Kupit će ti tata koturajke

nedjelja, 11.05.2008.

Imam jednu fotografiju u svom albumu. Ja u bijeloj haljinici s bijelim vjenčićem u kosi. Slika se doima nezemaljski. Čini se kao da nisam ljudsko biće nego nebeska maglica, nevini ljetni oblačak.
Fotografirao me tata.
Moj veliki tata. Obožavala sam ga kao dijete.
Jedini kome sam se beskrajno divila.

On je pokopan danas, a ja mnogo, mnogo prije.
Mrtva djevojka. To se izvana ne vidi. Vidi se iznutra. Jedan ožiljak, duboko usječen koji se proteže od jedne do druge strane vrata.
Smrt, rana, ožiljak.
Patnja.
Moj tata.
Plačem.
Svira tužna glazba. Pogrebna koračnica. Čuje se glasan udarac činela, zvuk trombona... Preplavljuje me nemoć i užas. Čini mi se da ću pasti kad sljedeći put udare činele.
Pasti u otvoren grob.

Predstava je gotova. Ljudi mi prilaze i izražavaju sućut. Zahvaljujem se što suosjećaju sa mnom.
Ali... oni ne znaju.
Znamo samo ja i moja sestra. I nažalost, mama.
Mi znamo. Ali šutimo.
Bila sam nijema.
Možda sam čak htjela sve reći, sve ispričati, olakšati srce, ali... onda je došao on.
Moj tata.
Strogo me pogledao i ja sam progutala sve riječi. Zaboravila ih. Ubila u sebi.
-Imaš tako dobrog tatu.-
Dobar tata.
Dobar tata.
Plačem.
Dobar tata nas je zavio u crno, a ja s gađenjem gledam svoju desnu ruku.
Rukujem se s ljudima.
I plačem.

Moja je majka bila vrlo mlada kad se udala.
Djevojčica.
Tako je rekao moj tata kad ju je upoznao.
Oči zelene kao livada.
Slijepe.
Obnevidjele.
Imala je rumene obraze i rumene usnice. Baš kao svaka djevojčica sa sela.
Rumene usnice.
Zašivene.
Šutljive.
Strašne oči i usnice kad bolje razmislim. Puno je vidjela i puno znala, a ništa nije napravila.

Moj je tata volio djecu. Malene, bezazlene djevojčice.
Volio je mamu, volio je mene. Moju sestru.
Strašno. Dođe mi da povraćam.
Puno je putovao, moj tata.
S jednog je putovanja donio ogromnog medvjeda. Bilo me strah te životinje. Bio je plišani, umiljat, meke plave dlake, kao moj tata.
On nije ništa govorio.
Samo je znatiželjno gledao.
Svojim plavim očima.
Kao moj tata.

U desetoj mi je odjednom postalo jasno. Sve.
Zašto lutka ne izgovara tata, zašto su te odvratne maske posvuda po stanu, zašto debele zmije jedu malu djecu...
Maske su stvarno svuda po kući.
Ništa nije kako se čini, ništa nije pravo.
Nešto nije u redu. S ljubavlju. I s mojim tatom.
Moj tata je bolestan. Teško bolestan.
Nisam znala tada kako se to zove. Sada znam.
Pedofil.

Imala sam samo tri godine. Sjećam se kao danas, došao je pripit kući pa legao u krevet gdje smo spavale majka i ja. Prvo je grlio majku, a kad je ona zaspala okrenuo se prema meni. Osjetila sam njegove ruke na sebi. Kako me dodiruju i pretražuju.
Mislila sam da je to normalno.
Mislila sam da me tata voli.

Kad mi se strah počeo penjati do grla, kad više nije bilo mjesta gdje bi se mogle zavući i nestati, odlučila sam sve reći mami.
Svojoj dragoj mami. Mami.
Potužila sam joj se i, neću nikad zaboraviti, ona je zanijekala.
Neću nikada zaboraviti, mama je doslovce stavila ruke na uši.
Nije htjela čuti.
Nije htjela znati.
Nije me htjela zaštititi.
A vjerovala je u Boga.
Strašno je reći, ali i moj otac se predstavljao kao vjernik.
Za sebe je govorio da je vjernik, imao je Bibliju uvezanu u kožu i seksualno je zlostavljao moju sestru i mene.

