Moje virtualno ogledalo
Drago mi je, ja sam Cyber
Ponekad se iznenadimo kako nekoga malo poznajemo. Mada "nekoga ne poznavati" nije ništa optužujuće niti loše, nego je to puka činjenica. Svaki odnos kreće, valjda, od upoznavanja i taj proces traje i traje, možda rijetko biva dovršen. No, zato imamo ljude koje poznajemo više i one koje poznajemo manje ali i one koje ne poznajemo dovoljno.
Ponesena prvotnim oduševljenjem nekim novim poznanstvima, sklona sam katkad osjećati da neku osobu znam oduvijek, da se kužimo savršeno, da smo prijatelji. Vjerujem da slično i neki ljudi osjete za mene, pa kad ne ispunim njihova očekivanja - svi se osjećamo prazno. To je zapravo zamka.
Priznat ću vam: ponekad mi je draže kad novom poznanstvu prilazim s malenom skepsom nego s velikim oduševljenjem. Jer nakon skepse mogu se obradovati, a nakon oduševljenja - puno teže.
Načelno griješim u očekivanjima.
Načelno sam sretnija kad ništa ne očekujem.
No, načelno se ne mogu uvijek suzdržati od očekivanja.
Uzmimo da nam se čini da nam je netko baš po mjeri. No, što ako ne uzmemo da se to "čini", nego to uzmemo "zdravo za gotovo", a znamo se recimo 5 dana? Vjerojatno ono što ne znamo o toj osobi "zamislimo", "očekujemo", "predviđamo".
Sklona sam greškama.
Iako na svakoj pokušavam naučiti kako se ne bi ponovila.
Jer šteta je dobro poznanstvo pretvorit u traljavo prijateljstvo.
Imam visoke kriterije za prijateljstva, toliko visoke da se sama bojim ponekad da ih svojim prijateljima neću moći ispuniti.
Toliko visoke da ih uvijek iznova preispitujem.
Toliko visoke da imam jako malo prijatelja.
Ali su mi zato neprocjenjivi.
A svaki je moj poznanik moj potencijalni prijatelj. Ali ipak samo potencijalni.
Puno toga ovisi kako se poznanstvo može razviti i mislim da ako na to pokušavamo svjesno utjecati, potencijalno kvarimo prirodni tijek stvari. Potencijalno.
Novi post
Vrijeme je za novi post, podsjetio me Namu, osoba čiji mi je blog totalno otkriće, čiji me postovi nasmijavaju do suza svojom duhovitošću; ali i ostavljaju bez daha svojom životnošću. Zapravo ti zavidim, Namu, što znaš pisati tako realno a da se opet ne izložiš previše bespućima Interneta. Moje se pisanje svodi na nekakve zagonetke u kojima se može prepoznat puno ljudi, što je oke ako pišem o pozitivnim i lijepim stvarima, ali nije kad kritiziram neke navike, običaje i ponašanja.
Htjela sam neki dan opet pisati kritički o nekim nepravdama i ponašanju nekolicine ljudi, ali onda se sjetih da ću opet dobiti hrpu mejlova naslovljenih: "Nadam se da nisam ja". Ne želim nikoga povrijediti, a opet ako se netko prepozna u nečemu što nije bilo originalno njemu upućeno, jesam li ja za to odgovorna? Katkad mislim da jeam, katkad znam da nisam, a katkad sam umorna od toga pa mi postane svejedno. Posljednji je osjaćaj najbolji za mene ali ne nužno i za druge ljude, pa tu činjenicu pokušavam ne zanemariti.
Ovih me dana proljeće osupnulo svojim bojama i mirisima, čak i ova kiša koja pokušava pokvariti taj osjećaj, samo mu pridonosi. Osjećam ove godine Uskrs jače nego obično, ne znam koji je tome razlog, ali ni to nije sada važno.
Nostalgija me pere usporedo s buđenjem prirode, prisjećam se svih popijenih kava na slavonskom suncu devedesetih kad smo markirali sa satova kemije i matematike. Ni onda mi nije bilo žao, a ni sada.
Upravo sam se vratila iz teretane, ostavila sam tamo nekoliko dekagrama, spremam se na vožnju gradom, posjete nekim drugim dragim prijateljima, a jedva čekam sutra kad će me Uskrs i nostalgija odvesti u moju Slavoniju. Već smo dogovorili šetnju šumom pa makar padala i kiša, no - čemu služe kabanice?!
