Priča pričalica

nedjelja, 28.05.2017.

Priča o Emmi

Emma nije bila neka sportašica. Zapravo,bila je loša u sportu, bila je više umjetnička duša. Ali sve cure iz njezinog razreda su bile sportašice,i zato je nisu prihvaćale. Sve osim njezine jedine prijateljice Kate (čitajte:Kejt). Ona je bila i sportašica, i umjetnička duša. Sve cure osim nje, Emmi su se rugale i govorile da ona sigurno nije sposobna podignuti ni prvašicu Sanju koja ima najviše 20 kila.Jednog dana, profesorica je saznala da će ona i njen razred morati na jedan dan otići iz škole jer se u školi održavalo natjecanje. Svi su zajedno krenuli na biciklima do parka koji je bio blizu škole. Kate je slučajno pala s bicikla u travu, koja je bila visoka i Kate se nekako zapetljala u nju. To nitko nije primjetio osim Emme. Preplašila se i nije znala kako će izvući Kate iz te čudne trave. Odjednom je odlučila kako mora pokušati. Vukla je,vukla i vukla, i napokon je izvukla. Brzo su se popele na bicikle i krenule za ostatkom razreda. Jedna zlobna cura(Mirela) je upitala Kate: "Kamo ste zapele? Sigurno se Emmi nije dalo voziti pa je čekala da ju netko dovuče!" Kate joj odvrati: "Ja sam zapela i Emma me morala izvući, zato nas nije bilo." Mirela je bila u čudu:"Kako je TO uspjela?" Nitko, čak ni profesorica nije imala odgovor na to. Kate joj odvrati: "Uspjela je zato jer pored nje nije bilo nikoga da joj kaže da ona to ne može."

Lorena Mamić 10 godina

- 21:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.03.2017.

Proljeće

Ovu haiku pjesmu posvećujem mojoj teti Keki.M,

Raširilo je
proljeće svoja dva baš
skroz zlatna krila.

Lorena Mamić 10 godina

- 18:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 25.02.2017.

Narančica

Ovu pjesmu posvećujem svojoj dragoj kumi Lili.Mar.

U staklenoj zdjelici leži jedna narančica.
Bila je jako narančasta.
Iskotrljala se iz zdjelice i krenula na put,
kad se umorila legla je u kut.
Odlučila se vratiti jer joj je nedostajala toplota zdjelice.
Kad se vratila, sjela je u zdjelicu,
tamo je bila još jedna narančasta narančica,
a ne kao u gradu na 1000 štiklica.

Lorena Mamić 10 godina

- 15:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Slastičarnica

Ovu pjesmu posvećujem mojoj dragoj teti Kris.Mar.
P.S. Teta, jako fino praviš švarcvaldicu.

San joj je bio otvoriti slastičarnicu i zato je svaki novčić štedjela ona,
San joj je bio da na trokatnu tortu stavi mnogo bombona.
Napokon kupi zgradicu neku, koju pretvori u slastičarnicu novu,
I pomisli kako će svi vikati da idu u slastičarnicu ovu.
Pravila je kolače i torte razne,
Čokoladne i voćne slasne.
Ljudi su stalno dolazili u slastičarnicu i hvalili je hvalili,
pa su odlučili
da će se zaposliti.
Slastičarnica je bila sve veselija i veselija,
punija i punija...
A i slastičarka.

Lorena Mamić 10 godina

- 15:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 07.02.2017.

Školski pribor

Olovka je jako plakala kad sam ju šiljila,
a ona bilježnica od petka nije iz torbe provirila.
U torbi se boca guši,
a olovka u gumici rupu buši.
Teške knjige pune znanja, na dijetu idu,
jedu samo samoglasnike koje djeca sitno pišu,
a onda možda i obrišu.
Pernica gunđa jer ona na klupi stoji, a olovke u njoj se samo izležavaju,
ponekad je slučajno ubodu a s time joj samo dodatno posao otežavaju.
Samo privjesak nije tužan, jer dok djeca šeću on veselo zvecka,
ali torba je tužna, jer to nju malo pecka.
I dok učenici na zemljopisnoj karti gradove traže,
redar sa spužvom po ploči maže.

Lorena Mamić 10 godina

- 14:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 01.02.2017.

