|
|
| svibanj, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Name: Ivy
Old me
New me
Likes: my friends, msc, glam, cyber-goth, nature, photography, make-up, ice, graveyards, PVC, latex, erotic, fetish, anime, medicine, wicca, being bitten, modeling
Dislikes: primitive people, clones, rules, bugs, noisy people, me acting like a bitch, fatness, any mess or dirt, being touched by strange ppl, tears
Music: *Industrial,EBM,Gothic,Darkwave*
Blutengel
Deathstars
Suicidal Romance
Dope Stars Inc.
Tristesse De La Lune
Ayria
Unter Null
Diva Destruction
Psyclon Nine
Einsturzende Neabauten
Zeromancer
VAC
L'ame Immortelle
Covenant
Orgy
Grendel
The Cruxshadows
Ihsahn
Lacrimosa
Trail of Tears
Emilie Autumn
Evanescence
Exilia
Flyleaf
Echoes of Eternity
Mortal Love
Crimson Tears
Cradle of Filth
Morphia
ElectroKiss
Blacken the angel
hard
Princeza na konzervi graška
bloody_angel847
vrazica
emily.strange.
mindtraveller
Mali Trol
wild child
Wega
AngelDust
Bella Black
broken7
...labia...
Gothic Puppet
...mali zločesti kiwi...
~Evil~
Vampires_life (tajchy)
Something takes a part of me, something lost and never seen. Everytime I start to believe, something's raped and taken from me.
Ne znam.
Nešto se događa sa mnom.
Što?
Tko je kriv?
Ne znam.
Htjela bih tebe okriviti.
Kako bih htjela.
Uprijeti prstom u tebe. Da te svi gledaju onim ružnim pogledom.
Da znaju da sam zbog tebe uništena.
Ali ne. Neću tebe okriviti.
Neka te i dalje lijepo gledaju.
Umorna sam.
Ti si me umorio. Suze koje su padale po licu poput rijeke po strmoj litici. Zbog tebe.
Opet se sve vrti oko tebe.
Opet si u centru pažnje.
Kujo.
Nije ti zapravo stalo do mene, u pravu sam, jelda?
Voliš me iz navike. Iz sažaljenja.
Ona je bolja od mene. Još te nije rasplakala.
Kopija. Bez osjećaja.
Nisam vrijedna tvoje prisutnosti.
Neću čuti tvoje disanje, zar ne?
Neću vidjeti tvoj smiješak.
Neću te ni dodirnuti.
Možda mi se zapravo gadiš.
Možda nisi vrijedan toga.
Možda ja tebe sažaljevam.
Imam jednu fotografiju u svom albumu. Ja u bijeloj haljinici s bijelim vjenčićem u kosi. Slika se doima nezemaljski. Čini se kao da nisam ljudsko biće nego nebeska maglica, nevini ljetni oblačak.
Fotografirao me tata.
Moj veliki tata. Obožavala sam ga kao dijete.
Jedini kome sam se beskrajno divila.
On je pokopan danas, a ja mnogo, mnogo prije.
Mrtva djevojka. To se izvana ne vidi. Vidi se iznutra. Jedan ožiljak, duboko usječen koji se proteže od jedne do druge strane vrata.
Smrt, rana, ožiljak.
Patnja.
Moj tata.
Plačem.
Svira tužna glazba. Pogrebna koračnica. Čuje se glasan udarac činela, zvuk trombona... Preplavljuje me nemoć i užas. Čini mi se da ću pasti kad sljedeći put udare činele.
Pasti u otvoren grob.
Predstava je gotova. Ljudi mi prilaze i izražavaju sućut. Zahvaljujem se što suosjećaju sa mnom.
Ali... oni ne znaju.
Znamo samo ja i moja sestra. I nažalost, mama.
Mi znamo. Ali šutimo.
Bila sam nijema.
Možda sam čak htjela sve reći, sve ispričati, olakšati srce, ali... onda je došao on.
Moj tata.
Strogo me pogledao i ja sam progutala sve riječi. Zaboravila ih. Ubila u sebi.
