d!z@jn bY: bR@Nk!cH

< lipanj, 2008  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


iMa n@$ / n€m@ na$

Image Hosted by ImageShack.us

Opis bloga

eh,swida ili neswida...
bilo kako bilo...uziwajte :)

Linkovi

petak, 13.06.2008.

Skupila se malo i zakopčala bijelu jaknu koju je imala na sebi. Sjela je, pogledala u nebo, i zamislila se. Gledala je a nije vidjela, baš kao i to.
Prisjećala se svega, lagano, slika po slika su se izmjenjivale pred njenim očima. U očima joj se vidio odsjaj mjeseca koji je tako prekrasno svijetlio...
Nedostajao joj je… Jako…Sve bi dala samo da ga može opet zagrliti… Nasloniti se na njega, a on bi je samo lagano poljubio kao i uvijek… Sjetila se njegovog pogleda koji je bio pun ljubavi… Tako topao i nježan, sada tako potreban…
Znala je da je ona pogriješila ali je bila preponosna da to prizna. Sama je prezirala taj svoj glupi ponos koji joj je u zadnje vrijeme donio samo loše. Znala je da i ona njemu nedostaje, ali također je znala da ga je povrijedila.
On je bio kadar učiniti sve za nju, volio ju više od ikoga, bila mu je sve. Ona je povjerovala toj jednoj maloj gluposti koja je izašla iz usta ljubomornih ljudi, ta mala glupa sitnica koja je sve upropastila. Sav njihov trud i svu njihovu ljubav, sve što su ikad imali.
Otkad nisu skupa ona pokušava nastaviti dalje, i nastavlja, ali svejedno u srcu je ostala velika praznina. Prokleta praznina koju će samo on moći popuniti, ali ne, ona to ne dopušta. Taj njen prokleti ponos joj opet ne dopušta, sam njen ponos je gazi!
«Život ide dalje» sama sebi je govorila. Ali svejedno je znala da kad god bi ugledala njega, da bi imala osjećaj kao da bi joj netko iskidao i ukrao mali komadić srca koji joj nikada neće vratit. Tu će ostati samo ožiljak koji će ju podsjećati na njega.
Njegovo srce će zauvijek ostati njeno. Njegovo srce nije pokidano, nego iskorišteno i zgaženo, tako se on osjećao. Ma, ljut je bio sam na sebe i rekao si je «nastavljam!»…A onda se sjetio njenog osmijeha i sam sebe uhvatio po tko zna koji put, u trenutku slabosti… Sam sebi ne želi priznati koliko mu nedostaje, NE želi!
Bili su stvoreni jedno za drugo, ali njihov ponos i ljudska glupost su ih ograničili… uskratili ljubav… ukrali sve ono lijepo što su imali… jedno drugo…
Jednom sam negdje pročitala –
«Ne žalite onog koji je zbog ljubavi ostao bez ponosa, već onoga koji je zbog ponosa ostao bez ljubavi!»

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!



| °kOmenTaRicH!° (0) | * pRiNt * |

ponedjeljak, 02.06.2008.

«…Bit će bolje za oboje ako prešutimo ono što htjeli smo reći…»
Oni dvoje….Stajali su jedno nasuprot drugom bez riječi… On-crn, savršenih tamnozelenih očiju i Ona-duge smeđe kose koja joj je padala preko ramena i tih lijepih tamno smeđih očiju. Savršen par…
Nekad…
Davno…
Bili…
U tom trenutku su bili tako različiti, ali opet tako slični… u tom trenutku povezivala ih je jedna sitnica, samo jedna mala sitnica. I jedno i drugo su imali izraz boli i patnje na licu.
Njoj su oči bile zacakljene, pune suza, pune boli, ali sama sebi je rekla da im neće dopustiti da poteku, ne ovaj put!
Njegove su oči bile pune tuge, žalosti…
Nije više mogla izdržati! Okrenula i se i potrčala… Što brže, što jače, što dalje od njega.
On je stajao i gledao za njom. Taj njegov tužni pogled smračio je taj prekrasni, topli proljetni dan. Imao je osjećaj da se nebo naoblačilo, da su ga prekrili crni oblaci…sve je bilo tako tmurno, tako crno…

Image Hosted by ImageShack.us


On je odlazio a ona je otišla.
Ona je hodala… kosa joj je prekrila lice… Počelo je kišiti… «Pa zar je to moguće?»
Pomislila je… «Pa bio je tako lijep dan».. «Bio» ponovila je sama sebi… Podignula je glavu i ispružila dlan… Na njega su lagano kapale kapi kiše… «Kap, kap po kap, kiša sprema se, samo da znaš nisam tu, al' mislim na tebe» sjetila se pjesme… Nije više plakala…
Sjela je neki trijem neke stare kuće i pustila da joj kiša natopi lice.
Sjedila i zamislila svoj lik pred njim… Bio je tako živ, tako stvaran, tako pun života… Ali to nije bio on, to je bila samo njegova sjena… To je bio on kojega je ona čuvala u srcu… To je ta slika koju želi zauvijek pamtiti…
On je još uvijek stajao na onom mjestu… On je čekao… Čekao jer je bio uvjeren da će se ona vratiti, da je sve ovo bila samo šala.. Ali nije… Gorka istina…
U njemu se sve lomilo, sve vrištalo i sve plakalo… Ali izvana si samo mogao vidjeti da je slomljen, ništa više sam sebi nije dopuštao… Kišu nije ni primijetio…Nije mu bila važna…Ništa mu više nije bilo važno…Samo Ona
Želi ju natrag…I ona njega…

