ponedjeljak, 03.02.2020.
Oprosti
Zašto je problem izražavati ljubav? Zašto se sramimo reći da postoji SURADNJA izmedu Hrvata i Srba? I da je ona dobra. Jer su oba dobra. I jedni i drugi su kvalitetni narodi. Što.ne znači da u njima nema nekvalitetnih ljudi ili da ne dođe do trenutka u vremenu kada kvalitetni ljudi povjeruju nekvalitetnima i ponasaju se čudno, drugačije nego inače. To je kao ono kad se dva lika počnu šorati u klubu. Sljedeća dva jos možda donekle i znaju oko čega. Ovi ostali se samo mlate i ne pitaju. Ili bježe i ne pitaju. I to je isto ok.
Ali mene zanima zašto se sramimo dobrosusjedskih odnosa? Zašto se sramimo s obje strane reći, čekaj, pa mi u suradnji radimo dobre stvari. Vi ljudi niste tako loši kako su mi u djetinjstvu pričali.
Jesmo li lojalni onima kojih nema i to izrazavamo kroz daljnje hlađenje odnosa? Odaje li veće poštovanje žrtvama rata prosperitetna, stabilna i suradljiva država ili nastavak hladnog rata sa susjedima?
Nedavno je pošarana zastava i jedan gospodin je divno objasnio počiniteljevu stranu. Zbog toga jer su neki ljudi sebi uzeli za pravo pod simbolom te zvijezde uništavati sve pred sobom, počinitelj je proživio tešku traumu, izgubio je prijatelje, izgubio je sebe i toliki su izgubili bližnje. No, i ti sa zvijezdama ili slovima ili drugim simbolim su isto izgubili puno. I sebe i obitelji. Jednu majku ili ženu ili prijatelja ne zanima tko je prvi počeo. Smrt i traume su strašne za sve strane. U ratu nema pobjednika, to je ono što povijest tako dobro ističe. Zato treba naučiti oprostiti. I krenuti dalje. I ne ponoviti. I tek onda kad te nijedan simbol ne dira na osobnoj razini, ali si svjesan što je donio, tad si slobodan. I svi tvoji će biti slobodni. Ovako, borbe još traju. Unutar nas kao osoba, unutar nas kao društva i nismo naučili onda ništa. I pojavit će se neki drugi simbol od kojeg ćemo zazirati... Jer će past na plodno tlo, tlo sačinjeno od razdora, bijesa i prikrivene osvete.
S druge strane, uvijek dođe ljubav u priču. Selma i Mehir. Ida i njezin muž. I još 100 primjera koje ne znam osobno, ali znam da postoje. I dođe umjetnost. Glazba, ples, riječi koje bude. Nešto jače od razuma, uvjetovanja i preuzetih obrazaca razmišljanja i ponašanja. Dirne negdje i više ne možemo zaboraviti taj osjećaj. Osjećaj mira, prijateljstva, shvaćanja da je vrijeme odavno napustilo tužne događaje. I prestane biti bitno sve drugo što tom iskustvu ljepimo. Osjećamo. I nestanu sve granice. Sve podjele, sve mržnje, sve prošlosti. Jer ljudi moramo dalje...
Ako ce se kafanske tucnjave odvijati svake subote, necemo daleko stići. Tek sada kada poruke mira, prihvaćanja i ljubavi stižu sa obje strane, koliko god stidljive bile, imam osjećaj da je rat gotov, iako, ovo nije post o ratu...
Ovo je post o tome koliko je u društvu postalo ugodno i normalno stalno nekoga kritizirati, klepetati, klevetati, širiti nemir i paniku, negativu i zlobu, dijeliti pravdu... Ovo je post o onome koliko je u drustvu postalo čudno, granično i zabranjeno, reci da voliš. Da ti se nesto sviđa. Da budem konkretna, kolko je teško jednom Hrvatu reći - vi Srbi ste napravili super posao, ili Srbinu reći - super posao dragi Hrvati. Teže nego bubrežni kamenac ispišati. I opet, nije ni poanta u Hrvatima i Srbima, uvijek nađemo nešto što nas podijeli...