-Imaš tako dobrog tatu.-
Dobar tata.
Dobar tata.
Plačem.
Dobar tata nas je zavio u crno, a ja s gađenjem gledam svoju desnu ruku.
Rukujem se s ljudima.
I plačem.
Moja je majka bila vrlo mlada kad se udala.
Djevojčica.
Tako je rekao moj tata kad ju je upoznao.
Oči zelene kao livada.
Slijepe.
Obnevidjele.
Imala je rumene obraze i rumene usnice. Baš kao svaka djevojčica sa sela.
Rumene usnice.
Zašivene.
Šutljive.
Strašne oči i usnice kad bolje razmislim. Puno je vidjela i puno znala, a ništa nije napravila.
Moj je tata volio djecu. Malene, bezazlene djevojčice.
Volio je mamu, volio je mene. Moju sestru.
Strašno. Dođe mi da povraćam.
Puno je putovao, moj tata.
S jednog je putovanja donio ogromnog medvjeda. Bilo me strah te životinje. Bio je plišani, umiljat, meke plave dlake, kao moj tata.
On nije ništa govorio.
Samo je znatiželjno gledao.
Svojim plavim očima.
Kao moj tata.
U desetoj mi je odjednom postalo jasno. Sve.
Zašto lutka ne izgovara tata, zašto su te odvratne maske posvuda po stanu, zašto debele zmije jedu malu djecu...
Maske su stvarno svuda po kući.
Ništa nije kako se čini, ništa nije pravo.
Nešto nije u redu. S ljubavlju. I s mojim tatom.
Moj tata je bolestan. Teško bolestan.
Nisam znala tada kako se to zove. Sada znam.
Pedofil.
Imala sam samo tri godine. Sjećam se kao danas, došao je pripit kući pa legao u krevet gdje smo spavale majka i ja. Prvo je grlio majku, a kad je ona zaspala okrenuo se prema meni. Osjetila sam njegove ruke na sebi. Kako me dodiruju i pretražuju.
Mislila sam da je to normalno.
Mislila sam da me tata voli.
Kad mi se strah počeo penjati do grla, kad više nije bilo mjesta gdje bi se mogle zavući i nestati, odlučila sam sve reći mami.
Svojoj dragoj mami. Mami.
Potužila sam joj se i, neću nikad zaboraviti, ona je zanijekala.
Neću nikada zaboraviti, mama je doslovce stavila ruke na uši.
Nije htjela čuti.
Nije htjela znati.
Nije me htjela zaštititi.
A vjerovala je u Boga.
Strašno je reći, ali i moj otac se predstavljao kao vjernik.
Za sebe je govorio da je vjernik, imao je Bibliju uvezanu u kožu i seksualno je zlostavljao moju sestru i mene.
Često su me tukli. I ona i on.
Pljuskao me, natjeravao škarama po kući, jednom i gazio po meni.
Htio je zgaziti dokaz.
Da je životinja.
Vidim lijes. U njemu je nešto. Nešto što nije bilo čovjek.
Ipak nije.
Uspješno je skrivao sve od prijatelja i kolega.
Njih je mogao zavarati.
Nešto je u lijesu.
Tko? Što?
Moj tata.
Seksualni napasnik.
Majka me tjerala da nosim suknje, iako sam ja biše voljela hlače. I on je želio da nosim suknje.
-Moja draga djevojčica.-govorio je.
Oblačila sam hlače. Htjela sam biti nešto drugo. Nestati, pretopiti se, promijeniti se.
Tata mi je bacio hlače u smeće i ispljuskao me.
-Ti nisi muško!-govorio je.
Da bar jesam.
Bože, da bar jesam.
Voljela sam nositi hlače. U hlačama nisam imala spol. Bila sam nešto bespolno, neutralno, bez prošlosti i povijesti.
Bez sjećanja.
Kao neko novo, izmišljeno biće. Teško je to objasniti.
U hlačama sam bila jača. Neozlijeđena.
Netko drugi.
Netko sasvim drugi.