Prilika je ovo da vam svima poželim sretne i lijepe uskrsne blagdane;
do nekog sljedećeg postanja - pozdrav od Cyber.
Nedostatak komunikacije
Uvijek sam smatrala da dovoljno razgovaram s ljudima do kojih mi je stalo. Da ne prepuštam mjesto nesporazumu da vlada situacijom. No, svejedno, pametna kakva mislim da jesam, donesem logične i očigledne zaključke koji, eto, ispadnu na koncu – krivi.
Oprosti mi na nedorečenostima, uvijanjima i sumnjama.
Ti jesi prava prijateljica.
S tobom nema igre, skrivanja ni bespotrebnih komplikacija.
Iako ponekad zaslužuješ da ti tur bude pošteno isprašen, a ponekad ne dobiješ zasluženi zagrljaj, pa protestiraš.
Gle, sad je prilika i da ti kažem – ponekad si malo i sebična, ali bila bih i ja da sam ja ti, jer si posebna. U neposebnom svijetu treba zadržati svoje vrijednosti - samo za sebe.
Ti jesi prava prijateljica.
A ja sam u to posumnjala.
Jer je nesporazum zavladao našom relacijom.
Htjela sam pitati, ali sam bila preponosna. A moj si ponos odavno prepoznala i prije nego sam ga ja uočila.
Jer, ti jesi prava prijateljica.
I ne uspoređuj se s onom plavom koju si u mailu spomenula. Ona je nešto drugo.
Ti si prijateljica.
Što me stvarno izbacuje iz cipela
Dok sam bila mlađa manje me toga uistinu vadilo iz šuza, ali i na manje sam toga obraćala pozornost.
No, ako neka pravila vrijede za mene, zašto ne bi vrijedila i za druge?
Sad kad sama vozim kroz nepregledne gradske gužve, živim u velikom gradu i družim se s previše ljudi ne svojom voljom i ne svojim izborom, čekam u dugim redovima dućana bilo da kupujem mlijeko ili komad namještaja, a imam sve manje vremena, jer je aktivnosti sve više - sve više uočavam i sve mi više smeta nečija nekultura, bezobraština i malograđanstvo.
Možda će neki od vas reći da je problem u meni, da moram naučit živjet s tim, ali sori, na neke se stvari NE ŽELIM i neću naviknut, radije ću se odselit na pusti otok sa izbaranom nekolicinom meni dragih ljudi. Ili se nastavit živcirat, katkad tiho, katkad glasnije i o tome iscrpno pisat na blogu.
Na jednom sam forumu baš otvorila takvu raspravu pa se javilo nekoliko razumnih cura koje su samo proširile moj popis.
E, to je nešto što nikad neću pojmit. Em izgleda ružno, em je zarazno, em je nekulturno, em mi se od toga diže želudac, pogotovo ako se događa rano ujutro a ja napola snena i gladna, jer jurim dat krv na tašte da vide jel imam dosta željeza. Naradije bih prišla čovjeku i dala mu maramicu i objasnila čemu maramice služe. Iznenađujuće je da po cesti hračkaju ne samo neodgojeni klinci nego i damice u kostimima, komadi u odijelima i bakice koje za cijelog životnog vijeka nisu naučile osnove bontona.
Tome ću dodat da mi smeta i općenito nehigijena koju moram njuškati čekajući u redu da kupim mlijeko.
Na mome radnom mjestu, ili na većim okupljanjima gdje dolaze susjede i frizerke sestrine odgajateljice iz vrtića, srećem tu i tamo ljude čiji ego nadglasa sve nas u prostoriji.
Kad sam JA ovo, kad sam JA ono, ja ovak, ja onak, ne bih ja nikad, ja sam još od 1790. u tome poslu i najbolja sam u klasi, ja sam objavila ovo i ono, ja sam bila najpismenija, najobrazovanija, najzgodija i tada bila ali sad sam.
Uf, to mi je tak mučno i prije svega dosadno slušat - hvalite me usta moja.
Nema ničeg gore od samohvale.
Oke je ponekad biti malo neskroman s nekim sebi jako bliskim, ali tako se javno hvalit pred ljudima koje vidiš prvi put, pa onda opet kad ih vidiš drugi put, i tako - svaki put!
Sva tvoja postignuća padoše u vodu. Možda si tome stremila, ali nisi takva. Jer TAKVI ljudi puštaju da djela o njima govre. I drugi ljudi. Nikada oni sami.
To mi je posebno počelo smetat u zadnje vrijeme.