Često su me tukli. I ona i on.
Pljuskao me, natjeravao škarama po kući, jednom i gazio po meni.
Htio je zgaziti dokaz.
Da je životinja.
Vidim lijes. U njemu je nešto. Nešto što nije bilo čovjek.
Ipak nije.
Uspješno je skrivao sve od prijatelja i kolega.
Njih je mogao zavarati.
Nešto je u lijesu.
Tko? Što?
Moj tata.
Seksualni napasnik.

Majka me tjerala da nosim suknje, iako sam ja biše voljela hlače. I on je želio da nosim suknje.
-Moja draga djevojčica.-govorio je.
Oblačila sam hlače. Htjela sam biti nešto drugo. Nestati, pretopiti se, promijeniti se.
Tata mi je bacio hlače u smeće i ispljuskao me.
-Ti nisi muško!-govorio je.
Da bar jesam.
Bože, da bar jesam.
Voljela sam nositi hlače. U hlačama nisam imala spol. Bila sam nešto bespolno, neutralno, bez prošlosti i povijesti.
Bez sjećanja.
Kao neko novo, izmišljeno biće. Teško je to objasniti.
U hlačama sam bila jača. Neozlijeđena.
Netko drugi.
Netko sasvim drugi.

Susjed je zvao policiju. Iz našeg stana se čula dernjava. Tukao me remenom, a moja sestra Irena je vikala.
Kad su policajci pozvonili, sve je utihnulo.
Njegovo se lice pretvorilo u lice ljigavog, ljubaznog udvorice.
Pozvao ih je na kavu i kolače.
-Svađa u obitelji.-čula sam kako su rekli iza vrata.
Irena je plakala.
Ja sam tupo gledala ispred sebe. Masnice će se pojaviti za nekoliko minuta. Već sam znala. Prvo će biti plave, onda ljubičaste, pa žute.
Markirat ću tjelesni, da nitko ne vidi. Otisak zla.
Plakala sam.
Suze.
Suze.
Plačem.
Suze grizu moje lice i već je sasvim crveno, kao da me je ispljuskao posljednji put.

-Kupit će ti tata koturaljke.-rekao je.
Jednio ja u zgradi nisam imala koturaljke. Iako nismo bili siromašni.
Nemam prijateljice. Prijateljica je ona kojoj sve govoriš. A ja ne govorim. Ja šutim.
-Kupit će ti tata koturaljke.-rekao je i skinuo hlače.
Plačem.
Imam deset godina i plačem. Već znam što se događa. Već znam da je gad. Znam da će me udariti ako ne napravim što želi.
Plačem. Radim što hoće i plačem.
Mrzim ga.
Mislim na koturaljke.
Irena je u školi.
Mame nema.
Valjda na tržnici odabire cvijeće koje će staviti u lijepu, plavu vazu. Ili negdje na ulici, u tišini svojih misli, moli Boga da joj stavi vatu u uši i povez preko očiju.
Plačem.
Davim se u suzama. U boli. Sramoti. Užasu.
On se smiješka.
Zadovoljan je.
Dobit ću koturaljke.

Razrednica me ne voli. Imam jedinica i mršavih dvojki, pušim, ponekad izostajem iz škole. Odem u park, sjedim, gledam u prazno. Kao u razredu.
Jednom prilikom me razrednica pred svima u razredu izgrdila što sam našminkana i što imam frizuru.
-Kao stramala. Kao drolja.-rekla je. U razredu su se smijuljili. I najlošiji učenik me ošamario pogledom. Pogodilo me. Ubod u srce, kao strelicom za pikado.
Pa ja to i jesam, htjela sam joj reći.
Drolja. Mala tatina drolja. Poznajete mog tatu? Onog simpatičnog čovjeka koji vam je dolazio na razgovor? Poznajete ga? Ne. Nemate pojma.
Svi me doživljavaju kao stariju. Dečki mi već naveliko prilaze.
Lijepa sam.
A možda i znaju. Ili ja to uobražavam?
Možda ožiljci na ruci govore?

