonampak po istoimenom indijanskom selu.

Tamo je, između ostalog, pronašao skromnu dugačku jednokatnicu sa tri ulaza u tri zasebne prostorije. Ulazi su bili nadsvođeni teškim kamenim lintelima. Fotograf je ušao u prvu prostoriju i našao se okruzen serijom murala koji su pokrivali prostoriju od kamenog poda do kamenog krova. Ušao je i u druge dvije prostorije i našao nove nacrtane scene, obojene realističnim bojama. Freske su bogato svijetlile u prigušenom svijetlu.

Ovo neprocjenjivo bogatstvo se po prvi put ukazalo pred očima koje nisu pripadale Majama niti Lacandon indijancima.

Profesor Mary Miller sa Yale University, nakon intenzivnih proučavanja murala, je pisala: “Vjerojatno ne postoji antička rukotvorina iz Novog Svijeta koja nudi tako kompleksan pogled na pretkolumbovsko društvo kao freske iz Bonampaka. Nijedan od njih ne prikazuje toliki broj Maja sa toliko detalja i stoga su ovi murali neprocjenjivi za razumijevanje drevne civilizacije.”

Dotada se o životu Maja moglo saznavati ili sa umjetničkih sličica na razbijenim komadima keramike ili potamnjelim djelićima crteža iz gradova Palenque i Tulum. U Bonampaku se najednom dolazi do tri prostorije prepune dobro sačuvanih crteža.

Način na koji su crteži odoljeli vremenu i nakon 1200 godina je interesantan. Kiša i vlaga su kapali po plafonu prostorija tako da su pokrili unutrašnje zidove sa zaštitnim slojem prozirnog kalcij karbonata.

Nakon Healy-jevog otkriča, Carnegie Institut je poslao svoju ekspediciju u Bonampak. Zidovi su prekriveni tankim slojem kerozina. Boje su postale vidljivije. Murali su intenzivno i kompletno fotografirani. Dva umjetnika su, zatim, napravila kompletne umjetničke kopije. Trenutno je u toku projekat Yale University koji uključuje još detaljnije studije, fotografije i reprodukcije murala primjenom lasera i nove tehnologije.

Na velikom platou nazvanom (“Akropolis”) dominira velika piramida na čijem su vrhu i stranama kamene kuće. Piramida se naučno šturo naziva Građevina broj 1 (Edificio 1). Raščišćen je samo njen prednji dio. Desetine stepenica građenih od velikih kamenih blokova vode prema vrhu piramide. Bokovi i leđa piramide su prekriveni zemljom i drvećem.



Velika piramida Bonampaka, Chiapas, Meksiko



Kronologija Bonampak-a je uobičajena za ovu regiju. Grad je osnovan u trećem stoljeću, razvoj bilježi u petom stoljeću za vladara Fish Face, a vrhunac moći doživljava sa Lordom Chaan Muan-om II (ili Knotted Eye Jaguar Drugi) koji dolazi na vlast 743. godine. Tada je podignuta većina danas vidljivih građevina. Grad je napušten početkom IX stoljeća i ostao je izgubljen u džungli do 1946.

Na nekoliko mjesta u gradu su vidljivi hijeroglifi koji prikazuju znatno veći grad Maja, Yaxchilan. Smatra se da je Bonampak dugo bio u podređenom odnosu prema njemu, da bi tokom osmog stoljeća postali ravnopravniji. Postoje dokazi o zajedničkim vojnim pohodima protiv Palenque-a, a Lady Yax-Rabbit, koja je bila supruga najmoćnijeg vladara Lorda Chaan Muan-a II, bila je sestra vladara Yaxchilan-a (Shield Jaguar II). Očito da brak i politika nisu mimoišli ni Maje.

U kamenom “Hramu freski” hijeroglifi govore da su freske nastale 792. godine. U originalnom premazu gipsa (plastera) nema graničnih rubova što govori da su freske nastale u jednom dahu, a ne u etapama. (To je ovdje moguće zbog vlažnosti zraka tako da treba više vremena da se plaster stvrdne.) Može se prepoznati iskusna ruka jednog majstora i vjerojatno dva pomoćnika.

Murali pokrivaju površinu od oko 165 kvadrata. U tri sobe su nacrtani stvarni događaji i to vrlo realistično. Prva soba prikazuje predstavljanje budućeg prijestolonasljednika, sina Chaan Muan-a pred zvanicama: svećenstvom i plemstvom, uz orkestar koji svira na drvenim trampetama, bubnjevima i drugim instrumentima. Plemstvo je prikazano u razgovoru. Svi su bogato odjeveni, ukrašeni ogrlicama, dragim kamenjem, maskama. Očigledno da prisustvuju prvorazrednom događaju. Lord Chaan Muan Drugi sjedi u društvu sa svojom prvom ženom dok njegove ostale žene stoje.



Murali Bonampaka, Chiapas, Meksiko



Na zidovima druge sobe u toku je žestoka borba između Bonampak-a i neidentificiranog protivničkog grada Maja. Aktualni sukob se, prema hijeroglifima, i odigrao 2. kolovoza 792. Ratnici su prekriveni kožom jaguara ili ratničkim crvenim i žutim odorama. U pozadini je svijetlo plava boja koja uveliko podsjeća na stil sa crteža iz egipatskih grobnica. Tri zida u ovoj sobi prikazuju borbu, da bi se ishod mogao vidjeti na četvrom, sjevernom zidu. Chaan Muan II trijumfalno pobjeđuje. Poraženim vojnicima je strgnuta vojna odora, krv kaplje iz prstiju, a većina ih leži mrtva.

I, na koncu, treća soba donosi ceremoniju proslave pobjede sa muzičarima, plesačima posebno ukrašenim za ovu priliku i sa kraljevskom obitelji. Chaan Muan II je iznad protivničkog vođe, a nekoliko zarobljenih vojnika mole za milost.

Ukupno 108 hijeroglifskih tekstova prate murale. Preko 270 ljudskih figura na njima nosi odjeću, a da ne postoje dvoje ljudi koji su isto obučeni. Odjeća je od pamuka. Lica su u profilu, a tijela frontalno ili bočno prikazana. Ruke pokazuju najrazličitije pozicije, jer je umjetnik želio da ih iskoristi za, nama nepoznati, jezik znakova.

Murali Bonampaka su osvijetlili svakidašnjicu Maja. Naučili smo o višeslojnosti njihovog društva (vladari, aristokracija, birokracija, umjetnici, svećenstvo, zanatlije), ceremonijama, odjeći, ratnim običajima…



Krv iz prstiju na muralima Bonampaka, Chiapas, Meksiko



Ono što je fascinantno da među 270 ljudskih likova prikazano i 30 božanskih, ljudima superiornih bića. Oni se nalaze na ključnim mjestima: na spoju dva zida ili dodiru plafona sa bočnim zidovima. Kao da oni promatraju sve te scene svakodnevnice, a da nemaju aktivnog učešća.

Ta superiorna bića (stvarne Maje) bi povremeno posjećivali gradove Maja. No, nema dokaza o njihovom utjecaju na zemaljske poslove: rat, sjetve, trgovina, savezništva. Ali, njihov utjecaj osjećamo kod izbora lokacija za piramide (energetski potentne točke), grandioznosti objekata, tehnologiju gradnje, nastanak hijeroglifa i piktoglifa, astronomska i matematička znanja, svemirske cikluse, putovanja kroz svemir…

Yaxchilan

14 travanj 2006

Jedini način da se dođe do Yaxchilan-a je rijekom. Puteva nema, jer je sa obje strane rijeke gusta džungla.



Rijeka Usumacinta razdvaja džungle Meksika i Guatemale



Ime Yaxchilan znači “zelene stijene”. Očigledno riječ je o nazivu kojeg je ovaj grad dobio kada je već odavno bio napušten i zarastao u divlju šumu. Ni starije ime, Izancanac, vjerojatno nije pravo ime grada.



Ime Yaxchilan znači “zelene stijene, Chiapas, Meksiko



Onaj jaz koji je nastupio nestankom Maja u devetom stoljeću odsjekao je skoro sve etimološke veze civilizacije Maja sa onima koji su došli poslije njih.

Otkriće Yaxchilana je nastupilo dosta kasno; prvi ga je spomenuo Juan Galindo 1833. Značajniji opis daje Teoberto Malet nakon svojih posjeta 1897-1900. Ozbiljniji radovi na obnavljanju Grada se poduzimaju početkom 1970-ih i povremeno traju do danas.



Ulazak u Yaxchila, Chiapas, Meksiko



Uspon Yaxchilan-a, prema dosadašnjim podacima, počinje od 250. godine. Yat-Balam, osnivač dinastije koja će vladati u narednih 500 godina, je preuzeo tron 320. i gradić postaje regionalnom silom. Najveću moć je imao za kralja Shield Jaguara Drugog, koji je umro 742. godine imajući preko 90 godina. To je doba nastanka većine danas sačuvanih hramova i piramida. Grad je inače podijeljen u tri dijela: Velika Plaza je smještena na poravnanom platou uz rijeku, Veliki Akropolis se nalazi na brdu (piramidi?) do koga vode široke stepenice, a Mali Akropolis je na susjednom izdvojenom brežuljku koji je, vjerojatno, imao ulogu vladarske rezidencije.

Ulazak na Veliku Plazu vodi između piramide i kružnog hrama. Ovaj uski prolaz zatim vijuga hodnikom sa nizom prostorija kojeg su arheolozi nazvali “labirint”. Tako što je, također, bila novost za mene u svijetu Maja. Očigledno da je arhitekta vodio računa da napravi teško pristupačan grad čiji će se limitirani ulazi lako braniti. Velika većina ostalih gradova Maja ima vrlo otvorene koncepte.



Silazak u labirint, Yaxchilan, Chiapas, Meksiko



Na Plazi prepoznatljivi kameni luk Maja, igralište, uzdignute kamene stele na centralnim mjestima… Iznad ulaza su vidljivi hijeroglifi Maja; kameni linteli teški nekoliko tona odavaju majstorstvo, ali i bogatstvo ovog Grada.



Linitel, Yaxchilan, Chiapas, Meksiko



Hijeroglifski tekst se nalazi na preko 110 mjesta u Gradu. Dešifriran, daje jasnu viziju o Yaxchilan-u kao sofisticiranom ekonomskom i socijalnom entitetu kompleksnih odnosa sa obližnjim gradovima. Posljednji uklesani datum je iz godine 810.



Piktoglifi Yaxchilana koji opisuju ovo sofisticirano središte Maja, Chiapas, Meksiko



Ipak, najspektakularniji je uspon prema Velikom Akropolisu. Preko stotinu stepenica širokih dvadesetak metara vode između hramova prema vrhu brežuljka. U zvaničnom opisu ovog mjesta spominje se prirodno brdo sa umjetno napravljenim zemljanim terasama. Ja sam, međutim, bliži ideji da je, umjesto o prirodnom brdu, riječ o stepenastoj piramidi divovskih razmjera davno već zarasloj u šumu s nekoliko zemljanih nanosa na svojoj površini. Ako Meksička vlada nađe nekog novca da nastavi otkopavanja nadam se da će potvrditi ovu pretpostavku.



Uspon prema Velikom Akropolisu, Yaxchilan, Meksiko



Stoljetna stabla su pružila svoje korijene preko stepenica, ali se može zamisliti grandioznost ovog mjesta u doba kada je Grad bio na vrhuncu svoje moći. Vladar Bird Jaguar Cetvrti (752-772) se s pravom smatrao liderom regije, džungle i rijeka.

U momentu kada se izbije na široki plato ukazuje se izvanredna građevina koja predstavlja vrh ove ogromne piramide. Njeni razmjeri su veći nego u sličnih piramida u Tical-u ili Palenque-u. Dva niza sa po šest stepenica vode do ulaza u tri odvojene prostorije. Piktoglifi i ostaci crvene boje sjena su nekadašnjeg glamuroznog izgleda. Na vanjskoj fasadi ostala su udubljenja u kojima su nekada bili paneli i uklesane figure u kamenu.



Hram na vrhu piramide, Yaxchilan, Chiapas, Meksiko



Misli o njemu su vezane za sastanak neprofitne organizacije za zaštitu svjetskih spomenika (World Monuments Fund). Tada je Bernard Selz pokonio 200,000 dolara za konzervaciju i zaštitu Grada, koji je uvršten na listu od 100 najugroženijih svjetskih spomenika kulture. S obzirom da će za koju godinu sigurno napraviti i cestu, broj posjetilaca će se povećati, a time i opasnost da se ovaj sjajni grad Maja dalje ruinira.

Čarobni Palenque

13 travanj 2006

Od početka 1994. komandant Marcos je započeo revolucionarnu pobunu indijanaca. Uzeli su ime Zapatista, po uzoru na Emilijana Zapatu, heroja revolucije iz 1910. kada je predsjednik Porfirio Diaz bio primoran da napusti zemlju. Tada je proglašena agrarna reforma koja, nažalost, nikada nije do kraja sprovedena. Sveopće siromaštvo iznova prisiljava indijance da skrenu pažnju na sebe.

“Vlasnik noći, gospodar planine, čovjek bez lica”, Marcos je moderni pobunjenik XXI stoljeća koji svoje manifeste objavljuje na Internetu. Izazvao je senzaciju kada je sa 100-ak svojih sljedbenika, naoružanih puškama iz “antikvarijata” paradirao ulicama La Realidada sredinom 1990-ih. Meksička armija je pojačala svoje prisustvo nakon što su Zapatiste izbacili prve bijele rančere iz Chiapasa. Danas je misteriozni Marcos na čelu političkog pokreta za koji bi želio da postane sve-meksički.

Gradic Santo Domingo de Palenque je osnovan u sedamnaestom stoljeću (ne računamo li malu crkvicu iz 1573.) i ostao bi beznačajan da 1774. u obližnjoj džungli nisu otkriveni ostaci megalopolisa iz doba Maja. Antonio del Rio je tada požurio u Guatemalu da Kraljevskom Savjetu prijavi svoje otkriće. Od tada kreću istraživačke ekspedicije prema ovoj destinaciji. Ruševine dobivaju ime Palenque prema obližnjem selu.

Danac Frans Blom je 1920-ih započeo najopsežnije radove na ekskavaciji i čišćenju. Meksički arheolog Alberto Ruz je 1952., nakon nekoliko godina uklanjanja tona kamenih blokova, uspio Palenque uvrstiti u svjetsku arheološku riznicu otkrićem jedine grobnice Maja: vladara Pacan Votan-a.

Dosada je oteto od džungle preko 200 građevina različite veličine. I to je, prema procjenama, jedva 10% od stvarnih dimenzija Grada.


Pocrnjeli, vlažni kamen nijemo svjedoči o milenijumskoj starosti ovog centra.



Neprolaznost Palenquea, Chiapas, Meksiko



Prepoznajem piramide, hramove, zvjezdarnicu… sa slika. Na jednoj strani je njihova grandioznost, umjetnički vrhunac i neprolaznost. Na drugoj, osjećaj napuštenosti, tišine i ljudskog odsustva. I sve to uokvireno centralnoameričkom džunglom, izrazite zelene boje.

Osnovan prije naše ere, Palenque u svojoj arhitekturi i umjetnosti spaja zmajeve Orijenta, tamnopute afričke (Atlantske?) likove, pismo Maja i stepenaste piramide sa platformama okrenutih svemiru.

Komunikacija tog doba, protivno našim predodžbama, nije imala granica.



Stepenaste piramide, Palenque, Chiapas, Meksiko



Epiteti uz Palenque su mnogobrojni: “jedan od najvećih gradova Maja”, “najimpresivnije ruševine Meksika”, “najpopularniji arheološki park”, “politički centar inventivne arhitekture sa razvijenom trgovačkom mrežom sa udaljenim Mezo-Američkim gradovima”…

Vrhunac moći grada se poklapa sa vladavinom njegovog najznačajnijeg lidera: lorda Shield Pacal-a. Djelomičnim dešifriranjem hijeroglifa i piktoglifa (Linda Schele i Peter Mathews), ustanovljeno je da je Pacal rođen 603. godine, došao na vlast kao dvanaestogodišnjak (615.) da bi vladao do svoje smrti (683.) skoro sedam desetljeća kasnije. Njegova najvažnija građevina je tzv. Hram natpisa. Ovdje je i mjesto gdje su kosti Pacal-a počivale u miru sve dok njegova grobnica nije otvorena skoro 1300 godina nakon njegove smrti.



