Interpunkcija života
Između ljutnje i nekih davnih osjećaja.
Plovim rijekom sjećanja, nose me struje, vode u nepoznato, a sve zbog jednog dobro poznatog lica i osmjeha. Zbog priče na koju sam stavila točku a moj život, po ne znam koji put, napravio zarez. Sad bi se trebala snaći, trebala bi se smijati ili možda ipak plakati?
U svakom slučaju kažu: "Ovaj put bi trebala biti pametnija..."
Može li srce ikad biti pametnije?
Ili pametnije voljeti?
Može li zdravi razum ikad tako nešto oprostiti?
Borim se i bojim...
Vrtim u krug...i ti to znaš i ne igraš fer...
Iskreno nisi nikad ni bio fer, zato i jesmo tu gdje jesmo, zato razbijam glavu.
Ispada kao da sad sve ovisi samo o meni a ne znam ni dal' te volim više, ne znam što osjećam...
Previše si si vremena dao, dok sam ja zbunjeno cupkala na istom mjestu, previše ružnih riječi od tebe da bi se samo tako zaboravilo.
Ima li išta od ovog što mi se mota po glavi smisla? Ljubav je za mene davno izgubila svoje značenje, postala je nešto smiješno i besmisleno. Kao da sama sebi pljujem u usta.
Nisi mi onda ostavio puno izbora a ni sada nisi baš darežljiviji…
Otkud ti samo pravo da me tako gledaš? Reci, molim te: "OTKUD?!?!?!?"
|