Bolest

“Ne mogu u školu!” Žalila sam se jednog ponedjeljka mami. “Kako to misliš?” Pitala me mama. “Zaledile su mi se šmrklje u nosu! Vjerovatno zato što sam nogu držala bosu.” Odgovarala sam. “Ali…” Mama me pokušala smesti no ja to nisam dopuštala. “Prsti su mi poput pastela! Gle! Mogu po zidovima pisat i boju ostavljat!” Bila sam uporna. “Po zidu možeš pisati prstom jer je zid prašnjav.” Objašnjavala mi je mama. No ja sam nastavila. “Hladno mi je za noge!” “ Hladno ti je jer bosa hodaš po hladnom parketu.” “Ali boli me kosa! I vibrira mi mozak!” Viknula sam. “Danas je početak praznika!” Rekla je mama. “I usput, zvala te prijateljica na druženje ali ako ti je lose reći ću joj..” “Bok, mama idem kod nje!”

Lorena Mamić 10 godina

- 21:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 18.01.2017.

Pravo prijateljstvo

U JEDNOM MALOM GRADIĆU ŽIVJELE SU DVIJE PRIJATELJICE. ZVALE SU SE REBEKA I DUNJA.
SVAKOGA DANA SU SE ZAJEDNO ŠETALE, DRUŽILE I BILE SU NERAZDVOJNE.

JEDNOG DANA JE REBEKA NAZVALA DUNJU DA ZAJEDNO ODU U ŠETNJU. DUNJA JOJ JE REKLA DA JE BOLESNA.
REBEKA SE USPANIČARILA: “MORAM K TEBI! POD HITNO! ZNAM DA TI JE MAMA NA POSLU, SAD ĆU JA DOĆI.”
REBEKA JE POTRČALA DO DUNJINE KUĆE I SAMO UTRČALA. POČELA JU JE POKRIVATI SVIM MOGUĆIM DEKAMA. REBEKA JE OSTALA PRESPAVATI. OSTALA JE SVE DOK DUNJA NIJE OZDRAVILA.
REBEKA JOJ REČE: “MAMA JE ODLUČILA DA NA TJEDAN DANA IDEMO NA HAVAJE.”
DUNJA JE ČVRSTO ZAGRLI I POZDRAVI: “VIDIMO SE ZA TJEDAN DANA.”
REBEKA ODZDRAVI: “VIDIMO SE.”
NAKON TJEDAN DANA DUNJA DOĐE DO REBEKINE KUĆE.
POKUCA I OTVORI JOJ REBEKINA MAMA.
REČE ONA DUNJI: “REBEKA NIJE OVDJE. U BOLNICI JE. DOGODILA SE NESREĆA.”
DUNJA JOJ ODGOVORI: O MOJ BOŽE, NESREĆA! IDEM ODMAH U BOLNICU.”
DUNJA JE POTRČALA KAO MUNJA. NIJE IŠLA AUTOM JER JE BONICA JAKO BLIZU.
DUNJA JE DOŠLA U BOLNICU. DOKTORI SU JOJ REKLI KAKO REBEKA NE MOŽE NIKOGA VIŠE PREPOZNATI.
ŽALOSNA DUNJA DANIMA JE POSJEĆIVALA REBEKU. DANIMA I GODINAMA.
NAKON DVIJE GODINE POSJEĆIVANJA REBEKE, DOKTORI SU UPITALI DUNJU: “ZAŠTO JU POSJEĆUJEŠ? ONA TEBE NE POZNAJE.”
DUNJA IM JE ODGOVORILA: “U OVOME STANJU ONA MENE NE PREPOZNAJE. ALI JA NJU POZNAJEM. JA SAM JOJ ISKRENA PRIJATELJICA, I BIT ĆU ZAUVIJEK.”
NA TE RIJEČI REBEKA PROGOVORI: DUNJA TO SI TI?”
DUNJA ZAPLAČE. REBEKA USTANE. ZAGRLE SE.
REBEKA JOJ REČE: “U BILO KOJOJ SITUACIJI TEBE ĆU PREPOZNATI JER NAS DVIJE SMO ISKRENE PRIJATELJICE.”