Stigla je doma i sjela na prozor svoje sobe… Nebo se malo razvedrilo i mjesec se polagano počeo nazirati… Gledala je u nebo i sve te zvijezde… Zatvorila je oči i zaželila želju…Nije primijetila da je u tom trenutku jedna zvijezda pala… Želja je bila samo za njih, kao i svaka dosad… Otvorila je oči i opet pogledala u nebo… «Tako bi voljela da si tu…» pomislila je…
On je sjedio na onom trijemu i gledao u nebo… «Volim te» pomislio je… Mjesec ih spajao…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!


(no copy-paste pls :D )

P.S. malo sam izmjenila stihove "kap po kap"..onako kako meni paše :D



| °kOmenTaRicH!° (0) | * pRiNt * |

srijeda, 07.05.2008.

Evooo danas smo pisali zadaću iz hrvatskog… Imali smo neke glupe teme pa smo tražili još neke…Jedna od tih je bila ova o kojoj sam ja pisala…Heh…reć ću vam koliko sam dobila kad nam je vrati…
MORE
Sjedila je ta crnokosa cura, velikih plavih očiju na nekoj hridi i tužno promatrala mriješkanje mora. Mora, tog mora , tog mora koje je znalo sve njene tajne, sve njene čežnje, sve njene radosti i žalosti…
U njenim očima mogao si vidjeti udaranje valova o hridi i taj prekrasni, jedinstveni zalazak sunca.
Te njene prekrasne oči činile su se nekako tužnima, ispraznima…kao da joj je nešto nedostajalo…
Sjedila je tako sama, okružena moram s jedne strane i prekrasnom šumom s druge strane… Tak krajolik nikog ne bi ostavio ravnodušnim, ali kao da nju je… Kao da ga nije ni primijetila, kao da to nije ni željela…
Podigla je pogled prema suncu koje je polagano tonulo. Nebo iznad njega bilo je bez oblačka i prekriveno prekrasnim crveno-narančastim plaštem. Niz njeno bezizražajno lice lagano se spustila suza, samo jedna suza… Ta jedna prokleta suza u kojoj su bile sadržane sve njene boli i patnje, sve njene tuge i nemiri, sve ono što ju je tištilo.
Podigla je ruku, obrisala suzu i ponovno pogledala u more…
«Zašto?» tiho je prozborila… Tišina je nastupila…
Njen izraz lica se promijenio. Bol je izbijala, ta bol koja ju je gušila, koja joj je srce pritiskala, ta prokleta bol koja joj nije dala živjeti…
Opet je progovorila : «Zašto? Zašto ti? Ti stvorenje prirode , ti koje si znalo sve moje tajne, koje si sa mnom proživljavalo sve moje boli i sve moje sretne trenutke, zašto si mi ga oduzelo?»
Da! To divno, plavo, mirno more oduzelo joj je ono najvrednije u životu-oduzelo joj je ljubav! Oduzelo joj je sve za što je živjela, jednostavno, oduzelo joj je RAZLOG za život.
Gledajući kako se val po val približava obali i kako se razbija o te hridi misli kako se baš tako razbio i njen život.
Razbio, rasprsnuo od taj kamen u tisuće i tisuće malih kapljica koje se nikad više neće skupiti…
«Baš kao moj život» pomislila je.
pognula je glavu. Ta njena duga crna kosa prekrila joj je lice. Nije htjela da itko, pa makar to more koje joj je nekad bilo sve to vidi. To je bila njena bol, samo njena.
Osjećala je ponovno tu bol, lomila ju je iznutra, kidala joj srce na komadiće. Htjela je vikati. Izbaciti sve to iz sebe, ali nije mogla. Tuga ju je iscrpila, oduzela joj sve…
Sunce je već odavno bilo zašlo, mrak je obavio sve oko nje, ali to more se i dalje ljeskalo, ali sada na mjesečevoj svjetlosti…
Polagano je ustala i zabacivši kosu podignula ruku. U ruci je držala ružu… Ali to nije bila bilo kakva ruža. To je bila tamnoplava ruža-njihova ruža!
Pomislila je «Ovo je kraj!». Zakoračila je i bacila…
Bacila je tu ružu u more, s njom i svu tugu, ali ne i uspomene.
Uspomene su ostale i zauvijek će ostati u njenom srcu, ali na ovo mjesto se više neće vraćati. Ne još. Možda jednom. Sada je to još prebolno za nju.
Gledajući kako ruža polagano nestaje u mraku, kako je more polagano nosi pomislila je
«Volim te i uvijek ću te voljeti!»…
Polagano je nestajala na tom šumskom putu, baš kao ona ruža u moru…
Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us



| °kOmenTaRicH!° (0) | * pRiNt * |

nedjelja, 13.04.2008.