Lord Pacal, piktoglifi, Palenque, Chiapas, Meksiko



Direktor Meksičkog Instituta za antropologiju i povijest Alberto Ruz je 1949. započeo radove na istraživanju Grada. Odlučio je da se usmjeri na Hram natpisa, jer je bio najviša građevina. Odlučio je da pokuša otkriti put u unutrašnjost Hrama sa vrha stražnje strane. Krenuo je sa pomicanjem ogromnog kamenog bloka koji se u boji razlikovao od ostalih. Slijedile su tri mukotrpne godine uklanjanja blokova i otkrivanja niza stepenica. Napokon, 13. srpnja 1952. došli su do trokutastog kamena oko kojeg su našli kosture šest mladih ljudi. To je bio pouzdan znak da su ljudske žrtve tu u počast jednom od lidera. Veliki kameni blok je pomaknut za pola metra i Ruz se odlučio spustiti uz pomoć užeta u mračnu odaju.

“To je bio momenat neopisive emocije za mene… kada sam skliznuo ispod kamena. Našao sam se u velikoj komori isklesanoj u kamenu. Oko mene su bili stalaktiti nastali infiltracijom vode tokom proteklih stoljeća. Ogomna kamena grobnica je počivala na šest isklesanih stupova. Pokrov sarkofaga je bio bogato ukrašen hijeroglifima.”



Hram natpisa, Palenque, Chiapas, Meksiko



Sve do ovog momenta, nijedna piramida u Meksiku nije pružila dokaz da je korištena kao grobnica. Palenque je postao izuzetak.

Kada je pokrov sarkofaga pomaknut, otkriven je Pacal-ov kostur. Na lubanji mu je bila (danas čuvena) mozaična maska od žada (nefrita). Slijedile su ogrlice, prstenovi, reprezentacije Boga Sunca od nefrita, simbolizam devet Gospodara Vremena…I sve to u Hramu sa devet stepenastih nivoa.

Posebnu pažnju i dalje privlači pokrov sarkofaga koji predstavlja figuru čovjeka (ili čovjekolikog bića); on sjedi na duguljastoj napravi (drugo tumačenje je da mu iz trbuha izvire drvo života). Piktoglifi predstavljaju kombinaciju organskih, svemirskih i tehnoloških tvari. Osoba ili lebdi ili leti. Deniken je ovu sliku uzeo kao konačan dokaz svoje teorije o međuplanetarnim putovanjima Maja (“astronaut u svemirskoj kapsuli”). Jose Arguelles (The Mayan Factor) “drvo života” tumači kao Svemirski Centar (Kuxan Suum).

Na kamenom pokrovu su uklesani brojevi 12:60 i 13:20. Period od pravljenja grobnice (692. godina) do njenog otvaranja 1952. iznosi točno 1260 godina. A period od nastanka grobnice do kraja ciklusa Maja 2012. godine iznosi 1320 godina! Koincidencija? Ili je riječ o proroku Maja koji je bio kreator grobnice? I koji nam je ostavio još jednu poruku?



Primopredaja vlasti, Palenque, Chiapas, Meksiko



Arguelles tvrdi slijedeće:

“Pacal Votan, galaktički gospodar, se proglasio serpentom, inciranim, vlasnikom znanja. Dekretom onih iznad njega, Pacanu je određeno da napusti svoju domovinu, misteriozni Valum Chivim, i da ode na Yukatan, pokrajnu gdje žive Maje na Zemlji. Pacan je sletio u blizini rijeke Usumacinta nedaleko od Palenque-a.”

Objašnjenje za ovu priču bilo bi slijedeće: Valum Chivim, koji se spominje u hijeroglifima Maja, se odnosi na jednu od zvjezdanih baza Maja, gotovo sigurno u sistemu Plejada (zvijezda Arcturus?). Ove baze su imale zadatak da motre na ostvarenje misije Maja na Zemlji otkada su Galaktički gospodari (“Devet Gospodara vremena”) donijeli intelektualni život na Zemlju. Pacal Votan je imao zadatak da nadgleda posljednju fazu Zemaljskog Projekta Maja.

Popul Vuh, sveta knjiga Maja, govori o mitskom Xibalbi, podzemnom svijetu, u kome se “herojski testira smrtnost”. Točnije, u kome Maje preuzimaju “smrtno” ljudsko obličje. Xibalba odgovara drevnom gradu Xibalanque, a ovaj je u modernom prijevodu Palenque.

Da li to znači da se Pacal zapravo vratio u svoju zvjezdanu domovinu Valum Chivim nakon što je uspješno odigrao svoju zemaljsku ulogu?

Na nekoliko kamenih reljefa vidim primopredaju vlasti između Pacal-a i njegove majke. I mada je svojom veličinom niža od sina (očigledno iz hijerarhijskih razloga), upadaju u oči njene izraženo velike kosti.

Američki arheolog Merle Greene Robertson je provela nekoliko desetljeća studirajući Palenque. Objašnjava da portreti koji prikazuju Pacal-ovu majku Zac-Kuk imaju abnormalno uvećanu vilicu, izražene podočnjake, vrlo istaknute obrve, lopataste ruke… Uglavnom poremećene (ne-zemaljske?) fizičke karakteristike.

Zvjezdarnica ili Toranj vjetrova koji se nalazi usred kompleksne Palače, potvrđeno je da raspored prozora odgovara položaju pojedinih planeta (Venera), zvijezda (Plejade, Sunce, solsticij, ekvinocij).



Zvjezdranica, Palenque, Chiapas, Meksiko



Palaču okružuju tri impresivna hrama/piramide: hram Sunca, Križa i Vojvode. Fasade sa serijama hijeroglifa opisuju bogove i povijesne događaje unatrag tisuće godina. Dominira bogata simbolika koja prikazuje tranziciju ljudske duše u realme mrtvih, odnosno transformaciju pojedinih lidera Maja u bogove (astronaute?).

Posljednji datum na zidovima Palenque-a je godina 835. Nakon toga je ovaj sveti centar Maja misteriozno napušten. Što se desilo sa astronomima, svećenicima, umjetnicima? Gdje su Maje otišle sredinom IX stoljeća?

Hram natpisa je unikatna građevina u svijetu Maja. Sarkofag Pacal-a, smješten u prizemlju, je znatno širi od prolaza i stepenica koje vode do njega. To znači da je prvo grobnica napravljena, a tek onda impresivni Hram. I to mu daje posebno mjesto. Ime Hramu je dano zbog serije od 620 hijeroglifa – najdužoj u svijetu Maja. I, na koncu, kostur koji je pronađen u grobnici Pacal-a je neobičan: znatno je viši od prosječnih Maja, a utvrđeno je da je starost osobe prilikom smrti iznosila 40 godina. Dešifrirani hijeroglifi na istoj grobnici govore o Pacal-u koji je umro u dubokoj starosti, u 80. godini. Tko je onda sahranjen ovdje?

Na tren pomislimo da smo nešto saznali o Majama. A onda nam se nove misterije otvore.

Ako bi se mogli vratiti u prošlost, recimo u godinu 810., i naći se na trgu ispred Hrama natpisa, možda bi mogli vidjeti skup koji zorno prati što se dešava na vrhu Hrama.

Na platformi sjede trinaestorica Maja, galaktičkih gospodara, čuvara znanja. Svaki od njih ima veliki kvarcni kristal ispred sebe. Sjede i intenzivno meditiraju. Odjednom se začuje potmula vibracija: dijelom je to zvuk, dijelom vizija. Pred našim očima se materijalizira svjetlosna galaktička čahura. U početku čahura lebdi iznad galaktičkih gospodara, a zatim ih polako obavije. Uskoro su sva trinaestorica unutar prozirnih svjetlosnih lopti. Šum i vibracija se pojačavaju. Grad i džungla u pozadini prisustvuju provorazrednom svemirskom događaju. Frekvencija se povišuje. Stanovništvo grada je fokusirano na svemirske lopte koje polako počinju da blijede. Uskoro svijetlosne lopte sa Majama nestaju. Scena kao da prerasta u san. Vibracija se više ne čuje. Uzdah ljudi se odbija od kamene građevine. Ubrzo se skup rasprši.

U vlastitoj potrazi za odgovorom što se desilo sa Majama u devetom stoljeću analiziram postavke povijesničara i arheologa. Glad, ratovi, suše, potresi… nijedan od tih razloga ne može biti odgovoran za tako masovan i kompleksan nestanak elitnog stanovništva.

Rat bi mogao objasniti gubitak populacije u par gradova. Suše bi bile logičan uzrok za migraciju iz predjela bez kiše. Potresi i prirodne katastrofe mogu uzrokovati dosta mrtvih.

Međutim, Maje su živjele uz more, rijeka, jezere, u dolinama i na planinama, u vlažnim i sušnim područjima i imale civilizaciju sa nekoliko tisuća centara. Ne desetak gradova, već nekoliko tisuća. A takva civilizacija ne nestaje odjednom.

Tražim nove mogućnosti. Danas imamo neutronsku bombu koja ubija ljude, a pošteđuje građevine. Problem je što nemamo dokaza o takvom oružju kod Maja, a pogotovo nemamo miliona skeletona u njihovim gradovima iz desetog stoljeća.

Znači za odgovor moramo ići dalje.

Da li je duhovno i intelektualno vodstvo Maja napustilo površinu Zemlje i tajnim tunelima se spustilo pod Zemlju?

Ili su prešli u drugu dimenziju, nevidljivu našem oku?

Ili su, one koji su bili spremni, pokupili u svojim svemirskim brodovima njihovi mentori sa Plejada?

Ili su se, pak, pridružili Galaktičkim gospodarima i svjetlosnim čahurama otišli na put bez povratka?

Pravi odgovor još dugo nećemo zasigurno dobiti ili saznati dok potpuno ne dešifriramo njihove zapise.

Mitla – duhovni portal

12 travanj 2006

Prije petsto godina (1526.) Španjolci su ovdje zatekli tvrđavu Azteka staru tek četrdesetak godina. Pretpostavlja se da je ona bila izgrađena na temeljima mnogo starijeg grada. Vodeći arhitekta Kraljevine, Garcia Bravo, koji je isplanirao Mexico City i Veracruz, doveden je u Oaxacu. Sa užetom i kredom je označio strane svijeta; započela je izgradnja Zokala (“skvera”). Katedrala je izgrađena na jednom kraju (na temeljima Aztečkog groblja), a Upravna palača na drugom. Ova jednostavna simbolika je karakteristična za sve hispanske gradove. “Balans zemaljske i duhovne vlasti.”

Cortez je držao do ovog grada toliko da ga je kralj proglasio “Markizom doline Oaxace”. Njegov daljnji rođak, Gonzalo de las Casas, tu je započeo (1546.) opsežne radove sa preko 6.000 indijanskih radnika. Nakon 25 godina, barokne građevine su se ugnijezdile u ovu dolinu, dajući joj kolonijalni šarm kao nigdje drugo u Meksiku. Ne čudi me da je UNESCO proglasio čitav grad zaštičenim svjetskim dobrom.

Odavdje su potekla dva najpoznatija meksička predsjednika. Benito Juarez je bio Zapotek indijanac bez formalnog obrazovanja, postao guvernerom i šefom države (1858-1872). On je porazio francusku armiju i skinuo austrougarskog nadvojvodu Maximilian-a sa prijestolja. U očima naroda, Juarez je postao mitska figura i nacionalni heroj. Svaki grad ima ulicu sa njegovim imenom, spomenikom, Sveučilištem.

Priča o Porfirio Diaz-u je drugačija. Ovaj Mixtec indijanac je izgradio vojničku karijeru da bi uspostavio dugogodišnju diktaturu (1876-1910). I mada je zemlju otvorio stranom kapitalu, velika večina stanovništva je ostala siromašna te je Meksiko napustio Revolucijom 1910. (Zadnje godina života u Parizu je proveo živeći u uspomenama, mrzeći francusku hranu i prisječajući se boja i mirisa iz Oaxace.)

U Dominikanskoj crkvici Santa Catalina, Juan de Cordoba je proveo 25 od svojih 100 godina u njoj. Kažu da tokom čitavog života nije dotaknuo novac. Sandale je navlačio samo prilikom misa. Život je proveo u meditiranju i pisanju riječnika Zapotek jezika. I danas ga indijanci smatraju za sveca.

Pisac D.H Lawrence je ovdje živio nekoliko godina. Filozof Niče je to žarko želio. Lenon se spuštao u obližnje pećine želeći otići što dublje prema središtu Zemlje. Elliot er (prevodilac Octavio Paz-a) je izjavio da je Zokalo “savršeno mjesto za ne činiti ništa”.

U Oaxaca ne osjeća se miris ratnih pohoda konkvistadora (Oaxaca nije bila na glavnom putu Cortesa prilikom osvajanja nego se predala još prije pada Aztečkog vođe Moctezume); nema dokaza o rušenju drevnih piramida i hramova (osim Aztečke tvrđave). Ali ima bogatstvo različitih kultura i rasa koje egzistiraju i daju posebnu draž ovom Gradu.

Prema tradiciji Mikstek-a “zdrava osoba je ona koja živi sretno i u miru”.


Koliko je stara civilizacija? Na to pitanje stanovnici malog mjesta Santa Maria del Tule (istočno od Oaxace) imaju odgovor: stara je koliko i njihov “ahuehuete” ili “stablo iz Tule” (Arbol del Tule).



Najstarije drvo na svijetu, Santa Maria del Tule, Oaxaca, Meksiko



U centru ovog malog mjesta, u crkvenom dvorištu, smjestilo se najstarije drvo na svijetu: čempres starosti između dvije i tri tisuće godina. Pedeset metara visine, pedeset šest metara obujma i 650 tona težine.

Impresioniran sam. Što sve priroda može učiniti i koliko dugovječna može biti.

Arheološko nalazište Mitla, značenje imena je identično na španjolskom (“mitla”), aztečkom nahuatl jeziku (“mictlan”) i zapotek jeziku (“lyobaa”) i može se prevesti kao “mjesto mrtvih”.

Mitla je neprekidno nastanjena barem tri tisuće godina. Arheološska istraživanja koja ukazuju na ostatke građevina iz 900. godine prije nove ere ne daju odgovore o porijeklu prvih graditelja ovog svetog mjesta.



Sačuvana crvena boja na palači Mitle, Oaxaca, Meksiko



Kultura Zapoteka, zvanična povijest tvrdi, nam je ostavila danas vidljive strukture ( podignute između 200. – 900. godine nove ere); nakon njihovog nestanka oko 1000. godine Miksteci preuzimaju kontrolu, Zapoteci se vraćaju 1200., a Azteci, nakon nekoliko pokušaja, konačno ulaze u Mitlu 1494. Priča se završava dvadeset godina kasnije sa dolaskom Španjolaca.

Mitlu nije preplavila džungla kao većinu gradova Maja. Zahvaljujući tome, zidine, ukrasi, pa čak i boje na fasadi su ostale dosta dobro sačuvane na nekoliko mjesta. Impresionira crvena boja sačuvana nakon više od tisuću godina mada izložena vremenskim nepogodama; zidovi palače sadrže 100.000 unikatnih ukrasnih kamenih kvadrata i rombova koji formiraju geometrijske figure.

Za razliku od velike većine drevnih građevina, ovdje nema prikaza zoomorfnih ili antropomorfnih likova. Naprotiv. Apstraktni geometrijski oblici unose novu dimenziju u spiritualnost i umjetnost. Da li se njima ipak stilizirano prikazuju bog Quetzaqoatl, more (“prolaznost”), ili imaju poseban vizualni efekat koji doprinosi lakšem dostizanju željenog duhovnog nivoa… bila su pitanja koja mi se vrzmaju po glavi.



Kameni mozaici na palači, Mitla, Oaxaca, Meksiko



Kameni mozaici su brižljivo ispolirani i savršeno ugrađeni u zidove debele preko metar. Nije se koristio nikakav vezivni materijal. Majstorstvo gradnje!

