JAPETIĆ

30 studeni 2005

Put nas vodi u prirodu, na šumom pokrivene padine Žumberka i do njegova najvišeg vrha, Japetića. Vjerujem da su mnogi ga posjetili već više puta.

Naravno, glavni junak cijele priče je, zapravo, Japetić i za razliku od nas samih, nikuda ne putuje, već putnici, po onoj staroj “Ako neće brdo Muhamedu…”, dolaze k njemu.

Ponešto o samom izletištu

Japetić je najviši vrh Samoborskog gorja. Visok je 879 metara i omiljeno je izletište mnogih Jaskanaca, Samoboraca, Karlovčana, Zagrepčana, ali i obližnjih Slovenaca. Posjećuju ga mnogi planinari, ekstremni sportaši, astronomi i rekreativci u bijegu pred stresom urbane svakodnevice. Na samom vrhu postavljena je 1960. Željezna piramida koja je za tu priliku donijeta sa Sljemena, a nešto niže, na 832 metra, smjestila se i popularna planinarska kuća s čije terase puca prekrasan pogled na Jasku, brjegove Žumberka i još dalje, prema zapadu, na Sloveniju. Posebno je fascinantno gledati sve to u sumrak, dok noć dolazi s istoka, a planine na zapadu nestaju u zadnjim, žarko crvenim odsjajima Sunca. Ili noću, obasjanog mjesečinom.

Moji dojmovi

Moj prvi susret s Japetićem, zapravo je i bio noćni. Svjetla Jaske i Karlovca pred nama i odsjaj Zagreba za leđima remetili su nam prekrasan pogled na milijune zvijezda Mliječne staze, jasno ocrtane u tami noćnog neba. Već sam spomenuo kako na Japetić dolaze i astronomi, a parkiralište ponad planinarskog doma savršeno je mjesto za promatranje dalekog svemira.

No, nešto prizemnije, podno sjajnih zvijezda i velikih planeta, planinarski dom odredište je za sve one koji traže nešto sasvim drugo. Recimo, dobru porciju domaćeg graha ili sira i vrhnja.
Teta Ruža, voditeljica doma i kuharica bit će više nego sretna s Vama podijeliti sve čari izvorne domaće kuhinje, a takvo nešto – znam iz vlastitog iskustva – jednostavno se ne smije propustiti. Cijene su, spomenimo i to i više nego pristojne. Dom je otvoren uglavnom vikendom, ali po potrebi otvori se i u tjednu, a u istom se može i prespavati.

Paragliding - zašto da ne

Ukoliko se još niste odlučili želite li posjetiti Japetić, možda bi Vas mogla privući potreba za porastom adrenalina. Ovaj je vrh, naime, idealan za paragliding. Jedino na što morate obratiti pažnju jest da ne odlebdite u Sloveniju koja je gotovo na dohvat ruke.

Ukoliko ste skloni običnijim oblicima rekreacije, uređene planinarske staze omogućit će Vam dobru šetnju kroz prekrasan šumski krajobraz. Moja je preporuka da krenete stazom od “Šoićeve kuće”.

Ah, taj nezaobilazni auto

No, do Japetića možete i automobilom. Postoji prilaz sa samoborske strane, a ako krenete put Jaske, do vrha stižete cestom preko Svete Jane.

Na kraju, što još reći idite na Japetić, jer u prekrasnim šumama koje ga okružuju ili na terasi planinarske kuće, iz čije se unutrašnjosti širi miris domaćih delicija doživjet će te nešto čarobno makar i u ovim hladnim zimskim danima.

DNEVNIK RATNIKA - VUKOVAR, BOL SJEĆANJA

28 studeni 2005

Sjedih tako prije tri dana pred telkom kod sestrične u Brešću pored Osijeka jer bijah na službenom putu i slušah prepucavanja naših predragih političara te pametnih komentara naših televizijskh novinara kako nije u redu da nitko od vodećih nije došao na godišnjicu pada grada heroja. Razmišljah kako su mi se zgadile te priče oko Vukovara koje iz godine u godinu postaju iste samo su oni koji ih prenose drugog imena.

Sjećam se jednog imena koje je kada je to bilo najpotrebnije i kad je svaka sekunda bila jedan život prenosio tu strahotu događanja, nažalost ostao je samo u sjećanju za godišnjice i za kočoperenje malih bezidejnih novinarčića koji njegovim imenom žele sebi dići slavu.

Eto me danas 18.11.2005 na groblju dok mi suze same klize niz lice, a mozak para na sjećanje jutra 17.11. koje je bilo magleno u blatnom polju dok su zrak parale detonacije a miris baruta se širio nosnicama a srce kucalo ludo dok je strah ludo jurio mozgom i tijelom. Danima boravismo ovdje bez pomaka ikuda naprijed u išćekivanju ulaska u grad koji više se od dima baruta je jedva nazirao sa mislima da se nećemo više vratiti i da pismo koje pišem majci i ocu je zadnje što će od mene dobiti. Pomirih se sa smrću koja me čeka na jednom od ulaza grada. Nas 23-ojca ljudi velika srca uzesmo ono malo sebe, namirnica i nešto streljiva spremni spasiti ono nama najdraže.