:)

«Hahahaha…» čulo se iz daljine… Njih dvoje, par, sjedili su skupa ispred škole i pričali… Prepričavali su neki smiješni događaj… Baš im je lijepo mislila je ona… Ta tužna cura je sjedila malo dalje od njih sa svojim prijateljicama i kao pričala s njima… Zapravo je krajičkom oka pratila njih dvoje. Već je dugo patila za njim, ali on naravno, od toga nije ništa znao. Čine se tako sretni i zaljubljeni…Eh, ta cura ni ne zna koga ima. Ima da bude najsretnija mislila je ona… «EJ LEA!» zaderala se Ivana i prenula je iz misli. «Što se sad s tobom događa?» «Ma ništa, samo sam se nešto zamislila, što se odmah dereš?»… i tako su nastavile svoju priču… kad je tog dana zazvonio kraj šestog sata, zapričana s Ivanom je krenula doma.. pričale su o danu u školi i testu iz matke… Na putu kući su se razdvojile jer žive na totalno suprotnim stranama grada… krenula je tako kući razmišljajući o svemu danas, a najviše o njemu… U sebi je osjećala kako joj se sve više sviđa, a to si nije mogla dopustiti, pa ipak ima curu… Upalila je mp3 i stavila slušalice samo da prestane misliti o njemu… upalivši ga prva pjesma na listi je bila «Nek te zagrli netko sretniji» od Cetinskog… U sebi je pomislila «Koja ironija čovječe»… Šetajući tako do kuće, nije ni shvatila da joj je dok je vadila mp3 ispao mobitel iz džepa… Kad je došla kući smjesta se preplašila i krenula ga potražit… Tražila ga je na onom putu kojim je došla iz škole i nije ga nigdje uspjela pronaći… Vratila se kući i rekla starcima. Oni su malo govorili o tome kako je neodgovorna i pustili je da ide spavati. Taman kad je krenula u sobu zazvonio je telefon. Mama joj se javila a ona je mislila da nije za nju, ipak je bilo kasno. No kad je čula da je majka zove «Lea, telefon!». Uzela je slušalicu i pospano rekla «Halo?» pitajući se tko bi to mogao biti. Čula je odjednom poznati muški glasi poskočila…Glas je rekao : «Ej Lea , Marko je, našao sam tvoj mobitel pokraj parka... jel možeš sad doći po njega ili da ti ga donesem sutra u školu?». Bio je to njen Marko, onaj Marko! Isprva je samo šutjela a onda se odjednom prenula i rekla «Ej, hvala ti puno. Sad bi došla do parka, jel to ok?» I tako su se dogovorili da će se naći za 15 min kod parka… ona je bila nevjerojatno uzbuđena iako nije imala zašto, pa samo će joj vratiti mobitel. Krenula je u par s mp3-em i opet je slušala onu pjesmu… On je čekao tamo naslonjen na jednu ogradu s njenim mobaćem u ruci. Došla je do njega i nasmiješila se. On joj je pružio mobitel i rekao «Budi sretna da sam ga JA pronašao» te joj namignuo. Zamalo se rastopila, ali znala je da mora ostati cool. Rekla mu je samo «Hvala ti puno, puno. Starci bi mi popili krv»… Nastupila je minuta tišine i on je zatim rekao «Ajd da te otpratim do kuće, pa ne mogu te sad samu pustiti» I tako su krenuli… putem su nešto bzvz pričali i tako… Živjeli su u istom kvartu, to je tek tad saznala… rastali su se i ona je ušla u kuću, i zaključavši se u sobu legla ne krevet i stala maštati… Heh… Nije ni bio svjestan koliko joj je uljepšao dan…
Sutradan u školi je bilo standardno ali se na putu kući opet nešto lijepo dogodilo… Taman kad se rastala s Ivanom netko je viknuo «Lea, Lea!». Okrenula se i vidjela njega. «Ideš doma?» Opet su išli skupa kući…