Unutar palače je tzv. Dvorana stupova. Šest impresivnih monolitnih kamenih stupova vulkanskog porijekla su nekada davali potporu krovnoj konstrukciji.

Iz četrdesetak metara duge Dvorane stupova ulazi se u novu komoru koja je predmetom najveće zagonetke Mitle. Zidovi prekriveni panelima sa kamenim mozaicima. Arheolozi su u čudu. Koja je svrha ove prostorije?



Dvorana stupova, Mitla, Oaxaca, Meksiko



Jedini pisani trag je ostao od prvih španjolskih osvajača i povijesničara i odnosi se na posljednje korisnike (Zapoteke). Canseco je 1580. pisao: “U ovoj zgradi su imali svoje idole i tu se skupljali tokom religioznih ceremonija. Vršili su žrtvovanja svojim bogovima i provodili svoje svete običaje. U rezidenciji je stanovao visoki svećenik koji im je bio kao naš papa.”

Najstariji komadić informacije i zato najznačajniji je legenda koja kaže da se ova komora ranije koristila kao završna faza inicijacije šamana (duhovnih bića) koji su bili obučavani u magiji i liječenju.

Rašlje pokazuju pojačanu energetsku aktivnost na ovom kamenom tlu. Pojedini autori tvrde da je ova komora bila portal/vrata između duhovnih dimenzija.



Komora – duhovni portal, Mitla, Oaxaca, Meksiko



Ruševni zidovi sa impresivnim kamenim pragovima iznad ulaza. Isklesani kameni linteli su teški po dvadesetak tona. U njihovom podnožju je podzemni prolaz koji vodi prema grobovima. Ispod nivoa zemlje novi geometrijski mozaici na zidovima. Grobnice su prazne. Opljačkane su nekoliko stoljeća prije dolaska Španjolaca.

Kružni potporni stup unutar grobnice ima nekoliko mitova. Kada se kameni megalit obgrli rukama onda:

1. Razmak između ruku će otkriti koliko godina života preostaje (jedan prst za svaku godinu života);
2. Ukoliko se stup pomakne smrt nastupa gotovo trenutno
3. Zagrljaj doprinosi plodnosti

Ova Planeta ne pripada nama. Ona nije ni vlasništvo naših unuka kako nam reklame sugeriraju (“mi smo Zemlju posudili od naših unuka”). Istina je obrnuta. Mi pripadamo Zemlji.

Originalni graditelji Mitle su toga bili svjesni. Znali su za Zemaljske energetski potentne točke. I koristili ih.

Nakon njihovog odlaska ostao je folklor i sukobi budućih stanovnika Grada.

Veličanstveni Monte Alban

11 travanj 2006

Magija Monte Albana započinje njegovom veličinom; to je, znano, drugi po veličini “ceremonijalni” centar na Meksičkom tlu nakon Teotihuacan-a. (Slika pokazuje djelomično rekonstruirane ruševine impozantnih dimenzija.)



Magija Monte Albana, Oaxaca, Meksiko



Nastavlja se lokacijom ovog građevinskog kompleksa smještenog na planinskom vrhu koji je poravnan do savršenstva, slično kao plato za piramide u Gizi. Naravno, priča je poznata da nije bilo pomoći kotača, zaprežnih životinja ili metalnih alata da bi se izravnalo 55 akri terena (osam puta veća površina od trga Svetog Petra u Vatikanu).

Slijedi misterija kamenih blokova i stela teških po nekoliko desetaka tona i način na koji su oni prebacivani na planinski vrh prije nekoliko tisuća godina.

Zatim hijeroglifi koji su i danas nerazjašnjeni, a porijeklo im je zajedničko sa onim od Maja, čija je teritorija zvanično počinje nekih 500 kilometara na istok.

Tu su i originalni kameni blokovi, inače stari koliko i ovaj “Grad”, koji na sve četiri strane prikazuju isklesane likove sa negroidnim antropološkim crtama (!?) Dosadašnji pokušaji da ih se protumači su dosta traljavi; prvo su ih nazvali “plesačima” – danzantes, a zatim zarobljenicima. Onog dana kada uspijemo dešifrirati tekst, znat će mo odgovor koga ovi likovi predstavljaju.

Lokacija piramida Monte Albana savršeno odgovara osi sjever-jug. Izuzev jedne građevine nazvane astronomskom zvjezdarnicom koja ima oblik strijele i pozicionirana je pod kutom od 45 stupnjeva. Vrh zvjezdarnice pokazuje točno na zvijezdu Alnilam, koja je centralna zvijezda Orionovog pojasa.

Konvencionalna arheološka teorija se našla pred čudom kako da objasni Monte Alban. Zašto je ovo mjesto izabrano za takav građevinski kompleks? Prilazi su mu vrlo strmi, čak i opasni za penjanje. Nema izvora vode. Nikad nije korišten za stanovanje. Nema vojnu svrhu. U blizini nema građevinskog materijala korištenog za izgradnju veličanstvenih piramida.



Savršeno ravni plato Monte Albana, Oaxaca, Meksiko



Monte Alban je španjolski naziv za “bijelu planinu”; ime potiče od Španjolca koji je u XVII stoljeću bio vlasnik ovog zemljišta, a koji se prezivao Montalban. Drevni naziv za ovaj centar je “Sahandevui” – “u podnožju nebesa”. Sasvim odgovarajući. Ima komandnu poziciju iznad tri doline. A azurno nebo kao da je nadohvat ruku.

Miksteci su ga zvali Yucucui (“zeleni vrh”), a Zapoteci, prije njih, “Planina svetih građevina”.

U posljednjih osam godina prikupili su desetine tisuća kamenih alata, keramičkih posuda, figura… Do danas je identificirano 2.100 zemljanih terasa i napravljeno 30.000 mapa. Formirana je baza podataka o životu različitih kultura od 1600. godine prije nove ere do 1521. i dolaska Španjolaca. Međutim, pronađene kosti prvih migranata upućuju na aktivnosti prije 15000 godina (!)

Prva ozbiljna arheološka istraživanja započeo je dr. Alfonso Caso u periodu 1931-1953. Njegovi zaključci su još uvijek dominantni u literaturi: prvo, da su Zapoteci izgradili Monte Alban oko 500. godine prije nove ere i drugo, da je početkom desetog stoljeća napušten, da bi ga ponovo naselili Miksteci 200 godina kasnije.

Stephen Kowalewski sa University of Georgia pretpostavlja da je oko 500 ljudi živjelo u dolini oko 1500 g.p.n.e. Zatim, 500. godine prije nove ere broj dostiže 5.000, da bi 200. g.p.n.e. više od 40.000 ljudi živjelo u ovom području. U narednih tisuću godina taj broj raste i do 60.000 ljudi čineći ga značajnim centrom regije.

Misteriozno napustanje Monte Albana pocetkom 900. godine je ocigledno povezano sa nestankom Maja.

Vrijeme je da mijenjamo zvaničnu povijesnu građu i da priznamo da su sve ove kulture od Teotihuacan-a sjeverno od Mexico City-ja, zatim 3000 km na istok do meksičkog Yukatan-a, i još daljnjih tisuću km na jug (Guatemala, Belize, Honduras, Salvador) u stvari jedna civilizacija. Isto pismo, astronomsko znanje, građevinska dostignuća, spiritualni život…

Nakon toliko godina istraživanja Richard Blanton priznaje: “Mi zaista ne znamo zašto je Monte Alban izgrađen i kada.” I nastavlja:” Možda će mo saznati više kada uspijemo dešifrirati hijeroglife na kamenim blokovima “Danzante” – najstarijem pisanom tekstu u Americi.”



Danazantes – drevni “plesači”, Monte Alban, Oaxaca, Meksiko



Ovaj impresivni kompleks krije poruku za našu civilizaciju.

Možemo povući paralelu između tehnološkog i razvojnog buma i jednih i drugih; ratova i osvajanja; ali i naše spiritualne inferiornosti. Da li je njihov nestanak (iz ove dimenzije?) bio dobrovoljan, a kataklizma ispred nas neminovna?

Impresivan pogled ispod platoa: tri doline sa gradom Oaxaca na 1.500 metara visine; Monte Alban je 450 metara iznad njih, a piramida je još četrdesetak metara bliže nebu.

Nakon zagonetnih osnivača ovog centra, slijedili su usponi i padovi niza kultura. Ispod središta grada su se podizale manje impozantne kućice u kojima su stanovali obični ljudi. Većinu svog života su provodili obrađujući zemljane terase, penjući se i spuštajući prema vrhu Monte Albana. Nosili su vodu, povrće, ribu, nakit, ukrase, alate, keramiku, tekstil. Slavili su i sahranjivali svećenike i vladare. U kasnijem periodu se bili svjedoci žrtvovanja i kompleksnih ceremonijalnih svečanosti.

Svetost grada su davno počeli narušavati svećeni vladari željeći da im se tijela sahrane do piramida i hramova željeći na taj način ostati zauvijek blizu nebu. Stotine podzemnih grobnica su prošarale zaravan Monte Albana. A onda su stotine pljačkaša odnosili zemaljsko blago iz njih.

Primitivni običaji žrtvovanja i obraćanja bogovima traju i danas. Prema svjedočenju Blanton-a jednog dana su “nabasali na rupu iskopanu prije par dana u kojoj je bogovima ponuđena purica sa otkinutom glavom i nekoliko cigareta.”

Tri tisuće godina Monte Alban je održavao intenzivne veze sa ostalim elitnim super centrima iz regije kao što su Teotihuacan, Cholula, Palenque, Tikal, Copan… Kamene piramide prošarane muralima dizale su se do neba diljem Centralne Amerike.

I onda, odjednom, oko 900. godine, ovi sofisticirani gradovi se napuštaju. Stanovništvo nestaje. Džungla nezaustavljivo guta bijeli kamen.

Prošlo je nekoliko stotina godina prije dolaska primitivnih indijanaca sa sjevera koji se naseljavaju uz napuštene gradove. I još 200 godina do dolaska europskih osvajača.



Zvjezdarnica, Monte Alban, Oaxaca, Meksiko



Enigma o izboru lokacije za gradnju Monte Albana ima svoje rješenje. Planina na kojoj počiva građevinski kompleks predstavlja energetski potentnu točku. Energetske linije se mogu pronaći sa rašljama. Obično se nekoliko takvih linija križa na mjestu na kome su podignute piramide i hramovi.

Nakon što su osnivači Monte Albana pronašli ova energetska središta pristupili su gradnji prvih građevinskih objekata. Elektro- i magnetno-potentne točke omogućavali su lako dostizanje željenih spiritualnih nivoa.

Prolaskom stoljeća i milenija, na mjestu ranih spiritualnih središta, dograđivani su hramovi i piramide. Arhitektonski uglađeni izazivali su divljenje svojim vanjskim izgledom. Memorija na originalne stanovnike je blijedila da bi vremenom postala potpuno izgubljena.

Proširenjem prvobitnih građevina stvarani su kompleksni ceremonijalni centri. I, da, u njima su se prakticirale različite religijske metode, uključujući žrtvovanja.

Ali, to više nije imalo ništa zajedničkog sa kreatorima ovog i sličnih centara. Prvobitna funkcija Monte Alban-a je zaboravljena zauvijek.



U podnožju nebesa, Monte Alban, Oaxaca, Meksiko



A arheološke ruševine su postale modernim turističkim centrom.



U podnožju nebesa, Monte Alban, Oaxaca, Meksiko

Cholula piramida - kopija vulkana

10 travanj 2006

Cholula je danas zaboravljeno predgrađe dvomilionskog Puebla. Nekada je ovaj kolonijalni gradić bio drevno središte blistave civilizacije odakle se dizala najveća piramida ikada sagrađena.


“Cholula” – “grad onih koji su otišli”. Tko su “oni”? Kada i gdje su otišli?

Ime gradu su dali Indijanci koje su u XVI stoljeću zatekli španjolski konkvistadori.

Hernan Cortes je u 34. godini, sa 400 vojnika (topovima i konjicom), krečući se sa Kube, započeo osvajanje Aztečkog carstva 1519. godine. Iskrcao se na istočnoj obali današnjeg Meksika u Veracruzu-u. Odavdje je pošao na zapad i redom osvajao gradove da bi sve okončao padom glavnog grada Tenochtitlan-a (današnjeg Meksiko Sitija) i ubojstvom lorda Monteczume.

Na polovini puta se isprečila Cholula koju Cortez opisuje slijedećim riječima: “To je veliki grad sa dvadeset tisuća kuća i populacijom od sto tisuća ljudi. Ujedno, to je i religijski centar sa više od 360 hramova.” (Hammond Innes, “The Conquistadors”, Alfred Knoph, 1969, New York). I, nastavlja: “Grad ima svoju upravu i ne odgovara nikome. Zemlja je plodna i navodnjava se. Ovo je najljepši grad izvan Španjolske po svojim građevinama i prirodi.”

Ulazeći u Cholulu Cortes je saznao o klopci koju su mu pripremali Meksikanci. Preduhitrio ih je pogubljenjem vojnih poglavica i zatim masakrom nad 6.000 Indijanaca.

Sa obadvije strane Cholule dižu se dva velika vulkana: Popocatepetl (5.500 metara) i Iztacihuatl (5.300 metara). Ostaci kamenih građevina (“hramovi”) su pronađeni na oba vulkana i stoga se smatraju “svetim planinama”.

Imena vulkanima dolaze od Azteca – posljednje civilizacije u Meksiku prije dolaska Španjolaca. Na Nahuatl jeziku Popokatepl znači “planina koja se dimi”, a Iztacihuatl je “uspavana bijela ljepotica”. Romantična legenda govori o ljubavi između velikog ratnika i kraljeve kćeri. Ratnik (Popokatepl) ju je zaprosio , na što mu je kralj odgovorio da će odobriti brak samo ako pobijedi suparničko pleme. Popokatepl je otišao u borbu i zadržao se duže nego što se očekivalo. Uspio je pobijediti u ratu, ali su za vrijeme njegovog odsustva počele kružiti priče da je smrtno stradao. Bijela ljepotica je umrla od tuge. Kada se ratnik vratio, odnio je njeno tijelo na vrh planine i položio je tu zauvijek. (Zapadni obod planine ima oblik zaspale žene.) A Popokatepetl se, shrvan tugom, popeo na drugi planinski vrh i uzeo zapaljenu baklju kako bi vječno mogao gledati svoju izgubljenu ljubav.

Iz te “zapaljene baklje” ne prestaje ići dim koji upozorava na činjenicu da je vulkan aktivan i potencijalno opasan.

Ostalo je zabilježeno da je Moctezuma svojevremeno poslao svojih deset najboljih ratnika da otkriju porijeklo ovog misterioznog dima. Slijedili su ga Cortesovi vojnici, 1522. Uspijevajući se popeti na vrh oni su bili Europljani koji su se uspeli na najviši vrh do tada.



Maketa piramide Cholula, Puebla, Meksiko



Dosadašnja arheološka istraživanja upućuju da su 1700 godine p.n.e. dva naselja prerasla u jedno formirajući grad koji će neprekinuto biti naseljen u narednih 3700 godina. Pretpostavlja se da su radovi na velikoj piramidi započeti 100 g.p.n.e. kada je Cholula postala važno regionalno središte.

Nagađa se da je Cholula po bogatstvu bila ogledalom slavnog Teotihuacan-a; kolosalne građevine, praćene identičnim stilom, istim periodom rasta (od 100 g.p.n.e. do desetog stoljeća), istim trenutkom propasti (početkom 900. godine). I, slično kao Teotihuacan, nakon par stoljeća napuštenosti, Indijanci sa sjevera oživljavaju ovaj grad (Olmeci, Tolteci-Cicimeka, Azteci) da bi ih Španjolci definitivno počistili sa povijesne pozornice.

Prije 100 godina, na ovom mjestu, bili su započeti radovi na izgradnji psihijatrijske bolnice (azila). Te, 1910. godine, prilikom kopanja temelja okriveni su tragovi mnogo starije kamene građevine. Trebalo je proći još dvadesetak godina da bi započela prva faza istraživanja (1931-1956); prokopana su dva tunela ukupne dužine osam kilometara na pravcima sjever-jug i istok-zapad da bi se ustanovile dimenzije kamene strukture. Arheolog Ignacio Marquina se oslanjao na iskustva stečena iz otkopavanja Teotihuacan-a. Zaključci su bili frapantni: otkrivena je najveća građevina ikada sagrađena na meksičkom tlu. Dokazao je postojanje kamene piramide sa stranicama od skoro 450 metara i visine od 65 metara! To daje volumen koji nadmašuje i Keopsovu piramidu i Piramidu Sunca u Teotihuacan-u.

