25

četvrtak

veljača

2016

30 drama

Evo već pet dana imam punih trideset godina.
Moja mama je sa trideset godina imala osmogodišnje dijete, kuhala juhu svaki dan i pisala na pisaću mašinu.
Ja sam upravo završila skakutanje po tepihu dok je mačak na kauču neuspješno nastojao drijemati uz nesnosnu muziku koja je izbijala iz mini Asusa nakon što smo pojeli smrznutu picu iz supermarketa.

Još uvijek nisam nekaj dramila oko prelaska u novo desetljeće, možda zato jer mi je blagajnica muzeja fotografije u Nici prije tri mjeseca htjela prodati kartu za maloljetne.

Maja kaže da će okrenuti nekog janjca za svoj trideseti, neki drugi rade fešte na koje pozovu i tece i svece, a neki si daju rok da do tad izrode ono nešto drečavo što sklizne iz ženske prednje rupe. A kad si lijen ko ja i neda ti se gnjaviti životom, samo odeš do Pariza na vikend gledat prima-balerinu i katakombe. Znam da sad tu Pariz zvuči glamurozno i ko da se pravim, al kad živiš 300 km od Pariza onda ti je to ko da iz Rijeke ideš na špancir u Zagreb.


Bojala sam se da će me prima-balerina predstava iskomirati pa ću početi analizirati postojanje svijeta, svemira, ratova i činjenice da sam i sama možda bila mogla postati prima-balerina, no srećom, neka se stara nasrala pred nas na mjesto koje uopće nije bilo njezino pa sam ju pola predstave pošiljala u pičku materinu jer je njezina siva perika prekrivala moje vidno polje te se od tolkog nerviranja nisam stigla skroz umjetnički udubiti u djelo i postavljati si egzistencijalna pitanja.

Navratili smo i u muzej voštanih figura di sam htjela udaviti svu dječurliju i primitivce koji su se morali uslikati s apsolutno svakom figurom. Ipak, ocjenjujem posjet muzeju korisnim jer sam uslikala papu pa mogu reći dedi i baki da redovito navraća u Senfograd pa ih možda namamim da napokon dođu u Francusku. Nije lako uvjeriti pobožnu rodbinu da ti dođu u posjet ako živiš u inozemstvu koje nije Lourdes ni Međugorje.


Ono što je najbolje od svih tih tridesetogodišnjih zbivanja je činjenica da smo nakon vikenda u Parizu Moj Ljubljeni i ja tjedan dana na godišnjem.

Godišnji je lejm.
Ponedjeljak : tečaj njemačkog.
Utorak : išli u kupnju namirnica.
Srijeda : nedirektan rad – Mom Ljubljenom je došao novi službeni laptop pa je proveo dan instalirajući potrebne pizdarije, a ja sam visjela na službenom mailu i telefonu zbog čari francuske administracije jer za desetak dana idem na Cipar, al ništ još nije spremno.
Četvrtak : 8:15 - termin kod doktorice da mi produlji pilule. Već mjesecima odgađam rezerviranje termina kod pravog ginekologa pa sad u zadnji čas opet idem (u 8 ujutro pod godišnjim) svojoj doktorici kojoj je prošli put trebalo 10 minuta da mi nađe grlić maternice za papa test. Nakon 7 minuta kopanja, već sam se ozbiljno počela bojati da mi je grlić negdje ispao i da sam ga zauvijek izgubila. U osmoj minuti kopanja zazvonio je telefon pa su se šanse da ga nađe smanjile za 50% jer je s jednom rukom kopala, a s drugom telefonirala. Nakon što se posvađala s nekom pacijenticom preko telefona drbajući u potrazi za izgubljenim grlićem moje maternice, dilema je napokon bila razriješena : ipak ga nisam izgubila, grlić je pronađen.

Ni ove godine nisam izbjegla najgluplje rođendansko pitanje : I, kak se osjećaš s 30. godina ?
Onak, isto ko i prije tri tjedna.
Mama mi je zaželjela da nek mi je to prva četvrtina života. Odgovorila sam da se nadam da nije jer u protivnom slučaju ne budem u dobroj formi na pogrebu.

Čestitke koje sam primila su me sve redom raznježile iako nisam bila u PMS-u.

Da ipak pokažem i malo odrasloženske kućanicaste zrelosti, znajte da sam prekjučer po drugi put u životu pekla klipiće.
Nek baci prvi kamen onaj čiji su klipići uvijek savršeni.


Jučer sam po prvi put u životu radila ajvar. Imala sam namirnica za 5 flašica, al su ispale samo tri jer je ostatak završio po sudoperu, podu i zidu (sva sreća da imamo tapete koje se mogu brisati).

Još uvijek ne želim imati djecu, ni sad ni ikad. Mislim da ću tražiti da mi prilikom sljedećeg vađenja krvi procijene do kad ću otprilike bit fertina čisto da znam do kad trebam ostati racionalna.

No nije da ne želim ili da se nisam sposobna brinuti ni za koje živo biće, evo, uzgojila sam, sebi usprkos, bebe kaktuse.


Osim ovih rijetkih kućanicastih aktivnosti, imati 30 je ko imati 20, al puno bolje jer :
- nikad više ne moraš trpjeti starce,
- si vlasnik vrijedne nekretnine,
- životni standard ti se poboljšao što vidiš iz činjenice da više ne kupuješ samo i jedino proizvode trgovačkih lanaca već i marke,
- imaš stalna primanja i znaš da možeš raditi tu gdje radiš do penzije ukoliko to želiš,
- nema ljubavnih drama jer si pronašao životnog partnera,
- istina da imaš 7 kila više, al još uvijek možeš preskakati prek užeta isto onoliko dugo ko prije 10 god,
- ne moraš seksualno općiti na nepraktičnim mjestima već u svojih 75 kvadrata u centru grada dok je sobna temperatura barem 25°C.

Naravno, sve se to, nažalost, ne odnosi nužno na jedinke čije je boravište i prebivalište registrirano u Republici Hrvatskoj.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se