I tako još dosta puta. Puno su pričali i mnogo toga je saznala o njemu… Slušali su istu muziku, oboje su voljeli čitati i takve stvari… Možda joj se samo učinilo, ali kao da je njega sve manje viđala s curom… Baš je voljela te šetnje do kuće, popravile bi joj cijeli dan, uljepšale ga…Voljela je ići u školu samo radi toga i sama pomisao na to joj je davala snagu izdrži u školi od kraja… S vremenom su postali pravi prijatelji…Sve su govorili jedno drugom i pomagali su jedno drugom…Samo on nije znao da ga ona iz trenutka u trenutak sve više voli. Da čezne za njim, da tako žarko želi da je zagrli, poljubi… Jedan vikend je bila s prijateljicama vani i tako su plesale i zezale se… Bila je to super večer… krenula je doma i usput dok je izlazila iz grada bacila je pogled na jedan nekadašnji kafić gdje se sada okupljaju parovi. Tamo je vidjela njega i curu… ma čekaj to NIJE on, ma on je crn, ne to nije on… pa s kim je to ona?? O Bože, pa ona ga vara! Oh!
Ostala je još toliko da se uvjeri da da je to ona i zaista se uvjerila u to…Izbezumljeno je nastavila dalje. U sebi je proklinjala tu curu jer nije znala koga ima. Pa kako mu to može raditi? Nije znala dali da mu reče… Hoće li joj povjerovati… Ništa nije znala… Došla je kući i onako umorna nije ni šminku skinula nego je samo legla i razmišljala… odlučila je da će mu sutra sve reći pa šta bude da bude. Preko 5. sata mu je poslala poruku da mu mora nešto važno reći. On joj je odgovorio da je nakon škole čeka da idu zajedno kući… nije znala kako da mu to kaže…
Počela je : «Marko, sinoć sam bila vani i na putu kući sam vidjela Marinu s nekim likom na onom okupljalištu. «Oprosti».Znao je na koje okupljalište mislim. Osjećala se kao da je to ona napravila. On je samo zastao i upitao je «Jesi li sigurna?» ona je rekla da je. Onda je uslijedilo nešto što ju je potpuno slomilo. Sjeo je na prvi zid, i spustio glavu u ruke. Nije ga mogla takvoga gledati, a opet nije znala što mu reći. Srce joj se paralo gledajući ga takvoga… osjećala je bijes prema toj curi. Nije mu imala pravo to napraviti. Čim je on to zaslužio?? On je ustao i krenuo poznatim putem kući…Ona je krenula za njim. Cijelim putem nisu progovorili ni riječ… Na licu mu je vidjela bol, i sama je osjetila. Kad su došli zaustila je da nešto kaže ali on ju je prekinuo «Hvala ti što si mi rekla, laku noć» okrenuo se i otišao. Ona je samo stajala i gledala za njim. Sad bi najradije potrčala za njih i poljubila ga, ali ne, okrenula se i ušla u kuću. Sutradan ih je u školi vidjela kako se svađaju… Na putu kući joj je rekao kako mu je priznala i kako su prekinuli… Nije znala što da mu kaže… upitala ga je : «I? Što sad?».
«Ne znam… Zapravo znam.» rekao je i krenuo se prema njoj. Stajao je centimetar do nje i osjetila je njegov dan. Nagnuo se prema njoj i poljubio ju. Ona se totalno rastopila. Stajali su tu tako i ljubili se. Odjednom je počeka kiša, ali to je samo uljepšalo sve… Nije mogla vjerovati… «Ne!Sanjam» mislila je… Ali kad je shvatila da je skroz mokra uvidjela je i da ne sanja… Polako su krenuli kući, kiša je padala, a oni kao da toga nisu svjesni. Uhvatio ju je za ruku i nije je puštao cijelim putem. Rekao je da je tek danas shvatio da nju voli, i da mu uopće nije žao što ga je ona prevarila, jer da nije, tko zna dokad bi se sve to još vuklo. I ona je njemu sve priznala… Nikad ništa ljepše nije doživjela… Rastali su se opet na istom mjestu, ali ovaj put uz poljubac… Čovječe kako se u tom trenutku osjećala.. Kao da ima sve, kao da je cijeli svijet njen…
Ušla je u kuću, javila se starcima, otišla u sobu i samo zaspala… Sanjala je najljepši san. Sanjala je da su skupa. Ujutro se probudila i vidjela njegovu poruku te shvatila da to nije bio samo san. Ipak se prijateljstvo na kraju isplatilo. Znala je da će ovo potrajati i znala je da on nju voli koliko i ona njega… Nekada se u životu isplati riskirati a nekada se isplati samo malo pričekati.
cerek