Maketa na fotografiji prikazuje vjerojatni izgled piramide sa pratećim objektima.



Tuneli piramide, Cholula, Puebla, Mekisko



Druga faza istraživanja (1965-1972) je bila fokusirana na analizu pronađenih artefakata. Dokazano je da je piramida neprestano ugošćavala različite kulture bivajući centar svih zbivanja.

Međutim, piramida u cjelosti nikada nije otkopana. Samo njen manji dio. Razlog: protivljenje Crkve. “Dalja iskopavanja mogla bi dovesti do pada crkve.”

Nakon Cortes-ovog krvavog masakra, došla je njegova zapovijed da se sruši preko 360 hramova/piramida (neki izvori spominju 365 objekata za svaki dan u godini; drugi izvori spominju iznos od 400 građevina što, po meni, više odgovara istini, jer je 400 sveti broj Maja). Na temeljima hramova, Cortes je dao obećanje, “podići će se identičan broj katoličkih crkava”.

Hramovi “nevjernih” Indijanaca su srušeni. Ali, zavjet o katoličkim crkvama nikad nije bio do kraja ispunjen. Od prvobitno izgrađenih sedamdesetak crkava, danas je u životu samo 39 (i to većina u dosta jadnom stanju).

Interesantno je da je najveća crkva sagrađena na jedinom brdu koje se dizalo iznad Cholule. Trebalo je proći 400 godina da se dozna da je to brdo u stvari najveća piramida Cholule za koju Španjolci nisu znali.



Crkva na vrhu piramide, Cholula, Puebla, Meksiko



Legenda s kojom domaće stanovništvo dočekuje turiste je da su stanovnici Cholule, u iščekivanju Cortes-a, prekrili piramidu zemljom kako je Španjolci ne bi uništili. Nažalost, ova romantična priča nema uporište u stvarnosti: piramida je bila pod dubokom šumom stotinama godina prije dolaska konkvistadora, potpuno zaboravljena i nepoznata tadašnjim Indijancima.

Neposredno nakon osvajanja Cholule, Španjolci su na vrhu brda prvo postavili ogroman križ. Iste godine, križ je prepolovljen udarom groma. Španjolci su postavili novi koji je, “igrom slučaja”, doživio istu sudbinu. Zatim se pravi prva crkva (Santuario los Remedios) na visini od 75 metara. Tokom narednih stoljeća, crkva je stradala tri puta od potresa i gromova. Zadnji put 2001. godine. Međutim, svećenstvo i dalje misli da je crkvi mjesto na vrhu piramide i uporno je obnavljaju. Prilikom moje posjete mogao se osjetiti miris nove farbe.

A superiorna gradnja piramide odolijeva potresima već tisućama godina. Naime, originalni graditelji su koristili posebni dizajn (“tablero”, okrenuto slovo “T”, koji je doprinosio izdržljivosti zidova.



Tablero dizajn na piramidi, Cholula, Puebla, Meksiko



Od murala i slika sa zidova nije ostalo mnogo. Ali, onaj jedan sačuvani zid koji prikazuje “zabavu sa pićem” (i koji još nije protumačen) meni sliči na preteću četverodimenzionalnog kubizma.



Preteća kubizma, Cholula, Puebla, Meksiko



Izgrađene su grandiozne građevine sa protupotresnim dizajnom. Piktoglifi koje ne možemo da protumačimo. Kultura o kojoj ne znamo skoro ništa: tko, kada i zašto? I nestanak koji koincidira sa nestankom Maja (jugoistočno odavdje) i polumilionskog Teotihuacan-a (sjeverozapadno odavdje).



Piramida Cholula, Puebla, Meksiko



Cholula otvara nova pitanja.

Odlazak Maja

09 travanj 2006

Teče zamišljeni razgovor između čovjeka XXI stoljeća i Maja.

XXI: “Jedna stvar mi ne ide u glavu…”
Maja: “Koja?”
XXI: “Kako to da vi niste razvili alate i tehnologiju, a bili ste toliko mudri?”
Maja: “Misliš li ti da mudrost i ljubav zrači iz alata? Ali, meni su jasne tvoje nedoumice. U vašem svijetu je manje osjetilnih organa i čula… a vi to nadomještate alatima i tehnologijom. Ali, zapamti, to nikako nije znak da ste superiorniji! Naprotiv.”

Ovaj lajtmotiv mi se stalno ukazuje pred očima. Mudrost ne dolazi iz tehnologije. A da li tehnologija proistiće iz mudrosti? Ili nas tehnologija uljuljkava u mišljenju da smo dostigli naročiti visok nivo… a u stvari nas samo limitira i onemogućava u razvoju mentalnih sposobnosti?

Meni je odgovor jasan. Tehnologiju bih opisao kao materijalne produžetke našeg tijela i naših čula (automobil, kompjuter, teleskop). A ono što nazivamo povijesti ili povijesnim progresom zapravo svodimo na povijest tehnologije. I onda to poistovjetimo sa civilizacijom.

Prema našim standardima, društvo okruženo tehnološkim komforom se smatra razvijenom civilizacijom.

Ali, upitajmo se, da li tehnološki napredak razvija istinsku kreativnost kod čovjeka ili njegov spiritualni nivo?

Da li je moguće da sve sprave kojima smo okruženi zapravo limitiraju naše frekvencije i isključuju naša osjetila… ne dozvoljavajući nam da primamo svježe svemirske informacije?



Savršeno zaobljeni kameni blokovi hramova, Tikal, Guatemala



Kameni blokovi su “letjeli zrakom” i bili ugrađivani u čudesne objekte u Guatemali, Peruu, Egiptu i Tibetu; pjesma i instrumenti su stvarali frekvencije koje su mijenjali lice Planete; Aboriđini Australije, Atlantiđani, Tibetanci ili Maje su znali da su i kamen i Zemlja i Sunce živi organizmi.

Njihovo je doba pred-povijesno i ujedno pred-tehnološko. Doba u kome mi živimo je doba povijesti ili tehnološko doba. Ono što nas čeka (u povoljnoj varijanti) je doba post-povijesti, odnosno post-tehnološko vrijeme.

Povratak našim mentalnim sposobnostima.

(Naravno, mogućnost super-tehnološkog doba koje je uništilo staru Atlantidu je također opcija. Da čovjek strada od nekontroliranog razvoja tehnologije.)

Prigušena ljepota Tikal-a me ne zbunjuje. Čudnovate građevine su skrivene iza naslaga zemlje i biljnog svijeta; korijeni stoljetnih stabala prekrivaju kamene stepenice; vlaga se duboko uvukla u nekad savršeno oblikovane kamene blokove.

Ali, hladni kamen Tikal-a odiše mirnoćom i skladom sa okolinom. Gusto zelenilo, pomalo močvarno tlo i izgubljeni mostići ne mogu skriti činjenicu da je ovaj, nekada najveći grad Maja, blistao sa veličanstvenim zgradama, jezerima i kamenim mostovima.

“Hram broj četiri, zapadno od Velikog trga, je visok 96 metara. To ga čini najvišom strukturom koju je sagradila indijanska ruka u Americi”.

“Razlika između piramida i hramova je u tome što piramide imaju sve četiri strane iste, a hramovi imaju prednju, ulaznu stranu koja se razlikuje od ostalih…”.

“Piramide su izgrađene u savršenom odnosu sa stranama svijeta…” ili “Maje su se plašile dolaska 2012 godine koja je za njih bila kraj svijeta (?)”.

Nekad se kaže nešto korisno… a nekad nisu ni svjesni kako su daleko od istine.



Piramida dijelom oteta ispod brda, Tikal, Guatemala



Grad izgubljen u vremenu. Elegancija trgova. Savršeno zakrivljeni kutni blokovi. Stepenice za stepenicama. Platforme na vrhu. Uski hodnici, male prostorije i prolazi upereni prema nebu.

Najimpozantnija građevina Tikal-a, tzv. “Hram broj četiri”, je najviša struktura u Gradu. Stotinjak metara iznad zemlje i, vjerovatno, 15-ak metara ispod površine. (Zamislimo dva Cibonina nebodera, jedan na drugom.) Stepenice i zidine hrama je okupirala šuma tako da samo vrh strši, netaknut.



Hram broj četiri, najviša struktura “indijanske Amerike”, Tikal, Guatemala



Slojevite kamene strukture, zgrade u kojima ne možeš zamisliti nekog da je stanovao u njima. U središtu su tzv. Hram jedan i Hram dva, ili poznatiji kao Hram Velikog jaguara i Hram Maski. Sučelice, okrenuti jedan prema drugom, nijemo komuniciraju. Goleme kamene ploče, sa središnjim otvorima, imale su točno određenu svemirsku svrhu.



Hram Velikog jaguara, Tikal, Guatemala



Njihovo shvaćanje života i svemirskih procesa bilo je mnogo dublje.

Maje su bile galaktički informirani. Svuda gdje bi išli nosili su svemirske informacije. Planetama omogućavali da se uspostavi dvosmjerni galaktički tok informacija.

I ne samo to. Za Maje je sve bilo inteligentna energija: svemir, Sunce, komad kvarca, mrav ili čovjek. Sve je živo. Sve ima svoju frekvenciju. Sve je informacija. A informacije se kreću. Inteligentne informacije, kao što su ljudi, imaju mogućnost da prebacuju svoju informaciju s kraja na kraj Galaksije. Svemirsko putovanje bilo je, za Maje, kretanje informacija.

Za kretanje informacija nisu potrebni svemirski brodovi, raketno gorivo i brzine veće od svjetlosti. Potrebno je znanje svemirskih frekvencija.



Svemirski marker i Hram sa platformom, Tikal, Guatemala



Zamišljam Maje na vrhu Hrama Velikog jaguara koji se u predvečerje nalaze u onom kamenom otvoru i pripremaju za put prema svom sunčevom sistemu. Trenutna materijalna dezintegracija, prebacivanje “informacije” sa Hrama na drugi kraj Galaksije. U Tikal-u, obični ljudi koji prisustvuju ovom svemirskom putovanju, počinju legende o bogovima koji odlaze i dolaze sa neba, snagom svojih misli.

Otvoreni završeci hramova i piramida su služili kao svemirske platforme Majama za njihova galaktička putovanja.



Pogled na džunglu sa vrha piramide, Tikal, Guatemala



U devetom stoljeću dolazi do enigme za povijesničare i arheologe. Jedan za drugim, svi vodeći centri Maja, su napušteni. Nema tragova ratnim pohodima, borbama, bolestima, požarima, prirodnim kataklizmama. Kao da su gradski centri ispražnjeni preko noći, po komandi, bez nereda i kaosa. Poljoprivrednici sa periferija gradova i iz džungli ostali su zbunjeni. Više nije bilo vodstva. Svemirska civilizacija Maja je netragom nestala.

Njihova misija na našoj Planeti je bila okončana.

U kamenu su ostali zapisani beskrajni datumi svemirskih događaja i astronomskih informacija… onima koji će doći u budućnosti.

Istina, sa gašenjem Tikal-a u Guatemali, Copan-a u Hondurasu, Palenque-a u Meksiku (koji će biti metom moga narednog pisanja), nije se ugasilo ono što se smatra civilizacijom Maja. Završen je klasični period, a počeo je post-klasični sa centrima u meksičkom Yukatan-u. Miješanjem onog što povijesničari zovu civilizacijom Tolteka i Maja, dolazi do također veličanstvenih arhitektonskih dostignuća u Uxmal-u i Chichen Itza-i. Ali, dok su “klasične Maje” bile apolitične, dotada je novo doba bilo oličeno ratovima i žrtvovanjima, a astronomska znanja se više nisu spominjala.

Iza pravih Maja su ostavljeni pojedini čuvari znanja i magije, čarobnjaci i poznavaoci drevnih tradicija – oni su uspijevali da održe živima znanje, kodove i informacije, linije Istine koje vode direktno do zvijezda.

U momentima našeg rođenja, sa prvim dječjim plačem, počinje naš put u misteriju nepoznatog. A na kraju svog životnog puta izgleda da znamo manje nego na početku.

Možda nam se čini da nemamo ništa zajedničkog sa Majama, svemirskim putnicima. Pa čak i da nemamo fizičkih sličnosti sa tijelima koje su Maje naseljavale; fizičke karakteristike indijanaca srednje Amerike su drugačije.

Ali, naša budućnost je da, vremenom, mi postanemo planetarne Maje.

Da prisvojimo i razvijemo njihovu briljantno jednostavnu i sofisticiranu tehnologiju koja harmonično spaja frekvencije Sunca i naše psihe. Da kreiramo čiste planetarne tehnologije i živimo udobno u manjim zajednicama… izloženi protoku svemirskih informacija. I obasjani galaktičkim svijetlom koje će nam osvijetliti sve naše misterije i učiniti da dođemo do svih odgovora.

Tikal

08 travanj 2006

Prvi glavni grad Guatemale, nakon dolaska Španjolaca, osniva konkvistador Pedro de Alvarado 1524. godine. Daje mu ime Santiago de los Caballeros (“grad džentlmena”, gle cinizma). Pedro nakon toga kreće u daljnje pljačkanje napustajući Guatemalu.

Njegov brat Jorge de Alvarado, tri godine kasnije, odlučuje da pomakne glavni grad, u odsutnosti svog brata. Kao glavni razlog navodi “neposlušnost” lokalnih Cakchiqueles indijanaca. U dolini Almolonga počinje da raste Ciudad Vieja. Međutim, ni Jorge nije mirovao. Počeo je da gradi flotu brodova želeći da krene u osvajanje Indonezije. Kada je 1541. flota bila dovršena Jorge mijenja plan. Odlučuje da uzme učešća u bici za Meksiko. To se pokazalo kao loša odluka, jer smrtno strada prignječen od konja u padu.

Njegova mlada supruga Dona Beatriz daje si nadimak “La sin ventura” (“nesretna”). Ipak, da bi se malo oraspoložila proglašava se “Vladaricom Amerika”. Tada je imala samo 22 godine. A njeno “vladanje Amerikama” je trajalo samo jedan dan. Desetog rujna 1541. dva potresa, praćena sa kišama i poplavama, su dovela do masivnih odronjavanja. Glavni grad i njena vladarka Dona Beatriz nestaju s lica zemlje. “Nesretna” je bila prvi i posljednji ženski vladar u kolonijalnoj Americi.

Dvije godine kasnije, 1543., Antigua je uspostavljena kao novi glavni grad. U narednih 230 godina Antigua je svojim blještavilom, crkvama i palačama postala vodeći grad španjolske Amerike. Škole, bolnice, putevi, katedrala i vladine zgrade pružaju komforan život stanovnicima uz jeftinu indijansku radnu snagu. Do sredine XVIII stoljeća Antigua je imala 50.000 stanovnika. Ali, sav luksuz i komfor je doživio iznenadni stravičan kraj u destruktivnom potresu 1773. godine. Grad je zbrisan, a veći dio stanovnika je ostao ispod ruševina. Oni preživjeli su ubrzo stradali od bolesti i epidemija. Odluka je donesena da se gradi novi glavni grad na sigurnijoj lokaciji.

Tako je 1774. počela gradnja Guatemala City-ja. Vec umorni od potresa, Španjolcima je gradnja išla sporo, a popunjavanje grada stanovnicima još sporije. Arhitektura i bljestavilo Antigua-e nije nikad dostignuto. Visoke zgrade se nisu podizale. Grad je tada bio monoton. A i danas. Međutim, ni Guatemala City nije bio pošteđen potresa. Prvo 1917. a onda skorašnji iz 1976. su ostavili velike štete. Gotovo kompletna gradnja iz XVIII i XIX stoljeća je srušena. Jedina je u životu ostala katedrala na glavnom trgu.