Veseli me što se stvari mijenjaju. Veseli me što se ljubav pojavljuje kao stidljiva mladost na prvom spoju (sve nešto bi pa ne bi, pa te sram sta će babo reć, al u tebi je sve milina i jebo sve, ljubav se dogodi). Veseli me što ima onih koji žive nespojive ljubavi i živote. Živote koji inspiriraju i povezuju ljude. Što stvaraju bez obzira na granice. I što ima onih koji to primjećuju. U moru komentara ima svega, u bespućima interneta svašta je moguće naći, zapisati i zabilježiti. I umjesto da nam internet pruži mogućnost promišljene komunikacije jer pruža odmak i sastavljanje, čitanje i uredivanje komentara prije reakcije (što je puno drugačije u realnom svijetu) ono otkriva što se sve krije u glavama i grudima ljudi diljem svijeta. I vidi se da su glave i dalje pune negativnih i zamjerajućih misli, misli okrenutih prema nepravdama prošlosti, mjestu gdje zapravo nemamo nikaku moć akcije. Da su grudi pune težine, tuge i gorčine. Nadam se da će se jednom shvatiti da oprostiti ne znači opravdati zločin i zločinca. Da oprostiti ne znači omalovažavati žrtvu zločina. Oprostiti znači svima pružiti mir i nikada više ne ponavljati takve zločestoće.
Oznake: oprost, mir, suradnja, ljubav
- 11:09 -
četvrtak, 02.02.2017.
Kako bi bilo da izbije 1. svjetski mir?
Opet se priča o obaveznoj vojnoj obuci svih mladića koji će možda jednom imati tu čast braniti i poginuti za vlastitu zemlju. Drugim riječima, uočili smo da su mladi počeli razmišljati svojim glavama, sad ih hitno treba dovesti u red i uniformirati im mozgove filajući ih domoljubljem, raznim dogmatikama i agresivnim nabrijavanjem.
E, pa ovako, kao prvo živimo u DEMOKRACIJI. To ne znači da se narod pitaju neke stvari samo kad je bitno zaokružiti broj ispred nečijeg imena i osigurati mu finu političku karijeru. To znači da se narod pita sve kroz referendume. Pitanje INE, HEP-a, vojnog roka, reformi. Svi mogu graknuti da je to preskupo, neizvedivo, što u današnje vrijeme tehnologija zasigurno nije istina. Sve se može ljudi dragi, nije zakon uklesan u kamen od Boga. Zakon je napisan na papir od ljudi. Sve se može, ali se neće. S druge strane, u ovoj demokratskoj državi i kada 50, 000 ljudi izađe na ulice zahtijevajući nešto, naši vladajući se oglušuju.
Ti isti vladajući bi po principima demokracije trebali biti najmoralniji, najučeniji, najuspješniji ljudi u državi koji rade isključivo u interesu svoje države i naroda. Koliko pratim političku scenu, sabornici takvog opisa su endemske vrste. Njihova predanost državi se najviše očituje po u pravilu praznjikavoj saborskoj sjednici, osumljičenosti/presudama za brojna najčešće financijska kazena djela, raspravama koje kad slušate se pitate ko je tu lud i vrtićkim prepucavanjima odraslih ljudi. Sad mi nije baš jasno kako je moguće da većina građana u brojnim djelatnostima često radi i prekovremene sate, a zaposlenici države koja tone ne dolaze ni na onaj dio posla na koji su obvezni. A ako i nisu obvezni, država je u problemima, kako možeš spavati, a znati da je tvoja odgovornost voditi i pomoći 4 milijuna ljudi?