| °kOmenTaRicH!° (0) | * pRiNt * |

utorak, 01.04.2008.

«…Ma daj, nisi normalan, stvarno nisi…» govorila mu je sa smiješkom na licu…»hej pa to je tvoj prvi pravi smiješak ovih dana… napokon sam uspio… hoćeš li mi napokon reći što se događa? Možda ti ja mogu nekako pomoći» upitao ju je… upravo su se bili vraćali izvana i držeći se za ruke lagano su šetali. «Ne, ne mogu ti to reći. Možda jednom ali ne sad…oprosti» «Ali ja ti ne mogu pomoći ako mi to ne dopustiš…» i nije završio rečenicu kad je nju netko iznenada povukao za ruku. Bio je to neki visoki muškarac, nevjerojatno mršav i velikih podočnjaka. Izgledao je doslovno kao mrtvac. Luka je već krenuo povući nju natrag jer nikad nije vidio tog lika ali ona je samo rekla «U redu je Luka, vraćam se odmah»…». Maknula se sa strane s tim nepoznatim muškarcem i zagrlila ga. Luki ništa nije bilo jasno, ali ona je rekla da je u redu… nešto su pričali, a on ih je samo gledao. Iz trenutka u trenutak je primjećivao kao je Tina sve tužnija i tužnija. Srce ga je boljelo gledajući nju takvu. Ništa mu nije bilo jasno, a dok je on pokušavao dokučiti što se to tu događa, malo dalje se odvijala prava tužna priča.
«Ne Matko, ne. Znaš i sam koliko si nam svima problema donio. Otkad tebe nema kući svi su puno mirniji, ali ne i sretniji. Znaš i sam da te volimo, ali vrijeme je da kreneš na liječenje… ne mogu te gledati takvoga, kidaš mi srce. Zašto to radiš sam sebi? Pa pogledaj se samo…».
«I ti si protiv mene? Mislio sam da si bar ti na mojoj strani, ali eto, očito sam pogriješio»
«Znaš i sam da…»
«Čekaj, pusti mene da dovršim. Otac me izbacio, totalno sam švorc i nemam gdje spavati, molim te za pomoć a ti tako. Mislio sam seko da me bar ti razumiješ»
« I razumijem te, bolje nego što misliš, ali stavi se ti malo na moje mjesto. Dat ću ti love, ali ne za drogu. Radije bi da … molim te, molim te idi na liječenje» preklinjala ga je na rubu suza. Sad se napokon razjasnilo o čemu se ovdje radi. Njen najstariji i najdraži brat. Voljela ga je više od ikog i sve bi bila učinila za njega. Ali dan, taj prokleti dan kad je saznala da se drogira joj je bio najgori dan u životu. Od tog dana u kući je sve krenulo naopako… svađe, suze i sve što ide uz to. Ni sama ne zna kako je to izdržala… Otac to više nije mogao izdržati, bilo mu je dosta svega. Majka je čak 2 puta završila u bolnici zbog brige i stresa koji joj je Matko priuštio. I otac ga je izbacio. Nije znao što drugo da napravi. Na liječenje nije htio, ni pod koju cijenu, čak su ga pokušali prisilno odvesti, ali on se nije dao. Sve, ali baš sve su pokušali. Uništio je svoj život i nisu mogli dopustit da uništi i njihove.
Tina mu je dala nešto sitno love da si kupi nešto za jesti i došla do Luka. Krenuli su kući i putem mu je sve ispričala. Nije više mogla izdržati, nije to više mogla držati u sebi, jednostavno se morala nekome povjeriti. On ju je slušao ne mogavši vjerovati kroz što sve je ona prošla, i to sama. Nije više mogao gledati to njeno tužno lice. Ona je bila tužna a njemu je srce pucalo. Previše je volio da bi to dopustio. Dopratio ju je kući i sam krenuo. Putem je razmišljao… htio joj je pomoći, ali jednostavno nije znao kako…
Sutradan je ustao nešto ranije i krenuo prema onom mjestu gdje su sinoć naišli na Matka. Tamo ga je i našao, sjedio je na klupi a kraj njega je vidio pribor za fiksanje. Stresao se. Nije mogao vjerovati da je tako nisko pao. Kad je Matko vidio da se Luka približava brzo je sklonio pribor. Ovaj je došao do njega i rekao : «Moramo razgovarati.»
«A to si ti?» upitao ga je Matko.
Nastavili su razgovarati…
Poslijepodne je dobio Tininu poruku «Brzo, moramo se naći. Moram ti nešto reći»… On je već znao o čemu je riječ… nakon pola sata Tina je trčala prema njemu sa…Smiješkom na licu. Pravim… «Matko…»hvatala je zraka «Matko je otišao na liječenje» sva presretna je rekla.
«Šta je reć?» upitao je Luka veselo
«Rekao je da ga je posjetila jedna jako dobra osoba i natjerala ga. Da mu je netko napokon otvorio oči i pokazao sve što je napravio. Rekao je da mu je ta osoba rekla da je njegovoj obitelji-nama-jako stalo do njega i da će svima, a najviše meni život značiti ako ode na liječenje… čovječe, pitam se… hej! Si to bio ti??? Jesi!!! Ti si mu sve to rekao.» vikala je sva sretna
«Paa… Možda i jesam…Dobro-jesam… Nisam te više mogao gledati onako nesretnu. Samo sam porazgovarao s njim i sve mu lijepo objasnio. I usput mu zaprijetio…. Hahaha.. ma šalim se …I on sam mi je rekao da i sam već duže vrijeme razmišlja o tome, ali da ne može. Jednostavno nije mogao sam sebe natjerati, trebao mu je poticaj. Rekao je da je to najvećim djelom radi tebe, pa tek onda njega samog. On te zaista previše voli. Baš kao i ja»
«Hvala ti» jednostavno mu je rekla i zagrlila ga jako. Vi ste mi dvije najvažnije osobe u životu i nikad vas neću pustiti. Volim te mali.

To što je on učinio za nju potpuno ju je promijenilo. Nije mislila da je voli toliko. Sad je napokon znala koliko je sretna što njega ima uz sebe…
Image Hosted by ImageShack.us



| °kOmenTaRicH!° (0) | * pRiNt * |

ponedjeljak, 17.03.2008.