Velika katedrala, Guatemala City





Ratnik Maja, Guatemala City



Suviše je dokaza da su obje Amerike bile nastanjene daleko prije nego što nauka tvrdi da je došlo do migracije Azijata preko Beringovog prolaza (o tome sam pisao u temi Tragovima Atlantide). Iz doba pećinskog čovjeka pa do pojave prvih Maja nije se dolazilo postepeno. Riječ je o (galaktičkom) skoku. Kamene statue i stele Maja koje su pronađene u prvom značajnom gradu Kaminal Juyu, se nimalo ne razlikuju po pismu i umjetnosti od onih koji su nastajali dvije tisuće godina kasnije! Za mene je tako očigledno da se civilizacija Maja nije pripremala stotinama ili tisućama godina već preko noći (dolaskom naprednijih predstavnika druge civilizacije). A zatim su im piktoglifi i umjetnost ostali nepromijenjeni od 2000 godine p.n.e. do IX stoljeća nove ere. Teorija evolucije, socijalne i antropološke, ovdje pada u vodu.



Cipelice vladara Maja iznad piktoglifa, arheološki muzej, Guatemala City



Zbirka Muzeja je, neprocjenjive vrijednosti. Originalne kamene stele iz najranijih perioda Maja koje se ne mogu vidjeti nigdje drugdje; jedna čitava prostorija sa artefaktima od dragog kamena zelenog nefrita, među kojima i svjetski čuvena mozaična maska; brojne druge figure i piktoglifski natpisi iz različitih dijelova Guatemale. Simboli gradova iz doba Maja se mogu vidjeti ovdje; brojevi uklesani u kamene blokove se mogu raspoznati; čudni piktoglifski znakovi kojima se značenje još uvijek ne može odrediti ispunjavaju ove prostore. Središnji dio, park sa stelama i oltarima, formira zasebnu cjelinu. Svojom mirnoćom i hladnoćom očigledno ne pripada ovom dobu.



Jezero Peten Itza, između Santa Elene i Floresa te sam grad Flores, Guatemala



Kamene kućice Flores-a, obojene svim mogućim toplim pastelnim bojama, su podignute na ostacima grada Tayasal. To je bio glavni grad naroda Itza koji potiću sa meksičkog Yukatan-a (čuveni grad Maja Chichen Itza jos uvijek nosi njihvo ime). Itze su se 170 godina odupirale nadiranjima Španjolaca. Prvi među njima bio je niko drugi do Hernan Cortes, glavom i (gustom) bradom, godine 1524. Tokom svoje vojne kampanje prema Hondurasu, Cortes je prespavao na ovom otočiću, a kralj Itza ga je primio kao gosta. To mu je i spasilo život i Cortes mu je zauzvrat ostavio svog konja. Kada su dva španjolska svećenika došla u gradic 100 godina kasnije našli su statuu konja kojeg su indijanci poštivali kao boga kiše i oluje. Svećenici su razbili kip i izazvali takav bijes stanovnika, da su se morali dati u bijeg da izvuku živu glavu. Nove grupe misionara i vojnika su dolazile da bi napokon 1697. Španjolci napali Tayasal brodovima, iznenadivši obranu Itza. Nakon toga su ubili svakog Indijanca na kojeg su naišli, a njihovog kralja su odveli u glavni grad Antigua-u paradirajući s njime. Tayasal je nestao bez traga, a kasnije je podignut Flores.



Hram broj 6, Tikal, Guatemala



Tikal u prijevodu znači “Grad glasova”. Pošto sam naučio dok sam istraživao sve ovo da sumnjam, jer je istina obično negdje drugdje, razmišljao sam odakle naziv. Glasovi valjda dolaze od svih onih životinja koje su se vrzmale ili se vrzmaju u džungli oko Tikal-a: jaguara, majmuna, tropskih ptica, krokodila, rakuna, jelena…

Na piktoglifu koji predstavlja Tikal tražim “glasove”; nema slika životinja. Piktoglif se sastoji od četiri manja i jednog većeg slikovnog znaka. Na većem znaku su prikazane ruke u prijateljskom stisku (tako bih ga barem ja protumačio) sa tri polukružne linije iznad i deset crtica ispod. Ostali znakovi su simbolični: zvijezde, polukrugovi, crtice, paralelne i polukružne itd. Očito da je svaka od njih simbolizirala neki proces; koji, to ostaje zasad tajnom.



Piktoglif Tikal-a, Guatemala



UNESCO je 1979. proglasio Tikal “Monumentom svjetske baštine”. S pravom se smatra jednim od najvažnijih kulturnih i prirodnih rezervata u svijetu.

Tikal je, prema procjenama, izgrađen oko 800. godine prije nove ere da bi bio neprekidno naseljen u narednih 1700 godina. Grandioznost grada otkriva da je Majama Tikal bio neobično važan kao “religiozni, naučni i politički centar” (kako to naučne knjige vole da kažu). Na stotinjak kvadratnih kilometara pronađeno je 4000 građevinskih struktura: od hramova i piramida do trgova, administrativnih zgrada i skladišta.

Stanovnistvo Tikal-a je brojalo do 50.000 ljudi tokom “klasičnog perioda”. Pretpostavlja se da su tada (prije tisuću i pol godina) Maje ukupno brojale oko 3 miliona ljudi i ako je neki grad i bio “glavnim gradom” to je onda bio ovaj.

U povijesnim knjigama se nalazi podatak da je Tikal od petog stoljeća bio izložen utjecaju meksičkog Teotihuacan-a; njihovi ratnici se pojavljuju zajedno sa vođama Maja na stelama, a tri manje piramide su izgrađene u stilu Teotihuacan-a.



Korijeni prekrivaju kamene stepenice, Tikal, Guatemala



Iskopavanja na dubini od 10 metara otkrivaju povijest Tikala iz doba prije 200 godine p.n.e.

Onda slijede uobičajeni zaključci da Maje nisu imale metalne alate, zaprežne životinje ili kotač…

Ispod glavnih piramida i hramova Tikal-a pronađeni su ostaci starijih zgrada. Ispod njih su ruševine još starijih tako da njihove građevine podsjećaju na glavicu crvenog luka sa bezbroj nivoa. Svakih nekoliko desetljeća se budio građevinski zamah.

Arhitektonski bum Tikal-a je trajao do IX stoljeća. Onda, misteriozno, grad biva napušten. Preko noći. Kameni blokovi vremenom počinju da se odronjavaju. Džungla nemilosrdno osvaja palače i hramove.



Grad kao da i sada čeka da se vrate njegovi stanovnici, Tikal, Guatemala



Vrijeme je stalo.

Copan

07 travanj 2006

I da ne bi ostali uskraćeni za turistički opis Copan-a, napravit će mo jedan tipičan turistički prilog bez magije svemirskog života Maja.

Uglavnom, mogli bi početi ovako:

“Copan je promoviran u zaštičeno nasljeđe svijetskog značaja od strane UNESCO-a 1980. godine. On se ujedno smatra za najbolje prostudiran grad Maja u posljednjih 150 godina. Ovaj veličanstveni arheoloski park je bio glavni izvor informacija za drevnu civilizaciju Maja.” (www.copanruins.com)

Američki advokat John Lloyd Stephens i engleski umjetnik Frederick Catherwood su u svojoj knjizi “Incidents of Travel in Central America, Chiapas and Yucatan” opisivali svoju posjetu ovoj regiji 1839-1840:

“Nemoguće je opisati interes s kojim smo pristupili istraživanju ovih ruševina. Zemlja je bila potpuno nova; bez vodića i turističkih knjiga; sve je tako nevino. Nismo mogli vidjeti deset jardi ispred sebe, niti smo znali što nas očekuje slijedeće. Jednom smo sjekli grane i lijane za koje se ispostavilo da prekrivaju lice kamenog monumenta. Naslonio sam se na skulpturu dok su je čistili; kada je Indijanac sa mačetom tupo udarao po kamenu, maknuo sam ga i golim rukama očistio zemlju. Ljepota skulptura, mirnoća džungle, uznemirivana samo kricima majmuna i papiga, izoliranost grada i misterija koja se nadvila nad njim, stvarala je interes veći od bilo kojih ruina koje sam dotada vidio.”

Editor Joseph Gardner nam predstavlja Copan u svojim “Misterijama drevnih Amerika” (Mysteries of the Ancient Americas”, 1986.):

“Copan je jedan od najvećih, najstarijih i najljepših centara Maja. Izgrađen je na manjoj, humanijoj građevinskoj skali nego drugi, razvikaniji centri. Astronomi Copan-a su bili posebno vješti: oni su vjerojatno bili autori ekstremno preciznih tabela eklipsa i dužine tropske godine.”

U luksuznom atlasu “Prošlih svijetova” (Collins, Past Worlds, Atlas of Archeology, 2003.) autori vremenski lociraju Copan:

“Od šestog do osmog stoljeća, tokom kasnog klasičnog perioda Maja, dolazi do agresivne ekspanzije. Grad Tikal je ponovno izgrađen i značajni hramovi, palače, trgovi i igrališta su podignuti u gradovima Palenke, Piedras Negras, Copan, Quirigua, Naranjo i Coba.”



Hram broj 26 sa 2500 nedešifriranih glifa, Copan, Honduras



Jacquetta Hawkes u svom Atlasu drevne arheologije (“Jacquetta Hawkes, Atlas of Ancient Archeology”, 1974.) istiće:

“Copan je jedan od najljepših središta Maja, čuven po svojim skulpturama i hijeroglifima. Objekti su izgrađeni tokom Klasičnog perioda. Posljednja stela u Copan-u nosi kao datum godinu 800. nakon čega je grad napušten. Jezgro grada se sastoji od Akropolisa u kome su igrališta, terase i hramovi. Hram broj 26 je poznat po svojih 2500 individualnih glifa koji još nisu dešifrirani. Neki od njih su pogrešno vraćeni na mjesta 1930-ih godina prilikom rekonstrukcije. Sjeverno od hijeroglifskih stepenica je igralište sa uklesanim glavama papiga u gornjim dijelovima igrališta. Ispod ovog se nalazi ranije igralište, a ispod njega još jedno, još starije. Na glavnom trgu su skulpture oltara i stele, većina iz VII I VIII stoljeća. Fini kvalitet i reljefnost, sklonost prema detaljima su karakteristike umjetnosti Copan-a.”



Trodimenzionalna umjetnost u kamenu, Copan, Honduras



Jonathan Norton Leonard u svojoj “Drevnoj Americi” (Jonathan Norton Leonard, Ancient America, 1967.) nastavlja u istom stilu:

“Copan je, smješten u visoravnima Hondurasa, bio dobro uređeni centar intelektualnog života, posvećen umjetnosti, nauci i svetim igrama. Čak i u intelektualno orijentiranoj civilizaciji Maja, grad Copan se isticao kao kulturni centar. Simboli uklesani u kamenu ukazuju da su se ovdje održavale konferencije o matematici i kalendarima. Ovo nalazište obiluje izvanredno isklesanim statuama sa kompleksnim astronomskim zapažanjima i hijeroglifima za koje arheolozi vjeruju da govore o povijesti grada. Stanovnici Copan-a nisu bili samo astronomi i kipari. Na popločanom igralištu ogledali su se u igri sa loptom popularnom u doba Maja širom Centralne Amerike. Međutim, mnoge igre su bile religijske prirode, a svećenici su prognozirali budućnost iz rezultata utakmica.”

Bračni par Natascha Norton i Mark Whatmore u svojoj knjizi “Centralna Amerika” (Cadogan Guides, Central America, 1993.) istiću slijedeće detalje:

“Kada su Španjolci stigli, grad je bio napušten skoro tisuću godina. Mjerilo Copan-ovog političkog značenja je i postojanje posebnog glifa za grad još od 564. godine. Više od 200 godina Copan je imao vlast u ovoj regiji dok se 737. godine lider Quirigua-e, Cauac Sky, nije pobunio. Platforme hramova u Copan-u nisu impresivne kao u Tikal-u, ali zato oduševljava umjetnost koja ih ukrašava. Hijeroglifske stepenice su jedinstvene u svijetu Maja; od 2500 glifa većina nije dešifrirana do danas. Sjeverno od stepenica je igralište, najsavršenije očuvano ove vrste. Utakmice su bile bespoštedne, rivali su igrali za život. Teška gumena lopta nije smjela biti udarana sa rukama, nogama ili glavom, već ostalim dijelovima tijela. Niže igrališta je niz stela tako detaljno obrađenih da se prepoznaju detalji vladara Maja. Kada ih je vidio britanski diplomata John Lloyd Stephens 1839. bio je toliko impresioniran da je kupio čitav arheološki park za 50 dolara. Nesumnjivo da je želio sve poslati brodom u Englesku, ali na sreću nije.”

Na prvi pogled, ovi izvori – stručni, naučni i turistički – izgledaju ozbiljni i informativni.

Istina je, opisali su grad kao nešto izvanredno i neočekivano. Govore o umjetničkim uzletima Maja. Čak i o posebnim astronomskim znanjima za koje se ne zna kako su ih mogli tako precizno izračunavati. Onda će spomenuti ratove, žrtvovanja, igre, kolaps civilizacije…

Ali, ako se neko malo dublje zamisli, prepozna da svi ovi izvori ipak ostaju na površini, ne dajući glavne odgovore. Odakle Maje u ovim džunglama? Koja je stvarna svrha kamenih monumenata? Čemu je služilo tako napredno svemirsko znanje?



Stadion za 30 000 ljudi, Copan, Honduras



Pošto smo na ova pitanja odgovorili u ranijih nekoliko postova, vrijeme je da polako napuštamo Honduras i krenemo u Guatemalu. I vratimo se u vrijeme sadašnje.

Od svih današnjih Centralnoameričkih melodrama, putovanje “kokošjim” autobusom je najupečatljivije.

Prašnjava ulica sa nekoliko autobusa i kombija upaljenih motora. Oko njih su motaju “autobusni pozivari”. Svaki ima za zadatak da napuni svoj autobus. Žurno se kreću po “terminalu” stvarajući osjećaj hitnosti. Njihovi prioriteti su jasni: nije važno tko si i gdje ideš, ali moraš biti ubačen u njegov autobus. Putnici polako ulaze u autobus bez voznog reda. Destinacija se zna, a kada će se stići, to… će se tek vidjeti. (Mislim da je mnogima od Vas sada u misli došao bus iz filma "Tko to tamo pjeva".)

Zvjezdani putnici

06 travanj 2006

Uzak vijugavi tunel. Replika Crvenog hrama “Rosalila” u prirodnoj veličini.

Originalni hram je otkriven 1989. godine unutar piramide. Impozantno.



“Struktura broj 16”, znani naziv za piramidu koja skriva hram Rosalilu, Copan, Honduras



“Centralni dio Muzeja je replika hrama u prirodnoj veličini kojem arheolozi daju nadimak Rosalila. Moderni umjetnici su napravili vrlo vjernu kopiju ukrasnih reljefa i fasada.

Hram je pronađen u savršenom stanju ispod piramide. Ova građevina je bila posvećena desetom vladaru Copan-a iz 571. godine. Hram je bio simbolom planine, mjesta kreacije, izvora života. Bog Sunce je ključni igrač u mitu o kreaciji. On se veličanstveno uzdiže iznad ulaznih vrata i širi se čitavom zgradom…



Hram Rosalila u savršenom stanju ispod piramide, Copan, Honduras



… Hramovi su obično bili uništavani da bi slijedeći vladari podizali nove hramove na njihovim ruševinama. Rosalila je bila toliko sveta da je ostala nedirnuta. Ispod Rosalile su arheolozi pronašli jos starije strukture…”

Naša dosadašnja znanja o Majama i priložene slike nam daju mogućnost da kritički promotrimo ovaj tekst.

Prvo, nemam što dodati Joseovom majstorstvu u izgradnji ove replike.

S druge strane, koliko god da je Sunce ključ za našu Planetu, ipak iznad Sunca ima mnogo kompleksniji svemirski izvor (kao što to pokazuje priložena slika). Nadalje, Sunce sa obje strane, na svojim “krilima” ili “zracima” drži dva vozila u čijim su kabinama ljudski likovi.

I to je ono što me je najviše fasciniralo o ovom mjestu, a o čemu nisam mogao ništa naći u dostupnoj literaturi.



