d!z@jn bY: bR@Nk!cH

  ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


iMa n@$ / n€m@ na$

Image Hosted by ImageShack.us

Opis bloga

eh,swida ili neswida...
bilo kako bilo...uziwajte :)

Linkovi

ponedjeljak, 17.03.2008.


Baby when we're together, doing things that we love, every time you're near I feel like I'm in heaven…I don't want to let go, I just need you to know, I don't wanna run away, baby you're the one I need tonight….Now I need to hold you tight…

«Aha, jedva čekam da te vidim…» pričala je… Sjedila je sa slušalicom u rukama, sklupčana na kauču i smiješkom na licu. Pričala je s njim… Već se dugo nisu vidjeli i stvarno joj je već počeo previše nedostajati…Kad je odlazio nije znao na koliko odlazi tako da je rastanak s tim bio još teži… Svaki dan se u sebi nadala da će je nazvati i reći da dolazi. Napokon, napokon je dočekala taj dan. Dolazi, dolazi sutra! Pa nije bolju vijest čula već odavno… Završili su razgovor, ali ona je ostala na istom mjestu. Razmišljala je o vremenu koje je prošlo, o njima, i o njoj bez njega… Bilo joj je zaista teško ovih godinu dana, ni sama ne zna kako je izdržala… Mislila je što će prvo napraviti kad ga ugleda… Ah, o tome sutra… Otišla je spavati, ali ujutro već oko 7 h netko je pozvonio. Ona je već bila ustala jer nije mogla spavati. On nije, rekao je da neće prije 17 h… Bezvoljno se odvukla do vrata misleći da je netko od susjeda opet želi gnjaviti… otvarajući vrata držala je šalicu kave u ruci. Otvorila je vrata i stala. On! Stajao je na vratima i gledao je svojim plavim očima s velikim osmjehom na licu. Ona je samo ispustila šalicu iz ruke i bacila mu se u zagrljaj. To nije bio običan zagrljaj. U tom su zagrljaju bili svi njeni osjećaji, sve njene emocije, sve! Držala ga je tako neko vrijeme naslonjena na njega, dok on nije tiho šapnuo «Ne brini, nigdje više ne idem. Sad sam samo tvoj.»… Lagano je popustila zagrljaj… Ušli su u stan i čim je zatvorila vrata on ju je poljubio. Poljubio ju je tako strasno, tako lijepo, tako nježno. Kao i njen zagrljaj i njegov je poljubac sadržavao sve njegove osjećaje. Tada su tek shvatili koliko su nedostajali jedno drugom, koliko su toga propustili, koliko su se zapravo voljeli… Tada su shvatili da im je mjesto jedno uz drugo. Bez riječi su znali što ono drugo misli. Voljeli su se i to je bilo dovoljno… Stajali su tako i gledali se. Znali su. I jedno i drugo. Ovo je zauvijek.

…I just wanna die in your arms….




| °kOmenTaRicH!° (0) | * pRiNt * |

petak, 07.03.2008.

My shattered dreams and broken heart
Are mending on the shelf
I saw you, holding hands
Standing close to someone else
Still I sit, all alone
Wishing all my feelings gone
I give my best to you
Nothing for me to do
But have one last cry

One last cry
Before I leave it all behind
I gotta put you out of my mind
This time
Believe that I
I guess I'm down to one last cry
[Cry...]

I was here, you were there
Guess we never could agree
While the sun shines on you
I need some love to wait for me
Still I sit, all alone
Wishing all my feelings gone
Gotta get over you [Gotta get over you]
Nothing for me to do [Yeah..]
But have one last cry

One last cry
Before I leave it all behind
I gotta put you out of my mind
This time..
Believe that I
I know I've gotta be strong
Cos my whole life goes on and on
And on.. and on.... [Oh..]

I'm gonna dry my eyes
Right after I have my
One last cry..
One last cry
Before I leave it all behind
I gotta put you out of my mind
For the very last time
Believe that I
I guess I'm down, I guess I'm down
I guess I'm down to my last cry..