Baby when we're together, doing things that we love, every time you're near I feel like I'm in heaven…I don't want to let go, I just need you to know, I don't wanna run away, baby you're the one I need tonight….Now I need to hold you tight…

«Aha, jedva čekam da te vidim…» pričala je… Sjedila je sa slušalicom u rukama, sklupčana na kauču i smiješkom na licu. Pričala je s njim… Već se dugo nisu vidjeli i stvarno joj je već počeo previše nedostajati…Kad je odlazio nije znao na koliko odlazi tako da je rastanak s tim bio još teži… Svaki dan se u sebi nadala da će je nazvati i reći da dolazi. Napokon, napokon je dočekala taj dan. Dolazi, dolazi sutra! Pa nije bolju vijest čula već odavno… Završili su razgovor, ali ona je ostala na istom mjestu. Razmišljala je o vremenu koje je prošlo, o njima, i o njoj bez njega… Bilo joj je zaista teško ovih godinu dana, ni sama ne zna kako je izdržala… Mislila je što će prvo napraviti kad ga ugleda… Ah, o tome sutra… Otišla je spavati, ali ujutro već oko 7 h netko je pozvonio. Ona je već bila ustala jer nije mogla spavati. On nije, rekao je da neće prije 17 h… Bezvoljno se odvukla do vrata misleći da je netko od susjeda opet želi gnjaviti… otvarajući vrata držala je šalicu kave u ruci. Otvorila je vrata i stala. On! Stajao je na vratima i gledao je svojim plavim očima s velikim osmjehom na licu. Ona je samo ispustila šalicu iz ruke i bacila mu se u zagrljaj. To nije bio običan zagrljaj. U tom su zagrljaju bili svi njeni osjećaji, sve njene emocije, sve! Držala ga je tako neko vrijeme naslonjena na njega, dok on nije tiho šapnuo «Ne brini, nigdje više ne idem. Sad sam samo tvoj.»… Lagano je popustila zagrljaj… Ušli su u stan i čim je zatvorila vrata on ju je poljubio. Poljubio ju je tako strasno, tako lijepo, tako nježno. Kao i njen zagrljaj i njegov je poljubac sadržavao sve njegove osjećaje. Tada su tek shvatili koliko su nedostajali jedno drugom, koliko su toga propustili, koliko su se zapravo voljeli… Tada su shvatili da im je mjesto jedno uz drugo. Bez riječi su znali što ono drugo misli. Voljeli su se i to je bilo dovoljno… Stajali su tako i gledali se. Znali su. I jedno i drugo. Ovo je zauvijek.

…I just wanna die in your arms….




| °kOmenTaRicH!° (0) | * pRiNt * |

petak, 07.03.2008.

My shattered dreams and broken heart
Are mending on the shelf
I saw you, holding hands
Standing close to someone else
Still I sit, all alone
Wishing all my feelings gone
I give my best to you
Nothing for me to do
But have one last cry

One last cry
Before I leave it all behind
I gotta put you out of my mind
This time
Believe that I
I guess I'm down to one last cry
[Cry...]

I was here, you were there
Guess we never could agree
While the sun shines on you
I need some love to wait for me
Still I sit, all alone
Wishing all my feelings gone
Gotta get over you [Gotta get over you]
Nothing for me to do [Yeah..]
But have one last cry

One last cry
Before I leave it all behind
I gotta put you out of my mind
This time..
Believe that I
I know I've gotta be strong
Cos my whole life goes on and on
And on.. and on.... [Oh..]

I'm gonna dry my eyes
Right after I have my
One last cry..
One last cry
Before I leave it all behind
I gotta put you out of my mind
For the very last time
Believe that I
I guess I'm down, I guess I'm down
I guess I'm down to my last cry..

Ta slatka crnokosa djevojka je stajala pognute glave i očiju punih suza . podigla je glavu i pogledala za njim…kako joj je mogao to napraviti? Kako ju je mogao sad ostaviti? O Bože, zašto baš sad pitala se… nije znala što bi sa sobom…okrenula se i krenula negdje… negdje u daljinu, negdje gdje će pobjeći od svega, negdje gdje se može sakriti od svega, na neko mjesto na kojem će zaboraviti sve loše stvari koje su joj se dogodile u zadnje vrijeme… ali, uvijek to ali, to mjesto ne postoji… ali nije joj bilo zabranjeno maštati o njemu, tako je bar načas zaboravila ono što joj se upravo dogodilo… sjela je na trijem neke stare kuće i razmišljala. Što je to krivo napravila? Zašto je odjednom sve pošlo po zlu? Pa što je to ona skrivila pa da joj se sve ovo događa? Dogodilo joj se toliko toga lošeg da to ni najgorem neprijatelju ne bi poželjela…ona je ostala sama, sama s njim. Pomogao joj je da prebrodi najteže, da prođe ono najgore. Ali te rane još nisu zacijelile, još uvijek kao da joj netko kida komadiće po komadiće srca… «Ostavite moje srce na miru!» Pomislila je u sebi… voljela ga je, a mislila je da i on nju voli nju. Nakon onoga što joj je rekao više nije bila sigurna ni u što. Pa toliko joj je puta rekao da je voli, što je to trebalo značiti? Laž, laž i samo laž. Lagao je, i to je ono u čemu je bio najbolji… Ali nema veze, sve će se to doći na svoje…vrijeme liječi sve rane, pa i one ljubavne… «a on, on neće vidjeti niti jedan mali trag tuge na mom licu pa makar mi srce skroz iskrvarilo» zaklela se. Voljela ga je i još uvijek ga voli. Ostavio, ostavio ju je… još nije vjerovala… nakon nekog vremena ustala je i počela lagano koračati kući… dok je hodala, lagano, korak po korak počela je lagana kišica… lice joj se smočilo i tek tada je pustila suzu. Tu jednu, malu suzu, tu suzu u kojoj su sadržani svi njeni osjećaji. Tu suzu koja je upila svu njenu boli, tu suzu koja nije mogla glasa pustiti jer da je sigurno bi plakala i vrištala iz sveg glasa…… ta se suza stopila kišom i nestala… ta suza je jedna i jedina puštena zbog njega. A sad…kako kiša polako nestaje, kako oblaci odlaze i sunce svojim zraka lagano obasjava to tmurno poslijepodne i unosi u njega život, tako će i on otići iz njenog života… nestati će poput tih tmurnih oblaka, a potom slijedi sunce, sunce koje će joj obasjati život… uzdigla je glavu, nasmiješila se i nastavila čvrstim korakom…