Ulaz u Hram iznad kojeg su dva svemirska (?) vozila, simbol Sunca i srca Galaksije



Ovaj hram je, srećom, ostao sačuvan do 1989. tako da ga masonske klike nisu mogle sakriti od svijeta. Očito je da je ovdje riječ o svemirskim vozilima između našeg Suncevog sistema i ostalih dijelova Galaksije (glava Maja je u vozilima te između Sunca i središta Galaksije).

Sigurno da neće proći dugo, prije nego se i Daniken pozabavi ovim reljefnim prikazima međuzvjezdanih putovanja. On je bio u Peruu i istraživao Naska linije o kojima piše u svojoj knjizi. Lani sam i ja bio tamo i pisao o istoj temi u svojoj knjizi. Dakle, bilo bi logicno ocekivati da dogodine citamo i o njegovim putesestvijama po Hondurasu.

Pošto nema dokaza da su Maje vozile ovim “automobilima” po džunglama Srednje Amerike, trebamo pronaći odgovor kuda ih je put vodio.



Maja u kabini svemirskog vozila (?), Copan, Honduras



Što je to putovanje? Prelazak puta od točke A do točke B? Let od Houston-a do Amsterdam-a, na primjer?

Za nas je putovanje avionska kabina, miris goriva na pisti, pooštrene kontrole na aerodromima i skidanje cipela, dva filma i dva obroka prije slijetanja.

Razmislimo o mogućnosti putovanja bez korištenja tehnologije i aviona. I prebacivanju tijela s jednog mjesta na drugo.

Što je naše tijelo? Energetska lopta (oboje, i fizičko tijelo i duševna supstanca). Čestice koje se mogu izraziti određenom frekvencijom. A različite frekvencije su samo različite informacije. Mi smo, drugim riječima, informacija. Naš Sunčev sistem je, također, informacija. Čitav svemir je kompleks informacija.

Što je, onda, putovanje svemirom?

Sposobnost da se prenese jedna informacija (naš energetski individualitet), putem odgovarajuće frekvencije, na drugi kraj svemira. Ako znamo kako zavibrirati i zajahati na točnoj frekvenciji, onda će mo se naći na željenom mjestu u svemiru.

Zvjezdani putnici su informacije koje vibriraju svemirom. Maje su bile svjesni tog znanja.

Je li hereza tvrditi da su Maje bile pametnije od nas? I da su svoju filozofiju bazirale na mnogo naprednijoj osnovi?

Nije.

Naša moderna civilizacija je zasnovana na gomilanju materijalnih dobara i obrani teritorija od “neprijatelja”.

Maje su bazirale svoj život na principu svemirske harmonije. Što je svrha takve civilizacije? Dovesti vibraciju manje razvijenih planeta u harmoniju sa višim svemirskim organizmima i samim svemirskim izvorom.

Što onda reći o nama samima? Da li naši civilizacijski ciljevi imaju bilo kakve veze sa matičnom planetom Zemljom? A pogotovo sa Suncem i, dalje, Galaksijom.

Nažalost, ne.

Zašto? Zato što smo galaktički neinformirani. I zato što nam planeta nema dvosmjernog protoka informacija, sa Galaktičkim Izvorom.

Onaj tunel što ide ispod piramide i dovodi do hrama za arheologe predstavlja put u podzemni svijet. I ovdje, i u Egiptu, i u Peruu… Stalno se govori o podzemnom, zagrobnom, paklenom svijetu od tri ili devet nivoa. To mi se čini kao jedan od posebnih promašaja arheologije i antropologije.

Ako se krećete ispred sunčane piramide (dakle naš svijet, ova dimenzija), ulazite u tunel na čijem je kraju hram sa Suncem, svemirskim vozilima i središtem Galaksije (svemirska dimenzija), to je onda simbolika kojom se prikazuju zvjezdani istraživači. A ne nesretne duše koje se kreću prema Čistilistu.

Hopi Indijanci u svojoj legendi o Sipapu govore o tunelu (“prolazu”) koji vodi u različite svijetove. Sipapu je ona životna nit (informacija) koja spaja galaktičku jezgru, zvjezdane sisteme, različite planete, ali i različite svijetove.

Maje imaju Kuxan Suum koji je galaktički voki-toki putem kojeg se odašilju informacije diljem svemira. Među tim “informacijama” su i visokofrekventni istraživači, odnosno Maje.

Što su li mislili dok su oblikovali fasadu replike hrama sa onim vozilima?

Da bi se kopirao ovaj objekat moralo se proučiti svaki detalj na originalu. Nakon tri godine rada sigurno se došlo do interesantnih zaključaka.

Maje su imale slikovni glif Ek Chuan koji je preveden kao Zvjezdani putnik. Oblik posude sa nekoliko diskova unutar i tri “noge” (motora?). Imali su svoj glif za Zemlju (dvije poluelipse i dva polukruga) i znak za Galaktičko središte Hunab Ku. A spajao ih je Kuaxan Suum, koji u punom prijevodu znači: put prema nebu koji vodi ka pupčanoj vrpci Univerzuma!

I kada su bili na Zemlji, pogled Maja je bio uperen prema zvijezdama. A kada su bili u svom matičnom svijetu, pogled im je išao svemirom prema njihovoj slijedećoj misiji.

Tzolkin

05 travanj 2006

Doktor Don Diego Garcia de Palacios, član Kraljevske Audijencije Guatemale, piše pismo španjolskom kralju Filipu Drugom osmog ožujka 1576. U pismu opisuje pronađene ruševine i to se smatra prvim zapadnim dokumentom o Copan-u.

Većina arheoloških nalazišta Maja nosi proizvoljna imena koja su im davali Europljani kako su ih otkrivali. To nije slučaj sa Copan-om. Don Diego tvrdi da je ime Copan bilo u upotrebi u XVI stoljeću.

Oko značenja imena još uvijek postoje sporenja: jedni tvrde da je riječ o “mostu”, drugi, pak, da je pravo značenje bilo “glavni grad Co”.

Čini mi se da obadvije pretpostavke imaju smisla. Copan je, po meni, svojevrsni most, svemirska vrata, ali i središte Maja kapitalnog, svjetskog značaja.


Znana povijest piše o “opsjednutosti Maja sa računanjem vremena”. Nabrajaju njihove kalendare: (1) “Dugi”, koji traje od nultog dana i godine 3114 p.n.e. do naše 2012 godine; (2) “Religiozni” kalendar od 260 dana koji se sastojao od 20 mjeseci po 13 dana; i (3) “Solarni” kalendar od 365 dana (18 mjeseci po 20 dana, plus dodatnih pet dana).

Ne osporavaju im se vrlo precizno izračunate solarne godine za planete u Sunčevom sistemu. Drezdenski kodeks, na primjer, daje tabelu eliptičnog kretanja Venere i njenih eklipsa.

Ponegdje se istiće da fascinacija Maja sa vremenom nije naučna u našem smislu; njima je vrijeme bilo cirkularno i ciklusi bi se ponavljali (“vladari bi trebali ponavljati rituale i akcije svojih prethodnika”). I tu objašnjenja zastaju i ne idu dalje.

Pokušajmo mi otići dalje i složiti neke od sličica mozaika.

Imamo nerazjašnjene piktoglife Maja, ali sa kompleksnim svemirskim i zemaljskim značenjima. Tu je i fleksibilan sistem brojanja koji na pojedinim dokumentima ide milione godine unatrag. Prema vlastitim tvrdnjama Maje su na “svemirskim misijama”. Tri ili šest kalendara koje je moderna nauka dosada otkrila su dio sedamnaest “kalendara” koje koriste današnje Maje “čuvari znanja”.

Očigledno je da računanje nije samo sebi svrha. Maje nam govore mnogo više.

Prorok Maja, Chilam Balam, pada u trans, i jedine riječi koje izgovara su brojevi: 1, 13, 7, 9 i 4.

Da li su brojevi samo brojevi ili nešto više?

Da li su brojevi živi? Eterični entiteti? Da li oni mogu okupirati spiritualnu dimenziju našeg uma… dimenziju izvan kontrole našeg materijalističkog shvaćanja svijeta?

Da li se kompletna priča o Majama, svjetskoj i svemirskoj povijesti, može izraziti brojevima? Preciznije, sa 13 brojeva i dvadeset simbola? Dakle, matricom 13x20.

Arheolozi upotrebljavaju izraz Tzolkin za “kalendar” Maja od 20 mjeseci i 13 dana. Originalno ime ovog “tajnog kalendara” nije poznato, ali je poznato da je on mnogo više od jednostavnog računanja zemaljskih dana.

Tzolkin je kod. I naša abeceda je kod. Ali, onaj tko zna tridesetak slova ima ogromnu moć, jer se kroz pisanje može izraziti znanje i mudrost svemira. Na isti način, kodirani jezik Tzolkin-a, nosi svojevrsnu svemirsku moć.

Naš mozak je programiran da razmišlja o brojevima kao o simbolima količina. Recimo 7 mina, ili 13 banana. Ali, kvantifikacija je samo jedna funkcija brojeva.

Korisno je uspoređenje sa muzičkim tonovima: brojevi se mogu predstaviti i kao muzička skala. Do, re, mi, fa, so, la, ti… 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7… Slijede različite oktave, tonske sekvence, sinhronizacija dva ili više tonova… Mogućnosti su beskrajne. A sve počinje sa malim setom od sedam tonova.

Ono što mi zovemo vrijeme, Maje su zvale harmoničnom rezonancom. Dani nisu dvadesetčetvero-satni periodi nego tonovi (“kin”) koji se predstavljaju brojevima. Grupe dana kreiraju harmonične cikluse… a ti ciklusi su dijelovi jednog višeg organskog reda u svemiru.

Naša planeta Zemlja je dio tog harmoničnog sistema putem svoje relacije sa Suncem, i još dalje, sa galaksijom.



Kamena stela kao vremenski marker, Copan, Honduras



Podešavanjem muzičkih nota (brojeva) može se otići u višu oktavu. Što bi bila “viša oktava” u spiritualnom svijetu? Druga dimenzija!

Dakle, putem brojeva, podešavanjem frekvencije možemo se kretati kroz različite dimenzije.

I što nam govori objašnjenje arheologa da su Maje bile “opsjednute računanjem vremena”? Samo to da su potpuno promašili suštinu ostavštine Maja.

Sistem brojeva i hijeroglifskih simbola Maja, tako brižno uklesanih u monumentalne građevine, je sistem svemirskih frekvencija… koje se uklapaju u galaktičku harmoniju.

Zemaljski i solarni ciklusi vremena, planetarne godine Venere, Marsa, Jupitera… su za Maje bile izazov… sa ciljem da podese Zemaljske frekvencije… i usklade ih sa galaktičkim.

(Ovi pasusi su inspirirani iz Arguelles-ove knjige “The Mayan Factor”,1987)

Zar brojevi mogu imati takva značenja i takvu moć?

Za Maje, brojevi nemaju odnos kakvog ga mi znamo; deset je, po nama, veći broj od devet, na primjer. Njima je svaki broj imao svoje kvalitete. Mogli bi ga predstaviti kao zasebni svemirski entitet koji od sebe radijalno širi energetske zrake u svim pravcima istovremeno.

A galaksija se može predstaviti kao nepregledna energetska struja… u kojoj setovi brojeva radijalno pulsiraju.

Negdje, naravno mora biti i izvor. To je Galaktičko središte, koje su Maje zvale Hunab Ku. Od ovog Izvora nezamislive briljantne energetske snage sve je kretalo i u njega se sve vraćalo.

Maje su energetska strujanja prestavljala u oba smjera setom brojeva od 1 do 13, te od 13 do 1 (u kontra smjeru). Od prostih do složenih energetskih pulsiranja. I natrag.

Tako brojevi postaju magični i zasebni entiteti, sa različitim nivoom rezonancije… Dobijaju status bića putem kojih se mogu mijenjati dimenzije i putovati svemirom.

Svaki broj se kreće u četiri strane svijeta, to se ponavlja pet puta. Tu je simbolika 13 brojeva i dvadeset različtih pravaca. Tzolkin! 13x20! Svemirska matrica.

Za Maje je Tzolkin univerzalna tabela svemirskih frekvencija. Brojevi idu naprijed i nazad, komuniciraju jedan sa drugim. To je ono što mi, Zemaljskim riječnikom, nazivamo vrijeme. Naš je problem što se naše “vrijeme” kreće samo u jednom smjeru: od prošlosti prema sadašnjosti i budućnosti. A to je samo pola slike. Maje su, očito, poznavale, kompletnu svemirsku vremensku sliku.

Svrha matematike Maja nije u prostom računanju vremena i određivanju kišnih i sušnih perioda i kada bi trebalo startati sa sjetvom. To omiljeno arheološko objašnjenje je imalo trećerazredno značenje. Maje su kroz magiju brojeva otkrili galaktičku konstantu – Tzolkin.



Tzolkin vremenska matrica.



Brojevi na kamenim monumentima Copana i drugdje pokazuju relaciju između galaktičke harmonije i godišnjih ciklusa Zemje, Mjeseca, Sunca, Venere i drugih nebeskih tijela.

Maje su podizale “stele”, umjetnički bogate kamene blokove. Ali, stele nisu prvenstveno umjetničko dostignuće Maja. Stele su “vremenski markeri” kojima bi Maje obilježavale prolaz pet, deset i dvadeset godina. Međutim, godine nisu bile u centru pažnje, već harmonični brojevi i njihova kalibracija. Ciklusi od pet, deset i dvadeset godina odgovaraju frekvenciji galaktičkog energetskog snopa.

Promjer galaktičkog snopa je 5125 godina. Galaktička konstanta im je “kalendar” od 260 jedinica. (Arheolozi su još uvijek zbunjeni što ovih 260 “dana” u stvari predstavlja.)

Što je bila misija Maja? Da donesu, u potpunosti, informacije iz galaktičke matrice na našu Planetu. A informacije će poteći kada se naša planeta uskladi sa Sunčevom frekvencijom i središtem Galaksije.



Tzolkin 260 dana vremenski kalendar.



Patina vremena je učinila svoje. Teški kameni blokovi su se srušili sa vrhova piramida i hramova; šuma je prekrila pocrnjeli, ispucali kamen. Stabla u koso rastu sa stepenica.

Takozvano “obožavanje Sunca”, koje arheolozi i povijesničari vole pripisati Majama je potpuno promašena definicija.

Spiritualne Maje su znali i cijenili više znanje i mudrost koja bi se emitirala sa Sunca. Te svemirske emisije su dolazile kroz cikluse koje naša astronomija zove “sunčevim pjegama”.

Više svemirsko znanje se kreće hijerarhijom: od galaktičkog središta (Hunab Ku), preko zvijezda (naše Sunce, odnosno Kin), do planeta. Sunce Kin ima ciklus od skoro 23 godine (dva puta po 11,3 godine). Udisaj i izdisaj. Sunce prima informacije iz središta galaksije, a onda ih odašilje planetama pod svojom zaštitom.

Uzmimo teleskop kao primjer. Kroz sistem staklenih leća i prelamanja svjetlosti dobijamo informacije iz svemira. Tako na jednom kraju imamo galaktičko središte, a na drugom ljudsko biće. Između nas su pojedine leće koje uvećavaju i prenose informacije.

Čovjek ima tri leće: jedna odgovara mozgu reptila, druga mozgu sisavaca, treća višem umu.

Ljudska dimenzija se onda veže za planetarno tijelo (četvrtu leću). Odavdje, planetarna svijest vibrira sa sviješću Sunca (peta leća). Maje tvrde da se od Sunca do galaktičkog središta nalaze jos dvije svemirske leće (jedna služi za komunikaciju među zvijezdama, druga za informacije iz samog galaktičkog središta).

Zanemarimo našu sliku svijeta atoma, prostora i vremena, distanci i izoliranosti. Pogledajmo, umjesto toga, kroz ovaj galaktički teleskop. Sistem leća oscilira jedinstveno i harmonično. Protok informacija je trenutan. Govorimo o svemirskoj harmoniji.

Matrica Tzolkin-a je upravo to. Harmonični jezik svemira.