Lorena Mamić 10 godina

- 19:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

U posjeti teti Darateli

Valeria je teenagerica kao i svaka druga. Obožava telefonirati, lijepiti postere slavnih pjevača… I naravno, kad bi došla u goste a ne bi bilo nikoga njezine dobi, bilo bi joj dosadno. A najviše ju je živciralo kada bi ona morala ići teti Darateli. I baš je jednog divnog proljetnog dana u svojoj sobi lijepila postere, kad je unutra ušla mama. “Presvuci se, idemo teti Darateli.” Rekla je mama. “Ali mama zar ne mogu otići kod prijateljice, ili ostati sama doma ili bilo što?” Očajnički počne ispitivati Valeria. “Ne možeš.”Kao iz topa će mama. Uskoro su sjeli u auto. Mama, tata i Valeria. Nakon kratke vožnje Valeria se spremila za užas. Samo je gledala u malu, sivu kuću, koja i nije baš bila previše vesela. Valeria potišteno došeta, što je sprorije moguće do ulaznih vrata. Pozvoni. Zvono je ispuštalo zvuk koji dobiješ kada noktima škripiš po školskoj ploči. Netko otvori. Bila je to neka niža debela osoba. Imala je kosu do ramena, smeđu i neurednu. Oči su joj bile zelenkaste i ogromne poput šalica, a usta balava, slinava, sa tragovima čipsa i čokolade. To je bila teta Daretela. Odmah je Valeriji uručila poklon. Kad ga je otvorila, unutra su bile prljave, smrdljive i poderane čarape. “Ali to nije sve!” Uzviknula je teta Daratela i dala Valeriji čokoladu kojoj je rok trajanja istekao prije 3 godine. Valeria se pretvarala da je oduševljena ali i nije baš bila. Napokon su svi ušli u kuću koja nije bila ništa bolja od smetlišta. Valeria u sebi pomisli “Pronađi razliku… Smetlište VS kuća tete Daratele…” U sredini sobe je bio kauč, pun komadića čipsa kojeg je teta Daratela pojela prije dvije godine… Odmah pored njega je bio stakleni stol. Zapravo, uopće se nije vidjelo da je stol napravljen od stakla zbog svih tih silnih omota od bombona i čokolada… U ostataku sobe nije bilo namještaja. Već smeća. Posvuda prljave čarape, omoti slatkiša, kostiju bataka, hrpetina novina, praznih plastičnih boca… Nema čega sve nema… Ispod hrpe smeća viri svinjska kost, koja je stara dvije godine. Valeria ju je vidjela i pretprošle godine kada su došli u goste. Na zidu je visjela diploma. Valeria je znala da teta Daratela nije baš previše bistra pa se zagleda u diplomu. Na njoj je pisalo “ČESTITAMO NAJPRLJAVIJOJ OSOBI OVOG OGROMNOG GRADA!” Valeria se zgrozi. Uskoro je teta Daratela pozvala sve za stol. Koji je bio prljav od prošlog Božića. Na stol je iznijela piletinu punjenu brokulom I majonezom. Za desert je bila torta od čokolade. I to ne bilo kakve! Od čokolade kojoj je istekao rok trajanja. Valeria je odglumila da nije gladna, iako je bila gladna kao vuk. Teta Daratela je nagovorila Valerijinu mamu, da nagovori Valeriu da pojede sendvič. Zapravo je teta Daratela potajno na pljesnjivi kruh stavila piletinu punjenu brokulom i majonezom. Valeria je to uz dosta muke pojela, a kao nagradu je dobila još toga. Teta Daratela pravi najfujkavija*, najbljakastija* I najodvratnija jela na svijetu. Ma teta Daratela je prava prljavica-smrdljivica. Teta Daratela pred Valeriu iznese gumene bombone. Valeriji su se činili u redu sve dok teta Daratela nije rekla: “Te bombone koje sam ti sada dala, sam čuvala jako dugo. Sada trenutno imam 30 godina a ove bombone mi je moja mama kupila kada sam imala 7. Izgubila sam te bombone na tavanu i sada sam ih našla. Poklanjam ti ih. Valeria odglumi da treba na WC ali zapravo je išla baciti te bombone natrag na tavan. Nije imala srca baciti bombone tete Daratele. Ali samo zato što će ih vidjeti! Ionako će misliti da su to drugi bomboni jer je ona najmanje bistra osoba tog grada. Čak je i za to dobila diplomu! Nakon godina prljavštine Valeria ode u posjetu teti Darateli. Kuća je bila veća nego obično. Kada je Valeria ušla vidjela je puno nepoznatih ljudi. Začudila se. Malo je prošetala tom kućom kada spazi znak na kojem piše: “DOBRODOŠLI U DARATELIN MUZEJ PRLJAVŠITINE!” Teta Daratela je otvorila muzej prljavštine. Od tog dana završili su Valerijini posjeti teti Darateli. Izlika je: “Ona ima previše posla oko muzeja!” Teta Daratela, prljavica, godinama je još uživala u prljavštini.

Lorena Mamić 10 godina

- 19:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.