| °kOmenTaRicH!° (1) | * pRiNt * |

nedjelja, 02.03.2008.

2nd chance...

Evo ljudi, da i ja neš dugo natipkam... ako vam se ne svidja krivite Ivanu, ona me je natjerala da ga objavim... a ako vam se ne da ovoliko čitat bar mi ostavite komm... pussa

«Aha,za 5 min sam dolje, nemoj da te čekam. Pusa» tipkala mu je. Navlačeći svoju smeđu jaketu i rukom pomičući kosu mislila je na njega i kako je opet čeka… On se nije bunio već je samo stajao dolje i čekao je sa smiješkom na licu… «Ej mala, napokon» i poljubio je...i ona se ponovno rastopila… svaki njegov poljubac i zagrljaj je u njoj budio ono najljepše, ono najnježnije… voljela ga je kao nikoga do sad a i on nju. Već su dosta dugo bili skupa ali strast nije jenjavala, već je svakim danom bila sve veća i jača. Šetali su po plaži držeći se za ruke i nešto se smijali… Pričali su o svemu i nikad nisu imali nikakve tajne… Sjeli su na neku klupicu na kraju plaže. Ta je klupica bila njihovo utočište, tu su proživjeli njihove najbolje i najljepše trenutke … Ali ni oni nisu iznimka, i oni su imali svojih loših dana, ali sve se to s vremenom sredilo… Pričali su od nadolazećim praznicima, koji za njih i nisu bili tako dobri… Zašto? Zato jer on ide s roditeljima na skijanje a ona ostaje kući… Pokušao je iz sve svoje snage oduprijeti se tim praznicima, ali nije uspio. U ovom slučaju su roditelji pobijedili. Zato su sad, par dana prije njegovog odlaska, provodili svaki slobodni trenutak zajedno. Nakon nekog vremena su ustali i krenuli prema gradu… Ona je morala kući a on ju je kao i uvijek pratio… ispred ju je poljubio i otišao… Ona je neko vrijeme samo stala i gledala za njim… Kroz glavu joj je prolazilo kako je sretna s njim i kako to ništa ne može upropastiti. Došla je kući, večerala, otuširala se i krenula čitati nešto prije nego zaspi… mobitel joj je zavibrirao i vidjela je njegovu poruku «Lijepo spavaj ljubavi… volim te puno i mislim na tebe…tvoj mali»…spustila je knjigu i zaspala tako lijepo… kad se ujutro probudila bila je cijela uznemirena od snova koje je sanjala. Sanjala je da su se na svijet spustili crni oblaci, da pada crna kiša, da je sve crno.. izgledalo je kao da je za tren smak svijeta… brzo je zaboravila te snove, ali kao da je u dubini duše nešto mučilo cijeli taj dan… Opet je većinu dana provela s njim.. i opet je bilo savršeno… Rekao joj je da prekosutra ide… rastužio ju je… no, ona je opet sanjala one snove, ali sutradan ih je opet zaboravila… ali je sada onaj osjećaj bio puno jači i sve ju je više mučio… pokušavala ga je potisnuti i zaboraviti na njega, pa ipak, imala je samo još jedan dan sa svojim dragim prije nego on ode na 3 tjedna… Nešto kao da joj je govorilo da iskoristi te zadnje trenutke jer kao da su zadnji… mislila je da je to samo glupi osjećaj, jer nije bilo dana kad se nisu vidjeli a sad će ih dijeliti tisuće kilometara i 3 tjedna… Taj dan su ostali malo duže na onoj njihovoj klupici i pričali… kad je došla kući bila je nekako bezvoljna… rano je otišla spavati… te večeri snovi su bili još gori, još crnji, još gori… kad je ustala, stala je pred ogledalo i rekla sama sebi «Daj ne zabrinjavaj se s tim snovima, to će proći». Uzela je mobitel u ruku i vidjela njegovu poruku.. «Ljubavi, samo da ti javim da smo taman stigli, javim ti se još. Volim te»… odgovorila mu je i otišla vani s prijateljicama… Bilo je super i baš su se zabavljale… otkako je s njim osjetila je da ih je malo zapostavila i zato je odlučila ova tri tjedna posvetit njima i samo njima… Prvih 15-ak dana je sve bilo super, a onda joj se on počeo malo rjeđe javljat… zaključila je da pošto je naučio skijat, sve više vremena provodi na skijalištu… nije se zabrinjavala oko toga… ta 3 tjedna su joj sporo prošla bez njega… stigao je. Dogovorili su se da će se naći na starom mjestu…ona nije mogla dočekati… kad je došla tamo vidjela je njega kako sjedi i nekako tužno