Ta slatka crnokosa djevojka je stajala pognute glave i očiju punih suza . podigla je glavu i pogledala za njim…kako joj je mogao to napraviti? Kako ju je mogao sad ostaviti? O Bože, zašto baš sad pitala se… nije znala što bi sa sobom…okrenula se i krenula negdje… negdje u daljinu, negdje gdje će pobjeći od svega, negdje gdje se može sakriti od svega, na neko mjesto na kojem će zaboraviti sve loše stvari koje su joj se dogodile u zadnje vrijeme… ali, uvijek to ali, to mjesto ne postoji… ali nije joj bilo zabranjeno maštati o njemu, tako je bar načas zaboravila ono što joj se upravo dogodilo… sjela je na trijem neke stare kuće i razmišljala. Što je to krivo napravila? Zašto je odjednom sve pošlo po zlu? Pa što je to ona skrivila pa da joj se sve ovo događa? Dogodilo joj se toliko toga lošeg da to ni najgorem neprijatelju ne bi poželjela…ona je ostala sama, sama s njim. Pomogao joj je da prebrodi najteže, da prođe ono najgore. Ali te rane još nisu zacijelile, još uvijek kao da joj netko kida komadiće po komadiće srca… «Ostavite moje srce na miru!» Pomislila je u sebi… voljela ga je, a mislila je da i on nju voli nju. Nakon onoga što joj je rekao više nije bila sigurna ni u što. Pa toliko joj je puta rekao da je voli, što je to trebalo značiti? Laž, laž i samo laž. Lagao je, i to je ono u čemu je bio najbolji… Ali nema veze, sve će se to doći na svoje…vrijeme liječi sve rane, pa i one ljubavne… «a on, on neće vidjeti niti jedan mali trag tuge na mom licu pa makar mi srce skroz iskrvarilo» zaklela se. Voljela ga je i još uvijek ga voli. Ostavio, ostavio ju je… još nije vjerovala… nakon nekog vremena ustala je i počela lagano koračati kući… dok je hodala, lagano, korak po korak počela je lagana kišica… lice joj se smočilo i tek tada je pustila suzu. Tu jednu, malu suzu, tu suzu u kojoj su sadržani svi njeni osjećaji. Tu suzu koja je upila svu njenu boli, tu suzu koja nije mogla glasa pustiti jer da je sigurno bi plakala i vrištala iz sveg glasa…… ta se suza stopila kišom i nestala… ta suza je jedna i jedina puštena zbog njega. A sad…kako kiša polako nestaje, kako oblaci odlaze i sunce svojim zraka lagano obasjava to tmurno poslijepodne i unosi u njega život, tako će i on otići iz njenog života… nestati će poput tih tmurnih oblaka, a potom slijedi sunce, sunce koje će joj obasjati život… uzdigla je glavu, nasmiješila se i nastavila čvrstim korakom…



| °kOmenTaRicH!° (1) | * pRiNt * |

nedjelja, 02.03.2008.

2nd chance...

Evo ljudi, da i ja neš dugo natipkam... ako vam se ne svidja krivite Ivanu, ona me je natjerala da ga objavim... a ako vam se ne da ovoliko čitat bar mi ostavite komm... pussa

