|
Eto, i to je iza mene, dojmovi su se slegli, proslo je evo 2 mjeseca otkad sam sluzbeno potpisala da cu biti vjerna u dobru i u zlu (nadam se da ce biti vise dobrog nego zla, al eto, nije da mogu na to utjecati) :)
Uglavnom, moj posljednji post se odnosio upravo na vjencanja i obicaje na istima....pa sad, ponesto sam morala modificirati, ponesto izbaciti, a na neke stvari pristati za ljubav roditeljima i dragome :D
Ostala sam cvrsta pri tome da nema lazne mlade i da nema kupovanja mlade. Nisam ja roba na stocnom sajmu da me se kupuje ili prodaje, a ne. Dogovorili smo se da necemo ni barjak, ali, eto, ljudima ne mozes odrediti bas sve, pa je i barjak nasao mjesto na nasoj svadbi, i moram priznati, dobro se uklopio, nije bilo nikakvog preseravanja kakvo se inace ocekuje od barjaktara, jer takvoga nije ni bilo. Barjak je spontano isao iz ruke u ruku, na kraju nemam pojma ni gdje je zavrsio kad smo konacno dosli u salu...
Nisam htjela ni rizu, ali i to smo dobili i to dobrih kilu rize za vrat...kad sam skinula vjencanicu, toliko rize je ispalo iz nje da sam drugi dan dragome za rucak mogla skuhati rizot bez beda (ako vec nije bio skuhan unutar vjencanice, jer je taj dan sunce uprzilo iz neba i iz zemlje)
Kaze se da su mladenke inace vrlo nervozne prije samog cina vjencanja. Ocito sam ja izrod. Nit sam bila nervozna, nit sam imala tremu, dan ranije sam sasvim skulirano dekorirala salu, ujutro se probudila, otisla na frizuru i na sminkanje, kuma je bila nervoznija od mene, ja sam bila toliko opustena da se nisam potrudila ugovoriti niti probno sminkanje, imala sam puno povjerenje, i na kraju, vidjevsi finalni proizvod, shvatila sam da sam imala potpuno pravo, zena zbilja zna sta radi....
To isto jutro nakon torture zvane frizura i sminka, lijepo sam nasred korza sjela na kavu (nasminkana, s frizurom i tijarom na glavi, ljudi su me gledali u cudu, valjda su navikli da mladenke trce po korzu na dan vjencanja). Zakljucila sam da se ja u histeriju doma ne vracam dok ne popijem kavu. Tocka. Ne zanima me hocu li sve stici ili necu, ja moram popiti kavu. :) Sreca da sam u datom trenutku bila 5 i pol mjeseci trudna pa su valjda i sestra i kuma zakljucile da je pametnije pustiti me da ja popijem tu svoju kavu i riskirati jurnjavu po kuci kad se vratimo nego meni proturijeciti (cure, hvala vam na tome, dobro ste zakljucile) :)
Kad sam stigla doma, tamo je vladala opca histerija, dekoracije, naresci, oblacenje, sminkanje, tusiranje, spremanje, svi su bili u nekoj zurbi osim mene. :D Ja sam skulirano dragome slala poruke, cakulala s gostima koji su polako poceli dolaziti, ja 'ladna ko spricer, ko da se udaje prva susjeda, a ne ja. :)
E, kad sam cula da stize mladozenja, tu me malo uhvatila frka...svi me tjeraju u sobu, a ja uredno virkam i zavirujem ne bi li ih ja prva uocila...uzalud, dobro su me cuvali :D
U crkvi sam se uredno smjestila na mjesto pored kuma, umjesto pored kume (iako sam dan ranije upozorena da ja sjedim do kume, a desno je mladozenja i kum, nema veze, morala sam ja nesto izvesti) :D
U sali mi je vrijeme proletilo da se nisam ni okrenula, u trenutku sam gledala sta svi ovi ljudi rade ovdje, i pogledom trazila mladence (a onda me lupi po glavi - isuseboze pa ja se udajem) :D
I nije bilo crvenih detalja, zadnji cas sam odlucila da ce sve biti na lila :=
I bio je dernek. Svi su plesali, skakali, zabavljali se...bila je pjesma i ples do jutra...
I mogu reci da sam definitvno imala vjencanje iz snova...nije bilo skupo ni luksuzno, ali je sve bilo tip top uskladjeno, do najsitnijeg detalja (iako smo uz planiranje vjencanja sredjivali stan, i ja sam se borila s mucninama i grljenjem keramickog oltara nebrojeno puta dnevno)...trudnoca je divna stvar, samo kad prodju mucnine, do tad je cista gnjavaza...tko tvrdi suprotno laze. :)
|