gleda u more. Pogledala je na sat i iznenadila se kako to da je već tu, a ona ovaj put nije kasnila. Potrčala je prema njemu i tako jako ga zagrlila i poljubio, ali njegov tužni pogled joj nije promakao. Sjeli su i raspričali se… on je njoj ispričao kako je njemu bilo, a i ona njemu kako je njoj bilo… donio joj je jednu sivu narukvicu na kojoj je pisalo «I'll love you 4ever»… kad je uzela samo ga je poljubila i odmah je stavila na ruku. Rekla je «Nikad je neću skinuti». I tako su proveli ostatak dana… sutradan je dobila njegovu poruku ranije no ikad. Pisalo je «Molim te javi mi se što prije, moramo razgovarat.» ni «pusa», ni «volim te»… ovo je već malo zabrinulo. Odgovorila mu je i za pola sata je šetala prema kraju plaže pitajući se što je to trebalo značit. On je tamo čekao s istim onim pogledom od jučer. Sjela je do njega i upitala «Što je bilo tako hitno?». On je rekao: «Molim te, samo me saslušaj. Volim te više od ikoga ikad i uvijek ću te voljeti. No na skijanju sam napravio nešto što sam sebi nikad neću oprostiti, ali molim tebe da mi oprostiš, jer mi nikada nije bilo toliko stalo do nikoga kao do tebe. Prevario sam te. Bilo je samo jednu večer…» tu je stao. Pukao mu je glas. Nije mogao nastaviti. Ona je samo spustila glavu dok su joj se niz lice lijevale krupne suze. Mislila je da joj se srce raspuklo, da ga nema više, da joj je duša trajno osakaćena. Nije više mogla tu izdržati. Ustala je i krenula. Nije znala gdje, nije je ni bilo briga, samo se željela maknut od njega. On je nije pokušao zadržat, samo je stajao tamo i gledao u nju. Kad je krenula niz lice mu se spustila suza… šetala je a nije znala gdje je. Nakon nekog vremena sjela je ispod nekog stabla i počela je kiša. Nebo se zacrnilo. Pomislila je «sad će i crna kiša», ali nije. ta kiša se stopila s njenim suzama. Kad je krenula kući već je bio pao mrak. Ušla je u kuću potpuno mokra i crvenih očiju. Roditeljima se samo javila i ušla u svoju sobu. Tamo se ponovno slomila. Uzela je mobitel da nazove svoju prijateljicu i vidjela da je dobila 3 poruke. Sve 3 su bile njegove… samo ih je izbrisala. Nije mogla vjerovati da joj je to on napravio. ON! Kojeg je voljela kao nikog do sad. ON! Kom je vjerovala kao nikom… nije više mogla razmišljati o tom, previše je bolno. Nekoliko je dana to ubijalo… kad je počela škola već se bila počela osjećati malo bolje. Prvu subotu otkad je počela škola krenula je malo izaći vani s prijateljicama. Kad je izišla iz kuće on je stajao tamo i čekao nju. Ona je samo zastala i ništa nije rekla. On je došao do nje i rekao «Molim te, mogu li ti samo nešto reći? Bar to, molim te». Nije imala snage da mu odgovori već je samo klimnula glavom. Rekao joj je kako mu je žao i kako mu to ništa nije značilo. Rekao joj je da će napraviti sve ako mu da samo još jednu šansu. Izgledao joj je toliko tužan koliko se ona osjećala. Rekla mu je da je sad prerano te da mora razmisliti. Rekla mu je da sad za početak mogu biti prijatelji, ali da će njeno izgubljeno povjerenje teško vratiti. Rekao je samo «Hvala». A nakon minute šutnje upitao «Mogu li te zagrliti?». Nije mu odgovorila već je ona njega zagrlila. U taj tren sva sjećanja su joj se vratila. On je krajičkom oka primijetio da još uvijek nosi onu narukvicu. Išli su zajedno do grada i putem je upitao za narukvicu, rekla mu je : «Pa rekla sam ti da je nikad neću skinuti»… on je otišao kući a ona je došla do prijateljica sa smiješkom na licu, kakvi one nisu odavno vidjele od nje. Upitali su je «A što se ti smješkaš mala, ha?», odgovorila je samo «Pa lijep je dan, zar ne?». Shvatila je poruku onih snova. Također se upitala jeli pogriješila što mu je dala drugu šansu. Ali rekla je sama sebi da će to vidjeti s vremenom i da će vrijeme sve pokazati. Sad će uživati i misliti malo na sebe.



| °kOmenTaRicH!° (0) | * pRiNt * |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.