|
Sreća. Palim cigaretu za cigaretom. Ne znam kako sa iskoristim ovaj mali predah i komadić skoro dogorjele svjeće, jedini izvor skoro potrošene svijetlosti. U rovu sam. Ratnom rovu. Rat je... A toliko sam volio slobodu,ljubav,provode. Da ima bar malo muzike sve bi brže i lakše prošlo. Muzika, kako ovdje na ratištu lijepo zvuči ta riječ. Ni nalik na puške,haubice,užasni fiuk VBR-a koji poput košave prodire do samih kostiju. Jednom mora proći, tkešim se. A i ona mi poručuje «Izdrži Ozzi, ti si zmija». Da tako je najbolje. Prepusti se maštanju, uspomenama,vjera, nada,ljuvav, najbolji spoj u jednom ratniku. Al postoji i ona i njena duga smeđa kosa i njene zelene oći. Ona je moja stvarnost. Ona če mi najbolje pomoći da zaboravim sve ove krizne dane. Ako se ovo uopče ikada može zaboraviti. Može. U blizini one koja me voli i željno iščekuje trenutak da u zajedničkom zagrljaju zaboravimo vrijeme kad smo jedno s drugim samo u mislima bili i kad smo ljubav samo pismima izjavljivali. Vjerujem. Doći će i taj dan kad za nas neče više biti prepreka. Vrijeme nas nemože zaustaviti. Ako bi se to moglo onda bi ja sigurno bio taj i vratio bi tenutke kad sam imao dugu kosu, slobodu, najljepšu djevojku na svijetu, kad smo zajedno pravili kaos na provodima, slušali hevy metal i ludovali,kad... Svijeća je pri kraju. Palim posljednju cigaretu za večeras i polako tonem u svijet mašte.
|