Susjed je zvao policiju. Iz našeg stana se čula dernjava. Tukao me remenom, a moja sestra Irena je vikala.
Kad su policajci pozvonili, sve je utihnulo.
Njegovo se lice pretvorilo u lice ljigavog, ljubaznog udvorice.
Pozvao ih je na kavu i kolače.
-Svađa u obitelji.-čula sam kako su rekli iza vrata.
Irena je plakala.
Ja sam tupo gledala ispred sebe. Masnice će se pojaviti za nekoliko minuta. Već sam znala. Prvo će biti plave, onda ljubičaste, pa žute.
Markirat ću tjelesni, da nitko ne vidi. Otisak zla.
Plakala sam.
Suze.
Suze.
Plačem.
Suze grizu moje lice i već je sasvim crveno, kao da me je ispljuskao posljednji put.
-Kupit će ti tata koturaljke.-rekao je.
Jednio ja u zgradi nisam imala koturaljke. Iako nismo bili siromašni.
Nemam prijateljice. Prijateljica je ona kojoj sve govoriš. A ja ne govorim. Ja šutim.
-Kupit će ti tata koturaljke.-rekao je i skinuo hlače.
Plačem.
Imam deset godina i plačem. Već znam što se događa. Već znam da je gad. Znam da će me udariti ako ne napravim što želi.
Plačem. Radim što hoće i plačem.
Mrzim ga.
Mislim na koturaljke.
Irena je u školi.
Mame nema.
Valjda na tržnici odabire cvijeće koje će staviti u lijepu, plavu vazu. Ili negdje na ulici, u tišini svojih misli, moli Boga da joj stavi vatu u uši i povez preko očiju.
Plačem.
Davim se u suzama. U boli. Sramoti. Užasu.
On se smiješka.
Zadovoljan je.
Dobit ću koturaljke.
Razrednica me ne voli. Imam jedinica i mršavih dvojki, pušim, ponekad izostajem iz škole. Odem u park, sjedim, gledam u prazno. Kao u razredu.
Jednom prilikom me razrednica pred svima u razredu izgrdila što sam našminkana i što imam frizuru.
-Kao stramala. Kao drolja.-rekla je. U razredu su se smijuljili. I najlošiji učenik me ošamario pogledom. Pogodilo me. Ubod u srce, kao strelicom za pikado.
Pa ja to i jesam, htjela sam joj reći.
Drolja. Mala tatina drolja. Poznajete mog tatu? Onog simpatičnog čovjeka koji vam je dolazio na razgovor? Poznajete ga? Ne. Nemate pojma.
Svi me doživljavaju kao stariju. Dečki mi već naveliko prilaze.
Lijepa sam.
A možda i znaju. Ili ja to uobražavam?
Možda ožiljci na ruci govore?
Mama je tužna. Tužna izgubljena djevojčica.
Tata je preko noći postao starac. Kost i koža.
Sada znamo.
Mama nas je pozvala na stranu i rekla:
-Tata je jako bolestan. Morate biti dobre. Boluje...-briznula je u plač. –Boluje od raka.-
Mama mu donosi lijekove, ja kuham jednostavnu hranu koju može pojesti.
Ponekad još uhvatim njegov pogled na sebi.
Njegov užasni, pohotni pogled.
Stvarno je bolestan.
I nema mu lijeka.
Tata umire.
Žao mi je što umire tata.
Kovitlac čudnih osjećaja miješa se u meni dok ga gledam kako nepomičan leži na postelji.
Prilazim postelji. Naginjem se prema njemu i pitam ga:
-Tata je li ti žao?-
Gleda me svojim čudnim očima i govori:
-Moja draga. Moja draga djevojčica.-
Mama mi je stisla ruku i nešto šapće. Jedva ju čujem, a onda razabirem:
-Oprosti mi.-
Rečenica mi se polako probija kroz bujicu drugih misli i osjećaja. Stoji tako, u glavi, okamenjena, iznenađena...
Oprosti mi. Kako to misli? O čemu govori?