(photo: Quotefancy)
Generacije za koje se uvođenje ove mjere predviđa je umorna od rata. Slušaju i uče oprošlima, gledaju sadašnja u svijetu. Mladi i dalje trpe posljedice nedavnog rata kroz razorene obitelji, uništeno gospodarstvo i političku usmjerenost na probleme prošlosti u kombinaciji s ignoriranjem sadašnjosti i nejasnom vizijom budućnosti. Generacije prema kojima se usmjeravaju su odigrale toliko igrica simuliranog rata da su već sad bolji od onih koji su do sada išli na služenje vojnog roka, no igrice su i jedino mjesto na kojem se žele boriti. Za ostale agresivne borbe uživo postoje nogometne utakmice i nabrijani izlasci, ne trebaju nam državni neprijatelji. Naša vojska ima super obuku i naoružanje, a regrutaciju mladih vrlo dobro izvršavaju nudeći odlične uvjete studiranja: stipendija, osiguran smještaj i prehrana, udžbenici i prijevoz. S druge strane, čak i ako uspješno provedu služenje vojnog roka, za nekoliko godina ti isti mladić će napustiti državu u potrazi za poslom i stabilnom budućnosti, a nadam se da bar u toj tranziciji neće biti pješadija. Argumenti koji podržavaju uvođenje vojnog roka su stjecanje discipline i radnih navika, toliko potrebnih danas. Osobno smatram da ako te mama i tata doma nisu naučili kako napraviti krevet i da se moraš nekad dignuti rano i ispunjavati svoje obveze, neka se onda država usmjeri na podršku obiteljima u odgoju, a ne glumljenju maćeha i očuha. Uostalom, služenje vojnog roka i trošenje državnog nepostojećeg novca je opravdano samo u slučaju da nam se bliži rat, pa se pitam, znaju li vladajući nešto što mi ne znamo ili opet donose odluke koje nemaju smisla jer im se tako hoće.
(Photo: Facebook)
Prestanite smatrati da znate što mladima treba, počnite ih pitati. Iznenadit ćete se koliko ćete mudrosti naći kod mladih. Počnite raditi za mlade. Obrazovanje je u rasulu, zapošljavanje mladih i stambene politike još gore, a o natalnoj politici se najviše priča po pitanju abortusa, jer je u našoj zemlji uvijek bilo važnije baviti se tuđim životima i dvorištima, umjesto vlastitima.
Mladima je dosta iskorištavanja za postizanje vlastitih interesa, dosta im je nesigurnosti i kaosa, terorista, bombi, izbjeglica, patnje, gladi, mržnje, razdvajanja, nije im bitno jel čokolada hrvatska il srpska, dokle god je dobra čokolada. Činjenica je da od kada postoji svijeta, cjelokupno čovječanstvo je bilo istovremeno u miru 100 godina. 100 godina od 1000 se nigdje nije ratovalo u svijetu, i to nije bilo stoljeće u komadu. Nije li vrijeme i da stariji nešto nauče? Nije li vrijeme da izbije 1. svjetski mir?
Video link: Ratovanje u svijetu u posljednjih 1000 godina
Nije li vrijeme da vlast počne djelovati u službi naroda? Nije li vrijeme da se demokracija živi ili da nas prestanu zavaravati pa nek bar stvari počnu nazivati svojim imenom? Nije li vrijeme da se mladi potiču da budu produktivni, kreativni i da stvaraju bolje društvo?
(Photo: Facebook)
Došlo je vrijeme da učenici postanu bolji od učitelja. Došlo je vrijeme padanja maski. Došlo je vrijeme kada ljudi moraju shvatiti da svatko ima svoju odgovornost, koliko god ju bilo lako podijeliti u masi. Odgovornost djelovanja u vlastitoj okolini prema miru i napretku, prema pomaganju i ljubavi prema bližnjima, odgovornost prema vlastitoj edukaciji i promišljanjima, ljubavi prema sebi. Osobnu odgovornost u mikro krugu koji se ogleda u makro krugu kao zbir djelovanja mikro krugova.
Širite ljubav, mir i pozitivu, a u vojsku ionako može onaj tko to svojim slobodnim izborom odluči. Prestanimo ponavljati povijest kad već znamo ishode ovakvih odluka. Počnimo kreirati drugačiju budućnost!
(Photo: Facebook)
Oznake: vojni rok, mladi ljudi, demokracija, odluke, mir, Obrazovanje, Drava
- 11:42 -