«Aha,za 5 min sam dolje, nemoj da te čekam. Pusa» tipkala mu je. Navlačeći svoju smeđu jaketu i rukom pomičući kosu mislila je na njega i kako je opet čeka… On se nije bunio već je samo stajao dolje i čekao je sa smiješkom na licu… «Ej mala, napokon» i poljubio je...i ona se ponovno rastopila… svaki njegov poljubac i zagrljaj je u njoj budio ono najljepše, ono najnježnije… voljela ga je kao nikoga do sad a i on nju. Već su dosta dugo bili skupa ali strast nije jenjavala, već je svakim danom bila sve veća i jača. Šetali su po plaži držeći se za ruke i nešto se smijali… Pričali su o svemu i nikad nisu imali nikakve tajne… Sjeli su na neku klupicu na kraju plaže. Ta je klupica bila njihovo utočište, tu su proživjeli njihove najbolje i najljepše trenutke … Ali ni oni nisu iznimka, i oni su imali svojih loših dana, ali sve se to s vremenom sredilo… Pričali su od nadolazećim praznicima, koji za njih i nisu bili tako dobri… Zašto? Zato jer on ide s roditeljima na skijanje a ona ostaje kući… Pokušao je iz sve svoje snage oduprijeti se tim praznicima, ali nije uspio. U ovom slučaju su roditelji pobijedili. Zato su sad, par dana prije njegovog odlaska, provodili svaki slobodni trenutak zajedno. Nakon nekog vremena su ustali i krenuli prema gradu… Ona je morala kući a on ju je kao i uvijek pratio… ispred ju je poljubio i otišao… Ona je neko vrijeme samo stala i gledala za njim… Kroz glavu joj je prolazilo kako je sretna s njim i kako to ništa ne može upropastiti. Došla je kući, večerala, otuširala se i krenula čitati nešto prije nego zaspi… mobitel joj je zavibrirao i vidjela je njegovu poruku «Lijepo spavaj ljubavi… volim te puno i mislim na tebe…tvoj mali»…spustila je knjigu i zaspala tako lijepo… kad se ujutro probudila bila je cijela uznemirena od snova koje je sanjala. Sanjala je da su se na svijet spustili crni oblaci, da pada crna kiša, da je sve crno.. izgledalo je kao da je za tren smak svijeta… brzo je zaboravila te snove, ali kao da je u dubini duše nešto mučilo cijeli taj dan… Opet je većinu dana provela s njim.. i opet je bilo savršeno… Rekao joj je da prekosutra ide… rastužio ju je… no, ona je opet sanjala one snove, ali sutradan ih je opet zaboravila… ali je sada onaj osjećaj bio puno jači i sve ju je više mučio… pokušavala ga je potisnuti i zaboraviti na njega, pa ipak, imala je samo još jedan dan sa svojim dragim prije nego on ode na 3 tjedna… Nešto kao da joj je govorilo da iskoristi te zadnje trenutke jer kao da su zadnji… mislila je da je to samo glupi osjećaj, jer nije bilo dana kad se nisu vidjeli a sad će ih dijeliti tisuće kilometara i 3 tjedna… Taj dan su ostali malo duže na onoj njihovoj klupici i pričali… kad je došla kući bila je nekako bezvoljna… rano je otišla spavati… te večeri snovi su bili još gori, još crnji, još gori… kad je ustala, stala je pred ogledalo i rekla sama sebi «Daj ne zabrinjavaj se s tim snovima, to će proći». Uzela je mobitel u ruku i vidjela njegovu poruku.. «Ljubavi, samo da ti javim da smo taman stigli, javim ti se još. Volim te»… odgovorila mu je i otišla vani s prijateljicama… Bilo je super i baš su se zabavljale… otkako je s njim osjetila je da ih je malo zapostavila i zato je odlučila ova tri tjedna posvetit njima i samo njima… Prvih 15-ak dana je sve bilo super, a onda joj se on počeo malo rjeđe javljat… zaključila je da pošto je naučio skijat, sve više vremena provodi na skijalištu… nije se zabrinjavala oko toga… ta 3 tjedna su joj sporo prošla bez njega… stigao je. Dogovorili su se da će se naći na starom mjestu…ona nije mogla dočekati… kad je došla tamo vidjela je njega kako sjedi i nekako tužno gleda u more. Pogledala je na sat i iznenadila se kako to da je već tu, a ona ovaj put nije kasnila. Potrčala je prema njemu i