Oprosti mi što ti nisam dobro opeglala košulju za pogreb, ili oprosti mi što sam se udala za tvog oca, ili možda... oprosti mi jer sam sve dobro znala, ali nisam ništa učinila da te zaštitim?
Gledam ju zgrožena. Razgoračenih očiju. Kao da je vidim prvi put.
Mogu je razumijeti, ali ne i oprostiti.
Bacam grumen crne zemlje.
Još ne mogu shvatiti da je mrtav.
Jer... još je sve tako živo. Svaka moja stanica pamti. Još je tako živ.
Bacam drugi grumen.
I treći.
I četvrti.
I peti.
Lakše mi je.
Uzimam sestru za ruku i odlazim.
Draško je rekao da joj ne može oprostiti. Pokazivao je na moje ruke i govorio da zna kakva sam bila kad me prvi put sreo.
-Tako lijepa i tako nesretna. Očajna. Očiju prepunih neisplakanih suza.-
Kako da oprostim svojoj mami?
Možda ću jednoga dana s njom razgovarati i sve joj reći.
Možda jednoga dana.
Moja je priča istinita. Irenina isto.
Ali teško je povjerovati, zar ne? Teško je znati da sve to postoji. Teško je razgovarati o toj temi.
Tako je mučno, mama. I nevjerovatno, zar ne?
Možda si me zato tukla? Da ne govorim besmislice?
Polaganim, opreznim koracima prilazimo mami.
Gleda nas sa strahom, boji se. Boji se da ćemo joj reći nešto ružno, odbiti ju.
-Zdravo.-kaže i smiješi se.
-Mama.-kažem i plačem.
Zagrlim ju.
Grli ju i Irena.
Miluje nam kosu, kao nekad prije spavanja, dok smo bile malena djeca.
Gledam u pod i sve je bijelo.
Gledam u nebo i sve je bijelo.
Gledam u grane drveća i sve je bijelo.
Vidim zvijezdu kako pada i pomislim:
Da je bar uvijek i stalno sve bijelo.
Jedne večeri sam sjela za Draškov pisaći stol, uzela komad papira i napisala naslov.
I onda je krenulo.
Malo po malo, kao rijeka.
Teška rijeka koja krivuda različitim predjelima, ponire pa se diže, ali se probija i kroz travu, i kroz stijene, i kroz šikare.
Rijeka mog života.
Melita Rundek
Kupit će ti tata koturaljke (mišljeno šapatom)
Uzmi moje slomljeno srce neka upotpuni tvoju prazninu, neka nastavi krvariti kako je I kod mene, davalo mi je život već ionako mrtvome tijelu kojem je slalo krv živoće kroz popucale žile koje su bile izrezbarene poput kipa željeći postići što ljepši oblik. Sobom je mirisala erotika, tobom je odisala smrtna presuda koju ti je davno započeti život odredio. Znaš da nema smisla i ne želiš dovršiti započetu igru, samo će te tjerati na daljnje patnje. Dovrši ju stoga na dobro poznat način, isiši to malo duše iz sebe što ti je ostalo, neka druga duša nastavi tvoju tugu i suzne dane…
Još jednom pogledaj…
Oko ti se užarilo kao od patnje iznad ranog groba. Zanijemio si naglo, soba ti je postala grobnica knjiga , uspomena, običnih stvari. Zavjese počinju treptati. Više nisi onaj stari samotni čovjek što u gluho doba noći sanja o zvijezdama. Pitaš se gdje je nestala moja slika i u žurbi se domogneš ključa od ormara što leži na podu, želiš moju uspomenu potražiti. Uzmi što želiš i trebaš, nemoj me ništa pitati, ostavi samo otvoren prozor da izdiđe onaj osjećaj ljubavi koja nije puno vrijedila. Bila sam tvoja robinja, zidovi koje sada gledaš bili su mi ćelija, ta mi je ljubav bila samo teška presuda. Modrice su na duši ostale, stigla sam do središta boli. Priznajem, umirem od te pale ljubavi,sada započinjem novi život. Divno je gledati kako sada odlaziš.