Noć nisam prospavao jer zvuk detonacija treasao je cijelo vrijeme zemlju i zrak a i od nas na koji kilometar palo ih je 50-tak a pogled na grad koji je bio osvjetljen od vatre što je gorila pretvarao je noć u dan. 4:32 je i stigla je zapovjed - povlačenje prema Slavonskom Brodu, ipak zakopati i ostaviti zalihe hrane i streljiva.

Krećemo gorka okusa u ustima okrenuti prema gradu koji je u plamenu dok napad na njega ne jenjava. Srce mi je neka teška ruka stegla a u grlu mi knedla ne dopušta da dišem jer tamo negdje je Tomo a i Braco i još par mojih prijatelja. Plačem u sebi kao i mnogi od nas dok se suze njemo spuštaju niz moje lice a srce me neizmjerno boli, znam da ih više neću vidjeti i vrača mi se sjećanje od prije 5-6 dana kada smo zajedno u Našicama se glupirali i igrali belu.

U Brodu nas je dočekala vijest da je Vukovar pao, te me naš zapovjednik pozvao u stranu i rekao da cijeli vod vjerojatno nije preživio ja više nisam imao snage, probudio sam se na podu 150-desetke dok je Zagi me pitao da li sam dobro. Neznam što sam rekao ali sve oko mene nije više bilo isto.

Danas eto me tu i izgubljen sam u ovome trenutku te pokušavam upaliti svijeću ali mi ruke toliko drhte. Ipak upalih nekako i ostah tako valjda pola sata i isplakah iz sebe dušu. Zbogom prijatelji!

Molim Vas političari i novinari ostavite nam Vukovar na miru, ne trebate nam ni jedni ni drugi tamo. Tamo su naši osjećaji i naša sjećanja te ne želimo da nam ih skrnavite.

d@goberhr

Priroda u jesen

Prije nekog vremena dok jutarnje sunce se probija kroz maglu sjedim na vrhu brežuljka i gledam u podnožjete uživam u miru i tišini koju cvrkutom prekidaju ranojutarnji pjevači pokušavajući otjerati dosadnu maglu da mogu zalepršati po zraku i potražiti jutarnji doručak. Povjetarac se poigrava sa lišćem koje je žuto-smeđe boje i valja se po travi dok odjednom iz šume na poljanu ne iskrsnu lane zaigrano prateći lišće sa kojim se povjetarac poigravao.

Odjednom primjetivši me stane i počnu me promatrati dva velika crna oka radoznalo njušeći zrak i polako ali vrlo oprezno se približavajući i vjerojatno pitajući se što u ovako rano jutro tu radi čovjek.

Uživah u tom prizoru nepovjerenja i radoznalosti dok iz šume izlazi srna u potrazi sa svojim čedom koje negdje napola puta razmišlja da li da se približi ili ne ovom neznancu koji tu gore sjedi i uživa u miru i tišini osluškujući šumu kako diše. Izvadih kruh iz ruksaka još onako topao i orošen od vlage te se miris počne širiti zrakom te lane jednostavno ne mogaše izdržati približi se na korak dva od mene njušeći miris koji je dolazio iz mojih ruku i nezadrživo parao zrakom prekidajući ptičiji pjev jer i one nanjušiše miris. Srna polako se stala približavati iz vjerujem bojazni za svoje čedo jer ono je bez imalo straha se približilo i tražilo svoj komadić kruha da ga kuša. I tako krene jedno nezaboravno druženje koje se ureza u moje pamćenje.

Ma počeh razmišljati kako životinje uz sva razočarenja koja doživješe od ljudi ipak ponovo po neznam koji puta daše jednom malom čovjeku šansu i svoje povjerenje. Počeh razmišljati kako mi ljudi ne možemo se dogovoriti i kako susjed susjeda mrzi i jalan mu biti zna a vidi ovo dvoje sa strahom i bojazni dođoše i povjerenje daše ma uz sve što im se desilo prije.

Uživah cijelo jutro do podneva u šetnji dok me srna i njezino lane pratiše kroz šumu i uživah u njihovom društvu ali bližio se povratak iz ovog bajkovitog trenutka u normalan život i rastanak sa ovim divnim bićima koja mi uljepšaše dan. U odlasku sa proplanka ostavih im na rubu šume čokoladu i polako krenuh prema autu i dok se osvrtah njih dvoje stoje pored čokolade i gledahu me kao sa pitanjem kuda ćeš? ostani još malo sa nama. Bi mi žao i nekako nevoljko sjedoh u auto i upalih ga pitajući se dali ću ih ikada više vidjeti. Nažalost put i zauzetost nenavedoše me ponovo na taj proplanak ali osta mi sjećanje na taj dan i na tu toplinu koju dobih i doživih. Obečah si da ću ipak prvom prilikom se vratiti opet tamo i dočekat buđenje jutra nad proplankom i uživat u disanju šume, u mirisima koji se šire zrakom i u prekrasnom cvrkutu ptica u rano jutro.

d@goberhr

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se