Stabla na stepenicama piramida, Copan, Honduras



Drezdenski kodeks

Direktor Kraljevske knjižnice u Drezdenu (Njemačka) je 1739. kupio knjigu od svojih kolega u Beču. Pretpostavlja se da je u Beč došla sa španjolskog dvora u XVI stoljeću, jer je u to doba kralj Španjolske bio ujedno i kralj Austrije. Prošlo je sedamdesetak godina u kojima je ova knjiga prolazila nezapaženo dok je 1810 Alexander von Humblodt nije pomenuo u svom djelu o “domorocima Amerike”. I napokon je 1829. Constantine Rafinesque ovu knjigu identificirao kao kodeks Maja.

Od tada je Drezdenski kodeks postao ključ za dešifriranje hijeroglifa Maja i najpoznatija i najljepša knjiga Maja.

Tokom Drugog svjetskog rata Drezden je teško bombardiran tako da je i knjižnica pretrpila oštećenja. Dvanaest stranica Kodeksa je uništeno sa svim hijeroglifima. Originalna knjiga je 20 cm široka i kada se raširi dugačka je 3,5 metra. Sedamdeset četiri stranice su obojene sa posebnom vještinom i uz korištenje specijalno tankih i preciznih kistova. Osnovne boje su crvena, crna i azurno plava boja Maja. Opisi u Kodeksu se vežu za grad Chichen Itzu na Yukatanu. (Vjerna replika nagorenog Kodeksa nađena je u samoj Chichen Itzi)

Osnovna tema Kodeksa je astronomija. Kodeks se dugo upotrebljavao za proročanstva. U njemu su astronomske i astrološke tabele. Ono što se može, na osnovu našeg dostignutog astronomskog znanja, dokučiti je opis eklipsi planete Venere. Projekcije drugih zvjezdanih sistema, ostalih planeta Sunčevog sistema i Mjeseca su takođe zastupljeni u Kodeksu. Jedna stranica je posvećena drevnom potopu i nestanku prošlih civilizacija.



Kopija Drezdenskog kodeksa, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko

Jezik i simboli Maja

04 travanj 2006

U vremenskom rasponu dužem od tri tisuće godina Maje su bilježile astronomska znanja, zemaljske i svemirske legende, vlastitu povijest i umjetnost.

Omiljeni medij su im bile slikovne knjige, koje bi višestruko presavili. Zvali su ih kodeksi. Danas se zna za postojanje samo tri takve knjige koje nose nazive po muzejima gdje se nalaze: Drezdenski, Madridski i Pariški.

Pismo Maja je vrlo složeno i pored intenzivnog istraživanja epigrafa ostaje većim dijelom nerazjašnjeno. Riječ je o kombinaciji sistema znakova (glifa) koji predstavljaju čitave riječi, procese ili manje zvukovne kombinacije (slogovi). Dosada je identificirano oko 800 glifa od kojih se za četvrtinu pretpostavlja da im se zna značenje. Ova vrsta slikovnih znakova se naziva logografi i najčešće se javlja u obliku slike. Na primjer, riječ “jaguar” je predstavljen crtežom glave jaguara.

Neke riječi koje nije lako predstaviti slikom, Maje su predstavljali glifom koji se izgovarao kao željena riječ. Na primjer, glagol “brojati” (“shok” na jeziku Maja) se predstavljao glavom mitske ribe koja se također zvala shok.

Kombinacija riječi i slogova najčešće je nalikovala rebusu. Svaki znak je imao više značenja; svaka slika se mogla tumačiti također na više načina (doslovnim prijevodom onog što predstavlja ili izgovorom koji onda označava nešto drugo). Da li je “shok” značio “brojanje” ili “ribu”?

Glif sa stiliziranim osmjehom (“crtica osmijeha)” i dva mala kvadratića (“dva prednja zuba”) ima, barem, slijedeća značenja: duh, dah, vjetar, svemirska energija, inspiracija, životni princip, sistem disanja, sjever (strana svijeta)!

Zamislimo moguće kombinacije 800 ovakvih slikovnih znakova. Koje spiritualno znanje je potrebno za njihovo dešifrriranje ili pisanje.

Ali, ne samo da svaka riječ ima više značenja, nego se i jedna riječ može napisati na razne načine. Već spominjani jaguar, recimo, se može prikazati stiliziranom glavom jaguara. Ali, jaguar (“balam”) se može pokazati i putem slogova ba-la-ma koje nalikuju trima rebusnim sličicama.

Maje su svojim hijeroglifskim znakovima mogli savršeno prikazati svoj govorni jezik: zvuk, gramatiku i sintaksu.

U uspoređivanju sa njihovim pisanim jezikom naš je alfabet pojednostavljen, površan i nepotpun.

Prije četristo pedeset godina španjolski biskup Landa je pokušavao da koncept pisanog jezika Maja prebaci na zapadni alfabet. U razgovorima sa lokalnim svećenikom Maja on je dobijao pojedina značenja koja konceptualno nije mogao shvatiti (na primjer, slike su ponekad predstavljale slova; pojedine riječi su se izgovarale isto, recimo “nebo”, “četiri”, “zmija” i “zarobljenik”, ali je kontekst određivao njihovo značenje). Vidjevši da španjolski crkveni visokodostojanstvenik ne može da izađe iz svoje limitirane moždane kutije, Maja je jednostavno, jedno jutro, napisao u Landovu knjigu: ” Ne mogu više”. I, otišao.


Na slici koju se nalazi dolje u honduraškom središtu Maja – Copanu, nalazi se nekoliko glifa uklesanih u kamen. Slikovni znaci dolaze u serijama po četiri. Tako se i čitaju, u smjeru kazaljke na satu. Prva slika se dodaje drugoj, druga trećoj… i, na taj način, se kompletira značenje.

Naš jezik je mnogo prostiji (što, u ovom slučaju, nije prednost). Riječi su nam sastavljene od slova i njihovo se značenje ne mijenja, bez obzira što bilo na kraju rečenice.

Kod Maja su slikovni znaci komunicirali jedni sa drugima, prožimali se, nadograđivali.

Da bi stvar bila kompliciranija, postoje glifi koji kao da su vanzemaljskog porijekla. Na priloženoj slici upada u oči glava koja podsjeća na one iz znansveno fantastičnih filmova. Dvije ispupčene moždane polovine, sa očima reptila, i čudnim, valovitim crtama ispod brade. Nema sumnje da ovaj glif spada u grupu onih 600 još ne-dešifriranih.



Piktoglifi Maja, kombinacija “svemirskog” i zemaljskog” pisma?



Španjolci su polovinu populacije Indijanaca (od ukupno 450.000) pobili tokom rane faze okupacije XVI i XVII stoljeća. Daljnjih 150.000 su poslali kao roblje od Perua do Guatemale. Danas je u životu oko 80.000 obespravljenih Indijanaca, većinom iz plemena Lenkas. Tokom XIX stoljeća jedina važna kultura je bila proizvodnja banana. Siromašni Honduras je imao tako slabu vladu da je za pedesetak godina (1821-1876) promijenio 85 predsjednika.

Zemlja nije imala svoju centralnu banku niti svoju valutu do 1953. godine. Profitabilni izvoz banana je predan u ruke američkim korporacijama od kojih se očekivalo da će izgraditi prateću infrastrukturu (puteve, željeznice, luke, aerodrome) i investirati kapital u ekonomiju. Umjesto toga, United Fruit Company i Cuyamel su imali političku kontrolu nad državom čuvajući profit za sebe.

Honduras se prodao i postao sinonim za izraz “banana republika”. Danas je taj izraz promijenjen u “Pentagonska republika” zahvaljujući vojnom prisustvu Amerikanaca.



Dolina Copan-a u Hondurasu



Pitoma Copan-ska dolina, ovaj dio Hondurasa je jedini koji je bio naseljen Majama, nalazeći se na krajnjem južnom obodu njihovog teritorija. “Los Sapos” – mjesto rođenja, niski kameni kompleks i nakon tisuće godina erozije još uvijek ima prepoznatljive obrise žaba. Pretpostavlja se da je ovo bilo mjesto gdje su žene Maja rađale djecu. Žabe su simbol fertiliteta kod Maja.

Izlizana kamena površina je neočekivano udobna, gotovo ergonomska. Noge se drže sa obje strane glave žabe, a bebe su, navodno, dolazile na svijet na poravnanoj glavi žabe.



Los Sapos – mjesto rođenja Maja



Da li su se trudnice zbilja uspinjale na ovu visoravan da bi se porodile? Ako jesu, prvi pogled novorođenčadi bio bi prema prekrasnoj dolini Copan-a.

Zapadna civilizacija se susrela sa konceptom nule u matematici tek u XII stoljeću putem tzv. “arapskih brojeva”. To je danas općeprihvaćeni način brojanja (od 0 do 9 i kombinacija tih deset brojeva) zasnovan na vrijednosti 10.

Arapski numerički sustav vuče porijeklo iz starijeg, indijskog. Postoje indicije da su Indijci upotrebljavali nulu još u šestom stoljeću prije nove ere.

Prva civilizacija postatlantske ere, Sumer, je prije šest tisuća godina imao numerički sustav koji nije sadržavao nulu, a bio je zasnovan na vrijednosti 60 (sekunde, minuti, sati; 360 stupnjeva i 60 minuta kruga). Brojke su izražavane stiliziranim peharima. Na primjer, broj 421 je izražen sa četiri pehara, razmak, dva pehara, razmak i onda jedan pehar.

Onda je Babilon nakon njih taj razmak uzeo za nulu što je bio značajan pomak u aritmetici. Egipčani su brojeve izražavali na dva načina. Prvo, putem hijeroglifa, a, drugo, u dnevnoj upotrebi, putem jednostavnih slikovnih znakova (uspravna crta za jedan, naopako “U” za deset, smotani konopac za sto, lotusov cvijet za tisuću itd.).

Židovski, grčki i rimski sustav je sličan: brojevi su predstavljani putem znakova alfabeta (A je 1, B je 2, itd.), nula ne postoji, koncept negativnih brojeva ne postoji. Kinezi se prije naše ere služe jednostavnim sustavom uspravnih i vodoravnih crta, a nula je predstavljena kvadratom.

I, na koncu, Inke imaju fascinantan numerički sustav, zasnovan na vrijednosti 20. Putem samo tri simbola (točka, crta, školjka kao nula) Maje su mogli da napišu bilo koji broj. Jedna točka je bila broj jedan. Tri točke broj tri. Jedna crta je pet, a tri crte 15. Tri crte i tri točke na vrhu su broj 18. Za brojeve iznad 20 uvodi se novi red iznad prvog. Tako se broj 234 predstavlja sa dva reda: u prvom je znak za jedanaest – dvije crte i točka (dakle 11 setova od dvadeset ili 220); u drugom redu je znak za 14, dakle dvije crte i četiri točke. Dva reda zajedno daju broj 234.

Slično, za veće brojeve, se uvodi treći red. Taj treći red je proizvod množenja 20x20, dakle od 400 pa nadalje. Četvrti red bi startao sa vrijednostima od 8.000 (20x20x20).

Nula je predstavljana stiliziranom školjkom (ili malom izduženom elipsom). Na taj način Maje su kompletirale napredni matematički način razmišljanja sa vrijednošću “nule”.

Pogledom na spomenike Maja čini se da su oni svoj numerički sustav upotrebljavali oduvijek. Dakle, vraćamo se pet tisuća godina unatrag. Sustav je jednostavan, vrlo je fleksibilan, lako je računati čak i transakcije sa velikim vrijednostima.

Nas općeprihvaćeni numerički sustav ima deset znakova (od nule do deset). Maje su imale samo tri simbola.

Putem naših brojki možemo izraziti bilo koji broj prostim dodavanjem; možemo otići beskrajno daleko u prošlost i budućnost. To arheolozi ili biolozi, na primjer, i čine: odlaze deset tisuća godina unatrag, sto tisuća ili pak, milione godina u povijest opisujući život na zemlji.

To su isto činile i Maje. Na jednoj od stela (kamenih ploča) nalazi se datum (brojka) od jednu milijardu i osamsto miliona dana (1.814.639.800 dana). To je period od pet miliona i sto tisuća godina! Još nije dešifrirano što su točno opisivale Maje iz tog perioda, ali je dešifriranje ovog datuma samo novi dokaz o stvarnom porijeklu Maja.



Broj osam (crta i tri točke) uklesan u kameni blok, Copan, Hondurasa

Maje – Svemirski urari

03 travanj 2006

Guatemala City je ogromno selo. Neugledne, trošne kućice sa krovovima od zahrđalih limova. Svejedno, ljudi su me dojmili kao topli i predusretljivi. Isto kao i u ostalim latinoameričkim zemljama: Brazilu, Venecueli, Peruu ili Meksiku. Priče o kriminalu, građanskim ratovima i otmicama turista polako pripadaju prošlosti. Na svakih tisuću turista troje (0.3%) ima neugodno iskustvo. A taj postotak ne odskače od onih u New York-u ili u Italiji.


Tradicionalno se kultura Maja dijeli na tri perioda: pretklasični (nekoliko stotina godina prije nove ere do 300 godine nove ere), klasični period (između 300 – 900 godine n.e.) i post-klasični, od devetog do šesnaestog stoljeća i dolaska španjolskih osvajača.

Zadnje dva desetljeća je moderna nauka pomicala početak prvog perioda nekoliko puta dublje u prošlost. Otkriće novih artefakata omogućilo je arheologiji da početke kulture Maja smjesti u 2000. godinu prije nove ere. (“The Magnificent Maya”, Joseph Gardner, 1986; “The Magnificent Realm of the Mayas”, Readeres Digest, 1978; “Central America”, Cadogan, 1993; “Maya Civilization”, dr William Fowler, 2003).

Guatemala City je nezaustavljivo pod svoje temelje pokopala ostatke drevnog centra Maja – Kaminal Juyu. Nekada su stotine zgrada i piramida bile u srcu ovog grada koji je imao razvijene kulturne i trgovačke centre sa polumilionskim Teotihuacan-om (sjeverno od Mexico City-ja). Radiokarbonska metoda utvrđivanja starosti je napokon prije tridesetak godina dokazala da ostaci piramidalnih struktura sa obližnjim grobovima nose datume prije naše ere.



Kamena stela iz drevnog grada Kaminal Juyu, Guatemala.



Ja bih ovu tradicionalnu podjelu na tri perioda potpuno izbrisao. I pristupio Majama na sasvim drugačiji način.

Prvo, istinske Maje su imale i imaju samo jednu misiju. Drugo, ta misija traje oko pet tisuća godina.

Zemaljski urari popravljaju naše satove i usklađuju ih sa zemaljskim vremenom. Ja bih Maje nazvao svemirskim urarima čija je misija bila da usklade Zemaljsku frekvenciju sa vibracijama našeg Sunca. Tek pošto Zemlja zavibrira zajedno sa Suncem onda će informacije poteči u oba smjera, bez ograničenja. I tek onda će i nama postati jasno zašto su svi drevni narodi “obožavali” Sunce i posvećivali mu svoje rituale. Sunce je izvor sveg života na ovoj Planeti. I izvor svih informacija i znanja

A sa usklađenom frekvencijom, Zemlja će, preko Sunca, biti povezana i sa središtem naše Galaksije. Ove činjenice postaju izvanredno važne kada se zna da se približava prosinac 2012, datum kojeg su Maje markirale za dolazak Galaktičkog energetskog snopa koji će nas obasjati.

Moderna astronomija je, napokon, prije dvadesetak godina potvrdila ovu tezu o Galaktičkom snopu u kome se Zemlja i Suncev sistem nađu svakih 25000 godina. Maje su tu prostu svemirsku istinu znale prije nekoliko tisuća godina.

Njihovo računanje vremena na Zemlji počinje sa godinom 3113. prije nove ere. I završava sa 2012.



Popularna verzija kalendara Maja.



Tražimo li datum pojave svemirskih Maja na našoj planeti to neće biti par stotina godina prije nove ere. Ili 2000 godina prije n.e. kako to sugeriraju nalazi moderne arheologije. Mora se otići jos dublje u prošlost. U 3113. godinu. Tada su se prve Maje pojavile na Zemlji. A datum konačnog odlaska posljednjih Maja - “čuvara znanja”, koji su još i danas prisutni u džunglama Centralne Amerike, je godina 2012. Za devet godina.

