DOŠLE SU NEKE GENERACIJE IZA NAS I SAD NAM PRIČAJU
O RJEČICI BJELOVACKOJ
Lijepo je što se vodi briga o ekologiji voda, ali mislim da je to odavno prošao i završni čin što se tiče Bjelovacke. Davno prije je trebalo povesti brigu o toj rječici koja se nalazi samo dva kilometra od centra grada Bjelovara. Kao što sam rekao: To je svršeno vrijeme i tu se ništa više nemože. Prije 30-tak godina u rječicu Bjelovacku počelo se je ispuštati kanalizaciju. Mi smo i tada imali službe i ljude koji su bili plaćeni da rade svoj posao, a između ostalog i da vode brigu o zagađenju Bjelovacke.
Na sve se je žmirilo i nikada nitko za ništa nije bio kriv. U rječicu Bjelovacku bacano je smeće i ispuštane razne kemikalije. Kada su bjelovarske tvornice sve radile i bile u najvišem usponu, moram reći – da u to vrijeme nije bilo zagađenja. Ja kao dijete tada kupao sam se u rječici Bjelovackoj, te napio se i vode,.., ali onda je riječna „flora“ i „Fauna“ bila zdrava. Onda su još ribe plivale i ljudi su znali pecati.
Zagađenja su počela, kao što sam rekao (prije) oko 30-tak godina, kada su poduzeća, tj. cijela industrija posrnula u propast. Onda se nitko nije bunio da se ne zagađuje rječica Bjelovarska. Onda je počelo iznenadno i brzo onečišćenje te lijepe rječice. Za to je kriva i birokracija, koja nije vodila nikakvu brigu. Što je najsramotnije nikada nije nitko za ništa odgovarao, u ovakvim slučajevima. Ovo predstavlja krunu svih sličnih rječica i rijeka u Bjelovaru ili bolje rečeno u našoj županiji Bjelovarsko-bilogorskoj.
Meni je smiješno kada sam pročitao u Bjelovarskom listu od 04. srpnja 2011., na stranici 23, u rubrici županija: „Stanovnici više nemogu jesti ribu iz Bjelovacke“. Pa ja se i ne sjećam da je netko ikada jeo ribu iz rječice Bjelovacke“. A to, iako je, bilo, moralo je onda to biti prije 30-tak godina. Neznam odakle takav motiv novinaru da to napiše? U Bjelovaru postoji toliko ribolovnih društava, da nitko nikada nije ništa poduzeo. Rječice i rijeke postaju sve više zagađene, a ribolovna društva – grade umjetna jezera, takozvane ribnjake, u kojima pecaju ribu. Pa to je apsurd?
Ja sam i prije pisao o ovakvim kronikama, ali očito nikoga za ništa nije briga. Ako našoj djeci ostavljamo u nasljeđe ovakve rijeke – zvane kanalizacije, na kojima se grade (tobože) pročištači otpadnih voda – pitam se: kuda nas to vodi? Približavanje Europskoj uniji i njezinim nametnutim pravilima, an kraju treba pitati – što je radila do sada monstruozna politika „zvana“ Hrvatska, koja se toliko zaklinje i busa u svoja prsa.
BRANKO STOJKOVIĆ
U Bjelovaru, 05. 07. 2011.
|