Prije ne toliko. Ali zato jer nisam toliko patetike primila u malo vremena koliko jesam u jednoj nedavnoj epizodi svoga života. Tako da mi sada i malo patetike ide jako na jetra. Posebno ako ju proizvodi muškarac. Uh.
To je glupo jer sam ja tako rekla. I onda samo hoću pitat "zašto" je to glupo, ali nema argumenta. Čak ni ne čuje moje pitanje. A kad ti ponestane argumenata - vrijeđaj. I ako se ne slažeš sa mnom, nemoj slušati zašto ja tako mislim, nego vrijeđaj.
Ovako mi nešto možete napravit dvaput.
Prvi put dajem još jednu šansu. Drugi put nestajem bez traga. I argumenta. :-)
Upoznala sam nažalost i osobe kojima je sve dobro - loše, sve bijelo - crno, svaka lijepa riječ, neka zavjera. Izmišljaju toliko grozne priče da to ne možete niti pojmiti a samo kako bi naštetili drugome. Jer zavide i jer su friustirani. Opako i besramno. Srećom, znam ih jako malo. Ne bojim se ovih ljudi, al ih se klonim ko vrag tamjana. Nažalost, ne mogu ih posve izbjeći ali mogu ih svojim ignoriranjem makar neutralizirati.
Iako sam žena, nemojte mi oduzimat prednost. Sjest ću na trubu i probudit vas iz vaše iluzorne sanjalačke zanesenosti. Ili vam tak zablendat da ćete oslijepit. Jednostavno ne trpim nepravdu i kršenje prometnih propisa. I to onih zbog kojih biste pali na vozačkom ispitu.
Osim ak se ne radi o mome mužu, mami i tati i najbližim prijateljima.
Dakle, dođe netko, i ko iz neba pa u rebra (dakle, druga je stvar ako razgovaramo na neku temu): Bilo bi ti bolje u životu da sad rodiš dijete, pa nećeš valjda rađat sa 40? Ili: Zašto nosiš ove hlače kad ti one stoje bolje? Ili: Po mom mišljenju, trebala bi početi više računa voditi o tome da ... Prazninu ispunite sami.
Mislim, otkud nekom pravo da mi dijeli savjete koje nisam tražila? Ajde da mi je život u opasnosti ili da je nešto znak neke moje opasne ali skrivene bolesti... Možda i ja mislim da bi bilo bolje nekome da ima troje umjesto nijedno dijete, ali tko sam ja da o tome dijelim savjete?
Nekome nešto ne ide dobro. I stalno kuka. Oke je izjadat se, istrest se, ali ako se naši "razgovori" svode na kukačke monologe, poželim osobi savjetovat da si nađe psihologa. (Ali ne dijelim načelno savjete jer ih ni sama ne volim primat.) U modernom se svijetu takve stvari naplaćuju. Naravno i ovdje isključujem svoje bližnje, ali njima bez ustručavanja kažem kad mi je dosta.
Primjetim li da me netko pokušava prevest žednu prek vode il mi prodat rog za svijeću, neću mu reći ništa. Ni prvi ni drugi put. Možda ni treći. Neću mu vjerovat i neću mu se povjeravat. Ali ako se stvar nastavi, povest ću se za svojim pravilom i savjetovat mu, posve besplatno, da si potraži stručnu pomoć jer patološko laganje i fantaziranje može bit znak ozbiljne bolesti.
Kad bih ja išla cestom i pljuvala, oduzimala prednost svima redom, kukala bez prestanka, ili pričala o svojim iznimnim postignućima, lagala o sebi i drugima, dijelila savjete šakom i kapom ... fiktivnim akterima moga posta to bi zasmetalo, neki bi me čak oštro ukorili, neki bi samo okrenuli očima, neki bi se htjeli fizčki obračunat. A sad da ovo mogu pročitat, rekli bi da sam prestroga i da nisam fer. Eh, to ne volim isto. Te dvostruke kriterije. To je deseta stvar koja će me izvadit iz cipela.
Srećom, ljeto dolazi.
Cyber bi i bosa hodala. Da nije onih koji nikad nemaju maramicu kad im zatreba.
20.03.2005. u 14:18 | 9 Komentara | Print | # | ^
Jedan besmisleni
Da, ovo je jedan skroz besmisleni post i bolje je da ne čitate dalje.
Samo sam se malo došla istresti i idem off, nije za svačiji želudac.
