cyptomeillona

31.10.2015., subota

Kako da si oprostim?

Sutra je Dan mrtvih, u mom srcu to je bio dan koji me podsjećao na obitelj. Dosta apsurdno. Kao mali uvijek smo išli sa mamom i njenom prijateljicom te njenom obitelji na groblje. Majka bi nam kupila kestene i mandarinke i šetali bi se satima u noći kroz more osvijetljenih grobova. Osjećala sam nekako zajedništvo i bliskost. Nikada mi nije to bio neki mračni dan do danas. Jučer smo prvi puta otišli na Tvoj grob. U jednu ruku sam bila uzbuđena, čisto iz neke sebičnosti. Već prije sam maštala o tome da mogu ti doći na grob, da mogu pričati sa tobom, da mogu iznijet mučninu koja me prodire svakoga dana mog postojanja. Ali nisam mogla jer ga nije bilo, pa sam sve te misli i mentalna bičevanja prolazila u sebi. I bilo je jako teško. Nije bilo dana kada nisam pomislila na tebe. I onda sam se zaljubila i lagano si nestajala iz mojih misli ali s vremenom bi opet bila tu. Ne tako često i ne tako intenzivno. I mislila sam kako je dobro što napokon lagano napredujem.
Nismo ni bili ušli na groblje i sama ideja da idemo k tebi u meni je izazvala grč. Na samom ulazu sam pokušala sakriti suze, oči su mi se samo orosile. I onda je nastupila napetost,ajme pa mi idemo tebi na grob. Kad smo došli do njega bol me lagano počela gušiti. Kada sam ga vidla samo mi je kroz glavu prošla misao „Ajme što sam napravila“ i tuge i suze okupirale su moje stanje uma. Teško mi je, uistinu mi je teško i ne znam kako da napredujem i kako da si oprostim, kako da izbrišem iz glave naše zadnje trenutke. Trenutak kad si se toliko smijala i plesala i bila vesela i trenutak kad je to sve jednostavno stalo u jednoj sekundi.
Ne postoji riječ kojom mogu opisati kako mi je žao što te nema, i uvijek će biti jer bila si divan prijatelj i pomogla si mi u trenutcima kad je moj život mogao otići totalno krivim putem da nije bilo tebe kao potpore.
Znam da te više nema, prije sam te čak znala i čuti kako mi pričaš, nekad se još sjetim tvojih izjava, dubine glasa i intonacije. I znam da ces uvijek biti dio mene i mog životnog puta ali ja moram nekako krenuti dalje. Izbezumljuje me to kako lagano me izbaciš iz takta samo nekom malom idejom koja podsjeća na tebe. Ali ne znam kako da te izbacim. Ali ne kao lijepo sjećanje već kao loš rastanak.
Nisam uopće sigurna kako se oprašta, prema drugima mi se to čini kao lakši čin. Zašto si ne mogu oprostit? Zašto se iznova mučim sa samo lošim slikama? Zašto ne vidim ono lijepo što smo imali? Toliko sam puta razmišljala o tome i znam da se sve svodi na primjer brojeva. Broj čija je preciznost određena na neku decimalu, na ajmo reći više njih, a ja sada kao pravi znanstvenik moram reći toj zadnjoj znamenki da nije bitna i zaokružiti broj i njegovu točnost. A osjećam se kao da nemam prava raditi to. Zašto? Ne znam možda vjerujem da si bila i više od te decimale možda kroz taj način gledanja ja vidim sebe. Uvijek sam mijenjala percepciju svoje bitnosti. Znanstveno gledajući nekako nitko nije toliko bitan u ovom Svemiru, a opet kako mogu gledati iz toga kuta? I zašto gledam na taj način. Znam da u mom gledištu postoji puno iskrivljenih fokusa koji modeliraju takvu sliku, premda znam da su neispravni ne znam kako ih se riješiti ? nemam dovoljno samo poštovanja i kriticizma da se dignem iz jame koju sam si iskopala. A bojim se da ni ne znam kako …

04.04.2015., subota

potraga za izvorom tuge

Stojim. Stojim na tramvajskoj stanici, kiša je padala al njen zvuk treperenja zamjenio je trenutačni car Muk. Koliko god je to moguće u ovom gradu... Tekućina u simbolici suze mi se kondenzirala na oku. I javio se onaj glas, Alo pa što te sada muči. I iskreno ništa, stanje je teoretski stabilno. Jesu li hormoni? Tko će više znati, mogli bi biti. Ili si lažeš da je sve u redu? A nije, teško je pa nije pa je pa ne znam pa nije pa ne znam više. Pa dođe pa prode volja za uzahom za izdahom. Da li je moguće da je samo disanje sadomazohistični čin?
Ja čeznem duboko za mirom čeznem za predvidivim stanjem. Umorna sam. Od svoje 13 godine sam umorna. Ili samo volim glumatat žrtvu.. jer jedino je to uloga koju sam znala glumit i sad se kao stara generacija ne mogu pokorit novom trendu. Zašto mislim da ne zaslužujem sreću... kakvi su to mentalni abortusi.
Možda sam preosjetljiva, možda možda možda isprike isprike ajme kada mi je poginula volja za životom. Kako ne znam i nemam granicu, samo tonem u krajnjosti. Cemu? apsolutna sreća ili apsurdna tuga.
Opet sam izgubila neku unutarnju sreću. Možda ju nađem kad prestanem srat. Koje su to borbe.
Čini mi se da čak uživam u ovoj ludosti.
Pričanje sa sobom mi u u zadnje vrijeme leži puno bolje od pričanja sa drugima. Zamaraju me ljudi i ustvari teško mi se bavit njima. Nemam empatije, razumijem ih, njihove boli, tok razmišljanja ali nemam snage, nemam volje nemam enegije. Sve je to odavno posrkao on i srče mi i dalje besramno i u snovima. Proganjaju me noćne more u vezi njega. Stalno umire na neke čudne morbidne načine i stalno me to uznemiri. Kažu ljudi čuvaj ga pomaži mu, bit ce ti jednom žao kad umre, i bude, ja sam tog svjesna ali ne zbog moje nedostuposti, dapače obrnuto, bit će mi žao jednom zbog odnosa koji nismo stvorili svjesna sam toga ali čini mi se da drugi nisu.
Zašto ljudi žale. Zašto se zamaram...
što želim uopće?

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se