|
|
| < | lipanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
eh,swida ili neswida...
bilo kako bilo...uziwajte :)
Skupila se malo i zakopčala bijelu jaknu koju je imala na sebi. Sjela je, pogledala u nebo, i zamislila se. Gledala je a nije vidjela, baš kao i to.
Prisjećala se svega, lagano, slika po slika su se izmjenjivale pred njenim očima. U očima joj se vidio odsjaj mjeseca koji je tako prekrasno svijetlio...
Nedostajao joj je… Jako…Sve bi dala samo da ga može opet zagrliti… Nasloniti se na njega, a on bi je samo lagano poljubio kao i uvijek… Sjetila se njegovog pogleda koji je bio pun ljubavi… Tako topao i nježan, sada tako potreban…
Znala je da je ona pogriješila ali je bila preponosna da to prizna. Sama je prezirala taj svoj glupi ponos koji joj je u zadnje vrijeme donio samo loše. Znala je da i ona njemu nedostaje, ali također je znala da ga je povrijedila.
On je bio kadar učiniti sve za nju, volio ju više od ikoga, bila mu je sve. Ona je povjerovala toj jednoj maloj gluposti koja je izašla iz usta ljubomornih ljudi, ta mala glupa sitnica koja je sve upropastila. Sav njihov trud i svu njihovu ljubav, sve što su ikad imali.
Otkad nisu skupa ona pokušava nastaviti dalje, i nastavlja, ali svejedno u srcu je ostala velika praznina. Prokleta praznina koju će samo on moći popuniti, ali ne, ona to ne dopušta. Taj njen prokleti ponos joj opet ne dopušta, sam njen ponos je gazi!
«Život ide dalje» sama sebi je govorila. Ali svejedno je znala da kad god bi ugledala njega, da bi imala osjećaj kao da bi joj netko iskidao i ukrao mali komadić srca koji joj nikada neće vratit. Tu će ostati samo ožiljak koji će ju podsjećati na njega.
Njegovo srce će zauvijek ostati njeno. Njegovo srce nije pokidano, nego iskorišteno i zgaženo, tako se on osjećao. Ma, ljut je bio sam na sebe i rekao si je «nastavljam!»…A onda se sjetio njenog osmijeha i sam sebe uhvatio po tko zna koji put, u trenutku slabosti… Sam sebi ne želi priznati koliko mu nedostaje, NE želi!
Bili su stvoreni jedno za drugo, ali njihov ponos i ljudska glupost su ih ograničili… uskratili ljubav… ukrali sve ono lijepo što su imali… jedno drugo…
Jednom sam negdje pročitala –
«Ne žalite onog koji je zbog ljubavi ostao bez ponosa, već onoga koji je zbog ponosa ostao bez ljubavi!»
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
«…Bit će bolje za oboje ako prešutimo ono što htjeli smo reći…»
Oni dvoje….Stajali su jedno nasuprot drugom bez riječi… On-crn, savršenih tamnozelenih očiju i Ona-duge smeđe kose koja joj je padala preko ramena i tih lijepih tamno smeđih očiju. Savršen par…
Nekad…
Davno…
Bili…
U tom trenutku su bili tako različiti, ali opet tako slični… u tom trenutku povezivala ih je jedna sitnica, samo jedna mala sitnica. I jedno i drugo su imali izraz boli i patnje na licu.
Njoj su oči bile zacakljene, pune suza, pune boli, ali sama sebi je rekla da im neće dopustiti da poteku, ne ovaj put!
Njegove su oči bile pune tuge, žalosti…
Nije više mogla izdržati! Okrenula i se i potrčala… Što brže, što jače, što dalje od njega.
On je stajao i gledao za njom. Taj njegov tužni pogled smračio je taj prekrasni, topli proljetni dan. Imao je osjećaj da se nebo naoblačilo, da su ga prekrili crni oblaci…sve je bilo tako tmurno, tako crno…
On je odlazio a ona je otišla.
Ona je hodala… kosa joj je prekrila lice… Počelo je kišiti… «Pa zar je to moguće?»
Pomislila je… «Pa bio je tako lijep dan».. «Bio» ponovila je sama sebi… Podignula je glavu i ispružila dlan… Na njega su lagano kapale kapi kiše… «Kap, kap po kap, kiša sprema se, samo da znaš nisam tu, al' mislim na tebe» sjetila se pjesme… Nije više plakala…
Sjela je neki trijem neke stare kuće i pustila da joj kiša natopi lice.
Sjedila i zamislila svoj lik pred njim… Bio je tako živ, tako stvaran, tako pun života… Ali to nije bio on, to je bila samo njegova sjena… To je bio on kojega je ona čuvala u srcu… To je ta slika koju želi zauvijek pamtiti…
On je još uvijek stajao na onom mjestu… On je čekao… Čekao jer je bio uvjeren da će se ona vratiti, da je sve ovo bila samo šala.. Ali nije… Gorka istina…
U njemu se sve lomilo, sve vrištalo i sve plakalo… Ali izvana si samo mogao vidjeti da je slomljen, ništa više sam sebi nije dopuštao… Kišu nije ni primijetio…Nije mu bila važna…Ništa mu više nije bilo važno…Samo Ona
Želi ju natrag…I ona njega…
Stigla je doma i sjela na prozor svoje sobe… Nebo se malo razvedrilo i mjesec se polagano počeo nazirati… Gledala je u nebo i sve te zvijezde… Zatvorila je oči i zaželila želju…Nije primijetila da je u tom trenutku jedna zvijezda pala… Želja je bila samo za njih, kao i svaka dosad… Otvorila je oči i opet pogledala u nebo… «Tako bi voljela da si tu…» pomislila je…
On je sjedio na onom trijemu i gledao u nebo… «Volim te» pomislio je… Mjesec ih spajao…
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
(no copy-paste pls :D )
P.S. malo sam izmjenila stihove "kap po kap"..onako kako meni paše :D
