Napad bezumnog čovjeka na prirodu (1)
Poštovani uredniče!
Vaš list, bjelovarski tjednik čitam godinama pa smatram da je ovo o čemu vam pišem za jednu od strana lista. Mnogi građani Bjelovara, pa i oni koji su ovuda u prolazu mogu vidjeti ovih dana jedan niski brutalan čin divljaštva, da ga tako nazovem, napad bezumnog čovjeka na prirodu.
Naš bjelovarski glavni veliki park smatra se jednim od najljepših parkova. Da li je to i sada ? Ovako nakaradan, gol i pust, prorijeđen, bez grana, gola stabla bez hladovina i čistog zraka. Pitam se da li je to kreacija nečijeg neznanja i svog iživljavanja, da li je to moda nove civilizacije ?
Da li smo se od mode razboli-li , posebno slušajući komentare ljudi koji su se tu zatekli izražavajući gađenje tim postupkom. Bilo je ček i humora : » Neki penzioneri što su sjedili tu u parku rekoše da će se saditi tu u parku banane i da će ih ljudi moći brati «.
Razgovarajući s mojim bivšim profesorom biologije kojeg sam prekjučer sreo ( profesor je u srednjoj školi i poznajemo ga svi), priča mi kako je prolazio kroz park i upitao radnike s pilama i sjekirama u ruci što to rade. Oni su odgovorili da su im to naredili njihovi šefovi.
A prije toga susreo sam kod parka jednog mog prijatelja, dipl. inž. šumarstva koji radi u šumariji Daruvar i pitao ga što on misli o tome. Znate što mi je odgovorio ? rekao je da ti koji to rade ne znaju sigurno kako priroda plače, kako se osjećaju biljke i drveće kada tako bešćutno s polama i sjekirama idemo da ih rušimo.
Preporučujemo stoga onima bezosjećajnim šefovima ovih ludorija da pročitaju knjigu » Tajni život biljaka « u izdanju Prosvjete, Zagreb 1988. godine. Tih dana priželjkivao sam da se sretnem s nekim od njihovih šefova u parku.
Želja mi se ispunila 17. svibnja kada sam prolazeći sa svojom djecom kroz park susreo se s njihovim šefom, zapovjednikom tih nedjela. Mlad dotjerana, ušminkana osoba sa sunčanim naočalama, gospođica ili gospođa.
Izrazio sam joj svoje žaljenje i nezadovoljstvo i postavio pitanje – zašto su se porušili borovi oko paviljona i drugdje u parku, oko dvadesetak njih. Odgovorila mi je da ti borovi nisu se uklapali u park tj. da nisu bili u sklopu velikog parka i da ih je netko bez veze posadio. Ona ne zna da su ti borovi posađeni prije dvadeset pa i više godina, dakle nisu od jučer. Pitao sam je dalje zašto je srušeno stablo jasmina koje je bilo tako lijepo i mirisalo tijekom ljeta. Kakav jasmin, pita ona mene, gdje se nalazio ?
Očito ova dama planerka nije ni znala za sve to , jer došla je tek na petnaestak minuta obići svoje radnike da vidi što rade. Preporučio bih joj da skine sunčane naočale i da dobro vidi svoje nedjelo. Ni trule grane ne režu se za vrijeme vegetacije.
Nisam čovjek koji gleda tuđe brige i poslove, ali ovo je naša briga jer je park od svih nas. Zato osuđujem sve ono što sam vidio i doživio i nezadovoljan sam. Prilikom rušenja mnoge klupe pomaknute su s mjesta, ili su slomljene od pada teških stabala.
Sada imamo goli beton. Ta » očita « neznanka kaže mi – bit će više zraka. Ne znam što ona time misli. Vas molim, prosudite sami odakle mi dobivamo čisti zrak koji svi udišu. Ne prikrivajte ove (ne)činioce dobra, jer ste onda isti kao i oni. Za ovo što vidimo ipak bi netko morao odgovarati. Pozdrav svima !
Branko Stojković
Novi Bjelovarac 27. svibnja 1993. Str.8
|