A k tome ne želim bit odgovorna ak se netko "prepozna", jer uvijek se može naći netko tko će reći da se post zasigurno odnosi na njega .
...jer da pišem blog, znaju ama baš svi, i ama baš svi moji bliski i dragi, ali i manje dragi, čitaju me i pokušavaju nać sebe. Opterećuje me to, katkad, no ovaj mi je čas - tak svejedno.
Opet me stigao neki virus ili bakterija,
prisvojio moja bijela krvna zrnca a ja sad nemrem nastavit svojim zacrtanim putem.
U ovo vrijeme gripe nije se pristojno žalit, ali - svakom je njegova muka najgora, pa je i meni tako najteža baš moja viroza.
Razočarali me i iznenadili neki ljudi u istom danu u razmaku od pola sata. Točnije jedna osoba, mada mi je značila za više njih. Pa i dan - danas s upitnicima iznad glave šetam južinastim ulicama grada u potrazi za smislom. Evo, skoro upadoh u patetiku i već se naježih.
Srećom, ljudi moji, ne uzimam više tako puno toga srcu;
treba puno više energije, vremena i kemije, da meni nešto počne jako puno značit i da me se duboko razočara. Tako da će se upitnik iznad glave rasplinuti ko mjehurić od sapunice kako dan ide ka svome kraju. Iš, patetiko.
Nekoliko loših vijesti skoro mi je pokvarilo dan, no srećom, hrabra je žena lako prihvatila svoju istinu a meni dala snagu.
Sutra je nedjelja.
Meni jedna neuobičajena.
Više volim one koje nalikuju jedna drugoj.
Samo moje.
Ova sutra, nečija je tuđa.
Patetika
Ljudi moji, ja vam tak ne volim patetiku, mada i sama u nju upadam tu i tamo, nadam se ne prečesto, ali onda kad iz nje izađem sva sam si nekak ... teško je to opisat, al opipat bi se dalo. Ljigavo je i prozirno.
Naravno da ono kaj ne volimo, još nam više smeta kod drugih ljudi nego kod nas samih. Barem je sa mnom takav slučaj.
Patetične kapetaničine face u Voyageru na kraju skoro svake epizode, tjeraju me na mijenjanje programa.
I mislim da svoga muža volim koliko ga volim - a to je neizmjerno puno, to je toliko da to ni pojmit ne može neki post, blog, a ni cijeli Internet - zato što on ni u patetčnim situacijama nije patetičan. Apsurdno, ali istinito.
nego baš na one koji su patetičn u definiranom smislu riječi: vrlo izražajni i pretjerani u govorništvu, rekao bi Klaić, oni koji teže da pobude uzvišena čuvstva.
Baš to ne volim.
To me baš odbija.
I nisam sad ni malo patetična.
15.03.2005. u 14:41 | 14 Komentara | Print | # | ^
Jabučna svježina
Volim unositi promjene u svoj život.
Male ali značajne; pa se ta moja filozofija prenosi i na virtualu. Toliko sam oduševljena svojim novim odjelcetom i toliko zahvalna njegovome tvorcu da to ni ne smijem ovak javno napisat, kako ne bih iskušavala potencijalnu ljubomoru njegove prekrasne životne družice, koja je također asistirala u odabiru boja i šara.
Pita me moj dragi, slatki dragi: "A čem ti služi ona jabuka, da mi je znat?"
Hm. Ni ja neznam. Simbolizira osvježenje, a kaj znači, valjda bumo u hodu spoznali.
A ak i ne spoznamo, pa zar sve mora bit sa smislom? Bitno da me veseli. Pa makar bilo i samo za ukras.
Taa - naaaaaaaaaaa
Evo i mene u novom kostimu.
Malkoc sam usporena, nije valjda tijesan?!!! Ali vjerujem da će moj dizajner učiniti sve da stvar malo ubrza. Omjer boja i veličine jako mi je slastan, a i nadam se da ćete i vi uživati u onoj jabuci sa strane.
Moj dizajner vas pozdravlja i ako ga želite naći kliknite onaj link gore desno, negdje se skrio. I ja ga tražim.
Izazov
Pokreće li vas ikad izazov?
Ili osjećate neki strah pri upuštanju u nepoznato?
Uranjam.
Smješim se.
Sve sam ih zeznula.
Mi, žene
Ponosna sam što sam žena.