tako jako ga zagrlila i poljubio, ali njegov tužni pogled joj nije promakao. Sjeli su i raspričali se… on je njoj ispričao kako je njemu bilo, a i ona njemu kako je njoj bilo… donio joj je jednu sivu narukvicu na kojoj je pisalo «I'll love you 4ever»… kad je uzela samo ga je poljubila i odmah je stavila na ruku. Rekla je «Nikad je neću skinuti». I tako su proveli ostatak dana… sutradan je dobila njegovu poruku ranije no ikad. Pisalo je «Molim te javi mi se što prije, moramo razgovarat.» ni «pusa», ni «volim te»… ovo je već malo zabrinulo. Odgovorila mu je i za pola sata je šetala prema kraju plaže pitajući se što je to trebalo značit. On je tamo čekao s istim onim pogledom od jučer. Sjela je do njega i upitala «Što je bilo tako hitno?». On je rekao: «Molim te, samo me saslušaj. Volim te više od ikoga ikad i uvijek ću te voljeti. No na skijanju sam napravio nešto što sam sebi nikad neću oprostiti, ali molim tebe da mi oprostiš, jer mi nikada nije bilo toliko stalo do nikoga kao do tebe. Prevario sam te. Bilo je samo jednu večer…» tu je stao. Pukao mu je glas. Nije mogao nastaviti. Ona je samo spustila glavu dok su joj se niz lice lijevale krupne suze. Mislila je da joj se srce raspuklo, da ga nema više, da joj je duša trajno osakaćena. Nije više mogla tu izdržati. Ustala je i krenula. Nije znala gdje, nije je ni bilo briga, samo se željela maknut od njega. On je nije pokušao zadržat, samo je stajao tamo i gledao u nju. Kad je krenula niz lice mu se spustila suza… šetala je a nije znala gdje je. Nakon nekog vremena sjela je ispod nekog stabla i počela je kiša. Nebo se zacrnilo. Pomislila je «sad će i crna kiša», ali nije. ta kiša se stopila s njenim suzama. Kad je krenula kući već je bio pao mrak. Ušla je u kuću potpuno mokra i crvenih očiju. Roditeljima se samo javila i ušla u svoju sobu. Tamo se ponovno slomila. Uzela je mobitel da nazove svoju prijateljicu i vidjela da je dobila 3 poruke. Sve 3 su bile njegove… samo ih je izbrisala. Nije mogla vjerovati da joj je to on napravio. ON! Kojeg je voljela kao nikog do sad. ON! Kom je vjerovala kao nikom… nije više mogla razmišljati o tom, previše je bolno. Nekoliko je dana to ubijalo… kad je počela škola već se bila počela osjećati malo bolje. Prvu subotu otkad je počela škola krenula je malo izaći vani s prijateljicama. Kad je izišla iz kuće on je stajao tamo i čekao nju. Ona je samo zastala i ništa nije rekla. On je došao do nje i rekao «Molim te, mogu li ti samo nešto reći? Bar to, molim te». Nije imala snage da mu odgovori već je samo klimnula glavom. Rekao joj je kako mu je žao i kako mu to ništa nije značilo. Rekao joj je da će napraviti sve ako mu da samo još jednu šansu. Izgledao joj je toliko tužan koliko se ona osjećala. Rekla mu je da je sad prerano te da mora razmisliti. Rekla mu je da sad za početak mogu biti prijatelji, ali da će njeno izgubljeno povjerenje teško vratiti. Rekao je samo «Hvala». A nakon minute šutnje upitao «Mogu li te zagrliti?». Nije mu odgovorila već je ona njega zagrlila. U taj tren sva sjećanja su joj se vratila. On je krajičkom oka primijetio da još uvijek nosi onu narukvicu. Išli su zajedno do grada i putem je upitao za narukvicu, rekla mu je : «Pa rekla sam ti da je nikad neću skinuti»… on je otišao kući a ona je došla do prijateljica sa smiješkom na licu, kakvi one nisu odavno vidjele od nje. Upitali su je «A što se ti smješkaš mala, ha?», odgovorila je samo «Pa lijep je dan, zar ne?». Shvatila je poruku onih snova. Također se upitala jeli pogriješila što mu je dala drugu šansu. Ali rekla je sama sebi da će to vidjeti s vremenom i da će vrijeme sve pokazati. Sad će uživati i misliti malo na sebe.



| °kOmenTaRicH!° (0) | * pRiNt * |

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.