Mama je tužna. Tužna izgubljena djevojčica.
Tata je preko noći postao starac. Kost i koža.
Sada znamo.
Mama nas je pozvala na stranu i rekla:
-Tata je jako bolestan. Morate biti dobre. Boluje...-briznula je u plač. –Boluje od raka.-
Mama mu donosi lijekove, ja kuham jednostavnu hranu koju može pojesti.
Ponekad još uhvatim njegov pogled na sebi.
Njegov užasni, pohotni pogled.
Stvarno je bolestan.
I nema mu lijeka.

Tata umire.
Žao mi je što umire tata.
Kovitlac čudnih osjećaja miješa se u meni dok ga gledam kako nepomičan leži na postelji.
Prilazim postelji. Naginjem se prema njemu i pitam ga:
-Tata je li ti žao?-
Gleda me svojim čudnim očima i govori:
-Moja draga. Moja draga djevojčica.-

Mama mi je stisla ruku i nešto šapće. Jedva ju čujem, a onda razabirem:
-Oprosti mi.-
Rečenica mi se polako probija kroz bujicu drugih misli i osjećaja. Stoji tako, u glavi, okamenjena, iznenađena...
Oprosti mi. Kako to misli? O čemu govori?
Oprosti mi što ti nisam dobro opeglala košulju za pogreb, ili oprosti mi što sam se udala za tvog oca, ili možda... oprosti mi jer sam sve dobro znala, ali nisam ništa učinila da te zaštitim?
Gledam ju zgrožena. Razgoračenih očiju. Kao da je vidim prvi put.
Mogu je razumijeti, ali ne i oprostiti.
Bacam grumen crne zemlje.
Još ne mogu shvatiti da je mrtav.
Jer... još je sve tako živo. Svaka moja stanica pamti. Još je tako živ.
Bacam drugi grumen.
I treći.
I četvrti.
I peti.
Lakše mi je.
Uzimam sestru za ruku i odlazim.

Draško je rekao da joj ne može oprostiti. Pokazivao je na moje ruke i govorio da zna kakva sam bila kad me prvi put sreo.
-Tako lijepa i tako nesretna. Očajna. Očiju prepunih neisplakanih suza.-
Kako da oprostim svojoj mami?
Možda ću jednoga dana s njom razgovarati i sve joj reći.
Možda jednoga dana.
Moja je priča istinita. Irenina isto.
Ali teško je povjerovati, zar ne? Teško je znati da sve to postoji. Teško je razgovarati o toj temi.
Tako je mučno, mama. I nevjerovatno, zar ne?
Možda si me zato tukla? Da ne govorim besmislice?

Polaganim, opreznim koracima prilazimo mami.
Gleda nas sa strahom, boji se. Boji se da ćemo joj reći nešto ružno, odbiti ju.
-Zdravo.-kaže i smiješi se.
-Mama.-kažem i plačem.
Zagrlim ju.
Grli ju i Irena.
Miluje nam kosu, kao nekad prije spavanja, dok smo bile malena djeca.
Gledam u pod i sve je bijelo.
Gledam u nebo i sve je bijelo.
Gledam u grane drveća i sve je bijelo.
Vidim zvijezdu kako pada i pomislim:
Da je bar uvijek i stalno sve bijelo.

Jedne večeri sam sjela za Draškov pisaći stol, uzela komad papira i napisala naslov.
I onda je krenulo.
Malo po malo, kao rijeka.
Teška rijeka koja krivuda različitim predjelima, ponire pa se diže, ali se probija i kroz travu, i kroz stijene, i kroz šikare.
Rijeka mog života.

Melita Rundek
Kupit će ti tata koturaljke (mišljeno šapatom)