To su teze o kojima će mo više govoriti u slijedećim postovima.

I zbog njih se naša povijest mora ponovo pisati.

Guatemala ima najtužniju povijest od svih centralnoameričkih zemalja. Španjolci su bezobzirno uništavali indijanska plemena u XVI i XVII stoljeću. Industrijsko ropstvo karakterise zadnjih 250 godina. Mala, konzervativna elita vlasnika zemlje, drži pod svojom kontrolom vojsku i ekonomiju. Zadnjih 100 godina su strane “investicije” zagospodarile prodajom kave (85% izvoza zemlje). Američka United Fruit Company je 1930-ih ušla na velika vrata dobivajući koncesije za promet bananama i vlasništvo nad zemljom, lukama i željeznicom. Domaća oligarhija počinje u potpunosti zavisiti od američkih korporacija. Guatemala i Honduras postaju originalnim “banana republikama”. A domaći diktatori (kao državni terorista, odnosno “predsjednik” Manuel Estrada Cabrera, 1898-1920) postaju glavni likovi romana o političkoj represiji (na primjer “El Senor Presidente” autora Miguel Asturias-a). Zemlja je ukradena od Indijanaca, a oni su, “zauzvrat”, morali svake godine raditi na plantažama kave i banana. Po zakonu i bez fer naknade.

Na prvim slobodnim izborima 1944. godine učitelj i pisac Juan Jose Arevalo je izabran. On, i njegov nasljednik Jacobo Arbenz, započinju zemljišne reforme, legaliziraju višestranački sistem (uključujući komunističku stranku). United Fruit Company je brzo potražila pomoć svojih prijatelja u američkoj vladi. Na Guatemalu se prvo primjenjuju sankcije da bi CIA izvela puč dovodeći vojsku u predsjedničku palaču. Vojska odbija da brani predsjednika Arbenz-a koji, ponižen, napušta zemlju i time je demokraciji bio kraj. Stvari su vraćene u kolotečinu: represija se nastavila u slijedeća četiri desetljeća. Pobune Indijanaca u unutrašnjosti su ugušivane krvavo: obično bi vojska zatvorila sve žene i djecu iz sela u lokalnu crkvu i onda bi je zapalila; muškarci su morali da slušaju zapomaganja svojih najbližih, da bi i oni ubrzo bili strijeljani. Poneki preživjeli bi svojim pričama o hororu armije Guatemale punili stranice dnevnika pripadnika Amnesty International-a u izbjegličkim kampovima Belizea i Meksika.

Obično se među naučnim dostignućima Maja govori o njihovom kalendaru. Poznato je, naime, da su Maje računale vrijeme Zemaljske revolucije (kretanja oko Sunca) u tisućiti dio decimala. Arheologija tvrdi da su Maje ovo činile bez preciznih instrumenata. I ne samo to. Maje su imale kalendare mjesečevih mjena i eklipsi. I vrlo precizna trajanja vremenskih putanja Merkura, Venere, Marsa, Jupitera i Saturna.

Prema tvrdnjama vodećeg eksperta za desifriranje jezika Maja, Linde Schelle (“Maya Kosmos”, New York, 1993) kamene stele u gradu Maja Quirigua, u istočnoj Guatemali, opisuju događaje koji su se dogodili prije 4,6 milijardi godina!

Daju li nam Maje time do znanja da su dobro znali kada je naša Planeta nastala?!

Arheolozi, naravno, u kalendaru vide samo način da se bilježi vrijeme. Ali, zašto bi neko posvetio toliko vremena “bilježenju vremena” sa nevjerovatnom preciznošću?

Da li brojke imaju i dublje značenje u svemirskim relacijama? Da li one, osim davanja koordinata o svemirskom prostoru i vremenu, nose i nešto više? I da li je to dokučivo našim fizičkim čulima?

Što ako ti brojevi imaju svoju frekvenciju? I što ako oni nose svoje rezonantne karakteristike… i opisuju bića, planete i iskustva?

Da li nevjerovatno precizne brojke Maja zapravo u sebi kriju svemirski kod za svakog od nas? Da li je svaka brojka jedna informacija… koja biva poslana u svemir?

Svaki broj jeste informacija, a svaka informacija jeste određena frekvencija. Komunikacija, odnosno razmjena informacija, se odvija između bića, između planeta, između solarnih sistema.

Možemo li Maje ocjenjivati našom naukom i tehnologijom? Mislimo li da zbog toga što nema dokaza da su oni imali svemirske brodove, računala i teleskope da su oni intelektualno inferiorniji?

Pristupimo li Majama sa superiornijih pozicija nikada ih nećemo shvatiti i dešifrirati. A ako im pristupimo kao studenti koji žele da nešto nauče od Maja, onda ima nade za nas.

Jer, njihova nauka, intelektualna dostignuća i mentalne sposobnosti su bile daleko ispred naših.

Oni su mogli postići toliko puno imajući tako malo. Tehnologija im nije bila važna niti su je koristili. Zaboravimo na teleskope i kotač. Postoji i drugi način da se kamen obradi i izgradi piramida ili da se planete vide iz različitih svemirskih kuteva.

Hopi Indijanci, koji danas žive u Grand Canyon-u u Arizoni, imaju interesantnu legendu Palat-Kwapi. Riječ je o Misterioznom Crvenom gradu na jugu. Tamo je izgrađen grad-hram. Jedina svrha tog grada je da se na njemu predstavi sistem znanja i informacija. Radnici su imali zapovijed da napuste grad-hram kada završe sa gradnjom. Jer, taj grad je trebao da ima funkciju ogromne knjige znanja za buduće generacije.

Međutim, nove generacije su zaboravile drevnu naredbu; u tom su gradu živjeli, borili se, osvajali iz njega i bivali osvajani. Sve dok jednom i ovaj grad-hram nije ostao napušten.

Ova legenda Hopija savršeno pristaje ostavštini Maja. Oni su dizali veličanstvene gradove-hramove da bi ih indijanski seljaci i ratnici, zaboravljajući im prvotnu svrhu, pretvarali u centre svojih prebivališta i religijskih rituala.

Maje, svemirski putnici i svemirski urari, bi povremeno dolazili na Planetu i usklađivali naše vrijeme sa svemirskim informacijama, pripremajući nas za veliki energetski skok 2012. godine. Prilikom svakog dolaska iza sebe bi ostavljali riznice znanja.

Različito doba dolaska na Zemlju je rezultiralo gradovima podignutim u različitim vremenima: Teotihuacan (Meksiko), Monte Alban (Meksiko), Tikal (Guatemala), Copan (Honduras), Kaminal Juyu (Guatemala), Palenque (Meksiko), Uxmal i Chichen Itza (Meksiko).



Hram Maja, Tikal, Guatemala.



Spomenuo sam i Maje, “čuvare znanja”, koji su i danas ostali na Planeti. U knjizi “Tha Mayan Factor” (dr Jose Arguelles, 1987.) čitam: “Početkom 1985. kontaktirao me je Maja, pod imenom Humbatz Men. Tokom naših razgovora sam naučio da on koristi 17 “kalendara” Maja. Arheolozi znaju za postojanje samo šest. Humbatza sam napokon sreo u Boulderu, Colorado gdje je imao predavanje pod nazivom “Astrologija Maja”. Ključ njegove prezentacije i njegovog znanja je otkriven u završnoj riječi. Humbatz je izjavio da je nas Sunčev sistem sedmi takav sistem čiju su svemirsku kartu Maje dosada obradile!”



Kompleks Maja, Tikal, Guatemala.

SJEĆANJE

02 travanj 2006






 

 


 


 


 


 


Ivan Pavao II


(svibanj 1920 - 2.travanj 2005)

Izgubljeni svijet Maja

Zašto su Maje podizale svoje monumentalne građevine u središtu ove nepristupačne divljine?



Izgubljeni svijet Maja ali 1200 godina više nitko ne živi ovdje.



Europljani su prvi put pristali uz centralnoameričko tlo prilikom četvrtog i završnog Kolumbovog putovanja 1502. godine. Njegov brod se usidrio u Guanaji, jednom od honduraških atlantskih otoka. Na veliku radost Kolumbovog sina, posada broda je otela jedan trgovački kanu Maja ispunjen sa egzotičnim proizvodima poput kakao zrna, morskih školjki, kvecal šljiva i fine keramike. Kolumbo je produžio dalje uz obalu i pronašao Veragva regiju gdje je našao dovoljno zlata da ohrabri svoje sunarodnjake za nove (pljačkaške) ekspedicije.

Za razliku od Europljana u Sjevernoj Americi, Španjolci su u Centralnu Ameriku došli kao vojnici, a ne doseljenici. Nisu doveli svoje obitelji, nego su imali djecu sa lokalnim Indijankama. Rezultat su brojni mestici koji su vremenom postali najbrojnija populacija. Manji dio peninsularesa, koji su doveli svoje obitelji iz Španjolske, su imali rezervirane pozicije na vrhu hijerarhije. Prisustvo afričkih crnih robova je izraženo duž atlantske obale, kao i mulata. Tu su i koherentne grupe Kineza, Miskito i Darijen Indijanaca. I, na koncu, potomci Maja su zadržali svoje rasno nasljeđe u večini zemalja regije.

Drevni svijet Maja (“El Mundo Maya”) se širio od meksičkog poluotoka Yukatan-a na sjeveru, šumovite regije Chiapas na zapadu, visoravni Belizea na istoku, te džungli Guatemale, Hondurasa i Salvadora na jugu. Tridesetak različitih jezika istog korijena i danas govori oko 6 miliona Indijanaca koji svoje porijeklo vežu za Maje.

Život nekoliko miliona Indijanskih zemljoradnika sliči na život njihovih drevnih predaka: kulture su iste (kukuruz, grah, čili, paradajz), agrikulturne tehnike su iste. Čak je i seoska socijalna organizacija gotovo nedirnuta. Biljna medicina je dominirajuća. Uglavnom, poljoprivrednici se bore za preživljavanje u vrlo skromnim uvijetima.

Ako se vratimo tisuću i pol godina unatrag, ili čak dvije i pol tisuće godina u prošlost, vidjet će mo da su razbacana seoska naselja vodila isti život. Ali sa jednom bitnom iznimkom: u središtu njihove organizacije su se nalazili monumentalni “ceremonijalni centri”, hramovi i piramide, artistička i astronomska središta. Dva svijeta, jedan do drugoga.



Poljoprivrednik Maja



Za objašnjenje pojma “Maja” možemo ići diljem zemaljske kugle. Maja je ključni hindu filozofski termin sa značenjem “stvaranje svijeta” i “svijet iluzije”. Na sanskritskom Maja se veže uz koncepte “veliki”, “mjera”, “um” i “majka”. Zato nas neće iznenaditi kad otkrijemo da je Maja ime Budine majke. U Vedama se može pročitati da je Maja ime ključnog astronoma i arhitekte. U egipatskoj filozofiji termin Maja znači “univerzalni svjetski poredak”. U grčkoj mitologiji Maja je najsjajnija od sedam zvijezda konstelacije Plejade. Majab je i naziv za dom Maja u Srednjoj Americi: poluotok Yukatan.

Naredni postovi će pokazati da se svi ovi pojmovi i značenja s razlogom vežu za istinske Maje.

Ironično je da mnoštvo informacija koje znamo o Majama, a pogotovo da je večina onoga što ne znamo, vezano za jedan par ruku. Ruku koje pripadaju svećeniku iz reda Franjevaca: Diego de Landa-i. On je 1562. godine naredio masovno paljenje svih rukopisa Maja u gradiću Mani, španjolskom središtu na Yukatanu. Kao rezultat ovog barbarskog akta, najveća pojedinačna kolekcija literature i povijesti Maja je uništena. U vatri su ujedno stradala i vodeća spiritualna lica preostalih Maja.

Nešto kasnije, taj isti Diego je uzeo olovku u ruke pišući o Majama na Yukatanu. Do u detalje je bilježio njihove običaje, religiozne rituale, jezik, sistem pisanja… ali je bio svjestan da njegovo pisanje ne ide ni približno duboko. “Vjerovatno je”, kaže Diego, “da ova zemlja čuva tajne koje nisu otkrivene, a koje čak ni domoroci ne znaju”.



Neprohodna guatemalska džungla, pogled seže svega nekoliko metara u dubinu i tu završava u mreži stabala i lijana. Za potrebe gradova Maja, tisuće kvadratnih kilometara su bile očišćene.



Kada su Španjolci došli u Centralnu Ameriku, večina istinskih Maja je odavno bila otišla. Iza sebe su ostavili njihove veličanstvene napuštene gradove i čitav univerzum misterija koji je trebao da bude dekodiran.

Obični ljudi koji su živjeli u zemlji Maja im nisu bili u stanju da objasne svemirsku filozofiju svojih predaka. Tehnološki superiorni barbari su bili zbunjeni. Onda Španjolci prave važnu pogrešku misleći da su ovi lokalni domoroci rasa Maja. Zahvaljujuci tome, i danas se imenom Maja nazivaju potomci siromašnih poljoprivrednika iz doba istinskih Maja; oni koji su ostali na ovoj zemlji nakon iznenadnog odlaska njihovih vladara i zaštitnika.

Ma znaci “ne”, a Ja znaci “bol”. Istinsko značenje rijeći “Maja” je stanje “bez boli”. Preciznije, “stanje svijesti bez boli”.

Boravak duše u fizičkom tijelu je sinonim za stanje boli. Naše tijelo nosi sa sobom fizičku bol, bolesti, starost, nemoć. Duša van tijela je sinonim za stanje bez fizičke boli. Oni koji ovladaju tehnikom da napuštaju fizičko tijelo po želji, žive duševni život bez boli.

Maje nisu narod. Niti civilizacija. Maje nisu milioni siromašnih zemljoradnika u Meksiku ili Guatemali. Maje nisu “ponosni” ratnici od prije dvije tisuće godina koji su se neumorno borili sa susjednim gradovima u džunglama Chiapasa i Hondurasa.

Enciklopedijske crtice o potomcima Maja u Centralnoj Americi su pogrešne. Već petsto godina traje lažno predstavljanje “civilizacije Maja”.

Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom.

Maja je stanje svijesti. Maja je život duše koja živi u harmoniji sa svemirskim procesima. Maja je razumijevanje da je prolazno fizičko tijelo samo vozilo koje pomaže u spiritualom razvoju.

Svako od nas može biti Maja. Zapravo, to bi i trebao biti naš cilj. Postići Maja stanje svijesti.

Maje su ostavili svoje poruke u njihovim građevinskim konstrukcijama… da ih pročitaju generacije tisuću godina iza njih. Spiritualnost i nauka trebaju ići ruku pod ruku da bi dekodirale ove poruke.

Geometrija je jezik Univerzuma. Zato su Maje ostavljale svoje poruke putem sakralne geometrije na zidovima svojih hramova i piramida.

Maje su bića svjetlosti. A svemirska svjetlost se može izraziti putem sakralnih kodova u geometriji, boji, muzičkim notama i alfabetu.

Kada budemo razumjeli poruke Maja napravit će mo još jedan korak bliže da i mi postanemo bića svjetlosti.



Rekonstrukcija scene iz života Maja. Koliko ova zamisao guatemalskog umjetnika i dojam neobaveznosti odgovara nekadašnjoj stvarnosti?

SVEMIRSKA MISIJA MAJA

01 travanj 2006



Spiritualna i materijalna nauka su bile potrebne da se dekodiraju poruke stare nekoliko tisuća godina iz džungli Centralne Amerike koje su nam ostavile Maje – duhovno i astronomski superiorna civilizacija koja je misteriozno nestala u X stoljeću


Uvod

Ova tema je posvećena misterioznom svijetu Maja.

Istražit ću sa Vama četrdesetak gradova davno nestale civilizacije u srcu Srednje Amerike. Pri tome, pronalazi iznenađujuće svemirske odgovore o zemaljskoj misiji Maja.

Uzbudljivi putopisi iz Guatemale, Hondurasa i Meksika rezultirali su nedvojbenim zaključkom da je lice Planete bilo svjedokom vrlo razvijene civilizacije iza koje su ostale samo kamene ruševine zarasle u tisućugodišnju džunglu te četiri knjige u kojima Maje pokazuju impresivna galaktička znanja.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se