I iako mi 8.ožujka kao datum nikad nije značio nešto bitno, jer kao i s Valentinovom (praznikom koji je po mom mišljenju besmislen, jer volimo se svaki dan!!!), smatram da se žene treba poštivati svaki dan, voljeti svaki dan i da mi moramo držati do sebe svaki dan, a ne samo na Dan žena.
No, današnji datum ima svoju povijest, mukotrpan je put kojim se se žene kroz povijest borile za svoja najosnovnija ljudska prava u muškom svijetu.
Kad bi samo mogle baš ovdje, na blogu, napisati svoju priču žene siromašnih zemalja, u kojima i dalje vladaju barbarski zakoni muškog svijeta. Podređene su, njih se brutalno osakaćuje pod izlikom običaja, spaljuje ih jer su, kao, neposlušne, bičuje, seksualno zlostavlja, prodaje ih se u roblje ili ih se udaje bez obzira na to željele one brak ili ne. One su još predaleko od svijeta u kojem vladaju zakonski utemeljena prava jednakosti i ravnopravnosti spolova. Daleko od svijeta u kojem bi se uključile na Intrenet i ispričale svoju istinu.
I zato cijenim ovaj dan, mada smatram da ženama podjednako pripada svaki.
I zato saam ljuta kad netko ne izađe na izbore i ne glasa, kad šuti i pušta da manjina vlada većinom. Uvijek sam za neku revoluciju, jer upravo je ustrajna i mukotrpna borba u kojoj su mnogi ostali bez sebe, urodila time da su za početak, 1918. sve Engleskinje starije od 30 godina, bez obzira na svoj status, imanje i kvalifikacije, dobile pravo glasa. Pravo koje danas shvaćamo tako olako.
ali svoja prava čuvajmo svaki dan.
Bez izuzetka.
08.03.2005. u 07:28 | 10 Komentara | Print | # | ^
"Izdali me, izdali svi"
... pjevala je te noći Danijela na koncertu u Dubrovniku, a moja draga prijateljica mi je rekla da osjeća tu pjesmu svojom i da su nju svi izdali, svi oni koje je voljela i bila im odana.
Tada mi je bilo žao nje, ali nisam je još poznavala. Naivna sam bila i mislila da je istina ono što nam se čini, ali ne. Skrivena je.
I naučila sam nešto, ni jedan odnos nije jednosmjeran.
Ako želiš imati prijatelja - budi prijatelj.
Jednostavna i ni malo bolna istina koje se mnogima teško držati.
Iz čisto sebičnih razloga.
01.03.2005. u 11:53 | 19 Komentara | Print | # | ^
Smrzlo se proljeće
Ožujak sam uvijek osjećala kao početak proljeća, a danas, uz zagrebačkih - 15 imam dojam da smo upali u neku zimu kojoj nema kraja. Vjerojatno ću za njom i zažaliti kad me ugrije srpanjsih +40, ali sada samo želim proljeće.
Shodno temperaturama zraka i ja sam se nekako ohladila od virtuale, vjerujem privremeno.
Dosegla sam neku točku zasićenja i ne mogu se pomaknuti. No, ovo je ipak prije svega moj kutak i ma kako to sebično zvučalo, pišem za sebe, nekad mi je fora da me čitate, a nekad bih rado da me ne čitate. Pa pomišljam o umirovljenju. Možda je zreo trenutak da vaša Cyber ode u penziju. Pročitam tu i tamo neke drage blogere, ali to su uglavnom ljudi koje i nevirtualno znam. Ima i vas koje ne znam, ali se osjećam ko da vas znam. :-)
Poštu provjeravam rijetko jer mi je sandučić zatrpan spamom i cirkuralnim pismima koja me samo razljute pa izbjegavam radnje koje me ljute. Uskoro ću možda otvoriti novu adresu i poslati vam na mail koja je to, jer je ovaj mail postao gotovo neupotrebljiv. Velika je greška javno objaviti adresu, programi za slanje spama tako su me lako našli i sad mi šalju ponude za neke velike novce, unosne poslove ili mi samo u privitku pošalju virus ili dva. Prava sitnica.
Puno se toga dogodilo u zadnje vrijeme. Uglavnom sve divne stvari.
Neke su me spoznaje razveselile.
Neke opteretile.
Neka sam povjerenja izgubila a neka stekla.
Nije mi žao, stojim iza svake svoje odluke.
Jeste li i vi osjetili zasićenje? Ako da, što ste poduzeli?
Spavali polarni zimski san i na proljeće se probudili, čili, veseli, nasmijani, nezasićeni i - nezasitni?