Kriva sam što sam te voljela, iako nisam bila ni svetica ni kurva. Nema pomoći ni izlaza od sjećanja, nedam ti više da ljubav gaziš, ne želim da više prilaziš mome srcu, nedam ni tren više da me povrijediš. Tvoji poljupci više ne nedostaju, ne volim te jednako kao prije, sa moje točke gledišta si se promijenio.
I sada hodnikom još te progoni jeka zalupljenih vrata kroz koja sam izašla s osmijehom.
Sluša li itko bol nijemu koju trpi tvoja duša? Dani te gaze, noći te tište, a ona i dalje šuti.
Oh, gledaj. Netko pada posred zrelog trnja. A zemlja se osula mrljama krvi. Jesi li to ti?
Ima li nade za nas dvoje, hoćemo li ikada ostvariti one divne snove u kojima zajedno provodimo dane?
Zapitaj prah, on će ti otkriti sve moje tajne i snove u kojima želim samo tvoju blizinu i osmijehe, one prave, koji dolaze iz srca. I ja se upravo tako sada smijem, kažu mi da se do sada nisam ljepše smijala, a smijem se jer shvaćam da te volim najviše na svijetu, to sam prekasno spoznala...
Smijem se i prosipam taj smijeh po putovima kuda sam prošla, samo da se ne vide suze koje teku jer te više nemam, više nisi samo moj, a sa time nestaje i ona tvoja ljubav prema meni. Sada sam ostala sama, ti si se prepustio i odustao od borbe, ostavio me iza sa suzama i boli, no sve ti je oprošteno, jer unutra znam da češ uvijek biti samo moj, moja jedina ljubav, barem u tom obliku, makar ti ne osjećao isto.
Gledam oblake kako prolaze i ne osjećam toplinu sunca na licu, nestala je otkako ga ti više ne dodiruješ i ne predaješ mu toplinu srca, ljubavi. Duša mi više nije siva, dušo pogledaj, sada je okupana bojama, otkada si se pojavio na mojim vratima i ušao u moj život. Sve se sada okrenulo na krivu stranu, zašto si me ostavio u šutnji?
Možda sam ipak stvorena da patim i praštam drugima u njihovim greškama, da me zamrze kako su me prije voljeli, cijelim bićem. Tražiti ću sreću sa smiješkom i dalje, jer nikada uspijeti neću.
Toliko dugo sam gledala u zrcalo i pitala se na kojoj sam strani, koji je moj pravi lik. Razbila sam ga da se ne moram mučiti i ti komadići su tako mali i zanemarivi, a mogu me slomiti u isto toliko puno komadića, koje nitko neće pokupiti i sastaviti, jer svi su me ostavili, ti si me ostavio.
Nikada me nisi htio povrijediti, nikada me nisi htio rasplakati, nisam mogla shvatiti bol koja je dolazila iznutra, a krvarila sam i disala. Disala i prestala. Ali nikada mi nisi dopustio da se predam smrti, nikada mi nisi dao da umrem. Željela bih vidjeti tvoje lice po zadnji put, željela bih vidjeti tvoj predivan osmijeh, no nisam mogla odagnati tvoju bol i zato plaćam veliku cijenu.
Noć je došla i ništa nije ostalo za dalje, ništa se nije promijenilo, sve je nestalo, nema više vječnosti, nema više nade za nas dvoje, sada zato zatvaram oči i nestajem...
Hoćeš li mi sada dopustiti da umrem?
Rekla sam na starom blogu da sam se vratila...
Da, jesam, ali ne mogu pisati na starom blogu, jednostavno zbog previse uspomena.
Promijenila sam se dosta od kada sam napisala zadnji post... Iako sam ja ista stara Hoti, samo sa nekim dodacima.
Puno toga mi se promijenilo u životu. O tome ne želim za sada govoriti...
Eto, to je to za sada, nadam se da će vam biti drago kada ovo budete čitali (:
Uskoro će i post, pišem isto kao i prije hehe, napisala sam puno toga, samo to sve tu moram staviti, a to će doći s vremenom...
Lav ya all x)
